Blog Vrbanj

Moja rodna kuća!

U ovoj kući se je barba Pero rodio godine gospodnje 1953, proveo ditinjstvo, mladost i prve zrele godine. Nažalost starica kuća je već više od 30 godina napuštena. Nitko je ne posjećuje niti ima sa kime popričati u starosti. Već 9 godina nitko joj ni vrata nije otvorio. A u svojih 115 godina svašta je čula....i dječje graje, i mladalačke pjesme, a osjetila je i tugu bolesti i umiranja. Ali nema ona kome prenijeti svoja sjećanja. Nema već dječje graje ni igre po terasi, nema pjesme pod lozom niti "sviranja" nevidljive gitare pred ogledalom psihe. Nema rzanja konja ni magarca, nema meketa koza, nema šušura po konobi. Nema ničega...samo ona stoji i u samoći i tugi provodi starost sjećajući se pune kuće i davno nestalih susjeda. Ali ima sreću da je zdravlje još dobro služi, da ne prokišnjava i da ima dobro susjedstvo iz kojeg, onako starački malo i nagluha, čuje ljudsku riječ koja joj oplemeni dan. Možda se uželi i mene ali kućo moja previše tuge stisne moje grudi kad te posjetim pa radije stojim dalje. Ti si ionako navikla na samoću i nećeš mi zamjeriti ni ti a ni tvoj vjerni i jedini stanovnik, kip sv. Antonija na didovemu komu.

Moja mat isprid ponistre kuće

Jo ka dite od 4 godišća i već kako dikmon na zidićima od surola moje rodne kuće u Velon bondi u Rozovemu dvoru. Na livon sliki na zidiću od jerule prima Šebejovemu a na desnon na zidiću prima Bujolovemu dvoru.

Lipa je Gorica di sad stojin, dobri su judi u susidstvu ma onde di si se rodi sve drugačije vonjo. I vitar lišje puše, i dorž lišje pada, sunce lišje grije i arija drugačije vonjo i zima ni tako hlodna onde di si parve korake čini, di si se uči igrat, sanja parve snove, sanja parve jubavi, di si sluša šušur dice na Pjaci i torko igrat se sa njima, di si sluša balotere na Ravnici, di su oko mene bili svi oni kojih već ni, dide, nona, teta Bona, otac, mat, tete, stori susidi. Je, čujen jo i ovde i dicu na igralištu i balotere ali Vela bonda je jedna, rodna kuća je somo jedna. Da me uspomene ne mučidu već tamo ni ne gren. Zodnji put san bi u lito 2006 i već nikad posli nison intro u Rozovu kolu niti otvori vrota od kuće. Neka nje, neće ona mene zaboravit a neće ni njejin jedini stanovnik, kipić svetega Antonija koji je otkad znon za sebe sto na didovemu komu.

Zlatan Čubretović, Did Perko, Nadan Čubretović i otac Ive na sklalini surola rodne kuće uz ogradu prima Šebejovemu. Nadan i Zlatan su unuci od didove sestre Tonice udane Čubretović - Tutejini a sinovi od Veljkota Tutejinega. Tonica je imala još i sinove Milivoja, Ivana (Zane) i Jakova te ćere  Danku (udana za Nikolu ali sad ne pamtim prezime), Maricu udanu Lušić i Ljubicu udanu Kragić.

Na donjoj slici su did Perko i njegove sestre Zorka Gašperinova, Kotica Godejova, Tonica Tutejina i Perica Čubretova slikani u kući Marice Mihovilove ćere Tonice i žene barba Markota Lušić Pitura. Ispod su teta Mileva udana za  Pivac Vinko i mat od Silvane te teta Bona didova druga žena nakon ča je nona Ljudmila (Mila) koja je bila iz Markovih umorla. Teta Bona je rodom iz Kotine kole, sestra Pavičić Andrije Kotinega (oca Vinke Muletove, Marije Bratanića Bombotove i Slave Šalturove) a udovica Andrije Pavičić Pušetovega (kuća di sad stoji teta Lučica).

Moji preci pradid Ivon Razović, pranona Marija Šalturova te did Perko i njegove sestre slikane 1914 na surolu isprid moje rodne kuće.

Po redu s liva: Perica Čubretova, Ruža Tudor, Kotica Godejova, pranona Marija, Zorka Gašperinova, pradid Ivon, Tonica Tutejina, Lucija Visković, Morica Bonina Boratović, Perko Rozov.

Jo i sestra Miljana ka dica. Jo san slikan u Stranici isprid materine rodne kuće a Miljana u parku isprid spomenika palim borcima u 2. sv.ratu.