Blog Vrbanj

NA BALUN U VARBANJU

Priča 1

U nekoliko nastavaka opisati ću mjesta gdje se je u moje djetinjstvo najviše igralo "na balun" u Vrbanju i specifičana pravila igre koje je to svako igralište imalo. Kako će ovo ujedno biti i uvod da ne zamaram opisat ću u ovon napisu samo jedno igralište. Od kad pamtim uvijek su Vrbanjani pokušavali sebi stvoriti mjesto za igranje uz odbojku najomiljenijeg sporta u selu a to je na balun. Nije se težilo velikim i prostranim igralištima. Površina veličine šesnaesterca bila je za to doba velika površina jer su polja bila obrađena bez velikih "starinih" a u selu nije bilo većih ravnih površina. Najomiljenije i najkorištenije mjesto bila je Pjaca sa svoja tri prostora za igru ali o Pjaci drugi put. U kasno proljeće i rano ljeto kad su već bili veliki dani popodne se nije moglo igrati na Pjaci jer su ljudi odmarali i spavali a predvečer je bio problem često prekidanje igre zbog prolaza preko Pjace težaka koji su se sa živinom vraćali iz polja. Sve te nedostatke nije imao ograđeni prostor oko crkve zvan "šimatorij" na kojem su bila četiri prostora za igru. U ovoj prvoj priči opisat ću nama najdraži prostor za koji smo emotivno najviše vezani a koji su obilježili kao glavni elementi igre ova dva čempresa na slici. Ti čempresi su bili stari kao i groblje koje je sagrađeno za vrijeme Napoleona, dakle početkom XIX vijeka. Prostor ispred njih je bio idealan za igru u ljetna popodneva jer je crkva štitila od sunca a oni koji su spavali iza zida nas, barem tako mislimo, nisu čuli i njima nismo smetali. Iako, tko zna možda su oni iz svog svijeta sjena na neki način i čuli nas ali im dječja vika nije smetala jer slušali su svoje unuke i praunuke. Prostor je bio kamenit, kako bi mi rekli "grotulom" i samo je oko 1,5m širok prolaz do groblja bio popločan a na sredini puta je bilo malo veće popločano proširenje na kojem je za vrijeme procesija se zaustavljao Baldakin. Ispod čempresa je bilo "sarbunasto" i idealno vrataru za bacanje i parade. Čempresi su bili stative a vrh ogradnog zida od groblja prečka. Mnoga smo popodneva proveli družeći se sa ta dva čempresa koji su nas svojim gustim granama često znali zaštititi od naglih ljetnih nevera, bili smo emotivno vezani za njih i bilo nam je žao kad su posječeni. Sa njima kao da je otišao i dio nas. Tu su svi vrbanjski vratari imali prve treninge bacajući se na meko tlo ispod njih. Ali najviše se je tu osim treniranja vratara igrala igra na jedan gol koju smo mi nazivali "Na Vitoriju". Vratar je bio neutralan a u dvije protivničke ekipe koje su i napadale i branile isti gol bilo je obično po tri do četiri člana. Igra je počinjala tako da se vratar okrene prema zidu i na neviđeno baci loptu u prostor za igru i onda se je pokušavalo istovremeno se i braneći i napadajući dati gol. Igra na tom prostoru je bila specifična jer nije bilo ni auta ni kornera i jedino se je računalo da je lopta izvan igre ako bi otišla na popločani dio ispred crkve ili preko zida na groblje. Tko ju je izbacio preko zida taj je i išao po loptu i davao je vrataru koji ju je ubacivao u igru na već objašnjeni način. Prostor za igru je bio i oko kampanela i sa istočne strane crkve a igralo se je i "od rebata" od zidova crkve i groblja tako na nije bilo čestog zaustavljanja igre. Igralo se je u deset poena tko prije. Normalno, bilo bi po koji put i simpatija od strane vratara pa bi jednima olako puštao golove a drugima baš sve branio ali, djeca kao djeca, malo vike i prepiranja i sve bi prošlo u veselju. Eto toliko za ovaj put jer je ovo malo duži napis a drugi put o preostala tri isto specifična prostora za igru na balun na šimatoriju.

Priča 2

I dalje smo na šimatoriju jer moramo opisati još tri prostora za igru na balun na njemu. Danas ćemo opisati vjerojatno najčudniji prostor za igru na balun jer se na ovom prostoru iz jedne branke nije vidila druga. Sve je vidljivo sa priložene slike. Radi se o tada jedinom popločanom prostoru a to je bilo ispred pročelja crkve. Prostor je bio idealan za igranje bosih nogu, širina mu je bila koliko i širina crkve a golovi su bili bočna mala crkvena ulazna vrata. Broj igrača u ekipi nije bio određen te ako nas je bilo manje igralo se je bez vratara a ako nas je bilo više po jedan bi bio vratar. Igralo se je i "od rebata" od zida crkve ili od ogradnog zida šimatorija, kornera nije bilo a aut je bio kad bi lopta napustila popločani dio sa strane ili, što je bilo češće, niz ulazne stepenice na cestu jer tada nije bilo ulaznih vrata kao danas. Kao i obično na "mole branke" igralo se je u dogovoreni broj golova, najčešće u deset, i tko prvi postigne deseti gol uzviknuo bi FORAAAAA!!! 

Priča 3

1.Ovaj put završit ćemo sa opisivanjem prostora za igru na balun na šimatoriju. Manji prostor za igru bio je na travi sa istočne strane crkve. Golovi su bili veličine kao za na "mole branke" od većih kamena ili još češće od školskih torbi. Naime, zadnjih školskih dana su već bila velika popodneva, crkva je štitila od sunca i nakon škole bi da ne smetamo starijima koji su sjedili na Pjaci otišli igrati na šimatorij. Golovi su bili ispod koprive i uz zid groblja a prostor je bio ograđen sa zapadne strane zamišljenom linijom od zidova crkve prema groblju i južnom ogradnom zidu šimatorija. Po duljini sjeverni rub je bio zid groblja a južni zamišljena crta gola. Igralo se je po pravilima molega baluna "tri kornera penal" a korner je bio kada bi lopta udarila u zid groblja ili prešla zamišljenu južnu gol aut liniju. Igralo se je od zida crkve i od istočnog ogradnog zida a aut je bio ako bi lopta prešla ogradni zid ili zamišljeni zapadni rub igrališta. Na oko tri koraka od golova se je pucao penal i svako igranje rukom u prostoru iza te zamišljene linije od 3 koraka do gola je bio penal. Broj igrača plus vratar koji nije smio igrati rukom nije bio ograničen a zavisno od broja igrača igralo se je na 6 ili 10 datih golova. Koji put, ma rijetko i to samo ako nas je bilo mnogo željnih igre, golovi su bili veći a vratar je branio i rukama što je bilo i uživanje jer je prostor u proljetno doba bio travnat pa se je vratar mogao i bacati. /slika 1. lijevo/

2. Četvrto i najveće igralište na šimatoriju je bilo po duljini sa južne strane i na njemu su uglavnom igrali stariji. Golovi od većih kamena su bili ispod koprive i uz zapadni ogradni zid. Bili su malo širi i vratar je ovdje branio i rukama. Igralo se je po pet do šest igrača plus vratar. Aut je bio kada bi lopta prešla ogradni zid prema cesti ili izašla na popločani prostor pred crkvom jer se je igralo i od ogradnog zida i od zida crkve. Korneri su bi kao i normalno kad lopta pređe zamišljenu gol aut liniju ali se nisu izvodili zbog male širine igrališta neko se je igralo po sistemu "tri kornera penal". I ovdje se je igralo u dogovoreni broj golova a najčešće u deset. Ovaj prostor je bio idealan u kasno proljeće jer se nije moralo prekidati igru kao na Pjaci kod prolaza težaka sa živinom na povratku iz polja a i nije se smetalo starijima koji su imali običaj ljeti predvečer sjediti pod "Stipećov vartal". /slika 2. desno/ i nije bilo popločan kao na slici već je podloga bila sitno kamenje.

Priča 4

1.Ovaj put ćemo opisati dva lokalna mala prostora za igranje na balun na kome su igrala samo djeca (ili rijetko kada poneki stariji sa njima) a i to djeca iz susjedstva. Prvo je Ravnica /slika 1/ i mjesto nekadašnjeg zoga za balote. Ravnica nije bila prikladna jer je lopta bježala preko niskog ogradnog istočnog zida a i niz put sve do Pjace. Golovi su bili navrh ravnice gdje počinje uspon terena i na dnu prije ogradnog zida tadašnje župske kuće. Igralo se je uglavnom na male branke a ponekad i na malo veće kada je vratar mogao i rukama braniti. Golovi su po običaju bili veći kameni, igralo se je od zida Donkićevega vrta i od istočnog niskog ogradnog zida a aut je bio kad bi lopta bila bačena preko tih zidova. Korner kao i obično kad lopta pređe zamišljenu gol liniju i po pravilu "tri kornera penal" te na dogovoreni broj golova za pobjedu. Na gornjem dijelu je bilo prilično ravno i meko tlo pogodno za bacanje vratara pa se je znalo igrati međusobno po dvoje "na penale" tako da jedan drugome puca po pet penala i tko da više golova pobjednik je. Kako sam živio odmah blizu tu bi često zaigrao u ljetna popodneva da ne smetamo doma ali stariji tu nisu nikada igrali niti djeca iz drugih krajeva Vrbanja.

2. Drugo lokalno igralište je bio prostor "gustirne" na Viru a i tu su igrala samo djeca iz susjedstva. Golovi su kako je vidljivo na slici 2 bili nacrtani na zidu. Sa južne strane korner je bio sve izvan gola do ogradnog zida a sa sjeverne prema cesti koja je bila šira samo do zamišljene crte od gornjeg ogradnog zida kako je naznačeno na slici a ostali dio zida i prostor iza te zamišljene crte je bio prostor za igru jer se je igralo i od zida "od rebata". Pravila uvijek ista...tri kornera penal, dogovoreni broj golova a obično 6 ili 10, aut kad lopta izađe izvan ogradnog zida, vratar brani samo nogama, igranje rukom u prostoru bliže golu od točke sa koje su se pucali penali bilo je penal.

Priča 5

Još dva popularna igrališta su bila u Ivejinin Selima i na Kruševju.To su bile po naški rečeno malo veće starine a u Selima su se na toj starini održavali i sletovi za Prvi Maja ili Dan Mladosti. Publika je sjedila po gomilama. Na njima su bili i "prave" branke dimenzija kao za mali nogomet koje su bile napravljene od tanjih borova sa rašljom na vrhu koje bi se ukopalo u zemlju a preko rašlji stavilo borovu gredicu kao prečku. Kako su to bili ipak za naše pojmove malo veći prostori vrijedila su sva pravila malog nogometa pa i korneri i ubacivanje auta i obrana vratara rukama a igralo se je obično po pet ili šest i vratar. Masline koje su u Selima rasle uz put "oza Rake" nisu bile problem a jedini problem je bio padanje lopte u vrt Antuna Bratanić sa zapadne strane igrališta u kojemu je ispod umendula bilo u proljeće svakog povrća pa se je ipak pazilo da se ne izgazi povrće kad se ide po loptu. To igralište je bilo u mjestu pa se je duže vrijeme koristilo a i skoro svako predvečerje tijekom cijele godine. Korištenje tog prostora je prestalo negdje oko 1965/66 kada su Ivejini počeli graditi kuće u Selima. Na Kruševju se je igralo još koju godinu ali rijetko radnim danom nego obično nedjeljom za vrijeme "šetnje" a igralište se je nalazilo na Sviraškom. Uz igralište je bio i mali još nezapušteni vinograd. Danas je tu maslinik kojemu se prilazi ogrankom koje počinje sjeverno od ceste malo prije zavoja iznad mosta a prije se je znalo dolaziti i kroz danas zapuštene puteljke kroz Donje bore.

-Kada se je izravnao teren za aerodrom to je već bio prostor za pravi veliki nogometni teren i na njemu su trenirali igrači NK Partizan u doba kada ih je vodio pok. Pavičić Andro Donkićev, nastavnik tjelesnog obično zvan "meštar". Za zagrijavanje se je trčalo od Vrbanja do igrališta a kako je u to doba bilo dosta mladosti nije bio problem skupiti dvije ekipe za međusobnu utakmicu po pravilima velikog baluna sa provizornim ali po veličini odgovarajućim brankama. Ali u to doba, a to je bilo u prvoj polovici i sredinom 70-ih nisam živio u Vrbanju pa i nemam vlastitih iskustava za prepričavanje jer nikad nisam prisustvovao nijednoj utakmici na aerodromu.

Igralište u Ivejinin Selima

Igralište na Kruševju

Priča 6

-I na kraju opisat će najpopularnija igrališta a to su mjesta na Pjaci. Najviše korišten prostor je bio betunić ispred Doma a kako je on jedini još i danas u uporabi ne treba puno pisati. Na njemu se igrala djeca preko velikog odmora a stariji uglavnom predvečer. Tu su se održavali i turniri. Igralo se je obično po četvorica i vratar a često i po troje i vratar. Pravila su bila da vratar brani samo nogama, tri kornera su bila penal, na oko tri koraka od gola je bila linija i točka sa koje se je pucao penal, igranje rukom u polju lopta za protivnika a igranje rukom bliže golu od te zamišljene linije je bio penal. Kako su golovi bili mali u djetinjstvu smo na gol za obranu penala stavljali one najveće koje bi polegli preko gola i raširili im ruke i noge tako da je rijetko ostajao slobodan prostor za dati gol. Linije gola su bile nacrtane na ogradnom zidiću a ako lopta udari u sam vrh gola ali iziđe preko zidića i ne vrati se u polje to se nije priznavalo kao gol. Igralo se je "od rebata" od ogradnih zidova i od zidova Doma a aut koji se je izvodio bacanjem sa obe ruke je bio ako je lopta ušla pod Podložu ili izašla preko zidića. Igrale su i dvije prve stepenice za izlazak na Pjacu a tek treća je bila aut. Kako širina igrališta nije bila ista na obe strane linije do koje se je računao korner su bile sa strane prema Pjaci označene na zidu a ostali dio je bio normalni prostor za igru. Sa strane prema Domu sve je bio korner. Igra je počinjala sa tzv. štrambajem tj lopta se je na centru bacala da padne na teren i odskoči i tek tada je onaj tko je imao početni udarac smio početi igru. Kako su zbog većih brzina lopte bile česte prepirke da li je lopta pogodila gol ili crtu gola postavile su se metalne branke malo udaljene od zida a koje i danas stoje i tako je barem u nekim situacijama bilo lakše odrediti da li je gol ili ne. Nije se igralo na pravu nogometnu loptu jer su se čuvale za utakmice kluba već sa plastičnim loptama dimenzija lopte od rukometa koje bi se obično probilo iglom da manje "odžbancoju" (odskakuju).

-Drugi prostor je bio Podložu a golovi su bili dvoja mala vrata na sjevernom i južnom zidu. Vrata su bila napravljena od tri drvene ploče između kojih je bila šira letva i visina prve letve je bila visina dokle se je računao gol.Ta vrata su bila ulazna vrata od prostorija raznih namjena. Sjeverna prostorija je bila i školski razred i garderoba za glumce i prostorija DTO Partizan a južna prvo prostorija lovačkog društva pa kabinet tehničkog odgoja a poslije je proširenjem bufeta srušen unutarnji pregradni zid i to je postalo dio bufeta a ta vrata se već nisu koristila. Ovde se je igralo bez kornera a penal je bio samo igranje rukom blizu gola na kojem je bio vratar a i nije morao nego je to mogao igrati jedan od igrača u polju. Tu se je igralo uglavnom po troje i to uglavnom manja djeca a aut je bio jedino izlazak lopte na betunić jer se je igralo od zida. Prostor je bio popularan u ljetna popodneva jer je bio u sjeni od sunca i preko velikog odmora kada je bilo kišovito a inače su tu često bili sješteni dva stola za stolni tenis koji se je daleko više igrao.

betunić slika 1

betunić slika 2

Djeca preko velikog odmora već generacijama na betuniću igraju mali nogomet

-I treći i najveći prostor je bio preko Pjace gdje se je igralo i preko velikog odmora ali najviše u predvečerja. Kad su igrala djeca nije se gledalo po koliko će ih biti u momčadi ali stariji su igrali po šest, rijetko kad pet, i vratar koji je branio rukama. Igralo se je od zida škole i od ostalih okolnih zidova. Golovi su bili sa istočne strane ulazna vrata za na prostor betunića ispred Doma a sa zapadne dva kamena ispod spomenika. Visina gola je bila visina kamenih stupova na ulazu na betunić a ista visina je bila označena kredom ili ugljem na spomeniku jer su dva kamena koja su označavala golove bili na oko metar od spomenika. Penal se je pucao sa udaljenosti od sedam koraka od gola a dosuđivao se je zbog igranja rukom bliže golu od  zamišljene crte penala. Naravno, sudaca nije bilo pa je koji put bilo i prepirke oko faula, penala, igranja rukom ma dogovor je uvijek prevladavao. Kod igranja rukom u polju za igru protivnik je i na ovom i na svim ostalim terenima za igru po istim pravilima dobijao pravo na  loptu. Aut je bio kada bi lopta ušla u kalu između Stipećovih i škole, kada bi prešla na donjoj strani početak vrata od Jurondetovog dvora na putu prema Ceretoriju ili kad bi prešla zamišljenu liniju dna stepenica na kući na vrhu Pjace na putu za Ravnicu i na svim vrbanjskim terenima aut se je izvodio bacanjem rukama i to sa obje ruke. Korneri su se bez obzira na kojoj je strani napravljen da zapadnoj strani izvodili samo sa južne strane jer sa sjeverne nije bilo prostora i to od početka kuće na Pjaci a pred istočnim golom sa obe strane i to od garaže i od početka Jurondetovih vrata. To je za starije bilo najomiljenije igralište pa bi da uhvate mjesto za igru znali trčati iz polja da stignu na vrijeme dok se ekipe ne formiraju. Jedini problem tog prostora su bili težaci koji su se predvečer vraćali sa živinom pa bi se kad bi netko prolazio Pjacom uz uzvik "živoooo" zaustavljala igra dok težak i živo ne prođu. Zadnji su obično prolazili barba Kruno Meštrejurjev i barba Jure Govčev pa se je nakon njihovog prolaska moglo slobodno i bez prekida igrati. Kako su postojale dvije sijalice javne rasvjete na školi to se je pod rasvjetom tih sijalica znalo igrati i do kasnijih sati. Jedini problem je bio česti odlazak lopte u Stipećov vartal jer bi se po danu lopta i našla i vratila u igru ali po noći bi izbacivanje lopte u Stipećov vartal uglavnom bilo i kraj igre. Tu se je znalo igrati i na pravu nogometnu loptu a publika je stajala na okolnim skalinama uz školu i uz Jurondetov zid. Ali početkom 70-ih i većim korištenjem auta Pjaca se polako pretvara u parkiralište te gubi namjenu igrališta. 

-Na ovom prostoru je  ispred spomenika dugo vremena bilo jedino glatko betonirano mjesto za igranje pa su djeca tu ispred spomenika igrali na betonu i na male golove ali kako su stariji običavali predvečer sjediti na skalinama uz Stipećov vartal uvijek je od starijih bio prijetnji, ma rijetko kada i ostvarenih, da će se djeci nožićem probiti loptu ako im ne prestanu smetati. A tada kada je i plastična lopta bila rijetkost  i veliko blago to se nije smjelo riskirati pa bi djeca kad bi se stariji skupili na ćakulu uglavnom prestajala igrati. No u proljeće i rano ljeto stariji su se micali na klupe Podložu jer ipak momcima od 20-ak godina nisu mogli prijetnjama da će im probiti nožićem loptu obustaviti igranje. 

-Danas se djeca rijetko igraju lopte jer imaju mnogo drugih načina zabave pa je i nogometnom klubu problem okupiti djecu želju igre ali na prelazu 60-ih i 70-ih igra baluna je bilo sve što su djeca i mladost mogli sebi priuštiti i zato me za to razdoblje vežu lijepa sjećanja. Osim baluna veoma popularna je bila i odbojka koja se je igrala na betuniću ispred Doma i u odbojci su Vrbanjani bili veoma dobri pa su 1953  bili prvaci kotara Split pobijedivši na turniru u Hvaru u finalu momčad Kaštela.  Odbojka se je igrala do polovice 80-ih veoma često u proljeće i ljeto a mali nogomet na betuniću u sva godišnja doba i to uglavnom po piće u bufetu nakon utakmice. Još je bila popularna i igra na stolni tenis a stolovi su uglavnom bili ispod lože ili zimi na katu Doma na prostoru ispred Čitaonice.
Novo je vrijeme, novi ljudi i novi običaji. Nove igre privlače mlade a ovo je samo pokušaj da se neke stvari koje su obilježile razdoblje mog djetinjstva, odrastanja i rane mladosti sačuvaju od zaborava.

pjaca slika 1

pjaca slika 2

pjaca slika 3

stariji predvečer sjede na skalini po Stipećov vartal na Pjaci 

igra odbojke na betuniću

Medalja kotarskom prvaku za 1953g.