Blog Vrbanj

Čim prođe Nova godina ja već osjećam nadolazeće ljeto, u mislima se spremam za njega i tada se, kao i večeras, otvara riznica sjećanja

Ljetna noć u Stranici

U nižim razredima ljeti bi običavao noćiti izmjenično u Velon bondi i u majčinih u Stranici. Isto selo ali ugođaj potpuno drugačiji. U Velon bondi galama sa Pjace, kuće zbijene bez vrta i cvijeća a u Stranici tišina, blizina vrtova i polja. U Stranicu sam dolazio odmah poslije ručka da iskoristim popodne za sa nonom i tetom poć u pašu u Borca, u Donje bore, na Kruševje ili u Dolac u kojemu se je moglo brati smokve, orahe čega u Velon bondi nije bilo. Prednoć bi legao na neko sukonce i dok se je vidilo čitao pokoju knjigu iz biblioteke tete Lučice koju je i nakon njene udaje ostavila na tavanu u Stranici. "1001 noć" je bila najzanimljivija jer me je u mašti vodila u daleke nepoznate krajeve arapskog svijeta. Šetao sam uz Eufrat, uz Tigris, mirisao cvijeće vrtova Basre i uživao u palačama Bagdada. U sam sumrak obavezno bi prošetao do Moškove kuće odakle se je, kako tada još borovi nisu bili visoki, lijepo vidilo Primorje i svjetla Makarske Tako bi jedno desetak minuta tu uživao a onda se vraćao na terasu uz nonu proučavati zvijezde koje su se zbog samo jedne slabe sijalice vanjske rasvjete odlično vidile. Uvijek smo gledali zapadno i južno nebo a nikad istočno ili sjeverno osim kad bi mi pokazivala zvjezdu Danicu. Gledao sam Velika i Mala kola, gledao sam sazvježđe 7 zvijezda koje je nona zvala Sedam vlašića. Najinteresantniji pogled je bio na jug i vrhove Gvozda. Kako se tada ljeti vrijeme nije mijenjalo u 10 sati još je sunce sjalo na Mediteranu i njegov crveni odsjaj se je vidio preko Vrisniškog vorha. Taj odsjaj u Velon bondi nije bio vidljiv. Ako bi pala koja zvijezda repatica nona i teta su mi govorile da me to pozdravljaju Petar i mala Vinka. Petar je bio moj stariji brat koji je u svom kratkom, samo 3 sata dugom životu, uspio se jedino krstiti a kršten je istim imenom kao i ja pa su mene zvali Pero a njega spominjali kao Petra. Mala Vinka, moja rodica mlađa od Petra 8 godina, živjela je tjedan dana i nona me je uvijek tješila da se oni skupa sad igraju u dječjem Raju iako ja to sve tada nisam ni shvaćao. Na počinak se je odlazilo najkasnije nakon vijesti na radiju u 10. Prozori sobe i prema Gorici i prema Dolcu su bili otvoreni i često sam kroz noć iz Gorice slušao zvukove nekog žičanog instrumenta. Djed je govorio da to svira Božo Baba svira mandolinu. / napomena: Božo Baba, a neki reču i Božo Babe, nije bio oženjen a živio je u maloj kući iznad Mušterije kuće u Kapitonovoj koli uz Rokotovu kuću u kojoj danas živi obitelj Kljaković. Prezime mu je bilo Bojanić a bavio se je pletenjem košara-sparte, kartoli- i opletanjem staklenih posuda kao demižane ili po naški demejone za cijelu sredinu otoka. Lijepo je svirao mandolinu i pjevao pa je za ljetnih večeri na Klepalu zabavljao pjesmom djecu iz Gorice koju je veoma volio. Bio je brat Šimunu postolaru koji je živio u uličici ispod Duško i Marino Čubre. Šimun se je oženio kao već stariji i njegova žena Danica je još živa a ima i sina Josipa oženjenog sa Ivanom/. Još jedna lijepa glazba ulazila je u sobu kroz istočni prozor. Topot kopita mazge i magarca, tiho rzanje, tihi melodiozni zvuk zvončića na njihovim vratovima, meket koza i ovaca i njihovo tapkanje malim kopitima uljuljavalo me je u san. Iz obližnje šume kroz ljetnu noć odzvanjala je pjesma zrikavaca, pokoji huk sove ili kako su je zvali "kukuviže" a ponekad bi se čulo i uzrujano glasanje kokoši kad bi se pojavio u noći sokol kokošor nakon čega bi djed kroz prozor opalio iz lovačke puške jedan slijepi metak bez balina samo da ga uplaši. Uz svu tu glazbu brzo bi zaspao jer nije bilo mnogo vremena za san. Istočni prozor je gledao prema Biokovu i čim bi sunce počeo se pojavljivati iz vrhova planine djed me je budio da zajedno gledamo izlazak sunca. To promatranje rađanja novog dana i izlazak sunca iza mitske Bijakove bili su mi najdraži trenuci dana u Stranici. Nona Vica, teta Morica i teta Lina su već bili ustali i bavili se domaćom živinom, barba Marko je već bio u polju a mene je čim sam se razbudio već u staroj kuhinji u kojoj se je ljeti boravilo čekala bijela kava od svježe pomuženog mlijeka i Divke sa već razmočenim kruhom u njoj. Kavu sam jeo gledajući kroz prozorčić sunce koje je već bilo iznad Donjih borih a zatim bi se malo družio sa djedom Ivanom gledao kako popravlja nečije cipele, kako plete spartice ili kartole, popravlja sedla, popeo bi se na smokvu ranu petrovaču, osladio usta, prošetali bi vidit da li još ima koja zrela murva, posjetio naš dječji hajdučki logor u Budrovića borima inspiriran knjigom Orlovi rano lete, otišao pozdraviti moje koze i male ovce i polako se spremao za povratak u Velu bondu gdje me je na skalini ispod Jurondetove kuće već oko 10 očekivao djed Petar, priče njegovih prijatelja sa skalina te popodne, sumrak i noćenje u rodnoj kući. Ali o tome drugi put.

Moj barba, materin brat, Marko Fredotović, njegova žena Lina rođena Kuničić (Krovatovi) iz Dola te njihov sin a moj rođak Ivo Fredotović u njihovoj kuhinji 1998g.

Moj djed, majčin otac, Ivan Fredotović za vrijeme prvog svjetskog rata na službi kao bolničar u Austrijskoj vojsci u Mostaru.1917g, srednji red drugi s desna. Iznad njega u gornjem redu je Antonij Bratanić, Teota Bratanića otac a Tončeta, Androta i Nikše djed.

Nona Vica i stora teta Morica,sestra dida Ivana u storon kuhinji

Slika vjerojatno iz kraja 40-ih a možda i fotomontaža iz postojećih slika. Gore su barba Marko, teta Lučica, stora teta Morica i meni mat Marica a dole nona Vica, teta Ružica (Branka) i did Ivan Fredotović sa obiteljskim nadimkom Budrovići.