Blog Vrbanj

Postoji nešto čudno i neobjašnjivo u Hrvatskim genima. Volimo biti gubitnici i sve što radimo radimo da iz pobjednika pređemo na gubitničku stranu a nakon toga živimo u mitovima o prohujaloj slavi. Možda će taj fenomen netko u svijetu i proučavati. U drugom svjetsko ratu smo uz velike žrtve ostali na pobjedničkoj strani ali se uporno trudimo da pređemo na gubitničku stranu sa svim posljedicama koje taj gubitnički status donosi. Taj gubitnički mentalitet ogleda se i u sportu. Od slavnih pobjedničkih košarkaša, nogometaša, rukometaša, odbojkaša danas su ostale samo gubitničke uspomene na slavne dane. Od 12 000 ljudi na Gripama na utakmicama Jugoplastike danas se toliko ne okupi na svim utakmicama 1.HNL. Od Europskih klupskih prvaka u košarci, rukometu još jedino se vaterpolo drži. Od ekonomski najmoćnije države u SFRJ postali smo ekonomski najslabija država u EU. Samo jedan izvezeni moderan brod iz Splitskog škvera donosio je više deviza nego cijela godišnja proizvodnja npr. Zastava auta. Od veselog naroda punog pjesme i radosti postali smo narod kukanja i bezizgledne budućnosti. Od hrabrog naroda koji je reagirao na svaku nepravdu postali smo kukavice nespremne na i najmanji protest protiv kriminala i pljačke dobara koje su naši očevi stvorili. I tješimo se samo s time da može biti i gore. Nažalost, to ima i svoje demografske posljedice. Kao što moju generaciju tamo 70-ih, 30 g nakon 2.sv. rata nisu interesirale priče ratnih veterana nego ekonomska stabilnost potrebna za zasnivanje obitelji tako ni današnju generaciju više ne interesiraju priče niti o 90-ima a kamoli o još nezavršenim idejnim sukobima 41-45. Puna im je kapa i ustaša i partizana i četnika. Žele samo ekonomsku stabilnost, dostojanstvenu plaću za svoj rad i ništa im više ne treba da bi ovdje zasnivali svoje obitelji. Ali stalna želja da se vraćamo u prošlost i pokušavamo gubitnike proglasiti pobjednicima a pobjednike zločincima troši energiju društva. Mladi zato odlaze tamo gdje nema četnika, ustaša, partizana, Srba, Hrvata, Bošnjaka. Tamo gdje se gleda čovjek kao jedinka bez obzira na vjeru i naciju kojoj pripada. Nažalost, i ja se spreman otpratiti mogućeg iseljenika. Navodno samo za kratko ali mislim da ću ipak morati u svom malom studiju snimiti ko zna koju po redu hrvatsku verziju Emigrant Song. Kad mater Domovina ne želi svoju djecu uz sebe djeca će za svojim putem a ti Domovino pod starost čekaj da te posjete djeca koju si sama otjerala. Ti oče i majko koji iz neobjašnjivog straha šutiš gledajući nepravde u društvu čekaj poruku svog djeteta i slike svojih unuka preko fejsa i barem u mislima ih drži na koljenima i pričaj im priče kad uživo nemaš kome jer samo ljubav za Domovinu, samo tri srca crven, bijeli i plavi nisu dovoljni za nahranit dijete