Blog Vrbanj

Svi smo mi Super Mario iliti "ponoćno filozofiranje dokonog umirovljenika" 

Kad ja kćeri pričam o nečemu od prije petnest godina ona reče...ma tata to je bilo prije skoro pola moga života, tako davno i ne interesira me. A meni se čini da je ne ono prije 15 nego i prije 30 bilo jučer. Protok vremena ne postoji, vrijeme ustvari stoji ali mi imamo subjektivan osjećaj da vrijeme teče. Čudno, ali kada danas razmišljam o utakmicama Hajduka 60-ih te slike radijskih prenosa su mi kristalno jasne a SP prije četiri godine kao da je bilo veoma davno. Iduće SP doći će u tren a već ću imati 69. Ne znam da li i subjektivni osjećaj protoka ima svoja posebna pravila osjećajući protok prema nazad ili prema napred. Kad smo išli u školu ili bili u vojsci dani dugi i nikako proći a kad sam bio na praznicima doma ili kad si na godišnjem ti dani prolete. Danas mi dan traje veoma kratko jer za obavit neke poslove za koje sam prije trebao dva sata danas trebam pola dana. Sve je to samo subjektivan osjećaj a vrijeme stoji i stoji na mjestu do vječnosti i ne teče, ne prolazi. Gledam svijet oko sebe i vidim ga takvog kakvog vidim. Ali mi svi imamo samo pet osjetila i to nesavršenih sa ograničenim opsegom osjeta. Čujemo samo od 50Hz pa do 16 000Hz, vidimo samo raspon boja od crvene do ljubičaste a sve tonove iznad našeg uskog čujnog opsega ne čujemo, sve ono što postoji iznad ili ispod našeg vidnog osjeta ne vidimo a možda uz naš svijet postoji paralelni svijet koji je u drugom opsegu svijetla i za nas ne postoji. Možda ni ovo što vidimo niti ne postoji nego naš programirani mozak kompjuterskog lika to tako "vidi". Kada bi stara analogna televizija imala svijest zaključila bi danas da je došlo do smaka svijeta jer ona već ne prima niti jedan program a u svijetu valova koje ona ne prima oko nje buja daleko veći život. Kad bi stari tranzistor pokušavao uhvatiti svoj radio Split zaključio bi da već ne postoji ni on niti ijedna druga stanica osim nekih jako dalekih svijetova a ustvari oko njega u području koje on niti ne opaža desetine stanica emitira i postoji novi, drugi život. Mi smo kao stvorenja veoma nesavršeni i tehnološki nazadni čak i u odnosu na mačke koje se sporazumijevaju telepatijom, koje vide i po noći i ono ispod crvene boje što mi ne vidimo i čuju zvukove koji za nas ne postoje, koji vide kroz zid jer za njih zidovi ne postoje. Mi smo možda samo virtualni likovi iz jedne nesavršene i na brzinu programirane stare računalne igre koju u nekom jačem računalu igraju dvoje...Bog i Vrag, Dobro i Zlo.. ili jednostavno dva zajebanta za koje smo svi mi samo oni mali računalni virtualni likovi kao Super Mario. Tvorac igre nas je kao likove u igri programirao tako da u svim istim situacijama svi likovi djeluju isto i nije se baš potrudio i dao malo maštovitosti. Sve je u ovom virtualnom svijetu u kojem "postojimo" predvidljivo a vrijeme, vrijeme se ni ne miče jer ni ne postoji.