Blog Vrbanj

Liječnik Ivan Vidošević 1936-1993

Liječnik Ivan Vidošević ili kako smo ga mi zvali "likor Ivon Vidošev", ostat će zapamćen u mom sjećanju ali kao ozbiljan čovjek koji iza sebe nije ostavio spomen na neke ekscesne situacije ili anegdote iz života i zato se danas i veoma malo spominje u Vrbanju. Njegov otac se je zvao Andrija, majka Filica. Nije bio oženjen a imao je sestru Mariju koja nije bila udana i još i danas živućeg brata Andriju koji je bio 2 godine stariji od Ivana, oženjen je sa Helenom koja je bila medicinska sestra i ima kćer Andreu a živi u Starome Gradu. Nadimak njihove obitelji bio je Antićevi ali njega nitko nije zvao nadimkom već uvijek mu se obraćao titulom "doktore" a jedino njegovi bliži prijatelji su ga zvali Ive. Njegova kuća u kojoj je živio i spavao bila je na Klepalu, na desnoj strani na samom ulazu u Vidošev dvor i početku puta za gornje predjele Gorice zvanog Štroda. U njihovoj velikoj kući koja je bila malo više sa lijeve strane preko puta Budrovića kuće kasnije je živila i njegova tetka, očeva sestra Lukra udana za Jozo Perić a tete Lukre kuća u kojoj je živila sa mužem je bila na samom dnu lijeve strane Štrode uz današnju butigu Gorica. Jozo i Lukra nisu imali djece. Jozo i njegov brat Mate su bili djeca Jerka Perić koji je doselio u Vrbanj sa Brača. Nadimak im je bio Zumbajevi. Potomci Mateta koji je preselio u Stari Grad su bili Vjerko i Davor Perić i kćer udana za Brankota Lučić Lavčević. Vjerko ima sina Davora koji ne živi ovdje a danas pokojni Davor ima kćer Anu udanu za Zvonimir Franetović te dva blizanca Mateja i Petra. I Lukra i Filica doživjeli su duboku starost ali se oca Andrije ne sjećam. Kao student Ivan je bio, barem po pričanju starijih, živahan i društven mladić koji je volio pjesmu te bi često ljeti za studenskih praznika znao na Klepalu pjevati sa susjedom Božotom Babe koji je svirao mandolinu (ali stariji uobičavaju reći tamburicu) i kažu da je to pjevanje prelijepo zvučalo. Kao liječnika ga u djetinjstvu slabo pamtim jer su mene moji više vodili u Jelsu a on je službovao u Starome Gradu. Pamtim da je od četvrtkom dolazio u Vrbanj u ambulantu koja je bila smještena u staroj "Čitovnici" u tzv. Zamotela kući na odvojku puta iz Pjace za Vir i za Krojev dvor u prostoriji čiji prozori gledaju na put za Pjacu. Kao liječnika ga osobno pamtim tek od moje 30-e kada je već radio u novoj ambulanti. Sa pacijentima je uvijek bio tih u razgovoru i malo riječiv. Svakoga, pa i mene dosta mlađeg je oslovljavao sa Vi. Pamtim ga po dvije tada interesantne stvari a to je da je tlak uvijek mjerio preko barem košulje i da je svakog pacijenta pitao "koliko ih još vani čeka red?" i to je bila jedina anegdota koja se veže uz njega. Također je bio poznat po tome da je izbjegavao davanje injekcija i govorio da je svaka injekcija mala operacija. U Vrbanju je njegovo prisustvo puno značilo jer u doba kad nije bilo Hitne pomoći on nam je bio sve. U bilo koje doba dana i noći trebalo je samo pokucati na vrata njegove kuće i on bi samo rekao " evo samo da se obučem" i bez velikih riječi i pitanja u stilu "kako i zašto" odmah dolazio kući onom tko ga je trebao. Meni je mnogo puta izašao u susret kad mi je kćer bila mala i sa zahvalnošću pamtim kako bi ja ponekad u dva poslije pola noći samo pokucao na njegova vrata i za desetak minuta već je stizao. Uvijek se je usavršavao i stalno čitao stručnu literaturu ali kako je on u to doba ipak bio osoba do koje se je držalo i sa rišpetom mu se obraćalo često sam osjećao da je usamljen jer mu je nedostajao i razgovor. Kad god sam dolazio u njih popravit televizor uvijek je želio samnom pričati ali ja sam jednostavno od poštovanja prema njemu bio sputan i nezgodno mi je bilo ulaziti u razgovore sa, za mene velikim i poštovanja vrijednim čovjekom. Možda i krivo ali ne samo ja nego i drugi, pa i susjedi, su osjećali da je on daleko iznad nas i bili su sputani u komunikaciji sa njime što je njemu i stvaralo osjećaj usamljenosti iako on nikada nije pokazivao znakove nadmenosti. Ipak treba razumijeti doba kada su ti ljudi njegove generacije odrastali i kada su osobe kao liječnik, poštar i učitelj bili pojam i sa poštovanjem se je prolazilo pored njih pa je njima taj odnos ostao i prenio se i na nas mlađe. Navečer za ljetnih noći bio je običaj do dugo u noć sjediti i pričati na Klepalu odmah njemu ispod prozora. Iako je morao biti odmoran za posao ujutro a i za eventualne noćne posjete nikad nije rekao nešto u stilu "molim vas malo tiše da mogu zaspati". Bio bi prošao pored nas kad bi se sa svojom liječničkom torbicom u rukama vraćao iz smjene, pozdravio i rijetko kada zastao. Iza njega nije ostalo nikakvih anegdota jer je živio tiho, mirno i povučeno a kao takav je u rano jutro 12.03.1993 u tišine svoje samoće u kući na Klepalu i iznenada usnuo zadnji san i ušao u legendu Vrbanja  kao čovjek i humanist.

U spomen na likora Ivana Vidoševega napisano 08.siječnja 2018.