Blog Vrbanj

Contact email: [email protected]

Blog Vrbanj

O povijesti naselja Vrbanj (Varbonj)

Posted on November 2, 2010 at 8:00 AM

  O POVIJESTI NASELJA VARBONj                                              

Varbonj se spominje kao, već dugo godina postojeće, naselje već u statutu hvarske komune iz 1331 g. Područje naselja /Varbonski konfin/ je bilo omeđeno na zapad linijom današnjeg razgraničenja K.O. Stari Grad i K.O. Vrbanj tj.linijom iz Plaže preko Glavice, brda Hum obuhvaćajući crkvicu Svetog Vida /tada već postojeću/ današnjim putem kroz Igrališća, Ivončeve njive i kroz Rašnik do mora a na istoku se je graničilo sa područjem Pitava kod crkvice sv.Petra u današnjoj Vrboski /u parkiću na ulazu u Vrbosku/ a tada u pustoj uvali. Talijanski naziv je bio Verbagno  pa je današnje službeno ime Vrbanj samo fonetski oblik imena Verbagno. U statutu iz 1331g. zapisano je da u Varbanju postoji izvor ”Fons Varba” pa je moguće da je i to imalo utjecaj na stvaranje imena. A prve nastambe koje su tadašnji stočari sagradili na području Varbanja i nikle su zapadno od tog izvora /današnjeg Vira/, na Stagni, na mjestu današnjih kuća Bratanića i Puhovih. Taj predio se je još u predkomunalno doba nazivao "Krojevi dvori" vjerojatno jer je tu stolovao carski namjesnik za svoga boravka na otoku. Ime nema veze sa legendom o kući Matije Ivanića jer naziv postoji u Hvarskom statutu stoljeće i po prije njegova rođenja. Osim" Krojevih dvorih" Varbonj se u to doba sastoji iz još tri zaselka: današnjih Vidoševih dvorih, Mihovilovih dvorih te pastirskog zaselka odmah iza "Barda" koji se je nalazio na vrhu današnjeg naselja Svirče. Tadašnji stanovnici Varbanja  bili su uglavnom romanskog porijekla a ostali su na otoku od doba naseljavanja rimskih isluženih vojnika te od vremena bježanja romanskog stanovništva priobalnih gradova koji su se sklanjali pred naletom Hrvata, zadržavajući u govoru mnoge karakteristike romanskog jezika. Neko vrijeme otok je bio u sastavu Hrvatsko-Dalmatinskog kraljevstva, u 12 st.kratko je podpadao pod vlast neretljanskih kneževa, zatim pod vlast Venecije, kratko pod vlast Austrijskih careva te od 14 st. skoro 500 g.  ponovno pod vlast mletačke Republike. U svo to vrijeme nije zabilježena veća migracija sa kopna na otok. Ilirsko stanovništvo otoka opstalo je uglavnom u Dolu . Prve veće migracije javljaju se prodoromTuraka na zapad. Bježeći ispred njih stanovnici primorja, istočne Hercegovine pa čak i današnje CrneGore  sklanjaju se na otok Hvar. Kao najpodesnija luka za bijeg i iskrcavanje bila je tada Varbonska vala (kraće Varbonska). Mnogi od njih useljavaju u tada jedino postojeće naselje u blizini a to je Varbonj.

Donoseći sa sobom drugu kulturu, drugi način razmišljanja, te nove oblike privređivanja kao što su trgovina, ribarstvo i jače razvijena poljoprivreda oni razbijaju učmalost domicilnog stanovništva koje se je uglavnom bavilo stočarstvom. Svojom probitačnošću oni mjenjaju karakter sela kako ekonomski tako i etnički. Naime stari stanovnici Varbanja, stočari, ne mogavši se uklopiti u novi način života polako sele u pastirski zaselak “priko Barda” osnivajući postepeno novo naselje Svirče ali, još dugo, ostajući dio Varbanja kao zaselak. Dakle, današnji Svirčani su potomci prastanovnika Varbanja koji su i osnovali Varbonj a današnji Varbanjani su uglavnom potomci doseljenika sa kopna u prvom valu doseljavanja krajem 14. i početkom 15. st. Baveći se poljoprivredom, ribarstvom, u namjeri da svoje proizvode lakše prodaju (a u prvoj i drugoj generaciji emocionalno još ne vezani za Varbonj)  grade kuće i skladišne prostore u Varbonskoj te u toku 15. st. polako osnivaju i novo naselje Varbonska u koje osim Varbanjana doseljavaju i stanovnici Pitava, Vrisnika te novi doseljenici sa kopna polako razbijajući Varbonjski karakter Varboske. 1458 g. i Matij Ivanić, djed vođe pučkog ustanka, dobiva teren za gradnju kuće u Varbonskoj, a nekako u to doba rađa se i unuk Matij. Stanovnici Varbanja 1487 g. osnivaju beneficij i grade crkvicu sv.Nikole na najvišem vrhu otoka. U selu postoji crkvica (sagrađena 1403 g.) i bratovština sv.Kuzme i Damjana te crkvica i bratovština sv.Duha.Tim crkvama i njihovom imovinom upravlja kanonik izabran od kaptola a ne od sela /isti upravlja i crkvama u Dolu i crkvom sv.Marije-danas je to crkva sv. Ivana- u Starom Gradu/. Sto godina prije Tridentinskog koncila koji rješava pitanje prava župe na izbor svog župnika Vrbanjani odlučuju to pitanje riješiti i u tome uspjevaju.

     Bratovština sv. Duha 1457g. gradi oltar sv. Petra i Martina u crkvi sv. Duha i traži od biskupa da pop Cvitan Petrović koji  u dušebrižničkim poslovima zamjenjuje kanonika-kurata D.Vidoša bude upravitelj imanja darovanog novome oltaru. Biskup to odobrava s tim da kanonik i dalje raspolaže sa beneficijem crkve sv. Kuzme i Damjana i starom imovinom crkve sv. Duha.Tako je župa Vrbanj vjerojatno prva župa u katoličkom svijetu koja se je osamostalila od biskupskog kaptola i dobila svog dušebrižnika. Godine 1475 bratovština gradi novu kapelu sv. Duha te preko popa Nikole Starjanića traži od biskupa Lovre Micheli-ja da imovinu te kapele spoji sa starom i da na upravljanje njemu. Biskup to odobrava s tim da se kanonik Vidoš do svoje smrti ima pravo koristiti svojim starim beneficijem. Kako je crkva sv. Duha tako postala potpuno samostalna i isključivo mjesna težište vjerskog života se polako od crkve sv. Kuzme i Damjana prebacuje na crkvu sv. Duha koja postaje glavna župna crkva. Današnji župnik je don Branimir Marinović.

Dopuna 2005 g. : Don Branimir Marinović došao je na službu u Vrbanj 27. 08. 1978 g. a zadnju misu u Vrbanju održao je 28. 08. 2005 g. Zadnji sprovod koji je za svog službovanja u Varbanju, a prije odlaska u mirovinu, obavio bio je sprovod moje majke 20.  07. 2005. Nakon njega župu je preuzeo Don Ivica Babić (38 g.) a prvu misu je u Varbanju održao 25. rujna 2005 g.)

Dopuna 2019 g. : 01.07 2019 odlukom hvarskog biskupa Petra Palića Don Ivica Babić je razriješen dužnosti  župnika u Vrbanju i stavljen na raspolaganje Ravnateljstvu za dušobrižništvo Hrvata u inozemstvu a za župnika župe Duha Svetoga u Vrbanju je imenovan Don Mili Plenković. Prvi pogreb koji je Don Mili obavio bio je 14.09.2019 ispraćaj Mate (Teo) Bratanić rođen1944 (sinovi Tonči, Andro, Nikša  i kćer Margarita a žena Anka rođena Vidošević Škandejini).

     Taj proces osamostaljenja župa koji su Vrbanjani započeli je nezaustavljiv. Polako se osamostaljuju i druge župe a kao posljedica želje da se te novo osnovane župe posjećuju  ustanovljena je početkom 16. st  i procesija "Za Križen" kao isključivo svjetovni ali na kršćanskim osnovama zasnovan običaj. Isti postupak kao Varbanjani ponavljaju Varbovjani. Pored crkve sv. Marije, koju su oko 1470g. sagradili doseljenici iz Varbanja, grade novu crkvu koju u čast tadašnjeg biskupa Lovre tituliraju crkvom sv. Lovrinca te traže od biskupa da tu crkvu osamostali od župe Varbonj. Biskup to i odobrava zadnjih godina 15 st. ali Varbovjani koji Varbosku smatraju dijelim matičnog Varbanja i dalje kao svoju crkvu koriste crkvu sv. Marije koju i dalje posjećuje župnik iz Varbanja. Sukob oko primata crkve u Varboski traje sa prekidima dva vijeka pa je i papa u dva navrata morao intervenirati sa namjerom da sukobe prekine. Čak je prijetio i izbacivanjem župe Varboska iz kruga crkve. Nakon što su Turci  1571 g. poharali Vrbosku, donesena je odluka da se na mjestu Varbonjske crkve sv. Marije, kao pogodnijem lokalitetu od crkve sv. Lovrinca, gradi tvrđava. Fortifikaciju crkve izvršili su vrbanjski zidarski majstori po nacrtima mletačkih stručnjaka. Gradnju tvrđave na tome mjestu podupire i bratovština sv. Lovrinca misleći da će nakon fortifikacije prestati vjerska funkcija crkve. Ali Varbovački Varbanjani nisu tako mislili, sukobi su ponovno počeli, pa je papa Siksto V morao posebnim dekretom dozvoliti da tvrđava i dalje može zadržati funkciju crkve. Sukobi su s vremenom prestali te je Varboska danas normalna samostalna župa ali vjernici iz Varbanja i dalje osjećaju crkvu u tvrđavi kao dio svoje tradicije. Do kraja 16.st. Vrboska se zove isto kao i u statutu iz 1331 "vallis Verbagni" tj. vala Varbanja (Varbonska vala) ili Varbonska ali se koristii Verboscha.Tokom godina ono "n" je otpalo pa se danas zove Varboska.

     Svirče je, kao zaselak, sudbinu Varbanja dijelilo do 1690 g. kada se odvaja i dobija samostalnu župu sv. Magdalene.

     O izgledu Varbanja nema nikakvih dokumenata osim opisa istraživača Richarda Burtona koji je putujući 1873 g. od Staroga Grada do Jelse zapisao da naselja duž puta, sa svojim bijelim crkvama i lijepim kućama, više podsjećaju na male gradiće nego na sela.Današnji izgled Varbonj je dobio zidanjem kuća u Glavici i Stranici krajem 19.st te gradnjom kuća uz cestu nakon 1934 g. i izgradnjom nakon rata.  

     Od bitnih događanja u Varbanju se može zabilježiti 1900 g. gradnja zvonika visokog 36 m. Sagradili su ga po nacrtima italijanskih majstora i uz njihovu ispomoć domaći majstori a gradnju je vodio Zane Lušić Mihovilov. Građen je od kamenja  vađenog u “Kopanjici” iznad spomenika poginulim u 1. sv. ratu. Od ostataka kamenja pripremljenog za gradnju kampanela je 1899 g. sagrađena crkvica sv. Lucije u Glavici. Gradnja kampanela je trajala više od godinu dana a govori se da je njegova izrada koštala oko 10 vagona vina. Isklesano kamenje je uz Bigvira za dvije bačve vina prevezao do gradilišta kampanela Marko Razović-Ružin. Manje kamenje na sedlu a veća bi ukrcao na drvene saonice, opasao ih ličminom i vukao konjem. Dva kovača su po cijeli dan kovala dijetla za klesanje i nisu mogli nakovati toliko dijetala koliko ih se je trošilo. Profesionalni klesari su samo dorađivali i finiširali isklesane blokove a „obični ljudi“  su klesali ugrubo. Zbog oštećenja i opasnosti da ne padne križ sa kampanela /visok oko 2,3m/ skinut je u kolovozu 2002 g. Novi križ (visine 2,20 m, raspona 1,12 m te težine oko 13,5 kg) ) napravio je Matij Lušić (Ušatića) od kromove cijevi unutarnjeg promjera 55 mm a debljine stjenke 1,5 mm. Stari križ je skinuo  i novi postavio Stjepko Vrsalović ( 14.-20.studenog 2002g.) sin Margarite Markove ( nećak Mikota Markovega). Najveća pomoću radu su mu bili prvenstveno Zane Rokotov te Nade Vidošev. Ali posebno treba spomenuti Milivoja Čubretovega koji se je popeo do vrha kampanela da bi pomogao Stjepku podići križ na postolje. Stari križ je Stjepko, za uspomenu na obavljeni rad, ponio kući u Zagreb. Najveći (četvrti) zvon, koji sada nedostaje, skinut je, po carskoj naredbi, u I sv. ratu da bi se od njegove bronce izradilo streljivo za austrijsku vojsku. Sadašnji najveći zvon je zbogo štećenja skidan oko 1960 g. a skinuli su ga i ponovno digli braća Jakov i ZoreTresić. Više osoba se je penjalo do križa ali jedina osoba za koju se pouzdano zna da je sjedio navrh križa od zvonika bio je Ljubić Jugo (Glovin) 1955 g. Kamenje za pročelje crkve (obnovljeno 1940g.) dovezeno je sa Brača već isklesano i označeno  brojevima. Osvijetljenje zvonika i prostora oko crkve postavljeno je u ožujku 2001 g. Simboli Šimatorija, višestoljetno stablo koprive kod ulaza iz Stranice i također staro stablo koka koje je raslo istočno od malih vrata za izlaz na cestu su posječeni 29.11.2008. Stablo koka skroz a stablu koprive su odsječene grane da se pomladi i da se, zbog težine grana, spriječi pucanje starog šupljeg debla. Kameno postolje sa križem koje se danas nalazi u parku masliniku nasuprot župne kuće bilo je do betoniranja pjace (početak 1968 g.) postavljeno na vrh pjace sa desne strane početka puta za Ravnicu a nasuprot Jurondetove kuće. Zatim je premješteno i uzidano u ogradni zid oko Šimatorija na  jugozapadni ugao zida (desno od glavnom ulaza na Šimatorij). Kada je sagrađena nova župna kuća i križ je u travnju 1989 premješten na sadašnje mjesto. Također je bitno spomenuti paljenje Varbanja od strane Talijana a potpomognuto ustaškim vojnicima 03.siječnja1943 g. kada je izgorjelo više od 60 posto zgrada te uništena ili opljačkana cijela ljetina u konobama. Bitno je spomenuti i gašenje više od 50 mladih Varbonjskihž ivota što kao boraca NOR-a što kao civilnih žrtava rata u drugom svjetskom ratu. Da su preživjeli to bi danas bio još jedan Varbonj. No Varbonj se je izpepela digao, sagrađene  su nove i obnovljene spaljene kuće. O značajnom događaju a to je buna hvarskih pučana predvođena Varbanjaninom koji je odrastao i aktivno djelovao osim u Varbanju i u Varboski pisano je mnogo i svugdje a najviše i najbolje je pisao Andro Gabelić. Po vođi pučana imenom Matij Ivanić nazvan je i dom kulture u Varbanju .

    Kao spomen na 48 mještana poginulih kao borci NOR-a od 1941-1945 podignut je 1949 g. u “Selima” spomenik koji je isklesao Bračanin Lovre Jakšić. No, nažalost, to nije jedini spomenik poginulima. Još jedan današnji Varbonj nestao je u prvom svjetskom ratu 1914-1918 a spomenik trideset i sedmorici poginulih podignut je 1928 g. u šumici kod crkvice sv. Osiba na starom putu za Stari Grad. A na starom putu za Stari Gradje 1886 g. Vicko Tresić Pavičić /Pelin/ podigao crkvicu sv. Mihovila. Današnji Varbonj je građenjem vikend i turističkog naselja u uvali Basina stvorio zametak i trećeg naselja. Osim crkve u Varbanju i nogometnog kluba"Varbonj" danas u naselju nema neke značajnije institucije koja utječe na život ljudi. Varbonj je danas u okviru lokalne samouprave u sklopu gradskog područja grada Staroga Grada sa svojim mjesnim odborom koji u okviru mogućnosti brine o potrebama mjesta.
Dopisano 19.07.2018: U Vrbanju je uz crkvu sagrađena mrtvačnica a prvi pogreb koji je obavljen iz nje je bio pogreb Pavičić Ivelja Drage rođene Bratanić, žene Mikota a majke Dinka, Eti Račić /sinovi Stipe i Dragan, kćer Nikolina/ i Meri Tojić /sinovi Slaven i Nikola/ i to danas 19.07.2018.





 

 

 

Categories: None