Blog Vrbanj

Ovaj moj tekst je objavljen  u broju 8 lista Tartajun za 2012 g , koji jednom godišnje  izdaje udruga "Tartajun" iz Dola na Hvaru.

Vis "Matleivi" - legenda i dalje živi!

Druga polovica 60-ih prošlog stoljeća bilo je doba procvata električarskih vokalno - instrumentalnih sastava, ili kraće VIS-ova. Ali to doba je, gledajući današnji stupanj tehnološkog razvitka, bilo kao srednji vijek u razvoju ljudske civilizacije. Postojao je samo radio Zagreb sa jednom specijaliziranom glazbenom emisijom "Po vašem izboru" te nekoliko emisija kao npr. "Pomorska večer", "Za radne kolektive" ili "Zaželjeli ste poslušajte" radio Splita nedjeljom popodne u kojima se je moglo čuti tadašnje popularne pjevače. Po selima se je moglo naći nekoliko jeftinih prenosnih gramofona sa po 20-ak ploča.. Niskokvalitetni ugrađeni zvučnici i uskopojasna srednjevalna radija nisu omogućavala da se čuju ni basovi ni visoki tonovi. Nije bilo kasetofona da se pjesma snimi, preslušava i proučava. Nikakve literature o glazbi nije bilo osim pjesmarica sa festivalskim pjesmama. Na plesovima su svirali priučeni harmonikaši, a po hotelima još nisu na ljetne gaže dolazili glazbenici od koji se je nešto moglo naučiti. Od gitara moglo se je kupiti samo nekvalitetne domaće gitare Melodija koje današnja generacija ne bi koristila ni za vježbe. Nikakvih specijaliziranih gitarskih pojačala nije bilo u prodaji osim razglasnih pojačala i zvučnika za to doba velike snage 16W. Dakle, uvjeti za osnivanje VIS-a baziranog na električnim gitarama nikakvi. Ali u Hvaru je već djelovao VIS "Problemi", a trojica Doljana Matko, Leo i Ivo su 1968 godine odlučili osnovati VIS "Matleivi", kao prvi električarski sastav izvan Hvara.

Kao dječak pamtim te godine i plesove u sali stare Blagajne kada sam preko Prismena pa preko potoka, u kojem bi često smočio noge preskakajući ga u mrkloj noći, penjao se na Glavicu da bi uživao u zvukovima električnih gitara. Na ples nisam ni pomišljao već bi , onako mokrih nogu, sjeo u kut i netremice gledao u njih kao u glazbene bogove i upijao svaki zvuk. Ne samo meni, nego i svoj tadašnjoj otočkoj generaciji oni su prvi približili zvuk rock električne gitare usklađen sa prekrasno složenim glasovima. Koliko su truda ulagali da bi skinuli tekst, akorde i melodiju neke pjesme koju su možda dva-tri puta čuli na radiju ( a i to ne cijelu) tek danas mogu prosuditi. A tek koliko muke da bi našli nekog tko će im pokazati barem gitarske osnove ili da bi stvorili novce za kupnju instrumenata? Ali možda baš to što nisu imali koga kopirati ih je sililo da svaku pjesmu odsviraju na svoj osebujan način koji, uz dužno poštovanje prema novijim generacijama otočkih glazbenika, nitko još nije uspio prevazići. Tijekom godina odlazili su u vojsku, ili na školovanje van Dola, gdje su u širem krugu ljudi nešto više naučili o glazbi i sviranju. Na hotelske terase su počeli na gaže dolaziti priznati glazbenici od kojih se je moglo nešto znanja pokupiti. Vis "Matleivi" su s godinama kupili i kvalitetnije instrumente, promijenili ime u Vis "Zlatni akordi", ali osebujan zvuk iz početaka u Blagajni je ostao isti i neprevaziđen. Slušajući glazbu na kvalitetnijim uređajima osjetili su i potrebu za bas gitarom na koju je po tadašnjem nepisanom pravilu prelazio ritam gitarist, u ovom slučaju Ivo. No da ne bude zabune, sjećam se ja i još dva bubnjara Matleiva, Luke Turine i Mirkota Radonića i faze Leota kao bas gitariste. I onda, desilo se je nešto što krajem 60-ih ni u snu nisam mogao poželjeti. Dobio sam ponudu da sviram sa mojim idolima i sa oduševljenjem prihvatio. Tada slijedi i moja dolska epizoda, napuštanje Blagajne, plesovi u domovima Dola Sv. Ane i Dola Sv. Marije do otvorenja plesne sale u Domu omladine na Glavici. No to je već "novo doba" a za ovu temu ipak je vrijednija faza Vis-a "Matleivi" i plesne večeri u "Blagajni".

I tako godišća su pasovala, ču san puno kantadurih i gitaristih, imo u ruke puno gitarih i pojačalih ma nikad već nison uspi čut niti odsvirit oni zvuk Matkotove gitare, nikad nikor već ni uspi zakantat "Uhvati vjetar" sa onakin nježnin gloson ka Ivo, nikad već nikor ni udri bubanj onako sirovo a opet za uho lipo ka Leo. A sad, baš to sve i ni bilo tako, baš se je to sve meni somo snilo. Ma ako je i bi san, ni mi žol ni sekunde tega mojega dolskega sna i voli bi ga barenko još jednu noć snit.