Blog Vrbanj

OJ VRBANJU NA KAMENU, DO GODINE U PLAMENU!

03.01.1943 - 03.01.2018

Zlosutni stihovi pjesme koja se je iz grla nadničara iz zapadne Hercegovine orila izvečera Pjacom u jematvi 1942 najavljivali su događaj koji se je zbio na današnji dan prije točno 75 godina. Ova priča neka bude za sjećanje i nauk mlađima.

03.01.1943 moj Vrbanj je doživio vjerojatno najtužniji dan u svojih više od tisuću godina postojanja. Tog dana nakon ranojutarnjeg granatiranja minobacačkim granatama sa Vidove gore koje je mnoge probudio iz nedjeljnog sna su vojnici talijanske okupatorske vojske uz pomoć ustaških vojnika zapalili više od 70% Vrbanja, prolili svo vino i ulje te stanovnike Vrbanja ostavili usred zime bez hrane i krova nad glavom. 200-tinjak starijih i djece koji nisu uspjeli izbjeći u okolna brda, a većina je izbjegla u Rašnik, su zatvorili u crkvu uz prijetnju da će talijanski vojnici srušiti topom crkvu i pobiti sve u njoj ako se itko suprostavi paležu i pljački. Na odlasku su ubili dva Vodanovića, oca Antu rođenog 1879 i sina Marka rođenog 1908. Prije dolaska u Vrbanj isti vojnici su zapalili Dol. sv Ane i ubili četvoro civila. Kaznene ekspedicije na Dol sv. Ane i na Vrbanj su pravdane masovnim učešćem Doljana i Vrbanjana u NOB kao pripadnici partizanske vojske i napadima na talijanske vojnike. Prema izvještaju NDH župana Velike župe Cetina u Omišu od 04.01.1943 u Vrbanju je sasvim uništeno 210 kuća, 20 djelomično a 50 je ostalo a u Dolu sv. Ane sasvim je uništeno 32 kuće, dvije djelomično a neoštećenih je ostalo 45 kuća. Dok su fašisti palili i pljačkali, Dol i Vrbanj nadlijetao je avion koji je izbacivao letke na kojima je pisalo: „Sve to smo učinili zato da vam dokažemo da mora prestati vaše zajedničko življenje i vaša suradnja s partizanima. Na žalost, suprotno želji mojih trupa, mnogi nevini su platili za krivce. Moje trupe će nemilosrdno istrijebiti taj korov, kao i svakog onog koji ga gaji i podržava. Morate uništiti a ne pomagati partizane. To vam kažem ja, u ime svemogućeg Boga i kršćanske civilizacije.“ U potpisu general Piazzoni, zapovjednik divizije Bergamo.

O ovom danu čuo sam i zapamtio mnoge priče iz sjećanja starijih a ja ću ispričati priču iz sjećanja djeda i mog oca. Još prije 2. sv. rata, a to se je nastavilo i poslije rata sve do početka odlaska tzv.Vlaja (po naški Vlasi), tj. stanovnika Sinjske i Imotske krajine te zapadne Hercegovine na rad u Njemačku, stanovnici tih krajeva su preživljavali dijelom i nadničarenjem po tada ipak bogatijim otocima. A počinjali su nadničariti veoma mladi i čak mlađi od 13 godina, Većinom su radili uvijek u istog gazde ali običaj prije rata je bio da Vlasi nadničari imaju pravo na hranu samo one dane dok rade a za vrijeme kiša kada nisu mogli u polje nisu imali kod gazde pravo na hranu. Pravo na spavanje su doduše imali ali za spavanje im je obično bilo određeno mjesto na tavanu štale gdje se je čuvalo sijeno i oni bi spavali u sijenu. Mi smo bili siromašna porodica i za nadničare nismo imali novaca ali u našeg susjeda, u toj generaciji još bliskog rođaka, Šimuna Razović koji nije imao djece su godinama nadničarili dvoje braće iz Slivna, Slavko i Ivan Piplica. Ivan je bio vršnjak mog oca a Slavko dvije godine stariji. Moj djed Perko je bio čovjek široka srca i dobre duše i kad su bile zime i kiše Ivan i Slavko bi se grijali u našoj kuhinji ili uz lambik (kotao za pečenje rakije) sa kojim je djed zarađivao za preživljavanje. Družili su se s mojim ocem i zajedno sa našom obitelji dijelili ono sirotinjske hrane koliko smo imali. Djed je to sa njima, tada još takoreći djecom, dijelio bez i primisli da će mu to oni ikada morati vratiti na bilo koji način i bio je sretan da im može pomoći. Nije ni sanjao da će mu taj čin dobrote biti ubrzo vraćen spašavanjem kuće 03.01.1943.

Naš susjed Frane Razović, poznatiji kao Franić, nije 03.01.1943 uspio izbjeći na Rašnik već je ostao sakriven pod taborom (sjenovita zaštita za stoku na drvenim kolcima a pokrivena granjem) u neposrednoj blizini naše kuće i svjedočio je svemu. Ustaše su zapalile i našu kuću ali tu se je igrom slučaja našao Slavko Piplica kojeg je Franić dobro poznavao a koji je bio najniži dočasnik ustaške vojske te je čuo njegov glas kako viče "NE, NE TU KUĆU! TU SAM SE PUNO PUTA NAJEO I NAPIO" i onda skupa sa svojim vojnicima ugasio tek rasplamsalu vatru i spasio nam kuću. Još dugo godina poslije rata su se vidjeli tragovi od paleža. Slavko je to učinio kao zahvalu djedu za njegovo dobročinstvo iako je znao da mu je prijatelj Ivan (moj otac) u partizanima i da je djed simpatizer partizana.

Franić je o svemu što je vidio upoznao djeda a kasnije i mog oca. Nakon rata otac je otišao u Slivno da se zahvali Slavku za njegovo dobro djelo. Ali nažalost nije se imao kome zahvaliti. Slavko Piplica je poginuo kao pripadnik ustaške a Ivan Piplica je poginuo kao pripadnik partizanske vojske. I tako su u vihoru tog nesretnog rata gdje su zbog tuđih okupatorskih interesa udarili brat na brata poginuli oba brata koji se vjerojatno, da su mogli birati, ne bi priključili ni jednoj vojsci nego bi pričekali da te strahote prođu. Ali......kako je koja vojska prolazila tako je i mobilizirala. Slavka kao starijeg je mobilizirala vojska NDH a Ivana vjerojatno kasnije partizanska vojska.
(Za mlađe nadopuna: Frane Franić Razović bio je Barnabi Razoviću Kekotovemu, ocu Tomasa i Jureta brat. On se je oženio za udovicu Ružu koja je imala kćer Bonicu a živili su u Glavici i prešao živit u njenu kuću. Ruža je Ivotu Račića od oca sestra. Franeta nećak Tomas se je oženio sa Bonicom i sada živi u toj kući koja je dvojna sa kućom Ivice Matković Drojčinin sinom Ljubota a ocem Marina i odmah sjeverno od kuće Ivota Matković sina Dareta i oca Dariana i Marijete)

Službeni izvještaj NDH iz kojeg se vidi koliko je ta "država"  u kojoj su Talijani u svom dijelu okupacijske zone činili što se htjeli  pa čak i ustašku vojsku bez odobrenja vlasti NDH doveli u Vrbanj kao da su im oni njeni zapovjednici bila "nezavisna". Treba naglasiti da je u 2. sv. ratu za vrijeme okupacije prodajom dijela Dalmacije Talijanima od strane Pavelićeve vlasti a da bi zauzvrat Talijani podržavali NDH Split bio dio Italije a otok Hvar je bio dio NDH ali ujedno i dio talijanske okupacijske zone u kojoj je NDH imala samo svoje žandare a vojna sila je bila talijanska vojska. Ta takozvana nezavisna  NDH je naime bila podijeljena na južnu talijansku i sjevernu njemačku okupacijsku zonu. Otok Hvar je teritorijalno pripadao Velikoj župi Cetina sa sjedištem u Omišu i platežno sredstvo su bile kune a u Splitu lire.

Službeni izvještaj talijanske vojne komande otoka Hvara

Spomenik na dan paljenja Vrbanja na izlazu iz Vrbanja na staroj cesti za Stari Grad

Spomenik Anti i Marku Vodanović na staroj cesti za Stari Grad, sa donje strane ceste malo ispred crkvice sv. Mihovila

Šebejova kuća uz samu moju rodnu kuću (ovo je pogled sa terase moje kuće) koja nikad nije obnovljena jer su njeni vlasnici bili odavna odselili u Ameriku me je 35 godina koliko sam proveo u toj kući svaki dan kao nijemi spomenik podsjećala na 03.01.1943

Moje djed Perko snimljen ljeta 1976

Mihovil Lušić (otac Zane a djed Miljenko Lušić

Nasu kucu u Varbanju je spasila teta Mileva Lusic i didova mi sestra...Naime...pokojni dida Miljenko je sa obitelji ( baba Marica i troje dice) otisao se skloniti u nasu malu kucicu u Turbalovu.....u kuci mu je ostala sestra (Tona) i necakinja (Mileva)....Kad su Talijani rumbali vrata od dvora, usli su unutra i poceli izbacivati stvari iz kuce na hrpu.....sve su vec bili polili benzinom....No teta Mileva se sjetila jedne fotografije didove mi sestre koja je bila udana na Siciliju...u Palermo....na poleđini fotografije je bilo napisano Sicilia....i imena svih na njoj.....Teta je donila sliku i pokazala je vođi spaljivanja....On je potom zabranio vojnicima daljnje unistavanje i trazio od tete komad papira i olovku....Napisao je potom na taj papiric zapovijed da se kuca ne unistava.....da imamo fameju u Italiji....talijanski zapovjednik se zvao Fabio Minutelli...

Taj papiric je i danas (03.01.2021) sacuvan.....tako je kuca zahvaljujuci mojoj dragoj teti Milevi ostala spasena...

Na današnji dan 03.01 1943. Vrbovački kroničar je zapisao: " Vrbanj je danas od talijanske vojske izgoren.Računa se sasvim izgorilo 125 kuća, a ostalo oštećeno! Tu je zavladala velika nevolja; sva okolica pruža pomoć u svemu; pojedinci prose odjela. Tako i u Dolu. Izgorilo 30 kuća na istok. Iz Vrbanja su talijanski vojnici bacali za puna 3 sata na Vrbosku granate. Kroz to vrijeme je narod sakupljen u crkvama pred svetotajstvom molio i molio, oduševljeno osobito pred sv. Križem. Granate su po čitavoj varošici padale, a bez da je jedan sami ranjen. Oštećene su samo tri – četiri kuće." (izvor: Zdravko Fistonić