Blog Vrbanj

Josip Bepo Marinković Pusa - harmonikaš  Bol

Ovdje na blogu pišem o glazbarima otoka Hvara kojih se ja sjećam. Ali glazbari nisu bili svrha sami sebi već su ostali zapamćeni po tome što su svojim sviranjem i pjevanjem bili i zabavljači na plesovima. U ovoj ipak malo dužoj štoriji, jer kraća ne može biti, osvrnut ću se i na jednog Boljanina koji je na neki način obilježio jedan dio vrbanjske plesne povijesti. To je Bepo Marinković Pusa harmonikaš. Povod je bila fotografija organizacijskog plesnog odbora iz Veljače 1956 na kojoj je bio i spomenuti harmonikaš mada sam iz priče mog barbe Marka koji je bio član tog odbora dobio dojam da je na slici Mario Pusa. Dugo sam pokušavao doznati što je od njega, obraćao se mlađim boljanima ma nije bilo volje za suradnju. Dok napokon Miko Ivejin nije rekao da je to vjerojatno ne Mario nego brat mu Bepo a Miko je tu večer svirao bubanj pa je njegovo svjedočanstvo pomoglo da potragu pokrenem za Bepotom. I srećom Tina Šušnjar je poznavala Bepovu unuku te me povezala sa sinom mu Daliborom koji žive u Rijeci i koji mi je, onako po bolsku, napisao sjećanje njegove majke na tu noć. A to nije bila baš obična plesna večer. Struje još nije bilo u selu osim u Domu kulture, rukovoditelj agregata Dinko Mihovilov je dobio dodatne količine nafte da bude struje u Domu za cijelu večer, pripremljeni su bili aide i petromasi za slučaj kvara agregata ali vani je bilo veliko nevrijeme sa burom. Bepo je morao preko kanala doći na vesla iz Bola i svi su se plašili da neće moći "protuć" i da će ples propasti. Ali junačina Bepo je na vesla ipak po buri došao, odsvirao svoje ma kako je zapuhala orkanska bura, pao i snijeg ujutro nije mogao odmah natrag već je pričekao da se vjetar smiri. A to ni njemu nije bilo obično jutro. Dva dana prije rodio mu se je sin Dalibor i u tu nedjelju ujutro je trebao poći po sina i ženu u Supetarsko rodilište ali nije mogao. Priču njegove supruge i sina pročitajte ali uz napomenu da obratite pažnju na jedan detalj.......sve je on to podnio zato što su mu vrbanjani obećali 10 (i slovima deset) litara vina koje nije htio izgubiti. Taj detalj mnogo govori o tom poratnom dobu, o gladi i neimaštini.  Fotografiju od koje je sve počelo može se naći na ovom blogu u albumu fotografija "Glazbene uspomene".

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Zdravi bili Pere,

Molo Tina iz Splita mi je poslala vašu adresu, a rič je o onoj sliki Bepota iz

Varbanja, jo son Dalibor Pusa, sin od Bepota, a pišen von iz Rijeke, di

živemo od 1964.

Pito son oca odma jutros za to, on se spominje da su kampanali po Jelsi i Varbanju u

to vrime, ma ne spominje se koji su judi bili tuot. Baš bi se i spomjenu, ma nison mu mogo

ukozat sliku jer grije sa mojon sestrom danas u Buol, biće dole šetimonu don, pa grije nose.

Jo imon tu sliku u svoju evidenciju, to son škapulo prid majko godišć iz škatule na šufitu,

zajedno sa drugin storin slikami, ma nimo iza datum, ko i kada hi je sliko.

To govorin zato jer se moja mama Dragica, Bog njoj do zdrovja, spominje tega, a to

van je bilo ovako:

Bepota je pok. Nedo Orašin svako malo vuko kanpanat u Varbonj i Jelsu,

mislin da je vuon imo brata tamo, a pedesetišjeste son se jo rodi, u zimu, u Supetar. Mama

se spominje da je bi veli snig i studen, a kad se vajalo tornat iz bolnice u Buol, Bepo je bi

u Varbonj, bilo je grubo vrime i vuon ni arivo priko kanola, tako da je bidna teta Helenka,

starija sestra od Marjota i Bepota, sa nekin karom išla po mamu i mene u Supetar.

Mama se isidila na oca, a kad ga je pitala da a je bilo potriba puoć u Varbonj, vuon je reko

da je jer da su mu obećali 10 litor vina, a da ni arivo navrime jer nisu mogli od nevjere.

E sad, je to slika od onda, veljača 1956. ili od drugega dona, neznon jer nimo datuma, ma,

kako se u to vrime ni baš majko svita slikolo, jo bi reko da je to baš bilo odonda kako son vam

gore napiso.

A šajem van i ovu sliku dole, od Bepota od od ove zime, uvik sa harmonikon

Eto vas,

Pozdrav,

Dalibor