Blog Vrbanj

Contact email: [email protected]om

Blog Vrbanj

LEVA

Posted on January 9, 2019 at 3:00 AM

LEVA

U doba 50-ih i ranih 60-ih za generacije od 16 do 18 godina postojala je predvojnička obuka na koju bi jednom godišnje bili pozivani po mjesec dana da uvježbaju osnovne borbene vještine. Predavači, a među njima i moj otac, su obično bili lokalni rezervni oficiri (moj otac je bio rezervni kapetan). Nakon 18-e pozivani su "pod Levu". "Leva" je ostao još iz austrijske vojske naziv za vojno novačenje. Na Levi bi lječnička komisija pregledom utvrdila opće zdravstveno stanje, sposobnost za služenje vojnog roka i određivala rod služenja vojske. Moja prva Leva je bila u kasno zimu 1973 u osnovnoj školi u Jelsi. Tamo je cijela otočka generacija 1953 bila pozvana. Ulaskom u prostoriju sa komisijom obavezno smo se svlačili do gola, mjerili su nam visinu, težinu, obavili osnovne preglede onako vizualno pipanjem liječnika, mjerili tlak,ispirali uši te odredili rod služenja. Morao sam u vojsku u svibnju 1973 ali mi je HP Hvar odgodilo odlazak do poslije sezone tako da sam na jesen opet morao pred komisiju. Ta komisija je bila potpuno drugačija. U sobi je bio samo jedan čovjek obučen u bijelo, obavio je sa mnom samo kratki informativni razgovor o općem zdravstvenom stanju bez ikakvih pregleda i odredio mi prema potrebi lokalne teritorijalne obrane rod služenja radiotehničar za uređaje veze jer sam to i inače bio po profesiji. U vojsku sam otišao 14.11.1973 u Niš u kasarnu Filip Kljajić na tečaj za radiomehaničare za održavanje vojnih radio uređaja veze a kasnije nakon obuke od 3 mjeseca premješten sam u Skopje u kasarnu Maršal Tito u četu tehničkog održavanja. No nakon povratka iz vojske u veljači 1975 nisam nikad bio pripadnik TO kao radiomehaničar već sam prebačen u rezervni sastav milicije, u njemu pozvan na vježbu već u svibnju 1975 i ostao u rezervnom sastavu do jeseni 1991 kada su nas zamijenili mlađi.

Leva se obično u sjećanju veže za noć prije odlaska u vojsku. Do 1972 u vojsku se je odlazilo iz Hvara. Išlo se je sa busom na vojni odsjek primiti karte za put i vojne dokumente te brodom dalje prema kopnu i odredištu. Već 1973 odlazilo se je iz najbliže luke. U toj noći bilo je sve dopušteno (barem je mlađarija tako mislila) i radilo se je razne gluposti kako bi se pamtio odlazak regruta. Cijela generacija se je okupljala u kući regruta, slavilo se je, pjevalo i feštavalo a onda pred zoru oko 2 sata prije odlaska išlo po mjestu. Obavezno se je na zidove javnih zgrada pisalo LEVA xxxx (godište rođenja generacije regruta) npr. LEVA 1953. Najčešće mjesto u Vrbanju na koje se je to pisalo je bila fasada sjevernog pročelja doma Matija Ivanić i praznine između prozora na prvom katu škole. Pisalo se je sa vapnom i taj natpis je često mjesecima stajao dok ga kiše ne isperu. 90-e neki nadobudni momci su mislili da je LEVA ekavica pa su pisali LIJEVA. :lol: Radilo se je i razne gluposti kao npr. jednom smo uzeli ispred Bobisa u Jelsi sve đardinjere sa cvijećem i dovukli ih u Vrbanj, jednom smo iz Basine na leđima donijeli batanu pok. Dometa Vidošević Marinčevega i podigli je na tadašnji kiosk za novine kod autobusne stanice. U Vrbanju postoji istinita legenda o mladiću, Jugo Ljubić, koji se je na vlastitom ispraćaju, za bravuru kako mi rečemo, ranih 50-ih popeo na kampanel visok 36m i sjeo na 2m visoki križ koji je na vrhu kampanela kao jedina osoba koja se je to usudila napraviti. Običaj je bio i da se po selu muze koze te se u Mikota Ženčinega Gornjega posudi veliku kotlenku, navrh pjace na betuniću ispred spomenika naloži vatra, skuha u kotlenki bijela kava i nudi za okrepu ljudima koji bi rano išli u polje. Kad se je odlazilo na bus za Hvar u 6:30 pjevalo se je pjesmu čiji su stihovi išli otprilike ovako:

Još par sati i šaka minuta

nestati će vrbanjskog regruta.

Sveti Ante što si navrh sela

vrati nam ga zdrava i vesela

Nećeš više govoriti majko,

kiša pada spavaj sine slatko.

(nego ćeš se u suzan umivat,

kad mi budeš posteju načinjat)

Nećeš više govoriti oče

da ti vino i rakiju ločen.

(nego ćeš se u suzan umivat,

kad mi budeš motiku nabivat).

(Nećeš više govoriti ćaća,

da je na tovaru pukla praća - Nerežišće na Braču)

(stihovi u zagradama su dodatak koji se je pjevao u Blatu na Korčuli i Nerežišću na Braču. Praća -poprug od sedla po vrbanjski)

(napomena: U Vrbanju ne postoji ni crkvica ni kapelica svetog Antonija te i stih "Sveti Ante što si navrh sela......" nije izvorno vrbanjski nego je preuzet od Vrisničana jer njihova župna crkva svetog Ante je baš navrh sela.)

- Kapetan vapora je po okupljenima na rivi znao da odlaze regruti pa je na odlasku vapor se oglašavao sirenom za pozdrav.

Tada se je još pjevalo i sljedeće:

Vapor parti i cimu molaje

dragi dragoj desnu ruku daje.

Zbogom draga i nemoj me kleti,

moje riči drži na pameti.

Oj vapore pusti dima jače

da ne vidim kako draga plače.

Oj vapore pukla ti propela

što si moga dragoga odvela.

Šef vojnog odsjeka sa najdužim stažom bio je Luka Matković pa je i on, ni kriv ni dužan, ušao u pjesmu sa stihom:

Oj ti Luka vrag ti odni kosti,

što učini od moje mladosti.

A bio je i stih:

Neće više zeleniti trava,

di san svoju malu šumprešava. :)

Momci iz Staroga Grada su još imali i dodatak:

A na Križu kad smo arivali,

zadnji pozdrav Starom Gradu dali.

Ivo Đovani Visković je na moju zamolbu odpjevao  pjesmu "Oj vapore" uz harmoniku a kako se je ona pjevala poslušajte Đovanijev snimak na linku http://youtu.be/Z5_mSTf-cgM¸ U videu je korišten insert iz filma Lito vilovito.

Do kasnih 60-ih su odlazile u vojsku istovremeno cijele generacije pa su i ispraćaji bili masovniji a kasnije se je odlazilo pojedinačno.

Vojnici su obično odlazili u druge republike, daleko od kuće, pa se je znalo dogoditi da cijeli vojni rok ni ne dođu doma nego bi onih 15 dana odsustva iskoristili za raniji odlazak iz vojske jer bi putovanje do kuće i natrag uzelo 4 dana od 15 dana odsustva. U moje djetinjstvo vojni rok je trajao 18 mjeseci a mornarica 2 godine a kad sam ja služio trajao je 15 mjeseci a mornarica 18 mjeseci.

Moglo bi se još dogodovština iz te noći ispraćaja napisati ali ovo je dovoljno da mlađi ako ovo budu čitali shvate značenje riječi LEVA i da je ne "prevode" kao "lijeva". :lol:

Na gornjoj slici je dio naše generacije 1952/53/54 slikan u Hvaru na ispraćaju Mikota Vodanović u vojsku u veljači 1972g. a na donjoj slici iz 1987g vidljiv je natpis 19 LEVA 67 na zidu škole.



I samo bi još nešto želio dodati tekstu. Ovaj običaj i pjesme nisu slavljeničkog nego oproštajnog karaktera. Traje od odlazaka u austrijsku vojsku na tri godine, odlazaka 20-ih u Ameriku na put bez povratka jer su roditelji znali da sinove već neće vidjeti, nastavilo se je odlascima u kraljevsku vojsku, u JNA i u HV. Oproštajnog jer su sinovi, a djevojkama momci, odlazili daleko i u nepoznato a svaka vojska kao vojska implicira ratovanje, opasnosti i mogućnost da se sin već ni ne vrati živ. Ovdje se nije slavio odlazak u vojsku nego tugovalo zbog odlaska. A i stariji roditelji težaci su ostajali na dugo vremena bez sina da im pomaže u polju. Sve to implicira tugu, veliku tugu na rastanku a ne slavlje i sreću što se odlazi. Odlasci u HV nakon rata su ipak bili drugog karaktera. Bili su pomalo slavljenički i bez tuge, odlazilo se je na 6 mjeseci i to najčešće u Split i svaki vikend se je bilo doma ali se je običaj pjevanja istih stihova i pravljenja nekih smiješnih stvari da se poslije može pričati o toj noći zadržao. 

Categories: None