Blog Vrbanj

MOJE USPOMENE NA NIŠOTA, KAŽIN I GRUPU NON-STOP!

    Mislim da je to bilo u jesen 1978 (ili možda 1979). Prijatelj sa posla Pero Golubičić mi je rekao da mu je sin Denis sa još nekim momcima oformio grupu, da vježbaju u konobi njihove kuće u predjelu Staroga Grada zvanom Njiva i zamolio me da im posudim neko pojačalo i gitaru dok se ne snađu. Kako tada Eko gitaru nisam koristio to sam im posudio nju i pojačalo Gitakord. Po opremu je u Varbonj autom došao mladić koji se je predstavio kao Vinko Puječi, objasnio da se grupa zove Non-Stop i zamolio me da za mjesec dana kad se malo uvježbaju dođem, kao već etablirani gitarist, čuti ih i procijeniti kako zvuče. I nakon nekih mjesec dana došao sam subotu navečer  na Njivu u "Kažin". Tako su zvali dio Golubičića konobe koji su ukrasili rock natpisima i slikama i koji je služio kao večernje okupljalište mladosti, uglavnom srednjoškolaca, iz susjedstva a ujedno i kao prostorija za vježbanje. Tamo su za instrumentima bili Stjepko Tomić za bubnjevima, Denis Golubičić na basu, Petar Ružević na ritam gitari, Nikša Petrić Muse kao vokal te jedan plavokosi omanji momak sa mojom gitarom a kojeg su zvali Nišo Puječi. Sa prvim zvukovima koje sam poslušao postao sam, sa velikim zadovoljstvom, svijestan da sam napokon dobio sljedbenika i nasljednika jer Nišo je jedini u Starome Gradu volio čisti i meki zvuk gitare dok su svi drugi gitaristi nekako više vukli na distorzirani blues i rock zvuk. Od te večeri postali smo nerazdvojni prijatelji a kasnije se mojom ženidbom na neki način i orodili preko Rudinske loze. Žao mi je jedino što zbog svojih obaveza na poslu nikad nije uhvatio vremena kod mene u studiju snimiti svoje omiljene Apache. Posljednji put sam ga slušao ljeta 2004 kada je bila neka rock večer u Molon (Šojanovoj) Rudini a nastupala je i grupa Non-Stop. Uzeo je moju Eko gitaru, ja sam mu podesio tonske kontrole i echo efekt kao i za sebe i odmakao sam se pedesetak metara od buke slušatelja da u tišini rudinske noći mogu uživati u prekrasnom mekom i melodioznom zvuku koji je Nišo svojim prstima izvlačio. I stvarno sam uživao i upamtio tu večer.

    Od danas je Nišo tamo "negdje gore" na onom boljem svijetu, daleko od ovozemaljskih boli i briga. Vjerujem da će sresti i prijatelje bubnjara Stjepkota Tomića, gitaristu Perića Šperku i basistu Uroša Vukovića (Rušku) i da će neki novi onosvijetski Pajzonski bend žariti i paliti tamošnjim plesnjacima.

   Pozdrav prijatelju Nišo i budi uvjeren, dok živi i jedan od generacije starogrojskih rokera sa koncerta 2004 ni ti, ni Stjepko, Perić i Ruška nećete biti zaboravljeni. I kada u ljetnoj noći iznad drevnog Pharosa proleti koja zvijezda repatica to je znak da nas vi pozdravljate sa nebeskih visina.

Napisano: 10.06.2014. na dan pogreba Tarbušković Nikše ( Nišo Puječi).