Blog Vrbanj

Varbonska ćoka

Vidite, naša ćoka je jako stara. Ima i dvjesta godina. Napravljena je od srebra kojeg su naše frafranone i još koji fra, darivale na način da su ga stavljale ispred kipa Gospe od utišenja, ispred kojeg su u suzama molile. Najviše za svoju djecu, rođenu ili nerođenu. Pred Gospom se kroz dugi niz godina sakupilo i trideset kilograma srebra. Toliko srebra u obliku narukvica, križića, naušnica, ukosnica i drugih ukrasnih predmeta koje su naše žene, naše majke nosile na sebi, a onda zavjetnim darom stavljale Gospi ispod nogu...Od žarkih molitava i uzdaha koje su u srebro pretvorene više ni samu Gospu nije se moglo dobro vidjeti. Postojala je i opasnost da netko tko sa strane dođe u naše mjesto to srebro i ukrade. Bio je tada jedan naš Vrbanjanin koji je putovao po svijetu pa je tako bio puno vremena i u Istanbulu. Tamo je vidio ne samo ćoke od srebra već i kako se one prave. Kad se vratio u Vrbanj, predloži našim precima da bi on napravio nešto posebno za vrbanjsku župnu crkvu i to ćoku, svijećnjak, od srebra, od onog srebra od Gospe od utišenja. Tada u nijednoj crkvi po otoku nije bilo ćoke i ljudi nisu ni znali što je to. Nisu znali da to visi odozgo, iz stropa crkve, s puno svijeća na malim kandilirima u krugu na jednom mjestu. Crkve se osvjetljivaju luminima za koje je trebalo puno maslinova ulja i šterikama, voštanicama. Lumini i šterike stavljaju se na različite oblike kandilira postavljenima na pod crkve ili uz njezin zid. Sad će svijećnjak s deset, dvadeset pa i više kandilira za staviti voštanice, svijetliti s visine i puno bolje će osvijetliti crkvu, nego one s poda, a sama ćoka bit će veliki ukras za sve nas, govorio im je povratnik iz Istanbula. Takve ćoke nitko neće imati nego mi, vrbanjska crkva. Kako naši preci nisu znali što je to svijećnjak ili po našu ćoka pitali su ovog našeg Vrbanjanina kako će on to od naušnica, ukosnica, narukvica i drugih srebrenih predmeta napraviti tu ćoku kao što im je obećao. On im je objasnio da će sve to srebro iskovati u fine, tanke srebrne listiće, jer je vidio i naučio kako se to radi pa će s tim srebrnim listićima obložiti svijećnjak kojeg će napraviti od željezne žice. Dogovoreno je i napravljeno.Naši stari bili su ushićeni kad je pred njima zasjala velika svjetlosrebrnasta ćoka težine, govorili ljudi, i tridesetak kilograma. S ponosom su je podigli i učvrstili na strop po sredini još one stare crkve. Svi naši Vrbanjani kad su u crkvu ulazili s uzdahom su gledali našu ćoku napravljenu, ne samo od srebra, već i od molitava i suza naših predaka. Ta ćoka, to su naši preci, to smo mi. To su Vrbanjani, posebno Vrbanjke. Čula sam priče kako su s toliko zavisti promatrali, posebno za vrijeme procesije Za križen, mještani drugih župa našu prekrasnu ćoku, a oni u svojim crkvama ništa slično nemaju...S vremenom i zbog gorenja šterika, naša je ćoka od svjetlosrebrnaste boje postajala sve tamnija i tamnija. Potamnio je njezin srebrnasti sjaj, ali ona je ostala zajednički nam ponos s dubokim uzdahom s kojim se sa svim dušama svojima poistovjećujemo. Početkom ovog stoljeća po crkvama okolnih nam mjesta počele su se kupovati jeftine i lagane staklene ćoke kakve sada imaju sve druge crkve po otoku osim naše.

Iz knjige "Hvarski triptih" autora Damir Carić u kojoj je zapisao i sjećanje svoje majke Barice Matković Mikulčić rođene 1910. Barica je sestra Šimuna Matković Mikulčić Borinega iz Ceretorija (djeca: Fani, Zoran i pok. Mario) i Gabreta Matković (djeca: Fani i Đorđe)

Moja dopuna: Gospino blogo, kako se je narodski zvao taj nakit poklonjen Gospi od utišenja, prvi oltar u crkvi s lijeve strane od ulaza, za njene molitve za ozdravljenje nije sa izradom ćoke bilo skroz potrošen nego se je darivanjima idućih godina i povećavalo a čuvalo se je u crkvi. Za rijeme okupacije od Italije  i Njemačke u strahu da okupator to blagi ne otuđi partizani su odredili dvojicu pouzdanih ljudi da to zlato sakriju i svojim životima odgovaraju za njega. Jedan je bio Luka Buratović Bonin, za mlađe da se lakše snađu djed Lukija Ljubić po majci Perici, a drugome ne  znam ime. Nakon odlaska nijemaca to blago je vraćeno crkvi. Prije rata bio je običaj da se jednom godišnje to blago izloži na oltar Gospe od utišenja da narod vidi da zlato još postoji ali poslije rata to se nije baš prakticiralo pa je zbog nezadovoljstva vjernika jednom izloženo mada su neki sumnjali da to nije sve i da dio nedostaje. Blago se je čuvalo u župnoj kući u metalnom sefu  koji je imao tri brave sa debelim metalnim zabravama i tri ključa i mogao se je otvoriti samo upotrebom sva tri ključa istovremeno. Jedan ključ je imao župnik a ostala dva fabriceri. U noći 22 na 23 srpnja 1992 sef je obijen i blago je ukradeno. Župnik don Branimir Marinović koji je bio gluh na jedno uho tvrdi da nije čuo nikakvo udaranje te da je tek kad je ujutro ušao o prostor župnog ureda opazio pljačku i prijavio. Pljačkaši nikad nisu pronađeni jer su vjerojatno prvim trajektom napustili otok. Dolazili su razni experti i policijski vještaci ali i seoski majstori pregledati obijeni sef i od nekih sam čuo, naravno nikad osobno provjerene, informacije da je sef prvo otključan a zatim udarcima oštećen jer su se navodno vidili udarci i sa unutarnje strane. Službena istraga nije to potvrdila, župnik je oslobođen svake sumnje da je korišten ključ koji je on imao a isto tako i fabriceri, blago nikad nije pronađeno jer je vjerojatno u kratkom roku nakon pljačke i pretopljeno i tako je nestalo Gospino blago koje su partizani u najtežim uvjetima 2. svjetskog rata i danima okupacije uspjeli sačuvati.