Blog Vrbanj

08.01.1984

I ove fotografije imaju svoju priču. Snijeg je padao već nekoliko dana ali još nisam imao sliku Vrbanja snimljenu sa Barda. Nakon ranog ručka ja i sestra smo odlučili poći prošetati na Bardo i ispucati još nekoliko preostalih praznih snimaka. Tada su slikane i ove fotografije. E, ali mladost ludost. Mada imao sam više od 30g i nisam bio baš tako mlad ali ludost, ili bolje reći nepromišljenost, je ipak tu bila. Doma se nikome nismo javili kad smo otišli jer je bio plan vratiti se za najviše pola sata. Ali počelo je izlaziti sunce, lijepi sniježni pejsaž je mamio na šetnju i mi smo ostavili fotoaparat iza jedne gomile i od sv. Liberata putem prema Dolu skrenuli u sviraške Krušvice. Tako šetajući i grudajući se došli smo i do Velega bora i odlučili produžiti na Sviraški vorh gdje su se neki Svirčani grudali pa i mi se zaigrali s njima. Na povratku odlučili se spustiti u dolske Krušvice i svratiti do naših u Dol, u toplom pili kavu i ne razmišljajući da bi se netko mogao misliti za nas. Već tako pred sam sumrak krenuli smo preko Prismena doma i na Prismenu skrenuli putem desno misleći da je to taj put koji vodi do sv. Liberata ali nakon nekoliko stotina metara put je prestao i mi (ustvari ja) umjesto da se vratimo provjerenim putem u Vrbanj a po fotoaparat odem sutra odlučili produžiti ravno znajući da moramo naići na put. Sumrak je već padao i bilo je kasno za bilo koji povratak te smo preskačući snijegom prekrivene međaše, gomile i padnute borove i hodajući uvijek u istom pravcu napokon naišli na put, došli do fotoaparata i spuštajući se u Vrbanj kroz Lojca nimo Klapotove kod crkvice Sarca Isusovega čuli glas majke kako nas zove. Već je i vanjska rasvjeta bila upaljena. Naišli smo na nju na putu između Donkićevih i Ružinih. Vidimo ona plače, smije se, ljuta viče, veseli se a nama ništa jasno? Ajde sestra je mlađa osam godina ali da meni starijem od 30g nije palo napamet da će se majka mislit za nas jer smo otišli bez javiti se i cijelo popodne nas nije bilo?. Odlazila je molit Bujolove da nas idu tražit ali gdje će nas tražiti? Trebalo joj je vremena da se smiri ali sve je dobro prošlo i napravila nam je palačinke za večeru kakve smo volili. Tada danima nisam shvaćao zašto se je ona uopće uznemirila ali danas kad sam i sam roditelj, kad mi se kćer nakon posla ne javi na WhatsApp samo pola sata nakon uobičajenog vremena ni ne pomislim da joj se možda baterija ispraznila ili da nema signala u busu već se odmah zabrinem, svaku minutu gledam u ekran i kad vidim znak WhatsApp poruke kao da je netko skinuo 100kg sa mene.