Blog Vrbanj

Južinava nostalgija ili sjećanje na Batetove!

Dođu tako neki momenti kad se neopaženo pokrene kolo vremeplova, čovjeka uhvati nostalgija a kolo me vrati u divne, sretne ali i teške dane djetinjstva, u Rozovu kolu, i ponovno me zbliži s troje dragih ljudi koji su mi oplemenili život. Dvoje starijih sam oduvijek doživljavao kao druge roditelje a On, njihov stariji sin, mi je bio više nego brat. Rozova kola je široka malo više od dva metra i toliko su bili udaljeni prozori na čije unutarnje pragove bi nas majke izjutra stavljale da se gledamo, pričamo i budemo mirni dok nas oblače. Ta sličica u kojoj sam ja na jednom prozoru a On na drugom u majčinim rukama me prati već više od 60 godina i nikad neće izblijediti. Uvijek sam kao dijete bio slabog apetita ali moja majka je znala lijek za to. Bijela jutarnja kava sa umočenim kruhom je meni bila puno slađa ako je moja susjeda spremi pa bi majka prije nego nas obuču odnijela zdjelicu sa hranom za mene u njihovu kuhinju i tamo bi je pojeo na brzinu i sa užitkom jer smo ja i On zajedno jeli misleći da ja jedem kavu koju je Ona spremila. Naše zajedničke igre u Rozovon koli pamtim kroz san samo kao kratke bljeskove sjećanja ali kad smo imali malo više od 5 godina oni su napustili Rozovu kolu i preselili se stotinjak metara dalje a tada smo već bili veći i te igre mnogo više pamtim. Zajedno smo počeli u prvi razred, zajedno učili, zajedno na njihovom gramofonu slušali meksikanske pjesme, zajedno vježbali harmoniku, zajedno onako dječje maštali o našem sastavu koji će svirati u Vrbanju na plesu, zajedno smo na svakog svetog Jakova odlazili u Pitve u njegovog ujaka na feštu, povjeravali jedan drugome prve ljubavne tajne a sve uz vječiti osmijeh na licu njegove majke i njegova oca, dvije vesele i dobre duše uvijek spremne na svaku pomoć i lijepu riječ. A tek kad bi mi kao djetetu dopustili da uđem u sobicu iza šanka u Bufetu i sam stavljam na gramofon ploče sa pjesmama koje su se čule iz zvučnika ispod Podlože  Iako njih već odavna nema, sjećanja na njih nikako mi ne blijede i ne znam zašto, valjda ova južina budi sjetu, ali eto danas sam se iznenada sjetio tete Marice, barba Morkota i Zorana Batetovega. Možda i oni sada sa nebeskih visina prate ovo moje pisanje i sigurno su sretni da ih se pamti samo po dobru jer lošega u njihovim dušama i nije bilo.