Blog Vrbanj

Procesija Za Križen El Shatt 1944g.

1943. nakon paljenja Vrbanja i Dola sv. Ane 03.01.1943 od strane talijanskih okupatorskih vojnika te ubojstva dva civila u Vrbanju i četiri u Dolu i straha okupatora od masovnih okupljanja sva masovna okupljanja su bila zabranjena. Procesija Za Križem je ipak bila dopuštena ali samo sa najmanjim potrebnih brojem učesnika, dakle Križonoša, kandiliri i nekoliko ferala, ukupno sa Križonošom 11 osoba. Križonoša naše župe 1943 je bio Dujko Čubre Luke. Nakon pada Italije i pred dolazak njemačke okupatorske vojske na Hvar mnogo stanovnika Hvara, zajedno sa stanovništvom iz cijele Dalmacije odlazi u zbijeg u daleki El Shatt u Sinajsku pustinju. Tamo su Hvarani bili smješteni u šatorskim naseljima i podijeljeni po mjestima življenja na otoku. Da se 1944 ne prekine višestoljetna tradicija procesije Za Križem koju je njemački okupator na otoku zabranio tamo su napravljeni Križevi i na Veliki Četvrtak održana je procesija u kojoj su umjesto hvarskih župa posjetili šatorska naselja. Blagovaonice svakog hvarskog naselja su za tu priliku bile pretvorene u mjesne crkve odakle su kretale procesije. Zapovjednik svih vojnih snaga na Srednjem istoku general pukovnik Becker je toj inicijativi dao podršku i pružio veliku materijalnu pomoć. Križonoše su birane prema mjesnim običajima a Križonoša Vrbanja u El Shattu bio je Kuzma Pavičić pok. Andrije. Kuzma je bio iz obitelji Landerovi sa rodnom kućom na Viru  a brat mu je bio Marko Pavičić Landerov ali Kuzma se je priženio u obližnju obitelj Ljubić sa nadimkom  Gavranovi i po tome su i njegova djeca ponijela nadimak Gavranovi. Kuzminoj ženi je brat bio čakavski pjesnik Pere Ljubić a spomen ploča mu se nalazi na rodnoj kući. Kuzma je otac Josipa koji je poginuo u 2.sv.ratu i Andrije čija su djeca sin Leo Pavičić koji živi u Zagrebu (Leotovi sinovi su Andrej i Ivan ) i kćer Dunja Shaw u Londonu. Kuzma je također otac i dviju kćeri, Antice čija je kćer Silba Vukičević  i Marice.  Križ je u Vrbanj donešen u dijelovima i poslije sastavljen. Nažalost, ne znam ime onoga koji ga je donio ali nadimak mu je bio Prošilo i živio je u Stipećovon koli a imao je kćer koja je udana na Vis. Nakon povratka  u Vrbanj taj Križ se čuva u Sakrištiji župne crkve (donja slika). Došao je Križ u Vrbanj ali ne i svi njegovi izbjegli stanovnici jer su mnogi skončali svoj život u Sinajskoj pustinji i našli svoje posljednje počivalište pod pijeskom Sinaja. Mnogi su se i rodili i svoj kratki život skončali u pustinji a da nikad nisu ni vidjeli rodne grude Dalmacije. Ali i njih, kao i sve ostale Dalmatince, nakon kratkog ovozemaljskog života u vječnosti njihovih počivališta na Sinajskom dalmatinskom groblju čuva njihova Majka Dalmatinka čiji se spomenik vidi iz brodova koji prolaze Sueskim kanalom. Spomenik Majke Dalmatinke (rad kipara Ante Kostovića), baš kao neki svjetionik, ponosno stoji na izbjegličkom groblju gdje je pokopano 856 izbjeglica iz Dalmacije, uglavnom djece i staraca u vremenu od 1944. do 1946.god.
Dopuna: Ratne godine 1942 Križonoša Vrbanja je bio Marko Vidošević Dinka Remetin a 1945 Nikola Vidošević pok. Nikole. Križonoša Dujko Čubre je nedugo nakon  procesije otišao u partizane i nažalost poginuo na nepoznatoj lokaciji iste te godine. Zadnji put je viđen na Zelengori. Križonoša Nikola Vidošević Šćepo je 1945 došao u partizanskoj uniformi jer je zbog procesije bio dobio dopuštenje da napusti postrojbu u Hvaru na jedan dan i nakon procesije u petak ujutro opet se je vratio u partizane. Točno 50 godina kasnije, 1995 godine, njegov unuk  Nikša Vidošević Nikole je bio Križonoša i kao hrvatski vojnik dobio je dopuštenje da napusti postrojbu zbog nošenja Križa a odmah nakon objeda od Križa se je vratio u postrojbu. Djed Nikola i unuk Nikša....drugo vrijeme ista sudbina kao u pjesmi Marka Perkovića "Moj Dida i ja" sretno su se vratili iz rata. Nikšin drugi djed, majke Perice otac Križonoša Dujko, nažalost nije imao tu sreću da se živ iz rata vrati u svoj Vrbanj.

Postament za kip Majke Dalmatinke gradio je Luka Marinović i nekoliko Pučišćana i Splićana. Na slici koju je objavila  Silvija Marinović piše da je njen otac drugi s lijeva. Prvi s desna je ing. Baldazar a do njega kipar Kostović.

Kad smo već kod zbivanja za vrijeme talijanske okupacije otoka želio bi kako dodatak napisati nešto što i nije vezano za temu Križa ali je za taj period povijesti Vrbanja. U crkvi je bilo pohranjeno takozvano Gospino blogo. To su bili vrijedni predmeti od zlata koje su obitelji darivale Gospi uglavnom sa željom da Gospa usliši njihove molitve za ozdravljenje oboljelih članova obitelji. Kako bi se to blago sačuvalo od pljačke okupatora partizani su ovlastili dvojicu povjerljivih ali već malo starijih mještana koji nisu bili za aktivno učešće u ratu kao borci da to blago sakriju na samo njima znano mjesto. Dvojicu zato što su pretpostavljali da će barem jedan živ dočekati kraj rata da otkrije mjesto gdje je blago sakriveno a već ako bi angažirali trojicu u slučaju nestanka blaga teže bi bilo identificirati krivca. Naime, ova dvojica su svojim životima jamčili sigurnost blaga. Jedan je bio Luka Buratović djed Luketa Ljubić, Katije Ljubić Harašić , Antuna i Ivice Vodanović, Nade Vodanović Vidošević i Asje Buratović Korać a drugome ne znam ime. Obojica su preživjeli okupaciju i rat i nakon odlaska okupatora sa Hvara Gospino blogo je vraćeno crkvi. Nažalost, početkom ratnih 90-ih prošlog stoljeća jedne noći 22/23 srpnja to blago je ukradeno iz sefa župne kuće. No kako sam ja samo kroničar nemam nikakva saznanja o tome tko je to otuđio ali eto nek se zabilježi.