Blog Vrbanj

Fiat Topolino i put Ljubljana - Hvar 1964

Otac mi je 60-ih nekoliko godina živio u Ljubljani i radio u točioni vina "Zadružni vinogradar" iz Zagreba u mjestu Zalog. Tad je to bilo dosta izvan Ljubljane a sada je dio Ljubljane. Stanovao je na adresi Poljanska 16 u dijelu zgrade gdje je postojala radnja za izradu i tapeciranje ležajeva kauča, otomana i fotelja, firma "Demšar". Odmah do ulaza u prolaz ispod kuće kroz koji se je ulazilo u dvorište gdje je bila radnja je bila restauracija "Činkole" gdje je otac navečer konobario i radio kao redar za ostvariti dodatni prihod jer je morao plaćati svoj boravak a i slati nama u Vrbanj a malo istočno, preko puta ulice je bila zgrada gimnazije. Ljeta 1964 boravio sam mjesec dana kod njega. Odlazio sam sa njim u Zalog skoro svaki dan od popodneva a putovali smo malim talijanskim autom "Topolino". Bio sam dijete, 11g sam imao te 1964 i ne pamtim sve detalje ali auto je imalo drvena sjedala, nije imalo ručku za žmigavce na volanu već prekidač na komandnoj ploči. Mislim da je motor imao 500 kubika a kao raritet pamtim i da je u kabini imao slavinu za benzin jer nije imao pumpu goriva već rezervoar iznad motora i benzin je slobodnim padom išao do karburatora kroz tu slavinu u kabini. Imao je i odzada izvana prostor sa poklopcem za rezervnu gumu. Imao je i kurblu i više puta ga je otac palio na kurblu nego na akumulator. Taj auto je na prvoj priloženoj slici ali o njemu još poslije. U Zalogu je bilo lijepo. Upoznao sam neku djecu iz susjedstva a jednog od njih sam igrom slučaja opet vidio 1988 kad je ovdje boravio kao serviser automatskih ulaznih vrata u Arkadi pa smo iz riječi na riječ sjetili se i jedan drugog. Blizu Zadružne zgrade u kojoj je bila točiona je tekla neka riječica u kojoj su se djeca kupala a uz nju je bilo dosta malina. Kako je bio Srpanj bile su zrele pa sam se svaki put častio jer nije bilo prašine po njima. Sa ocem su radili Sibe /prezime mislim Kordić/ iz Pitava i Mate Babarović iz Milne na Braču. Barba Matetu nisam bio zapamtio ime a Sibeta smo i poslije posjećivali u Pitvima pa jesam. Jedne jematve1965 ili 1966 barba Mate je došao s ocem pomoć u berbi i kako sam ja već slušao Crvene koralje i uvijek pričao o njima on mi je rekao da i njihov Boris (od brata mu sin) pjeva u "neke" Crvene koralje. Nije on znao da su to ti Crveni koralji jer Borisovo pjevanje u obitelji nisu shvaćali nego kao mladenačku zabavu. Dugo godina poslije 1994 kad sam upoznao Borisa pitao sam za tog čovjeka i on mi je tada rekao da je to bio njegov barba Mate koji je već bio umro. Na drugoj slici smo ja i Ivo Stipišić Meštrejurjev koji je tada bio u Ljubljani u vojnoj školi pa je posjećivao oca a slikano je ispred prostorije u kojoj je otac živio a u dubini zgrade je obrtnička radnja "Demšar". Na trećoj slici sam ja u parku Tivoli a podignute ruke na tenku su inspirirane poznatom fotografijom narodnog heroja Stjepana Filipovića prije vješanja. Mjesec dana boravka u Ljubljani uz obilazak grada, Tromostovlja i bliskog restorana samoposluge "Daj Dam" /ili tako nekako/ gdje smo odlazili na meni omiljene sendviče sa šunkom i pržene krumpiriće te obilazak gornjeg grada, posjete Cvitetu Regović Čikotovemu i Ljubici Miloševoj barba Ivana su brzo prošli i početkom Kolovoza krenuli smo ja i otac sa Topolinom doma na Hvar. Išli smo prvo u Kopar u tvornicu Tomos preuzeti već plaćeni vanbrodski motor Lamo 4 a usput svratili i u obilazak Postojnske jame. Iz Ljubljane smo krenuli ujutro rano da bi noćili u Novom Vinodolskom spavajući u autu uz more pod tamarisima. Ujutro rano čim je sunce izašlo smo krenuli jer bio je plan navečer doći u Vrbanj. Još nije bilo premošten Novigradski tjesnac pa smo ga prešli trajektom. Jadranska magistrala je već bila asfaltirana ali promet je bio slab i dobro smo napredovali do iza Makarske gdje ili je završavala magistrala ili su bili neki radovi, ne sjećam se, ali morali smo makadamom zaobilazno kroz Zagoru do Drvenika. To je usporilo putovanje i došli smo baš pred polazak zadnjeg trajekta za Sućuraj. Ja sam već bio umoran i skoro zaspao u trajektu u autu. Dok smo se vozili trajektom otac je bio odlučio da u Sućurju prespavamo u autu jer je Topolino imao slaba svijetla a otac nije poznavao cestu do Jelse. Ali na izlazu iz trajekta vidio je Jureta Vujnovića (oca Ivice, Nikše i Vjekota) sa kojim se je godinama poznavao ali ne znam razlog kako su se upoznali. On nas je odmah pozvao da prespavamo u njih. Bio sam previše pospan da bi išta pamtio samo pamtim barba Jureta i neku ženu koja nam je donijela večeru i odvela nas spavati. Barba Jure nas je ujutro po dogovoru probudio u samo svitanje te smo već prije ručka bili u Vrbanju na Pjacu. Djed je sjedio u hladu sa ekipom ispod Jurondetove kuće a mi ponosno izašli iz auta i ja potrčao prema djedu sretan da ga nakon mjesec dana opet vidim. Taj Topolino nije dugo bio naš jer ga je otac prije odlaska prodao u Dol, čini mi se Stjepkotu Ruški. Ali kako je to bilo staro auto a ni automehaničara ni dijelova za opravke nije bilo ubrzo je po pričanju Doljana završio odbačen na nekoj gomoli u polju. Ali eto ostala fotografija i sjećanja na njega.

Topolino i ja

Ivo Meštrejurjev i ja

Otac u Ljubljani

Na slici je barba Ivon Miloš Milošev otac gore spomenute Ljubice. Njegova sestra je bila udana za barba Ivana Pavičić Donkić Briškulinega (majka Ivice, Dinka, Milice i Ljubice). Kuća im je bila odmah s lijeve strane na početku ulaza u kalu gdje  žive Jakša i Marko Pavičić Žbaralotovi. Njegov sin Nikola poginuo je u 2. sv. ratu.