Blog Vrbanj

Priča o prolaznosti života!

Jučer sam ispričao priču o noćenju kod kućice u Oskorušici i o ljetovanju u njoj. Stariji bi često odlazili u Vrbanj po, kako mi kažemo, provištu ili hranu. Mi djeca smo nestrpljivo čekali povratak, penjali se na krov kućice da bi što prije vidjeli djeda, oca ili majku kako dolaze na živini. I čim dođu odmah smo trčali do njih jer smo znali da je u vreći i nešto za nas, napolitanke, bomboni, mala lubenica....nije bitno jer sve bi nas razveselilo.

Jednom, možda i prije 15 godina, sam odlučio očistiti dvorište oko te kućice te sam cijelo jutro sjekao raslinje, kosio i spaljivao travu i suhe grane i onda popodne zadovoljan urađenim sjeo ručati na kamenu klupicu u hlad gdje sam i kao dijete znao sjediti. Dok sam jeo taj ugođaj oko stare kućice mog djetinjstva me je zanio i u mislima sam odlutao barem 40 godina natrag. Počeo sam zamišljati kako ću umjesto već napola srušenog starog krova postaviti betonsku ploču i na njoj sagraditi dvije sobice. Ispred kućice prema strani od mora i Brača u mislima sam sagradio gustirnu koja je ujedno bila i terasa, vidio sebe kako popodne sjedim na terasi u zaklonu od sunca koji je radila kućica i uz osvježavajući maestral uživam u pogledu na Brački kanal i bijele krijeste valova, na jedrilice u kanalu, na parobrod koji plovi u Jelsu, na Bol i Zlatni rat. Radio sam u glavi i nacrt te dvije sobice a najvažnije mi je bilo gdje ću smjestiti prozor sa koga ću gledati kad će doći djed ili otac. Toliko sam se uživio u sanjarenje da me je odjednom protreslo kad sam se probudio iz sna i rekao sam sebi: Ej, Petre nema već onih koje ti čekaš, davno su oni otputovali svoje puteve do Vrbanja i natrag. Sad si ti taj koga bi netko trebao čekati i veseliti se poklonu u vreći! To saznanje da je svih mojih tada možda 50 godina stalo u tren prolaznosti i da sam od djeteta koje sa terase bezbrižno gleda valove u trenu postao skoro starac me je toliko emotivno streslo da sam na brzinu pokupio alat, otišao i nikad se više nisam vratio do kućice. Prolazio jesam blizu ali više nikada nisam sjeo kod nje ni ušao u dvorište. A kada ću opet i da li ću uopće nisam siguran.

Na slikama je pogled od kućice iznad Oskorušice na Hvarski kanal, Brač i Bol na Braču. Fotografije je 1963 snimio Željko Ljubić sin od Nevenke i Đovanija Ljubić. Nevenka je sestra moje none Ljudmile rođene Matković Markovi a ima još i kćer Jadranku. Oni su svi dok se nisu djeca Željko i Jadranka oženili i udali ljeti za vrijeme studija dolazili kod nas na ljetovanje u ovu kućicu. Đovani je rodom iz Staroga Grada a njihova kuća se naslanja na kuću Botteri sa južne strane.

Jadranka Ljubić 1963

1963g. Ja, Željko Ljubić i rođak Nikica Franičević iz Vrisnika, sin moje tete Marije udane za Jureta Franičević. Njihova kćer je Ecija udana za Posinković Pero Pek