Blog Vrbanj

Kako malo tribuje za sriću!

Učerašnje popodne san kruto lipo paso, kako malo koje u zodnje vrime. Bi san na igralište na utakmicu Stori : Mlodi koja se obično i igra za Duhova u parvidon. E sad reće niko....a utakmica ka svaka druga, ča je tote posebnega da vajo pisat ove litanije. Ma ni ka svaka druga. Parvi put san onako neformalno a ne ka igroče vidi na igralištu dvo mladića iz Pajiza kako skupa sa nami igradu i feštoju za Duhova. Jure Donkićev i Antonio Planjar su me te dvi ure vrotili u ditinjstvo.

Vidi san jo Jureta ma nison vidi njega nego oca mu Androta i borbu Ivota moje parve suside iz ditinjstva i mladosti u Velon bondi. Ču san jo njega ma ustvari ču san Ivota i Androta kako me zovu da se gremo igrat, ču san kako tarčidu kolon na Pjacu da ćapodu misto za zaigrat na balun. Vidi san jo njega ma san ustvari vidi dida mu Jureta kako kopo vartal ispod smokve priko puta naše kole, vidi san mu pradida Ivana i pito ga jel još naprovno sedlo ča mu je moj did do za porakasat, vonjo san i gušto u smokvi uberenon u njihovemu docu, u naronči koju bi mi njegova nona Perica ili pranona teta Kosta ubrale i dole za se poslodit.

Je vidi san i ču Antoniota ma nison vidi i ču njega nego dida Mikota Haladića kako pasovajuć uz Bigvira na Pjacu se uvik onako tarokozo javije mojemu didu i ocu a mene ušćipje za obroz, vidi san mu nonu Đenku kako introje u butigu priko puta našega dvora, vidi san mu borbu Viskota kako ka molo dite tarči za balunčićen po gustirni od Vira, vidi san mu tetu Berislavu kako ka prova divnjica tonca na svečanemu, vidi san mu i pradida Viskota kako gre iz poja sa naparćenin živin, sponti san se i mame Margite da je nimo naš dvor pasovala u skulu. Sponti san se lipih don ditinjstva u Velon bondi i u meni se je stvorila istovremeno i tuga i radost kad san njih dvoje gleda. Mlaji to još ne moredu kapit ma doć će svakomu to kad mu dvi ure vroćonja u ditinjstvo veće vrididu nego cili don današnjice. Nison sto tamo posli utakmice jer mlodi su drugi svit kojemu jo već ne pripadan nego san iša doma onako sjetno raspoložen ali zahvalan Juretu i Antoniotu ča su došli s nami profeštat i ča san gledajuć njih opet baren dvi ure bi ono molo dite s Pjace a ne već skoro starac iz Gorice.
(Nikola Haladić je iselio sa obitelji u Stari Grad 1971 kada mu je mlađa kćer Margita bila u 7. razredu, starija Berislava već išla u srednju školu a sin Visko rođen 1966 još bio u dječjem vrtiću)