Blog Vrbanj

Jedna fotografija Ante Franičevića vratila mi je sjećanja na Vrisnik mog djetinjstva, na ovu dragu kuću i njene stanovnike i na crkvu svetog Ante. Na moju tetu Mariju rođenu Razović (očevu sestru te sestru tetki Perke udane Savinc čija su djeca Ivica i Dijana i Mileve udane Pivac čija je kćer Silvana djetinjstvo također provodila u ovoj kući) udanu za Jureta Franičević Remetinovega, na pok. rođaka Nikicu, na rodicu Eciju, na Juretove sestre Polu i Reparatu. Pamtim tetu kad je već starija i sama u kući predvečer sjedila na ovoj skalini a pamtim je i u maloj kuhinji kako se za hladnih zimskih dana grije. Pamtim i miris kave koju je ona kuhala jer je imala isti miris kao i kava moje pokojne none, njene mame. Pamtim krasne smokve na stablu ispred konobe koje sam početkom berbe još znao ubrati izjutra onako mokre od rose i zasladiti se prije odlaska na ispomoć u berbu pod Vorh. Pamtim kako sam sa našom vrbanjskom živinom, koja nije bila navikla hodati po strmim vrisniškim putevima pa je trebalo i voditi ih za ular da ne žure na nizbrdici i ne pokliznu se, gonio vreće mošta u konobu.  Pamtim fešte svetog Antonija i ručkove od fešte u tinelu. U ljetna popodneva kada je vani peklo sunce ja, rođak i rodica bi se uvlačili u ugodnu hladnoću crkve, igrali se u njoj a ja sam i svirao na neku vrst harmonija koji se je tad nalazio sa lijeve strane ulaznih vrata. To je bio stari harmonij sa pedalom kojom se je pritiskom noge pumpalo zrak u harmonij da bi mogao svirati i to mi je bio prvi instrument na kome sam svirao sa dvije ruke. Ne znam koji je tada bio župnik u Vrisniku ali nikada nam nije vikao niti branio te igre u crkvi. A najviše pamtim pogled u ljetna popodneva iz prozora na zapadnoj strani ove kuće na Svirče, rodno mjesto moje pranone Marije Carić Korić u koju je i teta Marija dobila ime, i polja oblivena sunčevim zrakama i izmaglicom od vrućine. Taj pogled nikad neću zaboraviti i žao mi je što ga vjerojatno već nikad neću vidit kroz taj prozor.

Dopuna: Tekst napisan na Facebook 05.11.2020

VRISNIK

Ovo je misto na otoku sa nojlišjin ugođajen sunac zopoda. Ništa For, ništa Pajiz i otvoreno more. Pogled iz kamare Remetinove kuće od mojih Remetinovih prima Svirčima, Krušvicima i Vrisniškemu vorhu u pridvečerje i ona teplina sunca zlotne boje prid sut kad obasjo kamaru ne more se s ničin usporedit. Puno san, baš puno bi u tete u Vrisniku ka dite ali ti pogled i ugođaj se ne zaboravije. A ispod ponistre smokva koju moreš ubrat iz ponistre. Vrisnik je misto sa posebnima judima, na niki nočin divjima ali u pozitivnom smislu, judima punega sarca, judima uvik spremnim na škerce ali somo na svoj račun bez se dirajuć u druge. Ne čudin se pridošlicima ča su lako ćapali i mentalitet Vrisničanih i ča svi govoridu po vrisniški. To misto ti se uvuče pod kožu i postaneš dil njega učas. Ali nažalost, ka i sva naša mola otočka mista opustilo ma nevaja se dešperat, bilo je tega i u pridnjim vrimenima ma ta lipota Vrisnika ne more ostat soma za sebe. Doć će niki drugi koji će poprimit isti mentalitet i opet će Vrisnik živit. Mentalitet ne određiju judi nego ono ništo nedokučivo ča se nahodi ispod stinja barda na kojemu je Vrisnik i ča minja jude i učini ih Vrisničanima. Ali za doživit Vrisnik nevaja doć auton nego se od mosta ispod Svirač storin puten popet. Svaki korak tega uspona ima svoje čari jer otkriješ ništo novo a kad dojdeš do sv. Roka budeš umoran ma sarce bude puno. Za doživit Vrisnik vajo doć i po daržu kad je glova "poglavice" navar istočnega puta za na Gvozd u oblacima, vajo i pasat te pute i laze izdubene tovorskin kopitima koje je nikako opiva i Jubo Stipišić. ?

teta Marija

ž

Moj rođak Nikica Franičević (sa cigareton) i jo 05.06.1989 na čašici u mene sutradon kad san se oženi. Naš zodnji zajednički letrat.

Vrisnik, pogled iz Svirač

Svirče, pogled iz Vrisnika