Blog Vrbanj

Priča o satu koji je imao dušu!

Probijanje obruča na Sutjeski otac je sa još dvadesetak Vrbanjana dočekao kao pripadnik Pete proleterske crnogorske udarne brigade u sklopu Treće divizije NOVJ pod zapovjedništvom Save Kovačevića.

Nakon proboja obruča lutali su Zelengorom u grupama po desetak drugova pokušavajući naći glavninu divizije. Među desetak u grupi u kojoj je bio otac je bio još jedan Vrbanjanin ali kako nisam kontaktirao njegovu djecu da li mu smijem napisati ime radije neću. U tom lutanju naišli su na poginulog njemačkog podoficira koji je umro prije dan, dva iskrvavivši od zadobijenih rana. Bilo je dosta njemačkih vojnika koji su se nakon zarobljavanja priključili partizanima i iz njihovih priča su otac i ostali znali da većina njih nije rat ni željela i da bi radije bili sa svojim obiteljima ali bili su na silu mobilizirani i poslani na ratište a u ratu je tako: "ili ubij ili ćeš biti ubijen" i nakon pogiblje nekoliko prijatelja postaneš i sam zvijer. Zato su ga, promislivši da je i taj podoficir jedan od na silu mobiliziranih, kao čovjeka pokopali da mu divlje zvijeri ne raznose kosti. Kako njemu već ništa nije trebalo svatko je sa njega skinuo ponešto, netko bluzu, netko čizme ili hlače a otac mu je skinuo ručni sat, tamno zeleni sa fosforescentnim brojkama i kazaljkama i stavio ga u džep bluze. Dva dana nakon toga četnici su ih zarobili i vodili na streljanje metkom u potiljak nad iskopanom jamom na jednoj čistini. Bili su u koloni dva po dva rukama vezanim žicom a otac i drugi Vrbanjanin su bili vezani skupa. Uspjeli su se nekako odvezati i kako je već bio sumrak četnici su žurili da završe krvavi pir pa im je popustila pažnja te su otac i prijatelj potrčali svak na svoju stranu prema šumi. Četnici su zapucali i oboje su pali pa ih već nisu tražili misleći da su ubijeni. Prijatelj nije bio pogođen pa je preko noći lutajući a danu spavajući uspio naići na partizane te ispričao da je vidio kako je otac pao pogođen. Zaključili su da je i on poginuo kao i još 16 Vrbanjana koji su kosti ostavili na Vučevu, dolini Sutjeske i Zelengori te su poslali depešu u Vrbanj o njegovoj pogiblji a baka i djed su mu namijenili misu za pokoj duše. Ali otac iako teško ranjen u glavu nije poginuo. Iskrvavivši i onemoćao lutao je šumom hraneći se šumskim plodovima dok ga na jednom proplanku rano izjutra nije našlo dvoje srpske djece, dječak od 10 i sestra mu od 8 godina. Koliko je dana prošlo od ranjavanja nije znao jer je bio izgubio pojam o vremenu. Sat mu je cijelo vrijeme bio u džepu. Djeca su pozvala roditelje koji su ga prenijeli do kuće, sakrili u zemunicu i njegovali mjesec dana dok se nije oporavio. Cijelo vrijeme su riskirali i svoje i živote cijele obitelji jer ga nisu odali četnicima koji su obilazili sela tražeći partizanske ranjenike. Kad se je donekle oporavio javio se je najbližoj partizanskoj jedinici koji su zaključivši da nije sposoban za borbu ga otpustili kući na oporavak. Dva tjedna je iz istočne Hercegovine pješke ili na posuđenim konjima putovao do Primorja odakle su ga po noći brodićem prebacili na puntu Sućurja. Taj dan je prošao pješke put od Sućurja i naveče kad se je već bilo smračilo, jer nije znao situaciju u Vrbanju pa se je bojao da ga tko ne vidi, zakucao na vrata kuhinje. Kako su se osjećali nona i djed kad su čuli glas oplakanog sina mogu samo oni znati. Sat je još bio sa njim u džepu.

Krajem 1943 cijela obitelj osim pranone odlaze u El Shatt i vraćaju se početkom siječnja 1945. Sat je cijelo vrijeme sa njim u džepu bluze. Nije mu vrag dao mira već se je priključio Četvrtoj Dalmatinskoj brigadi sa kojom je ušao i u Trst. Sat je bio sa njim u džepu. Nakon rata priključuje se KNOJ-u i do kraja 1947 sudjeluje u borbama sa ostacima četnika i balista na jugu Srbije. Sat je sa njim u džepu bluze i već nikad nije bio ranjen. Vjerovao je da ga kroz taj sat čuva duh njemačkog vojnika kojeg je pokopao kao čovjeka i nije se odvajao od njega. Nakon rata to je dugo bio jedini sat u kući, gledao sam ga puno puta i uglavnom od djeda, jer otac nije volio pričati o ratu, slušao ovo što sam napisao. Dvadesetak godina uz taj sat koji je sad od nedelje nosio na ruci proveo je siromaški ali u veselju i dobro sa zdravljem i odhranio obitelj. Ali sat se je s vremenom  počeo kvariti i otac je krajem 60-ih kupio novi sat. Da li zato što stari sat više nije bio na ruci ili je jednostavno sudbina tako bila zacrtala nakon odlaganja sata život mu se je usvakom pogledu promijenio na gore. Već nikad ni zdravlja ni veselja i umro je relativno mlad. Nakon preseljenja 1971 u novi dio stare kuće sat se je negdje zagubio i žao mi je zbog toga jer očito taj sat je imao dušu. (Sat na slici nije taj sat ali je isti model i slika je skinuta sa interneta)