Blog Vrbanj

Istine i zablude!

Čitam često politički motivirane "istine" o partizanskim privilegijama i velikim mirovinama koje opterećuju proračun pa "domoljubi" traže da ih se, tim još živim starcima koji su stvarali SRH čije smo granice, himnu i ustavnu odredbu o pravu na samoopredjeljenje do odcjepljenja naslijedili, i ukinu. Istina nije uvijek jednoznačna ali evo jednog priloga istini iz prve ruke. I slika kruha i paštete je dio te istine.

Moj otac Ivan Razović otišao je u partizane sa 19 godina u ranu jesen 1942. U bitki na Sutjesci je kao osobni kurir i pomoćnik puškomitraljesca legendarnog Save Kovačevića bio prisutan njegovoj pogiblji a i on je bio teško ranjen šrapnelom koji je i ostao u kori glave. Savu su pokopali a njega, kao i druge ranjenike nesposobne za kretanje, ostavili sa puškom i jednim metkom prepuštene sudbini jer su borci nakon proboja već bili iscrpljeni za teške ranjenike nositi. Taj jedan metak je bio namjenjen da se ubiju ako ih onako ranjene pronađu četnici jer bilo je bolje biti mrtav nego kao ranjenik pasti u četničke ruke. Srećom, nakon nekoliko dana onako isrpljenog i bez hrane, sa mnogo izgubljene krvi pronašli su ga dvoje djece Srbi iz istočne Bosne, odveli doma svojima koji su ga njegovali i skrivali od četnika dok se nije oporavio. Ali čelništvo Treće divizije ga je već bilo prekrižilo i poslali su u Vrbanj obavijest o njegovoj pogiblji pa su mu djed i nona i dali misu za pokoj duše. Nakon javljanja u diviziju poslali su ga doma na oporavak i možete zamisliti osjećaje djeda i none kada su u jesen 1943, u noćne sate kad su već spavali čuli kucanje na kućna vrata i glas sina kojeg su već bili u mislima izgubili. Nažalost, drugi Vrbanjani nisu bile te sreće jer je samo u jedno jutro u proboju obruča na Tjentištu palo 15 vrbanjskih mladića. Nakon oporavka opet mu vrag ne da mira i odlazi natrag u borbu ali sada u dalmatinske divizije sa kojima je došao i do Trsta. Nakon rata ostao je u vojsci kao pripadnik KNOJ-a i do kraja 1947 vodio borbe sa ostacima četnika i balista na Kosovu i Metohiji. E, i  "domoljubi" sigurno misle da je nakon povratka njega čekala velika mirovina ili barem dobro radno mjesto. Niti jedno, niti drugo. Naša obitelj je bila veoma siromašna i od zemlje je djed jedva hranio obitelj preživljavajući uz pomoć kotla za rakiju te za oca i njegovu obitelj kad se je oženio nije bilo tu izvora prihoda. Radio je sezonski na ugovore sve moguće, od smolarenja borove smole, sezonskog rada u PZ Vrbanj do svih drugih radova a usput pomažući djedu i noni u polju. Najveća zarada mu je bila kad bi jednom godišnje mjesec dana kao rezervni kapetan držao predavanja na predvojničkoj obuci. Kad je vidio da sa tim ne može hraniti sebe, mater i mene otišao je u Ljubljanu radeći u točioni vina a popodne i navečer kao konobar i izbacivač u restoranu Činkole. Majka je bila zaposlena u Pharosplastiki. Kad se je rodila sestra otac se je vratio ali nije kao partizan dobio posao nego je mater morala dati otkaz da on dođe na njeno mjesto. Plaća je bila oko 15 000 tadašnjih dinara što je bilo minimum minimuma i kad je sestra napunila dvije godine opet je otišao na staro mjestu u točionu vina u Zalogu kod Ljubljane uz dopunski rad u restoranu Činkole. Majka se već nije uspila zaposliti pa smo preživljavali od onog što nam je otac mogao poslati. Slika kruha i paštete je vezana za taj period. Čekalo se je tih očevih 15 000 iz Plastike da bi se meni moglo jednom mjesečno kupiti pašteta koja je trajala sedam dana i mazala se je toliko tanko na suhi domaći kruh tek da se osjeti miris. Dvije paštete mjesečno mi nisu bile moguće. Tada mi se je kao najveći doseg bogatstva činila mogućnost kupiti za sebe cijelu paštetu, dobro pečeni kruh i neko gazirano piće. Sebe sam kao dijete ponekad i zamišljao kao bogataša koji izvadi meki dio iz kruha, ostavi samo koru i namaže paštetom a poslije se napije gazirane narančade. Nisam ni mislio da može postojati nešto veće što bogataš može sebi priuštiti. I tako do dana današnjeg, ostalo je barem dva put tjedno kruh i pašteta kao sjećanje na siromašno djetinjstvo. Otac se je nadao da će u Ljubljani dočekati punu mirovinu ali 1967 taman kad sam ja morao u srednju školu aktivirao se je geler u glavi i morao je u invalidsku. Pet godina se je htjelo dok se je opet oporavio i u polje nije mogao a kako su me školovali to ni danas ne znam. Kako nije imao novca za moje školovanje pokušao me je, nadajući se u neke partizanske zasluge, upisati u vojnu školu ali radi nekog banalnog suženja sinusnih kanala proglašen sam nesposobnim za vojsku te ni tu partizanština nije bila prednost. No ta nesposobnost je najednom prestala kad sam dvije godine poslije bio na regrutaciju, ili kako smo tad govorili"pod Levu". Bio sam ipak potpuno zdrav. Kad je otac 09.01. 1995 umro u njegovim dokumentima o mirovini vidio sam da je on cijelo vrijeme uz invalidsku mirovinu primao borački dodatak u iznosu oko 290kn. Eto te fame o velikim partizanskim mirovinama. 290kn za svih pet godina ratovanja i ranjavanja i nikakve druge privilegije. Srećom, imao je slovensku invalidsku pa bi proživio i bez tog hrvatskog dodatka od 290kn. Nakon njegove smrti moja majka je kao obiteljsku mirovinu nasljedila 70% od njegove invalidske mirovine ali u nju nije bio uračunat i taj borački dodatak jer se je on očevom smrću prestao isplaćivati. Toliko i o nasljeđenim boračkim mirovinama.

Hvarani poginuli u drugom svjetskom ratu