Blog Vrbanj

Nakon 75 godina napokon je kroz ovu prvu javnu objavu i ova pjesničko dokumentarna tvorevina obznanjena javnosti. Pjesma je do sada javno čitana samo jedanput i to 03.01.1993 u crkvi u Varbanju. Pjesmu objavljujem uz suglasnost nasljednika autora koji i polažu pravo na nju. Nitko bez njihove suglasnosti nema pravo objave niti javnog čitanja ove pjesme ni u cijelosti ni djelimično.

Vidošević Dinko Remetin (1874-1957 ), djed Vidošević Dinka pok. Marka Remetinega, Katice Šurjak Dol, Nade Franičević Sućuraj i Mirjane Damjanić Vrboska, spjevao je pjesmu u kojoj je opisao stradanje Varbanja 03.01.1943 godine od strane ustaške vojske i njihovih saveznika talijanskih okupatora. Kao nepismen pjesmu je nekoliko godina, onako uz vatru komina, susjedima citirao po sjećanju dok je moja majka nije i zapisala a moja teta, materina sestra, Lučica Buratović rođena Fredotović i strojno prepisala u više primjeraka. Moja majka koja je rođena u njegovom susjedstvu sa ljubavlju i pažnjom je do kraja života čuvala strojni prijepis te pjesme kao spomen na stradanje koje je i sama osjetila. Da pjesmi produžim život bez ikakvih prepravki sam prepisao sačuvani ali oštećeni strojni prijepis .

PISMA O SPALJENJU VARBANJA 03.01.1943 g.

Kazat ću Vam sve kako je bilo

kad je Vrbanj ognjem izgorio:

70 godišnji starac Vidošević Dinko

Na hiljadu i devet stotina

četardeset i treće godine

U nedilju prvu od godine

Vrbanj misto ognjem popališe.

To je braćo na tri siječnja bilo

kad je Vrbanj ognjem izgorio

Sto i trijest kuća izgoriše

Sve izgori što u njima biše.

Ulja nije bilo na priteku

Al u drugom miljarde se kreću

Osta narod bez kuće i krova

Nema našta zvati on targovca.

Da mu uzme vino iz konobe

A i nima za ubuć se robe

Golotinja pusta je postala

Poznat će se dok bude Varbanja.

U Dol jesu zorom udarili

Trijest kuća jesu izgorili.

To je bilo u Dol Svete Ane

Ne u Gospe Milostive majke.

U Dolu su robu uzimali

U Vrbanj je jesu donišali

To je braćo istinito bilo

Jer u skuli poznato je bilo.

Da je bluza mlade djevojčice

Po imenu Luce Pavičićke

Ćer Andrije iz parvega Dola

Koji nije ostao bez krova.

Plačkali su kokoše i ovce

Jesu borme paršute i koze

I još stime do dva vela prajca

Kuničićin to ni bila šala.

Matija su dobro oštetili

Vino i ulje po tlehu prolili

Al mu nisu kuću izgorili

Ali jesu teti mu Perini.

Perina je stara udovica

Ka je nedavna izgubila sina

A sad opet ostala bez krova

Što će jadna sirotica ona.

Gore u Bardu poviše Gorice

Bila se je našla jedna knjiga

Onda jesu govorili dica

Da je knjiga Posinković Antića.

I njega su lipo počastili

Dvi mu kuće jesu izgorili

Osta tužan bez ikakva krova

Izgori mu i ćerina dota.

Kad u Dolu nasta puškatanje

U Varbanj je zazvonila straža

Znak je dala da gredu Talijani

Zato jesu bili i postavni.

Kad se čulo zvono Svetog Duha

Ni od straha niko moga ručat

Jedni viču doće nas pljačkati

Drugi viču doće nas poklati.

Treći viču doće nan goriti

Svega tega bilo je on dan mili

Nastala je tuga i nevoja

Poznaće se do hladnoga groba.

Kad je bilo oko osam sati

U Varbanj su došli oružani

Koda hoće s nami ratovati

Bože mili od njih nas obrani.

Kamion je do u Varbanj doša

A na humu je još bila vojska

Priko buška kao ljute zviri

U Varbonj su brzo doletili.

Gor od strane do svetog Mihovila

To je bila sve jedna linija

Mislili su da će mladost naći

Koji su se zvali Partizani.

Partizanih tu je malo bilo

Da bi narod od njih obranio

Zato jesu utekli postrani

Platili su sve to Varbanjani.

S ruk su ženam zlato uzimali

Prid oltarom koga su primali

Od svojega milog zaručnika

Da ga hoće nositi do vika.

Lipon riči novce su pitali

Ki su imali oni su davali

Da jin neće kuće izgoriti

Al su posli privareni bili.

Jer je posli druga četa došla

Koja je imala benzina i ognja

Benzinom su kuće polivali

Pok jih posli jesu užigali.

Od žalosti ove prižestoke

Niki iz mista bižidu u bore

Niki u poje drugi u Rudine

Za ne gledat di njin stanje gine.

Niki jesu i ostali doma

Čuvali su svog i tudjeg krova

Al od straha nisu mogli stati

Taljani su bili priopaki.

Šavali su narod i u crikvu

Da po mistu ne činidu viku

Još su nikim dopuštenje dali

Da u crikvu nose robu sami.

Taj dan niki u crikvi su bili

Koji nisu ni na Božić bili

Jer je pamet naša milohava

Mi rečemo da nema ni pakla.

Mi rečemo pakal je na zemlji

Ima biti ništo na nebesih

Jer da nije nebi svita bilo

Blago onom ko se ni rodio.

Šavali su narod Starom gradu

Da se tamo jave na komandu

Tamo ih je dosta bilo išlo

Na komandu ni se javi niko.

Niki biži tamo niki ovamo

Svak se boji da ne plati glavon

Sutra dan su vraćali se doma

Ni svak naša na svom stanu krova.

Spomenut ću Čubretović Miju

On je ima kuću novu lipu

I on osta bez oba dva krova

A gustirnu razbila je bonba.

Kazat ću Vam još jednu istinu

Što se zgodi Ivanu Lušiću

On je tužan ginuo od straha

Jer mu ubiše mula i magarca.

Ubili mu i ovce i koze

Jesu dosta opljačkali robe

I on osta bez oba dva krova

Vino mu je popila konoba.

Još je takih nikoliko bilo

Po dva krova kojin je izgorilo

Nikin kuća a nikin kuhinja

Ostali njin po četiri zida.

Šest sto duš je pod nebon ostalo

Bog njima je dao da su zdravo

Al je zubin bilo cvokotanja

Ni tri sječnja kako na pol srpnja.

Zima,zima u dnevu i noći

Nima našto narod pružit kosti

Ni slovnice a niti štramaca

Većima je bila prosta daska.

Niki jesu po kuhinjah stali

Po svu noć su i oganj gorili

Za ogrijat svoje mrazne kosti

I istirat svoje plačne oči.

Drugi jesu i po pojih išli

Po kućicah jesu se združili

Tot je bilo, tuge ne radosti

Jer ni bilo ni jizbine dosti.

Bi bi narod stradao od glada

Da ni bilo pomoći iz vanka

Iz Zagreba i od drugih mista

Ovo Vam je bilo sve istina.

Prijatelji znani i neznani

Šavali su pripomoći nami

Šavali su hrane a i novca

Sasvim nove robe od targovca.

Jesu robe nove a i stare

Jesu braćo i nove štrcaljke

Al su kuće ostale bez krova

Hoće koja za više vjekova.

Lako se je to osvidočiti

U Varbosku i Dol viditi

Što su bili Turci izgorili

Još se one nisu sve pokrili.

I na Hvaru ni ništa ostalo

Koje nije čogod darovalo

Za u pomoć onim žalosnima

Kojima je kuća izgorila.

Milodar se s zahvalnošću prima

Mili Bože vrati zdravlje svima

I daj svakom zdravlje i veselje

Da vidimo omladine želje.

Ko ni vidi ne viruje stalno

Ko ni čuo ni on isto tako

Da je tako te strahote bilo

Kad je Varbonj ognjem izgorio.

Od topova ni se čulo ništa

Od dima se ni vidilo ništa

Nike ure tminaste su bile

Ko u zoru kada sunca nije

U Varbonj su tope načinili

S pram Varboske juriš učinili

Na Varbosku granate mećali

Al podpuno svi su ostali zdravi.

Jesu ništo kuća oštetili

Što granatam jesu pogodili

Al ni jedna ne osta bez krova

Kak' u Varbonj di je bilo ognja.

Vatra pali ništa ne ostavi

Bojali se jesu i Svirčani

Da će njima kuće izgoriti

Bog njin je dao da su sretni bili.

To su tuge velike žalosti

Mili Bože grihe nan oprosti

I čuvaj nas od napasti svake

Da ne bude gore od parvašnje.

U Dolu su četiri žrtve bile

U Varbanju dvi, Vodanovići mili

Bog njin dao pokoj višnji svima

I svim zdravlje koji žele mira.