Blog Vrbanj

Danas je 30g od dana vjenčanja koje budi sjetne uspomene pa je takav i ovaj tekst.
Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba - Branko Radičević!

Svih mojih skoro 65 godina u kojima je bilo i lijepog i ružnog, kao uostalom i drugima jer nisam ja iznimka, dao bi za samo sedam godina koje bi živio vječno u krug. Da 31.08. kada sutra ujutro polazim u osmi razred odem na spavanje a 01.09. se probudim kao dijete koje polazi u prvi razred i tako u krug od prvog do osmog. Čak ni osmi ne jer sam već izašao iz djetinjstva i počeo razmišljati. Djetinjstvo je ono najljepše u životu svake osobe. Moje je bilo siromašno jer me je roda tako bacila. I po očevoj i po majčinoj strani siromaštvo i to na donjoj granici ali opet bi se vratio u to siromaštvo kada mi je mnogo puta jedini ručak bio koja kriška suhog kruha umočena u malo maslinovog ulja sa solju, kad mi je miris suhih rogača na tavanu bio nešto najljepše, orah ili bajam iz džepa kecelje none i tete nešto najslađe, penjanje sa djecom iz Stranice na murvu dok te nona i teta gledaju sa prozora nešto neopisivo lijepo a lončić murava koji bi kao "veliki" ubrao teti i noni za poklon nešto najbolje što sam učinio. Da mi je opet sjesti na prozor sobe u Stranici i pogledati svako proljetno predpodne ovu murvu punu ploda i Dolac, da mi je opet u jedan poslije podne na odlasku u školu doživiti ono ushićenje pogledom od Remetine kuće na crkvu i kampanel, da mi je opet sa djedom gledati izlazak sunca iza Biokova, da mi je sa malo temperature ležati u toplom krevetu i čitati Orlovi rano lete i zamišljati sebe kao Jovančeta koji u obližnjoj šumi ispod čempresa gradi dječji logor, da mi je poslije škole otrčati kod none i tete u pašu u Borca i na Kruševje i zviždati u zviždaljku od oskoruše koji mi je djed tog proljeća napravio, da mi je...... .....Sve bi dao za to. I gitare i sviranje i kasnije zabave i djevojke i putovanja......sve bi dao da opet čujem graju djece iz Stranice ispod murve i dobrodušnu viku barbe Marka da se ne penjemo po kućici jer ćemo je "raškajat" i pasti. A murva danas stoji tužna, sjeća se ona svega toga i pati jer nema više topota mazge ispod nje, nema meketa koza i blejanja ovaca, nema dječje graje. Ona još daje plod ma sve manje jer joj se i ne mili rađati nove murve kad ih nema tko jesti. A djetinjstvo prošlo. E ali zato postoji mašta pa kad ne može drugačije u mašti se vraćamo tamo gdje je bilo najljepše a to je u to prohujalo djetinstvo. Da, čak ni osmi ne.

Na slici: Murva u dvoru rodne kuće moje majke u Stranici. Pogled iz sobe djeda Ivana i bake Vice Fredotović Budrovići.