Blog Vrbanj

Pjesmu objavljujem uz suglasnost rodbine autora Petra Turijića iz Varbanja i nitko bez njihove suglasnosti nema pravo objave niti javnog čitanja ove pjesme ni u cijelosti ni djelimično.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća zbog bolesti filoksere propadali su cijeli nasadi vinograda na otoku.Uništeni vinogradi više nisu mogli prehranjivati brojne seoske obitelji te su mlađi članovi bili prinuđeni na iseljavanje da bi oni koji ostanu mogli preživjeti a i da bi mogli rodbinu povući za sobom. Da bi se namirilo troškove putovanja do obećane zemlje, a Vrbanjani su uglavnom tada iseljavali u Argentinu, posuđivalo se je uz velike kamate novce u bogatijih obitelji a za slučaj nemogućnosti vraćanja duga davala se je zemlja u zalog. Rijetki su imali tu sreću da su se kada su zaradili nešto novaca vratili( među takvima bio je i moj djed Perko i sa zarađenim novcem kupio je polje Carevac ).

Većina koja bi u tuđini zasnovala obitelj u cijelom životu bi uspila skucati novce za jedan do dva dolaska u rodno selu a mnoge(kao majčinog strica) nakon odlaska njihova obitelj više nikad nije vidjela jer nisu mogli skupiti dovoljno novca za putovanje. Naš mještanin Petar Turijić, stric Lene, Andrije, Petra i Milana Turić  je1974 godine, nakon drugog dolaska u rodno selo, zapisao  u amaterskoj pjesničkoj formi svoje uspomene na odlazak iz Varbanja. Milan koji se spominje u tekstu je njegov nećak, brat Lene(udane Šoljan), Andrije i Petra a Susana je njegova žena i njega je stric Petar doveo kod sebe u Argentinu.

Moja majka je ovaj pjesnički uradak čuvala kao dragocjenost a ja sam njezinu strojopisnu kopiju prepisao u originalu bez obzira na možebitne gramatičke greške a sve u želji da pjesmu kao vrijedan dokument vremena i povijesti Varbanja sačuvam od zaborava.

POLAZAK IZ DOMOVINE U TUĐI SVIJET

OSTAVLJAJUĆI SVOJE RODNO MJESTO VRBANJ

Na hiljadu devetsto godina

dvadesetosma tad biše godina

kad naumim poći širom svijeta

kud me tjera siromašna bijeda.

Na dvastipet desetog mjeseca

hrvatskoga listopada zvana

bilo jutro oko tri ure

kada svaka duša slatko spava.

Al ne spavaju moji roditelji

niti spavaju ni otac ni majka

ni još temu ni moj mlaji brate.

Ja se s ocem lipo pozdravljao

na posteji on je stari stao

ostaj zbogom ti moj stari oče,

ja odlazim pud tuđega svita

u daleke strane nepoznate.

Prosti meni ti moj dragi oče,

ako sam te digod uvridio

ti zbog mene Bogu zagrišio.

Prosto tebi ti moj dragi sinko

i od mene i od Boga bilo,

Bog ti dao sritno putovanje,

budi sritan u tuđemu svitu.

Od mene se stara spomenuo

u starosti i u nelagodnosti .

I poljubac zadnji njemu dao.

I izlazim iz malene kuće

uhvati me moja mila majka

za desnicu za bijelu ruku

do Vira me vode dopratila.

Ostaj zbogom mila moja majko

i hvala ti na mliku bilome

s kojim si me majko odgojila.

Prosti meni mila moja majko,

ako sam te digod uvridio

te zbog mene Bogu sagrišila.

Prosto tebi ti moj dragi sinko

i od mene i od Boga bilo.

Bog ti dao sretno putovanje

od mene se stare spomenuo.

U starosti i u nelagodnosti.

I poljubac zadnji njoj sam dao.

Osta ona suze prolivati

bijelo lice suzam umivati.

Nad Vira se vodu na sazrio

u vodu su suze mi upale,

u vodu su valovi postali

kano da su u sinjemu moru.

Oj bora ti Vire vodo ladna

što su tebi valovi postali

kao da su u sinjemu moru.

Dosta jesam ja tebe popio,

bijelo lice s tobom umivao,

budi sritna što si dosad bila,

mladim momcim i mladim djevojkam

jerbo oni tebe vodo puju

i momcima daju neka piju

pritedenta svome pritedentu,

vjerenica svome vjereniku

jer na tebi mnoga ljubav steče.

Doša jesan do crkvice do svete Lucije,

pram crkvici ja se poklonio

svetu Lucu u pomoć zazvao

da mi dade sretno putovanje.

Došo jesan do Dražinih kuća

ja pogledah crkvu svetog Duha.

Ostaj zbogom crkvo svetog Duha,

češće jesan tebe pohodio

od nedije i svakog blagdana

sad ostaju naše mile majke

nek se mole za malene sine

koje nosu po tuđemu svitu.

Kad san doša do Lučeta kuće

ja pogledah rodno mjesto moje.

Ostaj zbogom Vrbanj misto moje

u tebi se jesan odgojio

do dvastišest godin ja živio

još nevolje svake san vidio.

Ti Vrbanju rodno misto moje

nikad tebe zaboravit neću.

Zadnji pogled ja sam njemu dao.

Došo jesam do crkvice do svetog Josipa

i pogledah niz ta ravna polja

niz ta ravna polja Igrališća.

Ostaj zbogom lozni vinogradi

sve lozice što san ja posadi.

Da Bog dao opet se vratio

dobrim rodom mene dočekale.

/ Evo hvala Bogu sam se i dva puta vratio /

Kad sa doša do Munjače puta

ja pogledam pud Cirina luga

gdje sam mnogo pritrpio muka.

Devet motik tuje zemlje bilo

u tri druga sve smo pripravili

i lozice mlade posadili.

Kad san doša do Staroga Grada

doša jesan na morsku obalu

parobrod je mene dočekao.

U parobrod ja sam ulazio

i pogledam na morsku obalu.

Sve to bihu tu divojke mlade

po imenu te Dolčice mlade.

Svaka u ruci rubac su držale

i sa rupcom mene pozdravljale

i ja njima pozdrav odvratio.

I zaplovim Starograjsko more,

našo milo to Jadransko more

sve do Splita bijeloga grada.

Dva smo dana u Splitu stajali

predavanje jesu nam davali

podnašanje u tuđemu svitu.

Kada budeš u tuđemu svitu

prihvati se rada kojeg bilo

a ne pitaj koliko te plaća

Parobrod je Karađorđe bio

s njime braćo jesmo putovali

do Sušaka bijeloga grada.

U Sušaku mi se iskrcali

i granicu našu ostavljali.

S jedne strane slika Aleksandra

s druge strane kralja Viktorija.

I u Rijeku mi smo ulazili

u željeznicu mi se postavili.

Sve do Trsta bijeloga grada.

U pol noći u Trst smo stignuli.

Večera je nas je dočekala

konjsko meso jesu nam davali

od jutile nemožeš ga jesti.

U željeznicu drugu ulazili

do Đenove grada dostignuli

baš na prvi,brate studenoga,

to je danas svih na nebu Sveca.

U parobrod mi smo ulazili.

Parobrod je Đulio Cesare.

I Đenovu grada ostavili.

Talijansko more zaplovili

do Barselone bijeloga grada.

Od Barselone mi smo putovali

u duboko more ulazili.

Osam dana ne vidi se kraja

vedro nebo i duboko more.

Do Brasila mi smo dostignuli

crne ljude tu smo nalazili.

Od Brasila mi smo odlazili

do Buenosaers grada dostignuli

U Buenosajres mi se iskrcali

Vidili smo to lipjega grada

željezničke pruge na sve strane

ali neznaš s nikim da govoriš

s kime bi se sporazumit moga.

Eto braćo to su teški jadi.

Sada više neću o tome kazati

jer mi srce više već ne daje.

Skitio Petar Turijić

rođen 1902.12 kolovoza.

Pošo u tuđi svijet 1928.23 listopada.

Za uvijek i uvijek vaš nezaboravni seljak Petar Turijić.

Bog do smrtnog života.

Zahvaljujem Bogu velikomu

i Isusu našem predobromu

Božjoj majci ka mi dala zdravlje

Svetom Petru mom krsnom imenu

kad dočekam i ovoga dana

da ostavljam rodno mjesto moje

koga nigda zaboravit neću.

Brzom prugom nebeskih visina

nad širokog i dubokog mora.

Božja majka nek me sada prati

do Argentine zemlje plemenite,

da Milana ja u zdravlju nađem

i Susanu kao milu majku.

Sad poljubac svakomu ja dajem

a i pozdrav cilome Varbanju.

Vaš nezaboravni seljak Petar Turijić

za vika i za vika.