Blog Vrbanj

Neka moja bezvezna nacionalno - vjerska razmišljanja

Uvijek sam smatrao da se čovjek treba dičiti samo onim što je sam u životu postigao a ne onim što mu je Bog rođenjem dao. Zašto bi ja mislio da sam više vrijedan od drugog samo zato što znam svirati gitaru jer mi je to genetski određeno ili da sam manje vrijedan jer mi genetski nije određeno da budem dobar sportaš. Tako je i sa nacionalnim osjećajem. Jednostavno otac mi je čovjek kojemu u rodnom listu piše da je Hrvat, rodila me majka Hrvatica i meni je danom rođenja zapisano da sam Hrvat. Ništa to nije moja zasluga. Da su me u rodilištu zamijenili i odnijeli u srpsku kuću danas bi bio Srbin a ista sam osoba. Kad sam imao mjesec dana krštenjem mi je određena pripadnost vjeri a da mene nitko nije pitao da li to želim niti je to moja zasluga. Kumovi na krštenju su mi bili očeva sestra teta Mileva (Ljudmila) i barba Jubo Matković Drojčin. Zato nikad nisam "na sva zvona" ispoljavao ni nacionalnu ni vjersku pripadnost jer sam to smatrao osobnom stvari koja mi je dana rođenjem. Čovjek koji me je najviše naučio u životu i o životu, koji me je odgojio i formirao kao osobu je bio moj djed Perko jer je otac kroz doba odrastanja radio u Ljubljani pa sam uglavnom sve što znam naučio od djeda. Sve što znam o obradi polja, rezidbi, polijevanju, o ribolovu i stvarima i alatima vezanim za čamac i ribolov, sve što znam o timarenju i sedlanju konja i magaraca, kako naprtiti na konja vreće od 100kg i bilo koji drugi teret, kako preraditi mošt u vino, kako popraviti bačve, karatile, vridice i maštile, kako skuhati rakiju naučio me je Perko. Ali Perko me je naučio i da ljude ne dijelim po naciji i vjeri već samo na dobre i loše. Djetinjstvo sam proveo uz cigansku djecu u našem dvoru kod tople peći jer djed nije mogao vidit tu djecu da se smrzavaju u mokrim šatorima ispod škole u Ogradici pa bi spavali u nas i samnom se igrali. Djed je bio siromah, jedva spajao kraj s krajem ali uvik veseo i nasmijan kao da je bogataš. A i bio je bogat jer je bio Čovjek koji je svugdje imao prijatelja a i vrata naše kuće su za svakog uvijek bila ovorena.