Blog Vrbanj

Ljubitelji prirode Vrbanj i izlet na Glavicu 16.10.1982

Neformalno "Društvo ljubitelja prirode" iz Vrbanja je djelovalo desetak godina počevši od izleta na Glavicu 16.10.1982 i to u doba kad nije bilo probijenih protupožarnih puteva i cesta po brdima Hvara već se je trebalo snalaziti po ipak već dosta zapuštenim starim stazama ali u tome i je bila draž. Lako je sada poć na Glavicu sv. Mikule, u Molo Grobje, Zaraće, Milnu, Dubovicu, Borovik, Grapčevu špilju..... ali tad se je ipak trebalo znati orjentirati i moći pješačiti. Van otoka smo išli na izlete dva puta na Vidovu goru i jedan put na vrh sv. Jure na Biokovu. Evo opisati ću naš prvi izlet. 

Kao i sve ostale akcije u Vrbanju i ova se je planirala u glavnom sastajalištu muških Vrbanjana, u legendarnom "Bufetu". Nekoliko večeri se je dogovaralo i planiralo a onda je napisan oglas sa datumom polaska subota 16.10.1982. Dogovoreni iznos novca za zajedničku hranu se je davalo u Bufet šankisti Zlatanu i on je to stavljao u posebnu kesu a sve smo predigli u petak navečer (tako je bilo sa dogovaranjem i skupljanjem novca i za sve ostale izlete... Bufet i Zlatan). Ujutro su dvojica otišla kupit dogovoreno, kruh, nešto suhomesnato ili konzerve za užinu i mesa za ispeć a piće je svak nosio sam za sebe po želji. Na sve izlete nosila se je i bočica rakije za se onako znojni izmasirati ili popit koji gutljaj (pijanstva nije bilo nikad). Meni kao jednom od organizatora je noć prošla u uzbuđenju a kako je prognoza za subotu bila loša nisam skoro ni spavao nego više puta izlazio vidit kakvo će vrijeme. Sakupili smo se oko sedam ipo i vidjevši natmureno prijeteće nebo premišljali da li uopće krenuti. Na kraju smo zaključili da nema odustajanja i u osam krenuli preko Ravnice i kroz Lojca putem uz sveti Liberot do sviraških Krušvica. U Krušvicama je počela kiša ali nije se stalo već smo se zaštitili neko sa šatorskim krilima, neko kabanicama a netko i kišobranom jer smo sve to bili ponijeli očekujući kišu. Sve je vidljivo na fotografijama. Kiša nije dugo trajala i nakon oko sat i po došli smo na Vorh na mjesto gdje je bio otkupni punkt za grožđe, tu smo stali pojeli užinu, odmorili se i krenuli u konačni uspon. Nije to neka velika visina, jer vrh sv. Nikole ili popularno Glavica je na 626m, da bi se sad morali hvaliti usponom ali za nas je to bio doživljaj isto kao i penjanje na vrh Himalaja  Do vrha već nije bilo puta ali se je vidila utabana stazica, a da i nije vrh je bio vidljiv i nije se moglo zalutati Usput smo kupili suho granje za vatru na vrhu. Mnoge od nas koji nikad nismo bili na toj nadmorskoj visini je začudilo kad se je odjednom pejsaž promijenio i umjesto našeg bora počeli su pitomi borovi ali kako su im vrhovi kidani za Božićne jelke a ostatak savijao vjetar ti borovi su imali čudan izgled kao da su patuljasti i široke krošnje. I nisko raslinje se je naglo promijenilo i prorijedilo na toj visini. Na sam vrh smo došli oko 10 sati i prvo smo se presvukli jer smo bili znojni, izmasirali se rakijom i popili po koji gutljaj da nas ugrije a zatim naložili vatru i počeli odmah se spremati za pečenje mesa i ručak a oni koji nisu bili oko pripreme hrane su malo prošetali uokolo, otišli do tada praznog postolja Križa i gledali panoramu Svete Nedije. Razvedrilo se je, počela je i bura i pokušavali smo dalekozorom vidjeti "mitsku" obalu Italije i vrhove Monte Gargana ali nitko nije bio siguran da baš to vidi. Više su nam se u daljini pričinjavali oblaci raznih oblika nego baš vrhovi planine. Kad je bilo gotovo pečenje okupili smo se uz vatru ispred crkvice i grijući se pojeli u slast hranu a na svježem zraku sve je planulo u tren Kako je bura pojačavala a mi ipak bili znojni nismo riskirali prehladu nego smo još pola sata gledali panoramu južne strane Hvara i na istok ravnicu Vrisniškega vorha i počeli se spremati za povratak. Odlučili smo se na povratak kroz Svirče. Ne znam kome je palo napamet i s kojim razlogom ali već na početku ulaska u Svirče počele su "borbene" pjesme. Valjda nas je ta naša kolona podsjetila na slične kolone iz tada popularnih partizanskih filmova. Na ulasku u Svirče postrojili smo se kao pravi vod vojnika i onako maskirani mnogi sa vojnom opremom koju smo doma dužili kao plastične porcije sa priborom za jelo na opasaču, čuturice, čizme, šatorska krila a sa strane nas je kao zapovijednik vodio i pravi vojnik, podoficir Ivo, smo strojevim korakom prošli sve do sviraške crkve. Bilo je i smijeha od strane Svirčana jer je bila subota popodne, dan nije bio za u polje i bilo ih je dosta vani koji su nas gledali ali nije bilo zezanja jer se svi jako dobro poznajemo i znali su da je to neka naša interna zezancija. Naravno pale su i prigodne pjesme kao " Po šumama i gorama" i "Padaj silo i nepravdo" u kojoj se je na naš ponos spominjao i "naš Matij" a "vod" se je kod crkve rasformirao i već dosta umorni smo došli u Vrbanj cestom. Nakon večere i odmora opet svi u Bufet i do kasno, do zatvaranja u 11, su se uz smijeh prepričavale zgode ostalima, često malo i preuveličavajući, i unaprijed dogovorio izlet na Vidovu goru za proljeće 1983. Kasnije smo više puta bili na Glavici iz raznih smjerova ali ovo je prvi put i najviše nam se je urezao u sjećanje i najviše prepričava. Zato sam i zapisao sjećanje na ovaj izlet.

Sačuvane fotografije sa ostalih izleta možete pogledati na linku

http://vrbanj.webs.com/apps/photos/album?albumid=12591824

Ovu fotografiju je prije polaska slikao barba Jure Kražinov a na njoj su s lijeva na desno: Antun Škandejin, Miko Markov, Nade Vidošev, Mili Markov u gornjem redu a dole Lukica Lučetov, Stipan Macićev, Josko Markov, Ivo Meštrejurjev, Đorđe Matković, Pero Rozov, Mili Kotin, Miko Kražinov, Miko Puhov, Marko Ercegov, Dinko Bulinov i Miko Vodanovića