Blog Vrbanj

Ona o mom susjedu Alenu Hrgović

Za Alena Hrgović i njegovu obitelj, majku Anđu i muža joj Franca Mesiček koji je Alena prihvatio i odgojio kao pravi biološki otac  te polubrata Krištota Mesiček kao moje dugogodišnje susjede u Vrbanju, me vežu krasne ljudske uspomene. Ali htio bi ispričati simpatično sjećanje na Alena kad san ga prvi put u životu upoznao. Bilo je to davnog ljeta 1979 kad sam sa svojom grupom Zlatni akordi svirao na Gradskom restoranu u Starome Gradu a Alenova majka radila u obližnjoj gostionici Krka. Obično bi roditelji koji bi šetali rivom pustili djecu da uđu na ograđeni plesnjak da ne padnu u more te bi i Alen dok bi majka radila koji put došao na terasu. A bio je još jako mali. Djeca su sjedila i skakala po bini i smetala nam da ih u zanosu sviranja nogom nehotice ne udarimo. I tako jednu večer smo odlučili rub bine namazati katranom da se djeca uprljaju pa da ih roditelji više ne puštaju same. Došao je Alen i tu večer i kad je htio sjesti opazio je katran i odmah, iako dijete, shvatio razlog zašto smo to namazali. Prišao mi je i rekao "Čiko jel mogu sjesti? Ja ću biti dobar". To mi je djelovalo tako simpatično i djetinje dobro i iskreno da sam malog Alena odmah zavolio. Poslije smo postali susjedi u Vrbanju i uvijek mi je bio drag susjed. Ali imalo je to i druge dobre strane jer smo i sami shvatili da sa mazanjem katranom zbog nekolicine malo nemirnije djece kažnjavamo sve pa smo u prvoj plesnoj pauzi donijeli benzin i sav katran obrisali. Djeca su i dalje skakala po bini ali nam zahvaljujuću Alenu više nisu smetala nego su nas baš nekako veselila 

Na fotografiji je Alen na suprugom i djecom