Blog Vrbanj

Je, je zafišćeto je...

Mnogo se raspravlja i na osnovu šturih zapisa pokušava saznati kada je u prošla vremena počinjala procesija Za Križem. Možda pomogne i ova anegdota koja se je dosta pričala u doba moje none a vezana je navodno za Vrbosku u doba kad su prvi parobrodi počeli saobraćati iz Vrboske. Ne znam kada su polazili parobrodi ali vjerojatno je parobrod napuštao Vrbosku kao i u moje djetinjstvo oko 3:30. Procesija je tad već trajala. Moguće je da se je radilo o povratku u Vrbosku ali za to bi bilo previše rano te je vjerojatnije da se je radilo o polasku iz Vrboske kada je procesija bila između Vrboske i Jelse. Anegdota onako ukratko prepričana glasi: U to doba cijelim putem se je molilo i pjevalo vjerske pjesme a to su obično radile žene. Navodno tijekom pjevušenja molitve jedna Vrbovka u pjevajućem stilu pita drugu "Jel porti vapor?" a ona onako pjevušeći u ritmu molitve odgovara "Je, je zafišćeto je...moli za nos" 

Slučajnost ili .......?
Interesantna pojava desila se je na nebu iznad Vrbanja u 12:23 na Veliki četvrtak 02.04.2015 kada je Jurica Račić bio Križonoša. Ukrštene pruge od ispušnih plinova aviona su, gledajući iz moje terase, baš iznad kuće Križonoše napravile na nebu simbol Križa. Slučajnost ili ne...nek svak procijeni za sebe. Vjerojatno nije slučajnost da sam se baš tada našao na terasi sa aparatom u rukama da to ovjekovječim. Već poslije samo pet minuta vjetar je razbio pruge i simbol na nebu. Juričina kuća je iza ove prve kuće na cesti ( žute kuće sa dva prozora i vratima bez balkona). Da ne bi bilo zabune ili špekulacija o datumu svjedoče EXIF podaci koje kamera zapisuje uz svaku fotografiju a iz njih je vidljivo točno vrijeme i datum nastanka fotografije. (sceenshoot na fotografiji ispod).

O karakteru procesije Za Križen!

Procesija Za Križem nije se uvijek održavala u obliku kakvog danas poznajemo. Čitao sam dosta dok sam bio mlađi ali najviše realnih činjenica o počecima procesije i povodima za nju sam našao u knjizi koju je šjor Andro Gabelić napisao o buni hvarskih pučana. On je kao domaći čovjek za razliku od "fureštih" koji su proučavali i bunu i njene uzroke i sve aspekte tog doba dobro poznavao tradiciju te na osnovu i manjih fragmenata iz nekih dokumenata pravilnije zaključivao. Iz njegovih, a ne samo njegovih, istraživanja mogu se isčitati razlozi zašto ova procesija toliko dugo traje, zašto je prihvaćena od svih slojeva društva bez obzira na vjerske osjećaje. U njoj učestvuju i katolici i agnostici i "vjernici i nevjernici" i teisti i ateisti. Učestvuju, osim iznimaka kojih je u svemu uvijek bilo i bit će, svi mještani ovih šest župa hvarske ravnice (Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče) i svatko u svojim mogućnostima daje svoj doprinos očuvanju te tradicije. I ja kao ateist štujem ovu procesiju i sve njene aspekte i na meni jedino moguć način a to su fotografije, videa, zapisi pokušavam mlađim naraštajima prenijeti dio naše povijesti sažete i u ovu tradiciju. Razlog zašto je ova Procesija za Križem tako opće prihvaćena i dugo se je održala a i održavat će se dok bude žive duše u ovih šest župa je i to što procesija nije vjerski obred niti svećenstvo u njoj ima ikakvu ulogu. Doduše, običaj je da se župniku da ta čast da pozdravnim govorom isprati procesiju te da u ime župe preda Križ Križonoši ali to bi mogao napraviti bilo koji uvaženi član župske zajednice. Procesija je nastala kao svjetovna, pučka procesija na zasadama katoličke vjere u zapisima o Muki Kristovoj i raspeću na Križu ali nikad nije prerasla u crkveni obred već je uvijek ostala samo i isključivo pučka procesija u kojoj pučani jedne župe posjećuju crkve i Kristov grob u okolnim župama. Vjerojatno je i nastala u doba kada su se župe osamostalile od hvarskog kaptola te su se i neke župe koje su do tada bile jedna župa, kao Vrbanj, Vrboska, Svirče te Pitve i Jelsa osamostalile. Proces osamostaljenja tih župa je najveća u to doba jedino moguća politička pobjeda koja se nažalost danas malo ili nikako ne spominje. 1487 Vrbanj je postao samostalna župa a 10g kasnije se je i župa Vrboska osamostalila od Vrbanja. Nije taj proces bio lak, a o tome i piše šjor Andro, ali podatak da je župa Vrbanj prva samostalna župa u katoličkom svijetu koja je dobila pravo da bira svog dušebrižnika, kurota,se nažalost nikada ne spominje. Tek skoro 80 godina kasnije Katolička crkva na Tridentskom saboru ( Tridentski sabor je devetnaesti ekumenski sabor Katoličke crkve i održan je u razdoblju od 13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563. u Tridentu, današnji Trento u Italiji), dozvoljava osnivanje mjesnih župa. Vrbanj je bio prethodnica a tadašnji Vrbanjani, naravno i Vrbovljani i Svirčani kao dio tadašnjeg Vrbanja, su bili vizionari u svjetskim razmjerama. I nakon osamostaljenja tih župa i stvaranja zasebnih naselja počinje vjerojatno spontano odlučeno, prvo međusobna posjeta novonastalih župa i matične župe (Vrboska, Vrbanj uključujući i današnje Svirče te Jelsa-Pitve, Vrisnik) da bi poslije prerasla u zajedničku procesiju. Svirče su u doba prije osamostaljenja od Vrbanja kada su već egzistirale kao zasebno naselje a kada još nije bila sagrađena crkva sv. Magdalene nego je na njenom mjestu bila samo kapelica, imale uz ovu veću procesiju koju su obavljali kao Vrbanjani, i svoju zasebnu lokalnu procesiju u petak ujutro u kojoj su posjećivali mjesne male kapelice u Svirčima. Tek oko 1690 Svirče se i definitivno odvaja od župe Vrbanj u samostalnu župu svete Magdalene. Nikada nijedna politička vlast nije pokušala privatizirati ovu procesiju ni u najtežim danima ratova, nikada je crkva nije pokušala staviti pod svoje okrilje da postane vjerski obred i tako je bila i ostala "samo" pučka i svjetovna procesija koja spaja sve slojeve društva u naseljima a u njoj nema ničeg što bi bilo koga bilo kojih svjetonazora iritiralo. Zato i postoji i postojat će još dugo, dugo jer samo spaja a ne razdvaja ljude, pučane. Da li u ovakvom obliku ili će se kao i sve prilagođavati vremenu, a i dosad se je kroz svojih više od 500 godina postojanja mijenjala i prilagođavala, saznat će mlađi koji ostaju poslije nas ali pučka procesija Za Križen u odnosu na kratki ljudski život živi vječno.

Donje fotografije su snimljene 1999

Kad na Veli četvrtak popodne do Uskrsa utihnu zvona javljaju se Škrabatuše koje najavljuju odlazak i dolazak procesija u selo.

Popis pratnje križonoše Josipa Bojanić od 18.04.2019

Vrijedno je i zapisati današnju satnicu procesije koja počinje u 22 sata a u moje djetinjstvo je počinjala u 21 ali kada je počelo veće zapošljavanje i ljudi zbog posla nisu mogli prispjeti na početak pomaknuta je u 22 sata. Svirčani dolaze u Vrbanj oko 23 sata. Vrisničani oko 23 i 45, Pitovjani oko 1 i 30, Jelšani oko 2 i 45, Vrbovljani oko 4 i 45 a Vrbanjani se vraćaju oko 6 i 15.

NOĆ KOJA PAMTI ZABRANE

UZ 200. OBLJETNICU OGRANIČENJA PROCESIJE "ZA KRIŽEN" (1817. - 2017.)

Spasitelj naš gorku danas

smart na križu podni za nas.

Za sada sa sigurnošću možemo reći da nije sigurno koliko je stara procesija “Za Križen”, odnosno u kakvom je izvornom obliku započela svoj povijesni hod, odnosno kakve i kolike je izmjene prošla tijekom minulih stoljeća i je li imala kakav predoblik. S druge strane je sigurno da se tijekom stoljeća mijenjala, što se lako dade zaključiti iz nekoliko pokazatelja. Navedeno je važno imati na pameti, jer se ponekad neutemeljeno navode stoljeća, godine i tvrdnje, a sigurno je da se bez povijesnih izvora ne može ponuditi siguran odgovor i dati prikladno objašnjenje o njezinom početku i povijesnom razvoju. Nagađanja su jedno, približna određenja drugo, a želje i kampanelistička nastojanja treće. I dalje ostajemo pri postavci fra Bernardina Škunce (“Štovanje Isusove muke na otoku Hvaru”, 1981.) o početcima procesije “Za Križen” u 16. st., iako autor ne isključuje još starije razdoblje njezina nastanka, što i osobno smatram najuvjerljivijom hipotezom.

Da je Procesija najkasnije nastala u 16. stoljeću, lako se dade dokazivati dokumentom iz 1658. god. koji neizravno govori u prilog 16. stoljeću. Taj nam dokument omogućava zaključak o početcima procesije “Za Križen” u 16. st. U kojem bi dijelu 16. st. započela, i to na način povezivanja šest naselja središnjeg dijela otoka Hvara i njihovih crkava, za sada nije moguće reći. Budući da se u dokumentu iz 1658. govori o starom običaju, Škunca opravdano zaključuje da se početke može smjestiti u prošlo stoljeće, tj. u 16. st. Je li procesija nastala kao posljedica Hvarskog pučkog ustanka (1510.-1514.), odnosno uz hvarsko čudo sv. Križića iz veljače 1510., ili je nastala kao posljedica tzv. emancipacije naselja hvarske ravnice od jurisdikcijskog utjecaja Hvarskog kaptola, za sada ne možemo tvrditi na temelju nekog dokumenta koji bi to dokazivao ili snažnije opravdavao takve slutnje. Osobno smatram da je pokornički karakter procesije, kako je to i Škunca predstavio, dokaz u prilog postavke o njezinom ishodištu unutar općih duhovnih strujanja toga vremena koja su u pasionskoj duhovnosti nalazili omiljeno mjesto i povezanost sa sviješću onodobnih ljudi.

Spor oko Fabrijevih zabrana u 17. st.

Spomenuti dokument iz 1658. god. smatrao se donedavno najstarijim spomenom procesije “Za Križen”, no istraživanja don Vojka Mardešića i nedavna Joška Bracanovića pokazala su da imamo nešto stariji dokument iz 1655. god. u kojem don Juraj Fabrio, generalni vikar biskupa Milanija i ujedno župnik Vrboske, zabranjuje da procesija koja se obavlja u Nedjelju Muke (= 5. korizmena, Gluha), i uključuje Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku, pohodi i one crkve koje ne čuvaju Presveto. Na tu se odluku žalila jelšanska bratovština Metropolitanskom sudu u Splitu, pa je Fabrijeva odluka 1656. god. poništena. Onodobni dokumenti vezani uz taj spor sačuvali su svjedočanstvo da se stara procesija na Nedjelju Muke nije nikada ukidala i da u njoj sudjeluje mnogo muškaraca i žena. Priziv na Metropolitanski sud nije nešto neuobičajeno, ali je svakako dokaz da je procesija bila od velikog značenja, posebno za onodobne bratovštine. Iz toga Bracanović s pravom zaključuje da su u to vrijeme postojale dvije procesije koje su se odvijale u krugu od šest navedenih mjesta na dva različita dana, ali nisu pohađale isti broj crkava. Procesija u rano jutro Velikog petka – koja je izravna prethodnica današnje – spominje se uz ime don Jurja Fabrija u veljači 1658. god. Iz odgovora biskupa Milanija doznajemo da ju je Fabrio zabranio zbog nereda. Međutim, Fabrijevu odluku je osporio biskup Milani dopustivši Jelšanima da ju obave kako se običavalo, ali uz uvođenje redara. U dopuštenju se ne navodi Svirče, što otvara daljnja pitanja. Ne navode se ni današnje župne crkve u tim naseljima, nego druge crkve. Je li procesija “Za Križen”, dok je počinjala u rano jutro Velikog petka i svršavala pred podne, pohađala župne crkve, ostaje otvoreno pitanje. Naime, službeni obredi Velikog petka obavljali su se u 9 sati, odnosno prijepodne, pa se nameće opravdano pitanje o mogućem “sudaru” dvaju sadržaja u istima crkvama. Dakako, neka buduća istraživanja tek se moraju s time pozabaviti i rasvijetliti ovo pitanje. Valja znati da procesija u I. nedjelju Muke nije neočekivana, jer je prije koncilske obnove tim danom započinjalo liturgijsko vrijeme muke Gospodnje u trajanju od dva tjedna.

Zudenigovo ograničenje procesije 1817. god.

Nakon mnogih desetljeća Procesija je opet isplivala iz povijesnih vrela u ožujku 1817. god. Razlog su sablažnjivi neredi. To, znamo, vrijedi i za mnoga druga povijesna zbivanja. Spomenute 1817. godine – a radi te godine je napisan ovaj tekst – mons. dr. Nikola Zudenigo, kapitularni vikar Hvarske biskupije, zabranio je njezino održavanje u dotadašnjem obliku, odnosno ograničio je Procesiju na najmanju moguću mjeru. Po svemu sudeći to je bilo uvjetovano neredima koji su nastajali oko izbora križonoše, što i nije za neočekivati. Škunca navodi: “Zabrana se odnosi na svih šest župa kojima se unaprijed dopušta da obave procesiju samo na području susjedne župe. U dekretu se točno određuje: Vrboska će posjetiti župnu crkvu u Vrbanju, a Vrbanj župnu crkvu u Vrboskoj; Svirče će posjetiti župnu crkvu u Vrisniku, a Vrisnik župnu crkvu u Svirčima; Pitve će posjetiti župnu crkvu u Jelsi, a Jelsa župnu crkvu u Pitvama.” Usto se određuje da Procesija može početi o izlasku sunca, pa je do tada zasigurno počinjala ranije, a to se i vidi iz pisama u prilog obrane Procesije gdje se navodi da počinje “u noći”. Navodi se postupak glede izbora križonoše te da župnici i crkovinari u tomu moraju imati odlučujuću riječ, te da župnici osobno ili preko drugoga svećenika predvode Procesiju. Glavari naselja, kao i župnici, pokazali su svoje nezadovoljstvo takvom odlukom te mole da se odluka ukine. Po svemu sudeći ograničenje se nije ostvarilo ili je kratko trajalo. Budući da je ovo pitanje Škunca temeljito obradio, zainteresirani će više podataka o sporu iz 1817. godine naći u Škuncinoj knjizi. S liturgijskog aspekta je zanimljivo da jelšanski župnik don Stjepan Milošević u molbi očituje alegorijski način poimanja Procesije, te ju promatra kao put kojim je prošao Krist od Pilatova dvora do Kalvarije, što se uklapa u koncept svojevrsnog oponašanja u liturgiji i pučkoj pobožnosti kojim su bila obilježena minula stoljeća. Ujedno nam Milošević daje zaključiti da mnogi u procesiji idu bosi, što govori o onodobnom pokorničkom duhu kojim je bila označena procesija “Za Križen”.

Navedimo još jednu zanimljivost koja otvara nova pitanja u smjeru dubljih i širih analiza. Na 1817. godinu se, iako na nejasan način, poziva don Frane Lučić, vrbovački župnik u kontekstu prijepora o rješavanju agrarnog pitanja. U nedatiranoj skici njegova dopisa Ordinarijatu – a očito se radi o 20-im godinama 20. st. – Lučić navodi: “U bilježkama mog ureda nahodim da je god: 1817/ sedamnaeste Brojem 526 Hvarski Komisarijat dogovorno sa Presvj: Ordinarijatom zabranio napomenuti ophod. Zašto? Također čini u bilješkama da je god: 1818-19 zavladalo bilo agrarno pitanje – ko što i sada – a da je sve svršilo priznanjem vlastničkog prava. Zar li nije agrarno pitanje dalo svemu povoda? Nebili – da se izbjegnu posljedice – još prije Cvjetne Nedjelje moglo Poglavarstvo zabraniti obhod? – koji je i tako – po mome mišljenju danas – na malu utjehu dobrih katolika.”

“Za Križen” s početkom na Veliki četvrtak

Župnik Vrbanja don Andrija Pavičić 1842. god. izvještava biskupa Bordinija da procesija s križem na Veliki petak počinje (rano) ujutro /“di matina"/ i da pohađa Vrbosku, Jelsu, Pitve, Vrisnik i Svirče. U istoj vizitaciji 1842. godine župnik Svirača don Matij Plančić, nadarbenik kasnije porušenog Sv. Ivana u Starome Gradu, preciznije navodi da procesija s križen počinje ujutro prije zore /“di matina prima dell’ alba”/ i da pohađa svete grobove u Vrbanju, Vrboskoj, Jelsi, Pitvama i Vrisniku. U koji sat je bio ispraćaj, odnosno početak procesije koja je počinjala prije zore, nije moguće precizirati, ali zasigurno oko 4 sata. Dakako, ako se navodi da pohađa svete ili Božje grobove, onda se misli na crkve u kojima se čuva Presveto, a to onda govori o današnjem konceptu, što otvara pitanje glede moguće kolizije sa službenim obredima Velikog petka u tim crkvama.

Da se pomicanje početka procesije “Za Križen” dogodilo sredinom 19. st. možemo dijelom tvrditi na temelju dokumenta iz 1851. god. Naime, te je godine sastavljen popis vrbovačkih procesija u kojem se navodi da se u noći Velikog petka obavlja procesija pohoda “po Grobovima okolnih župa”. Kada bi bio njezin početak “u noći”, nije moguće reći, ali zasigurno bi moglo biti nakon ponoći. Preciznije određenje nam dolazi iz 1867. god. U popisu vrbovačkih procesija iz te godine spominje se procesija u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, što znači da je već 1867. god. procesija počinjala nešto prije ponoći ili oko same ponoći. Po svemu sudeći je počinjala oko 23 sata na Veliki četvrtak ili malo prije ponoći, kako spominje “Putnik” 1893. godine u listu “Katolička Dalmacija” za početak jelšanske procesije. U najvećem dijelu 20. st. je počinjala u 23 sata na Veliki četvrtak, ali na način da se iz crkve ili mjesta izlazilo malo prije ponoći pa se s pravom vidi da je riječ o procesiji Velikog petka, tj. procesiji koja se obavlja na dan Isusove smrti. Nažalost, za sada ne možemo iz poznatih dokumenta znati o njezinom sadržaju, kao ni o sadržaju koji je ispunjavao ispraćaj iz crkve-matice. Pomicanje početka Procesije s 23 sata na 22 sata dogodilo se 60-ih godina 20. st. radi početka radnog vremena i škole.

Ipak, ostaje mnogo nejasnih detalja i nove slutnje se javljaju uvijek iznova. Vrijeme će možda iznijeti na vidjelo neka nova saznanja koja će rasvijetliti mnoge nedoumice i kriva shvaćanja gdje minulih stoljeća u kojima se Križ stopio s hvarskim krajolikom.

Fašističko ograničenje broja sudionika 1943. godine

Za povijest Procesije posebno je značajna 1943. god. kad je – kako je zapisao vrbovački župnik don Jakov Lušić – talijanska okupatorska vlast “teškom mukom” dopustila da Procesija ide bez svijeća i da sudjeluju samo jedanaestorica u pratnji križonoše te da u zoru ostali mogu iću u susret Križu do obližnjeg mjesta, npr. Vrbanja.

Jelšanska predaja – kako je bilo objavljeno u jednom broju Majčinog glasa – navodi: “Godine 1943. za vrijeme okupacije Italije bilo je zabranjeno da se ide za križem… Međutim u posljednji čas – na intervenciju nekih osoba – Talijani su popustili, i križ je krenuo sa 14 osoba, da ih u Pitvama već bude 100, u Svirčima 400, a pri odlasku iz Vrboske, u vrbovačkoj Mini, već je tu bila skoro čitava Jelsa, sa svim raspoloživim torcima i svijećama… Kad je dotični talijanski oficir /koji će kasnije od samih Talijana biti streljan u Šibeniku/ vidio procesiju, iznenađen spektaklom i vjerom naroda, reče: ‘Da sam slučajno prije znao što je to i zabranio … sada bih se ubio….'”

Napisao : Don Ivica Huljev - 13.04.2017.

Procesija Za Križen El Shatt 1944g.

1943. nakon paljenja Vrbanja i Dola sv. Ane 03.01.1943 od strane talijanskih okupatorskih vojnika te ubojstva dva civila u Vrbanju i četiri u Dolu i straha okupatora od masovnih okupljanja sva masovna okupljanja su bila zabranjena. Procesija Za Križem je ipak bila dopuštena ali samo sa najmanjim potrebnih brojem učesnika, dakle Križonoša, kandiliri i nekoliko ferala, ukupno sa Križonošom 11 osoba. Križonoša naše župe 1943 je bio Dujko Čubre Luke. Nakon pada Italije i pred dolazak njemačke okupatorske vojske na Hvar mnogo stanovnika Hvara, zajedno sa stanovništvom iz cijele Dalmacije odlazi u zbijeg u daleki El Shatt u Sinajsku pustinju. Tamo su Hvarani bili smješteni u šatorskim naseljima i podijeljeni po mjestima življenja na otoku. Da se 1944 ne prekine višestoljetna tradicija procesije Za Križem koju je njemački okupator na otoku zabranio tamo su napravljeni Križevi i na Veliki Četvrtak održana je procesija u kojoj su umjesto hvarskih župa posjetili šatorska naselja. Blagovaonice svakog hvarskog naselja su za tu priliku bile pretvorene u mjesne crkve odakle su kretale procesije. Zapovjednik svih vojnih snaga na Srednjem istoku general pukovnik Becker je toj inicijativi dao podršku i pružio veliku materijalnu pomoć. Križonoše su birane prema mjesnim običajima a Križonoša Vrbanja u El Shattu bio je Kuzma Pavičić pok. Andrije. Kuzma je bio iz obitelji Landerovi sa rodnom kućom na Viru  a brat mu je bio Marko Pavičić Landerov ali Kuzma se je priženio u obližnju obitelj Ljubić sa nadimkom  Gavranovi i po tome su i njegova djeca ponijela nadimak Gavranovi. Kuzminoj ženi je brat bio čakavski pjesnik Pere Ljubić a spomen ploča mu se nalazi na rodnoj kući. Kuzma je otac Josipa koji je poginuo u 2.sv.ratu i Andrije čija su djeca sin Leo Pavičić koji živi u Zagrebu (Leotovi sinovi su Andrej i Ivan ) i kćer Dunja Shaw u Londonu. Kuzma je također otac i dviju kćeri, Antice čija je kćer Silba Vukičević  i Marice.  Križ je u Vrbanj donešen u dijelovima i poslije sastavljen. Nažalost, ne znam ime onoga koji ga je donio ali nadimak mu je bio Prošilo i živio je u Stipećovon koli a imao je kćer koja je udana na Vis. Nakon povratka  u Vrbanj taj Križ se čuva u Sakrištiji župne crkve (donja slika). Došao je Križ u Vrbanj ali ne i svi njegovi izbjegli stanovnici jer su mnogi skončali svoj život u Sinajskoj pustinji i našli svoje posljednje počivalište pod pijeskom Sinaja. Mnogi su se i rodili i svoj kratki život skončali u pustinji a da nikad nisu ni vidjeli rodne grude Dalmacije. Ali i njih, kao i sve ostale Dalmatince, nakon kratkog ovozemaljskog života u vječnosti njihovih počivališta na Sinajskom dalmatinskom groblju čuva njihova Majka Dalmatinka čiji se spomenik vidi iz brodova koji prolaze Sueskim kanalom. Spomenik Majke Dalmatinke (rad kipara Ante Kostovića), baš kao neki svjetionik, ponosno stoji na izbjegličkom groblju gdje je pokopano 856 izbjeglica iz Dalmacije, uglavnom djece i staraca u vremenu od 1944. do 1946.god.
Dopuna: Ratne godine 1942 Križonoša Vrbanja je bio Marko Vidošević Dinka Remetin a 1945 Nikola Vidošević pok. Nikole. Križonoša Dujko Čubre je nedugo nakon  procesije otišao u partizane i nažalost poginuo na nepoznatoj lokaciji iste te godine. Zadnji put je viđen na Zelengori. Križonoša Nikola Vidošević Šćepo je 1945 došao u partizanskoj uniformi jer je zbog procesije bio dobio dopuštenje da napusti postrojbu u Hvaru na jedan dan i nakon procesije u petak ujutro opet se je vratio u partizane. Točno 50 godina kasnije, 1995 godine, njegov unuk  Nikša Vidošević Nikole je bio Križonoša i kao hrvatski vojnik dobio je dopuštenje da napusti postrojbu zbog nošenja Križa a odmah nakon objeda od Križa se je vratio u postrojbu. Djed Nikola i unuk Nikša....drugo vrijeme ista sudbina kao u pjesmi Marka Perkovića "Moj Dida i ja" sretno su se vratili iz rata. Nikšin drugi djed, majke Perice otac Križonoša Dujko, nažalost nije imao tu sreću da se živ iz rata vrati u svoj Vrbanj.

Postament za kip Majke Dalmatinke gradio je Luka Marinović i nekoliko Pučišćana i Splićana. Na slici koju je objavila  Silvija Marinović piše da je njen otac drugi s lijeva. Prvi s desna je ing. Baldazar a do njega kipar Kostović.

Kad smo već kod zbivanja za vrijeme talijanske okupacije otoka želio bi kako dodatak napisati nešto što i nije vezano za temu Križa ali je za taj period povijesti Vrbanja. U crkvi je bilo pohranjeno takozvano Gospino blogo. To su bili vrijedni predmeti od zlata koje su obitelji darivale Gospi uglavnom sa željom da Gospa usliši njihove molitve za ozdravljenje oboljelih članova obitelji. Kako bi se to blago sačuvalo od pljačke okupatora partizani su ovlastili dvojicu povjerljivih ali već malo starijih mještana koji nisu bili za aktivno učešće u ratu kao borci da to blago sakriju na samo njima znano mjesto. Dvojicu zato što su pretpostavljali da će barem jedan živ dočekati kraj rata da otkrije mjesto gdje je blago sakriveno a već ako bi angažirali trojicu u slučaju nestanka blaga teže bi bilo identificirati krivca. Naime, ova dvojica su svojim životima jamčili sigurnost blaga. Jedan je bio Luka Buratović djed Luketa Ljubić, Katije Ljubić Harašić , Antuna i Ivice Vodanović, Nade Vodanović Vidošević i Asje Buratović Korać a drugome ne znam ime. Obojica su preživjeli okupaciju i rat i nakon odlaska okupatora sa Hvara Gospino blogo je vraćeno crkvi. Nažalost, početkom ratnih 90-ih prošlog stoljeća jedne noći 22/23 srpnja to blago je ukradeno iz sefa župne kuće. No kako sam ja samo kroničar nemam nikakva saznanja o tome tko je to otuđio ali eto nek se zabilježi.

NA BALUN U VARBANJU

Priča 1

U nekoliko nastavaka opisati ću mjesta gdje se je u moje djetinjstvo najviše igralo "na balun" u Vrbanju i specifičana pravila igre koje je to svako igralište imalo. Kako će ovo ujedno biti i uvod da ne zamaram opisat ću u ovon napisu samo jedno igralište. Od kad pamtim uvijek su Vrbanjani pokušavali sebi stvoriti mjesto za igranje uz odbojku najomiljenijeg sporta u selu a to je na balun. Nije se težilo velikim i prostranim igralištima. Površina veličine šesnaesterca bila je za to doba velika površina jer su polja bila obrađena bez velikih "starinih" a u selu nije bilo većih ravnih površina. Najomiljenije i najkorištenije mjesto bila je Pjaca sa svoja tri prostora za igru ali o Pjaci drugi put. U kasno proljeće i rano ljeto kad su već bili veliki dani popodne se nije moglo igrati na Pjaci jer su ljudi odmarali i spavali a predvečer je bio problem često prekidanje igre zbog prolaza preko Pjace težaka koji su se sa živinom vraćali iz polja. Sve te nedostatke nije imao ograđeni prostor oko crkve zvan "šimatorij" na kojem su bila četiri prostora za igru. U ovoj prvoj priči opisat ću nama najdraži prostor za koji smo emotivno najviše vezani a koji su obilježili kao glavni elementi igre ova dva čempresa na slici. Ti čempresi su bili stari kao i groblje koje je sagrađeno za vrijeme Napoleona, dakle početkom XIX vijeka. Prostor ispred njih je bio idealan za igru u ljetna popodneva jer je crkva štitila od sunca a oni koji su spavali iza zida nas, barem tako mislimo, nisu čuli i njima nismo smetali. Iako, tko zna možda su oni iz svog svijeta sjena na neki način i čuli nas ali im dječja vika nije smetala jer slušali su svoje unuke i praunuke. Prostor je bio kamenit, kako bi mi rekli "grotulom" i samo je oko 1,5m širok prolaz do groblja bio popločan a na sredini puta je bilo malo veće popločano proširenje na kojem je za vrijeme procesija se zaustavljao Baldakin. Ispod čempresa je bilo "sarbunasto" i idealno vrataru za bacanje i parade. Čempresi su bili stative a vrh ogradnog zida od groblja prečka. Mnoga smo popodneva proveli družeći se sa ta dva čempresa koji su nas svojim gustim granama često znali zaštititi od naglih ljetnih nevera, bili smo emotivno vezani za njih i bilo nam je žao kad su posječeni. Sa njima kao da je otišao i dio nas. Tu su svi vrbanjski vratari imali prve treninge bacajući se na meko tlo ispod njih. Ali najviše se je tu osim treniranja vratara igrala igra na jedan gol koju smo mi nazivali "Na Vitoriju". Vratar je bio neutralan a u dvije protivničke ekipe koje su i napadale i branile isti gol bilo je obično po tri do četiri člana. Igra je počinjala tako da se vratar okrene prema zidu i na neviđeno baci loptu u prostor za igru i onda se je pokušavalo istovremeno se i braneći i napadajući dati gol. Igra na tom prostoru je bila specifična jer nije bilo ni auta ni kornera i jedino se je računalo da je lopta izvan igre ako bi otišla na popločani dio ispred crkve ili preko zida na groblje. Tko ju je izbacio preko zida taj je i išao po loptu i davao je vrataru koji ju je ubacivao u igru na već objašnjeni način. Prostor za igru je bio i oko kampanela i sa istočne strane crkve a igralo se je i "od rebata" od zidova crkve i groblja tako na nije bilo čestog zaustavljanja igre. Igralo se je u deset poena tko prije. Normalno, bilo bi po koji put i simpatija od strane vratara pa bi jednima olako puštao golove a drugima baš sve branio ali, djeca kao djeca, malo vike i prepiranja i sve bi prošlo u veselju. Eto toliko za ovaj put jer je ovo malo duži napis a drugi put o preostala tri isto specifična prostora za igru na balun na šimatoriju.

Priča 2

I dalje smo na šimatoriju jer moramo opisati još tri prostora za igru na balun na njemu. Danas ćemo opisati vjerojatno najčudniji prostor za igru na balun jer se na ovom prostoru iz jedne branke nije vidila druga. Sve je vidljivo sa priložene slike. Radi se o tada jedinom popločanom prostoru a to je bilo ispred pročelja crkve. Prostor je bio idealan za igranje bosih nogu, širina mu je bila koliko i širina crkve a golovi su bili bočna mala crkvena ulazna vrata. Broj igrača u ekipi nije bio određen te ako nas je bilo manje igralo se je bez vratara a ako nas je bilo više po jedan bi bio vratar. Igralo se je i "od rebata" od zida crkve ili od ogradnog zida šimatorija, kornera nije bilo a aut je bio kad bi lopta napustila popločani dio sa strane ili, što je bilo češće, niz ulazne stepenice na cestu jer tada nije bilo ulaznih vrata kao danas. Kao i obično na "mole branke" igralo se je u dogovoreni broj golova, najčešće u deset, i tko prvi postigne deseti gol uzviknuo bi FORAAAAA!!! 

Priča 3

1.Ovaj put završit ćemo sa opisivanjem prostora za igru na balun na šimatoriju. Manji prostor za igru bio je na travi sa istočne strane crkve. Golovi su bili veličine kao za na "mole branke" od većih kamena ili još češće od školskih torbi. Naime, zadnjih školskih dana su već bila velika popodneva, crkva je štitila od sunca i nakon škole bi da ne smetamo starijima koji su sjedili na Pjaci otišli igrati na šimatorij. Golovi su bili ispod koprive i uz zid groblja a prostor je bio ograđen sa zapadne strane zamišljenom linijom od zidova crkve prema groblju i južnom ogradnom zidu šimatorija. Po duljini sjeverni rub je bio zid groblja a južni zamišljena crta gola. Igralo se je po pravilima molega baluna "tri kornera penal" a korner je bio kada bi lopta udarila u zid groblja ili prešla zamišljenu južnu gol aut liniju. Igralo se je od zida crkve i od istočnog ogradnog zida a aut je bio ako bi lopta prešla ogradni zid ili zamišljeni zapadni rub igrališta. Na oko tri koraka od golova se je pucao penal i svako igranje rukom u prostoru iza te zamišljene linije od 3 koraka do gola je bio penal. Broj igrača plus vratar koji nije smio igrati rukom nije bio ograničen a zavisno od broja igrača igralo se je na 6 ili 10 datih golova. Koji put, ma rijetko i to samo ako nas je bilo mnogo željnih igre, golovi su bili veći a vratar je branio i rukama što je bilo i uživanje jer je prostor u proljetno doba bio travnat pa se je vratar mogao i bacati. /slika 1. lijevo/

2. Četvrto i najveće igralište na šimatoriju je bilo po duljini sa južne strane i na njemu su uglavnom igrali stariji. Golovi od većih kamena su bili ispod koprive i uz zapadni ogradni zid. Bili su malo širi i vratar je ovdje branio i rukama. Igralo se je po pet do šest igrača plus vratar. Aut je bio kada bi lopta prešla ogradni zid prema cesti ili izašla na popločani prostor pred crkvom jer se je igralo i od ogradnog zida i od zida crkve. Korneri su bi kao i normalno kad lopta pređe zamišljenu gol aut liniju ali se nisu izvodili zbog male širine igrališta neko se je igralo po sistemu "tri kornera penal". I ovdje se je igralo u dogovoreni broj golova a najčešće u deset. Ovaj prostor je bio idealan u kasno proljeće jer se nije moralo prekidati igru kao na Pjaci kod prolaza težaka sa živinom na povratku iz polja a i nije se smetalo starijima koji su imali običaj ljeti predvečer sjediti pod "Stipećov vartal". /slika 2. desno/ i nije bilo popločan kao na slici već je podloga bila sitno kamenje.

Priča 4

1.Ovaj put ćemo opisati dva lokalna mala prostora za igranje na balun na kome su igrala samo djeca (ili rijetko kada poneki stariji sa njima) a i to djeca iz susjedstva. Prvo je Ravnica /slika 1/ i mjesto nekadašnjeg zoga za balote. Ravnica nije bila prikladna jer je lopta bježala preko niskog ogradnog istočnog zida a i niz put sve do Pjace. Golovi su bili navrh ravnice gdje počinje uspon terena i na dnu prije ogradnog zida tadašnje župske kuće. Igralo se je uglavnom na male branke a ponekad i na malo veće kada je vratar mogao i rukama braniti. Golovi su po običaju bili veći kameni, igralo se je od zida Donkićevega vrta i od istočnog niskog ogradnog zida a aut je bio kad bi lopta bila bačena preko tih zidova. Korner kao i obično kad lopta pređe zamišljenu gol liniju i po pravilu "tri kornera penal" te na dogovoreni broj golova za pobjedu. Na gornjem dijelu je bilo prilično ravno i meko tlo pogodno za bacanje vratara pa se je znalo igrati međusobno po dvoje "na penale" tako da jedan drugome puca po pet penala i tko da više golova pobjednik je. Kako sam živio odmah blizu tu bi često zaigrao u ljetna popodneva da ne smetamo doma ali stariji tu nisu nikada igrali niti djeca iz drugih krajeva Vrbanja.

2. Drugo lokalno igralište je bio prostor "gustirne" na Viru a i tu su igrala samo djeca iz susjedstva. Golovi su kako je vidljivo na slici 2 bili nacrtani na zidu. Sa južne strane korner je bio sve izvan gola do ogradnog zida a sa sjeverne prema cesti koja je bila šira samo do zamišljene crte od gornjeg ogradnog zida kako je naznačeno na slici a ostali dio zida i prostor iza te zamišljene crte je bio prostor za igru jer se je igralo i od zida "od rebata". Pravila uvijek ista...tri kornera penal, dogovoreni broj golova a obično 6 ili 10, aut kad lopta izađe izvan ogradnog zida, vratar brani samo nogama, igranje rukom u prostoru bliže golu od točke sa koje su se pucali penali bilo je penal.

Priča 5

Još dva popularna igrališta su bila u Ivejinin Selima i na Kruševju.To su bile po naški rečeno malo veće starine a u Selima su se na toj starini održavali i sletovi za Prvi Maja ili Dan Mladosti. Publika je sjedila po gomilama. Na njima su bili i "prave" branke dimenzija kao za mali nogomet koje su bile napravljene od tanjih borova sa rašljom na vrhu koje bi se ukopalo u zemlju a preko rašlji stavilo borovu gredicu kao prečku. Kako su to bili ipak za naše pojmove malo veći prostori vrijedila su sva pravila malog nogometa pa i korneri i ubacivanje auta i obrana vratara rukama a igralo se je obično po pet ili šest i vratar. Masline koje su u Selima rasle uz put "oza Rake" nisu bile problem a jedini problem je bio padanje lopte u vrt Antuna Bratanić sa zapadne strane igrališta u kojemu je ispod umendula bilo u proljeće svakog povrća pa se je ipak pazilo da se ne izgazi povrće kad se ide po loptu. To igralište je bilo u mjestu pa se je duže vrijeme koristilo a i skoro svako predvečerje tijekom cijele godine. Korištenje tog prostora je prestalo negdje oko 1965/66 kada su Ivejini počeli graditi kuće u Selima. Na Kruševju se je igralo još koju godinu ali rijetko radnim danom nego obično nedjeljom za vrijeme "šetnje" a igralište se je nalazilo na Sviraškom. Uz igralište je bio i mali još nezapušteni vinograd. Danas je tu maslinik kojemu se prilazi ogrankom koje počinje sjeverno od ceste malo prije zavoja iznad mosta a prije se je znalo dolaziti i kroz danas zapuštene puteljke kroz Donje bore.

-Kada se je izravnao teren za aerodrom to je već bio prostor za pravi veliki nogometni teren i na njemu su trenirali igrači NK Partizan u doba kada ih je vodio pok. Pavičić Andro Donkićev, nastavnik tjelesnog obično zvan "meštar". Za zagrijavanje se je trčalo od Vrbanja do igrališta a kako je u to doba bilo dosta mladosti nije bio problem skupiti dvije ekipe za međusobnu utakmicu po pravilima velikog baluna sa provizornim ali po veličini odgovarajućim brankama. Ali u to doba, a to je bilo u prvoj polovici i sredinom 70-ih nisam živio u Vrbanju pa i nemam vlastitih iskustava za prepričavanje jer nikad nisam prisustvovao nijednoj utakmici na aerodromu.

Igralište u Ivejinin Selima

Igralište na Kruševju

Priča 6

-I na kraju opisat će najpopularnija igrališta a to su mjesta na Pjaci. Najviše korišten prostor je bio betunić ispred Doma a kako je on jedini još i danas u uporabi ne treba puno pisati. Na njemu se igrala djeca preko velikog odmora a stariji uglavnom predvečer. Tu su se održavali i turniri. Igralo se je obično po četvorica i vratar a često i po troje i vratar. Pravila su bila da vratar brani samo nogama, tri kornera su bila penal, na oko tri koraka od gola je bila linija i točka sa koje se je pucao penal, igranje rukom u polju lopta za protivnika a igranje rukom bliže golu od te zamišljene linije je bio penal. Kako su golovi bili mali u djetinjstvu smo na gol za obranu penala stavljali one najveće koje bi polegli preko gola i raširili im ruke i noge tako da je rijetko ostajao slobodan prostor za dati gol. Linije gola su bile nacrtane na ogradnom zidiću a ako lopta udari u sam vrh gola ali iziđe preko zidića i ne vrati se u polje to se nije priznavalo kao gol. Igralo se je "od rebata" od ogradnih zidova i od zidova Doma a aut koji se je izvodio bacanjem sa obe ruke je bio ako je lopta ušla pod Podložu ili izašla preko zidića. Igrale su i dvije prve stepenice za izlazak na Pjacu a tek treća je bila aut. Kako širina igrališta nije bila ista na obe strane linije do koje se je računao korner su bile sa strane prema Pjaci označene na zidu a ostali dio je bio normalni prostor za igru. Sa strane prema Domu sve je bio korner. Igra je počinjala sa tzv. štrambajem tj lopta se je na centru bacala da padne na teren i odskoči i tek tada je onaj tko je imao početni udarac smio početi igru. Kako su zbog većih brzina lopte bile česte prepirke da li je lopta pogodila gol ili crtu gola postavile su se metalne branke malo udaljene od zida a koje i danas stoje i tako je barem u nekim situacijama bilo lakše odrediti da li je gol ili ne. Nije se igralo na pravu nogometnu loptu jer su se čuvale za utakmice kluba već sa plastičnim loptama dimenzija lopte od rukometa koje bi se obično probilo iglom da manje "odžbancoju" (odskakuju).

-Drugi prostor je bio Podložu a golovi su bili dvoja mala vrata na sjevernom i južnom zidu. Vrata su bila napravljena od tri drvene ploče između kojih je bila šira letva i visina prve letve je bila visina dokle se je računao gol.Ta vrata su bila ulazna vrata od prostorija raznih namjena. Sjeverna prostorija je bila i školski razred i garderoba za glumce i prostorija DTO Partizan a južna prvo prostorija lovačkog društva pa kabinet tehničkog odgoja a poslije je proširenjem bufeta srušen unutarnji pregradni zid i to je postalo dio bufeta a ta vrata se već nisu koristila. Ovde se je igralo bez kornera a penal je bio samo igranje rukom blizu gola na kojem je bio vratar a i nije morao nego je to mogao igrati jedan od igrača u polju. Tu se je igralo uglavnom po troje i to uglavnom manja djeca a aut je bio jedino izlazak lopte na betunić jer se je igralo od zida. Prostor je bio popularan u ljetna popodneva jer je bio u sjeni od sunca i preko velikog odmora kada je bilo kišovito a inače su tu često bili sješteni dva stola za stolni tenis koji se je daleko više igrao.

betunić slika 1

betunić slika 2

Djeca preko velikog odmora već generacijama na betuniću igraju mali nogomet

-I treći i najveći prostor je bio preko Pjace gdje se je igralo i preko velikog odmora ali najviše u predvečerja. Kad su igrala djeca nije se gledalo po koliko će ih biti u momčadi ali stariji su igrali po šest, rijetko kad pet, i vratar koji je branio rukama. Igralo se je od zida škole i od ostalih okolnih zidova. Golovi su bili sa istočne strane ulazna vrata za na prostor betunića ispred Doma a sa zapadne dva kamena ispod spomenika. Visina gola je bila visina kamenih stupova na ulazu na betunić a ista visina je bila označena kredom ili ugljem na spomeniku jer su dva kamena koja su označavala golove bili na oko metar od spomenika. Penal se je pucao sa udaljenosti od sedam koraka od gola a dosuđivao se je zbog igranja rukom bliže golu od  zamišljene crte penala. Naravno, sudaca nije bilo pa je koji put bilo i prepirke oko faula, penala, igranja rukom ma dogovor je uvijek prevladavao. Kod igranja rukom u polju za igru protivnik je i na ovom i na svim ostalim terenima za igru po istim pravilima dobijao pravo na  loptu. Aut je bio kada bi lopta ušla u kalu između Stipećovih i škole, kada bi prešla na donjoj strani početak vrata od Jurondetovog dvora na putu prema Ceretoriju ili kad bi prešla zamišljenu liniju dna stepenica na kući na vrhu Pjace na putu za Ravnicu i na svim vrbanjskim terenima aut se je izvodio bacanjem rukama i to sa obje ruke. Korneri su se bez obzira na kojoj je strani napravljen da zapadnoj strani izvodili samo sa južne strane jer sa sjeverne nije bilo prostora i to od početka kuće na Pjaci a pred istočnim golom sa obe strane i to od garaže i od početka Jurondetovih vrata. To je za starije bilo najomiljenije igralište pa bi da uhvate mjesto za igru znali trčati iz polja da stignu na vrijeme dok se ekipe ne formiraju. Jedini problem tog prostora su bili težaci koji su se predvečer vraćali sa živinom pa bi se kad bi netko prolazio Pjacom uz uzvik "živoooo" zaustavljala igra dok težak i živo ne prođu. Zadnji su obično prolazili barba Kruno Meštrejurjev i barba Jure Govčev pa se je nakon njihovog prolaska moglo slobodno i bez prekida igrati. Kako su postojale dvije sijalice javne rasvjete na školi to se je pod rasvjetom tih sijalica znalo igrati i do kasnijih sati. Jedini problem je bio česti odlazak lopte u Stipećov vartal jer bi se po danu lopta i našla i vratila u igru ali po noći bi izbacivanje lopte u Stipećov vartal uglavnom bilo i kraj igre. Tu se je znalo igrati i na pravu nogometnu loptu a publika je stajala na okolnim skalinama uz školu i uz Jurondetov zid. Ali početkom 70-ih i većim korištenjem auta Pjaca se polako pretvara u parkiralište te gubi namjenu igrališta. 

-Na ovom prostoru je  ispred spomenika dugo vremena bilo jedino glatko betonirano mjesto za igranje pa su djeca tu ispred spomenika igrali na betonu i na male golove ali kako su stariji običavali predvečer sjediti na skalinama uz Stipećov vartal uvijek je od starijih bio prijetnji, ma rijetko kada i ostvarenih, da će se djeci nožićem probiti loptu ako im ne prestanu smetati. A tada kada je i plastična lopta bila rijetkost  i veliko blago to se nije smjelo riskirati pa bi djeca kad bi se stariji skupili na ćakulu uglavnom prestajala igrati. No u proljeće i rano ljeto stariji su se micali na klupe Podložu jer ipak momcima od 20-ak godina nisu mogli prijetnjama da će im probiti nožićem loptu obustaviti igranje. 

-Danas se djeca rijetko igraju lopte jer imaju mnogo drugih načina zabave pa je i nogometnom klubu problem okupiti djecu želju igre ali na prelazu 60-ih i 70-ih igra baluna je bilo sve što su djeca i mladost mogli sebi priuštiti i zato me za to razdoblje vežu lijepa sjećanja. Osim baluna veoma popularna je bila i odbojka koja se je igrala na betuniću ispred Doma i u odbojci su Vrbanjani bili veoma dobri pa su 1953  bili prvaci kotara Split pobijedivši na turniru u Hvaru u finalu momčad Kaštela.  Odbojka se je igrala do polovice 80-ih veoma često u proljeće i ljeto a mali nogomet na betuniću u sva godišnja doba i to uglavnom po piće u bufetu nakon utakmice. Još je bila popularna i igra na stolni tenis a stolovi su uglavnom bili ispod lože ili zimi na katu Doma na prostoru ispred Čitaonice.
Novo je vrijeme, novi ljudi i novi običaji. Nove igre privlače mlade a ovo je samo pokušaj da se neke stvari koje su obilježile razdoblje mog djetinjstva, odrastanja i rane mladosti sačuvaju od zaborava.

pjaca slika 1

pjaca slika 2

pjaca slika 3

stariji predvečer sjede na skalini po Stipećov vartal na Pjaci 

igra odbojke na betuniću

Medalja kotarskom prvaku za 1953g.

NK Mladost Sućuraj
U susret utakmici protiv NK Mladost Sućuraj. Možda sam subjektivan jer ovi momci na slici su moja generacija ali ovo je vjerojatno najbolja generacija nogometaša koju je Sućuraj imao. A da ne govorim o tome kakve su to ljudine bile. Kad god sam bio u Sućurju mogao sam novčanik ostavit doma jer uvijek sam od svih bio čašćen. Nije lako tada bilo bez svog igrališta biti nogometaš Mladosti jer trebalo je svaku utakmicu putovati barem do Jelse i samo velika ljubav za nogometom im je davala snage da sve izdrže a i da svaku subotu budu obavezni posjetitelji plesa u Vrbanju. Zato nam i jesu "ukrali" nekoliko vrbanki i odveli ih u Sućuraj   Nama sa sredine otoka i danas po, u odnosu na ono doba, dobroj cesti je Sućuraj daleko a njima nije bilo teško ništa za ljubav nogometa. Ni kiša, ni klizava cesta od Poljica, ni umor ih nisu sprečavali da se druže sa nama i da igraju vrhunski nogomet. Pamtim nekoliko dočeka Nove godine sviranih u Sućurju kao nešto najljepše u mom životu. Nažalost, nekih dragih ljudi sa ove slike više nema ali sam siguran da se i oni odozgo vesele uspjesima Mladosti. Sa sjetom se sjećam dragog Anteta Pjacun (bez dresa), našeg vrbanjskog zeta koji je veoma volio Vrbanj i kao žestoki navijač Mladosti nije mogao lako pomiriti navijačku strast za pobjedom Mladosti i želju da Vrbanj ne izgubi. 

                                                                                                                                                                              13.03.2018

 Napomena. Ova fotografija je slikana 1973 u Jelsi na igralištu na Soline.                                                                                                                                                                         

Vrbanj se ne boji ni buhe ni čimka 

Do izgradnje igrališta na Dolcima u Starome Gradu nogomet se je igrao na šljaki na mjestu današnje tržnice i bivše robne kuće Dalme. Jedna branka je bila uz Tudora ogradni zid a druga uz kanal. Malo sam utakmica gledao tu jer sam bio još dijete ali pamtim najviše paradu Vinka Tudora na južnu branku uz kanal. Onako u tada uobičajenon crnom vratarskom dresu njegov let kroz zrak mi je bio ništa manje vrijedan od obrana vratara na svjetskom prvenstvu u Čileu koje smo gledali u filmu "Najveća nogometna predstava", jedinom tada dostupnom slikovnom prikazu neke utakmice jer televizije još nije bilo. Danas je nezamislivo ali većina lopti je kad bi išla izvan igrališta sa zapadne strane završavala u moru i onda bi je djeca koja su gledala utakmicu sjedeći na škafu brodova brzo vraćali i nije smetalo što je mokra. Kupili su se lopte i iz Tudora vrta a i iz Vorbe i kanala oko igrališta a to je sve davalo posebnu draž tim utakmicama. U doba malo starije nego su moja sjećanja, u predratno doba Jadran je imao dva izvanserijska igrača koja su igrali na ovom igralištu a koji su ušli i u legendu Vrbanja. To su bila braća Kovačević Buha, otac i stric Mićeta i Perota Kovačević Buha /za mlađe to su djed i djedov brat od dr. Marinka Kovačević/. Bili su strah i trepet za protivničke vratare. Tada se nije igrala nikakva liga nego bi se po dogovoru odigravale utakmice između mjesnih klubova i odlazeći na utakmicu u Stari Grad vrbanjski nogometaši tog predratnog doba su se hrabrili stihovima pjesme " Vrbanj se ne boji ni buhe ni čimka.....". Čimak je bio samo dodatak da se sebe ohrabri uspoređivajući braću Kovačević po nadimku sa nametnikom a to oni ustvari i jesu bili....nametnik za svakog protivnika. Naravno, ja se obojice braće ne sjećam ali ovo su "priče sa Peškarije" gdje sam uživao sjesti, propitkivati starije Pajzane o svemu i svačemu a ujedno i pojašnjenje Vrbanjanima što ti stihovi "ni buhe ni čimka" u staroj navijačkoj pjesmi znače.

Nekadašnji izgled igrališta koje s spominje u zapisu. Fotografija je iz 1944g.

HNK Jadran (vjerojatno1936g). Na slici je i Marinko Kovačević Buha koji se spominje u ovom zapisu.

Južinava nostalgija ili sjećanje na Batetove!

Dođu tako neki momenti kad se neopaženo pokrene kolo vremeplova, čovjeka uhvati nostalgija a kolo me vrati u divne, sretne ali i teške dane djetinjstva, u Rozovu kolu, i ponovno me zbliži s troje dragih ljudi koji su mi oplemenili život. Dvoje starijih sam oduvijek doživljavao kao druge roditelje a On, njihov stariji sin, mi je bio više nego brat. Rozova kola je široka malo više od dva metra i toliko su bili udaljeni prozori na čije unutarnje pragove bi nas majke izjutra stavljale da se gledamo, pričamo i budemo mirni dok nas oblače. Ta sličica u kojoj sam ja na jednom prozoru a On na drugom u majčinim rukama me prati već više od 60 godina i nikad neće izblijediti. Uvijek sam kao dijete bio slabog apetita ali moja majka je znala lijek za to. Bijela jutarnja kava sa umočenim kruhom je meni bila puno slađa ako je moja susjeda spremi pa bi majka prije nego nas obuču odnijela zdjelicu sa hranom za mene u njihovu kuhinju i tamo bi je pojeo na brzinu i sa užitkom jer smo ja i On zajedno jeli misleći da ja jedem kavu koju je Ona spremila. Naše zajedničke igre u Rozovon koli pamtim kroz san samo kao kratke bljeskove sjećanja ali kad smo imali malo više od 5 godina oni su napustili Rozovu kolu i preselili se stotinjak metara dalje a tada smo već bili veći i te igre mnogo više pamtim. Zajedno smo počeli u prvi razred, zajedno učili, zajedno na njihovom gramofonu slušali meksikanske pjesme, zajedno vježbali harmoniku, zajedno onako dječje maštali o našem sastavu koji će svirati u Vrbanju na plesu, zajedno smo na svakog svetog Jakova odlazili u Pitve u njegovog ujaka na feštu, povjeravali jedan drugome prve ljubavne tajne a sve uz vječiti osmijeh na licu njegove majke i njegova oca, dvije vesele i dobre duše uvijek spremne na svaku pomoć i lijepu riječ. A tek kad bi mi kao djetetu dopustili da uđem u sobicu iza šanka u Bufetu i sam stavljam na gramofon ploče sa pjesmama koje su se čule iz zvučnika ispod Podlože  Iako njih već odavna nema, sjećanja na njih nikako mi ne blijede i ne znam zašto, valjda ova južina budi sjetu, ali eto danas sam se iznenada sjetio tete Marice, barba Morkota i Zorana Batetovega. Možda i oni sada sa nebeskih visina prate ovo moje pisanje i sigurno su sretni da ih se pamti samo po dobru jer lošega u njihovim dušama i nije bilo.

Škripovnice barba Cvitana Markinega!

Ej, jel se ko od vos spominje škripovnicih? Jel van ih ko čini kad ste bili dica? Meni je jedon drogi susid i eto da ni bilo škripovnice ne bin ga baš ni zaponti da je postoja. Barba Cviton Markin bi kad san bi puro dite kad je bilo ovako darževo kako danas dohodi kod dida na lambik malo ćakulat i ogrijat se a kako ih je uvik bilo nikoliko hitit i na korte. Rakiju nisu nikad niti taštovali nego bi somo kad bi did kad je bi lambik već pri kraju hiti malo rakije u plamen po boji plameni rekli ...e Perko ovi je gotov, moreš ga isproznit. Kad je još bila rakija žestoka plamen bi bi plavkasti ali čin je plamen od rakije poče hitat na čarnjeno znači da već teče flema i da se more napunit novi.

A kad ni bilo nikoga barba Cviton je uvik imo u žepu prijatejicu, oštru britvicu sa kojon bi dila. Ako je bi koji komad debje korke bi bi mi načini brod od korke, izduba ga, učini sidije u njemu i jorbol i odma bi ga se provalo u kamenici za živemu lokat. A kad je bi koji lipi meki komad borovine bi bi Cviton pomalo sa povnjon ga isika, učini jazikić unutra u dašćici, udila zupčanik, stavi ga na spicu i sve provuka kroz rape na tilu škripovnice, zavarti je i kad bi zaškripala zvo me da dojden i reka.....evo ti još jedna ali za ovu ćeš mi dat jednega kunca. Jo san to misli ozbiljno pok san jedonput kad je did iša obidvat bi i ćapo molega kunca i doni ga barba Cvitanu a on se je nasmijo i reka da drugi put jer da mu danas nima čo u Markinih da jist perke je dorž i ni bi u kiće. I tako san zaponti barba Cvitana koji je sve dila i sve te rape, zupčanike, osovine čini somo sa britvicon. I eto ta jubav prima darvu mu se je prinila na unuka Cviteta Matković koji je marangun. Barba Cvitane fola za škripovnice a i za lipe uspomene iz ditinjstva kod lambika u Velon Bondi u Rozovemu dvoru.

Prvopričesnici Vrbanj 1962

Don Ante Krstulović je bio svećenik na mojoj prvoj pričesti a ispod je fotografija nas prvopričesnika iz Vrbanja 1962 sa njim. Na slici je generacija rođena 1952, 1953 i neki koji su rođeni u prvom polugodištu 1954. Generacija koja je pohađala 2. i 3. razred.

Na slici su s lijeva na desno, odozgo prema dole prvopričesnici u Vrbanju 1962 i Don Ante Krstulović.

Mili Razović Rozov, Dinko Račić Šorčev, Ivo Matković Dražica Drojčin, Ivo Račić Jurja, Jakša Račić Kapitonov, Miko Vodanović, Marko Erceg, Drago Pavičić Klapotov, Zoran Lušić  Batetov Marka, Nade Vidošević, Vicko Matković Drojčin, Zoran Lušić  Batetov Cvitana, Petar Razović Rozov, Vinka Stipetić Stipećova, Mande Buratović  Pikova, Lidija Cvitanović, Katija Matković Mikulčić, Drina Lušić Mihovilova, Margita Račić Kapitonova, Fani Matković Borina, Ivica Vodanović, Ivo Pavičić  Žbaralotov, Katica Lušić Mihovilova, Andrica Pavičić Donkić Bujolova, Maja Matković  Balolića, Don Ante Krstulović, Perica Račić Kapitonova, Nada Vidošević Remetina, Nada Vodanović.
Drugi razred su pohađali: Nade Vidošević, Vicko Matkovič, Miko Vodanović, Zoran Lušić Cvitana, Ivica Vodanović /nedostaje na slici Miko Buratović/  te Vinka Stipetić, Lidija Cvitanović, Katija Matković Mikulčić, Drina Lušić, Andrica Pavičić Donkić, Maja Matković i Perica Račić. Iz trećeg razreda nedostaju na slici Dinko Pavičić  Bulinov i MarkoVidošević  Remetin. Ista generacija trećaša je i Stipe Milatić ali on se je nama priključio tek u četvrtom razredu a do tada je živio u Hvaru.

Spomenik poginulim Vrbanjanima u prvom svjetskom ratu na starom putu za Stari Grad iza crkvice sv. Josipa, podignut 1928 g.

Imena Vrbanjana poginulih u svjetskom ratu, kako piše na spomeniku, jer nisu oni mogli slutiti da se bliži još veće zlo za svijet i za Vrbanj a koje će odnijeti još više vrbanjske mladosti, drugi svjetski  rat

Vrbanjani poginuli i nestali u 2. svjetskom ratu

Kao pripadnici partizanske vojske poginuli su:

1.Bratanić Budimir Mihovila Pumpin

2.Bratanić Dinko Nikole Marulin (Teotu Pikovemu od matere brat)

3.Bulić Marijan Nikole Pištin

4.BuratovićŠimun Gabre-Anteta Marinovega brat

5.Buratović Ivan Jakova-Mihovila Marinovega brat (Srhoj Miljana barba)

6.Buratović Nikola Tome Kražinov

7.Buratović Juraj Makso Ante Kontinov (Margariti brat)

8.Čubre Nikola Luke

9.Čubre Luka Luke

(Križanu Tresića od matere dva brata )

10.Čubre /Čubretović/ Milivoj Jurja Tutejin

11.Čubre Dujko Luke -Perice Čubretove otac (Nikši, Dujkotu, Lučetu did)

12.Justinijanović Tonko Špire Špirotov

13.Lizatović Ante Marijana

14.LizatovićJosip Marijana

(dva brata Lizatovića, kuća u Glavici ispod ceste na izlazu iz Vrbanja)

15.Lušić Mate Mate Mihovilov (Matkotu i Maji Lušić iz Hvara od oca Jureta brat)

16.Lušić Stjepan Stjepana Mihovilov (Mikotu Vodanović i MIleni od matere Perislave brat a kuća im je bila u Glavici pri Lučetovih, zadnja od zapada. Sestre su još bile Katica udana u Kosmejovih Bulić i Vinka udana Matković a živi u Splitu))

17.Ljubić Andjelo Cvitana Glovin

18.Matković Nikola Andrije

19.Matković Serafin Andrije

(dva brata Anteta Pancalotovega-Gordana i Marija su kćeri a Slobodan i Mišo su zetovi)

20.Matković Mihovil Matije Meštrove

21.Matković Juraj Ivana Markov

22.Matković Dražica Ante Ivana (Šimetu i Ivetuod oca Dareta brat)

23.Matković Dražica Ivan Matija

24. Matković Dražica Marin Matija

(dva brata Jubota Drojčinega, Ivici dva barbe)

------------------------------------------------------------------

25. Miloš Nikola Ivana Milošev ( U Vrbanju ih više nema a kćer Ljubica bila je udana u Ljubljanu i ima sinove Miloš i Žitko)

26. Pavičić Toma Jakova Lunjetov

27. Pavičić Mate Mihovil

28. Pavičić Slavo MIhovila

29. Pavičić Marko Mihovila

(tri brata Gašperinova Antunu braća, Miletu i Antici udanoj Radonić Dol barbe)

30. Pavičić Luka Marijana

31. Pavičić Mate Marijana

(dva brata Markota Kotinega, Luki, Antunu i Alenki barbe)

32. Pavičić Josip Kuzme Gavranov

33. Pavičić Ante Ante Tribunol

34. Pavičić Ivelja Dragi Ilije (Ladotu od oca brat)

35. Perić Ivo Jerka Zumbaj

36. Razović Milan Vicka Ružin

37. Stipišić Julijan Jure Dujetov (Juretu i Josipu od dida brat)

38. Tresić Mate Petra (Križanu od oca brat)

39. Tresić Luka Mate (Zoretu i Jakovu brat, Latki Fiedler barba)

40. Vidošević Josip Blaža Škandejin (Antunu i Anki od oca Andrije brat)

41. Vidošević Marko Marka Bukalotov

42. Vitali Ivo Ante (Antunu barba, od oca Marka brat)

43. Vodanović Ivan Ante

44. VodanovićJakov Ante

(Antunu i Ivici od oca Nikole braća)

45. Vodanović Josip Nikole (Mikotu Vodanović i Mileni barba)

46. Vodanović Mandica Nikole Fakinova

47. Vodanović Nikola Nikole (Juretu Vodanović od dida brat)

48. Vodanović Nikola Ante (Sibetu Fakinovemu brat, Josipu i Igoru od dida brat)

Don Branimir Marinović, župnik u Vrbanju od 1978 do 2005

Don Branimir je porijeklom sa Brača. Prije dolaska na službu u Vrbanj službovao je kao župnik u Vrboskoj. Danas, nakon umirovljenja živi u Splitu u svom malom stanu u predjelu Radunica i uvijek voli kad sretne nekog iz Vrbanja. Don Branimir Marinović je prvu misu u Vrbanju održao  27. 08. 1978 g. a zadnju misu u Vrbanju održao je 28. 08. 2005 g. Zadnji sprovod koji je za svog službovanja u Varbanju, a prije odlaska u mirovinu, obavio bio je sprovod moje majke Marije 20.07. 2005. Nakon njega župu je preuzeo Don Ivica Babić (38 g.) a prvu misu je u Varbanju održao 25. rujna 2005 g.

Don Branimir je bio veseljak, načitan i veoma obrazovan čovjek, uvijek nasmijan i blage naravi. Odlično je znao njemački jezik a dobro se je služio i engleskim pa su mnogi u njega dolazili za potrebe prevoda nekih pisama ili dokumenata. Sa mnom, iako ja baš nisam uobičavao posjećivati crkvu, je bio u izvanredno prijateljskim odnosima. U mom društvu se je izgleda mogao opustiti i biti ono što i je a ne samo ozbiljni župnik pa smo ponekad znali sjesti uz pivu na balkon malog apartmana okrenut prema Stranici, pričati o svemu i svačemu ali ne i o vjeri i politici, ponekad čak i zapjevati. U to doba već su počinjali u upotrebu ulaziti računala a kako on nije bio baš vičan tehnici znao sam doći u njega pomoći u onom najosnovnijem u korištenju računala. Znao je za moju ljubav prema fotografiji, poštivao je to i dozvoljavao mi da prilikom vjerskih obreda mogu doći sa fotoaparatom na mjesta u kapelici ispred oltara gdje i nije bio običaj da bude itko osim svećenika jer je shvaćao moju želju da napravim što bolju dokumentarnu fotografiju. Za sprovoda prilikom mise uvijek je poznavajući dobro svaku obitelj u Vrbanju trudio se naći ono najbolje o osobi od koje smo se opraštali ili barem o nekome iz njene obitelji te to u oproštajnoj riječi naglasiti. Nije bio konfliktna osoba, nije se bavio politikom, uvijek nasmijan, uvijek veseo i uvijek poštivao svačija vjerska ubjeđenja, Kako je znao da nisam praktični vjernik nikad me nije pozdravio sa "Hvaljen Isus" već uvijek sa Pero jer, iako to meni ne bi smetalo, nije htio da osjetim bilo kakvu provokaciju sa njegove strane. Tako se je ponašao i sa mojim ocem koji isto nije bio praktični vjernik pa ga je moj otac veoma poštivao. On je svoju vjeru u potpunosti i živio. Kao osoba koja je u župskoj kući čuvala crkvenu arhivu uvijek je bio na raspolaganju svakome tko je htio bilo što o svojim precima naći u crkvenim knjigama i pomagao mu u pretraživanju starih knjiga. Znao je da mi kao obitelj nismo "od crkve", poštivao je to pa nikada za blagoslov obitelji pred Vodokaršća nije forsirao blagoslov moje kuće te smo blagoslov počeli prakticirati tek dolaskom Don Ivice Babića koji nije poznavao tradiciju obitelji u Vrbanju i 2006 je naša kuća prvi put blagoslovljena. Don Branimira nisam dugo vidio a čujem da ga zdravlje još služi i drago mi je da je tako a ovaj mali zapis neka bude samo spomen na njegovo službovanje u Vrbanju.

08. siječnja 2018

Liječnik Ivan Vidošević 1936-1993

Liječnik Ivan Vidošević ili kako smo ga mi zvali "likor Ivon Vidošev", ostat će zapamćen u mom sjećanju ali kao ozbiljan čovjek koji iza sebe nije ostavio spomen na neke ekscesne situacije ili anegdote iz života i zato se danas i veoma malo spominje u Vrbanju. Njegov otac se je zvao Andrija, majka Filica. Nije bio oženjen a imao je sestru Mariju koja nije bila udana i još i danas živućeg brata Andriju koji je bio 2 godine stariji od Ivana, oženjen je sa Helenom koja je bila medicinska sestra i ima kćer Andreu a živi u Starome Gradu. Nadimak njihove obitelji bio je Antićevi ali njega nitko nije zvao nadimkom već uvijek mu se obraćao titulom "doktore" a jedino njegovi bliži prijatelji su ga zvali Ive. Njegova kuća u kojoj je živio i spavao bila je na Klepalu, na desnoj strani na samom ulazu u Vidošev dvor i početku puta za gornje predjele Gorice zvanog Štroda. U njihovoj velikoj kući koja je bila malo više sa lijeve strane preko puta Budrovića kuće kasnije je živila i njegova tetka, očeva sestra Lukra udana za Jozo Perić a tete Lukre kuća u kojoj je živila sa mužem je bila na samom dnu lijeve strane Štrode uz današnju butigu Gorica. Jozo i Lukra nisu imali djece. Jozo i njegov brat Mate su bili djeca Jerka Perić koji je doselio u Vrbanj sa Brača. Nadimak im je bio Zumbajevi. Potomci Mateta koji je preselio u Stari Grad su bili Vjerko i Davor Perić i kćer udana za Brankota Lučić Lavčević. Vjerko ima sina Davora koji ne živi ovdje a danas pokojni Davor ima kćer Anu udanu za Zvonimir Franetović te dva blizanca Mateja i Petra. I Lukra i Filica doživjeli su duboku starost ali se oca Andrije ne sjećam. Kao student Ivan je bio, barem po pričanju starijih, živahan i društven mladić koji je volio pjesmu te bi često ljeti za studenskih praznika znao na Klepalu pjevati sa susjedom Božotom Babe koji je svirao mandolinu (ali stariji uobičavaju reći tamburicu) i kažu da je to pjevanje prelijepo zvučalo. Kao liječnika ga u djetinjstvu slabo pamtim jer su mene moji više vodili u Jelsu a on je službovao u Starome Gradu. Pamtim da je od četvrtkom dolazio u Vrbanj u ambulantu koja je bila smještena u staroj "Čitovnici" u tzv. Zamotela kući na odvojku puta iz Pjace za Vir i za Krojev dvor u prostoriji čiji prozori gledaju na put za Pjacu. Kao liječnika ga osobno pamtim tek od moje 30-e kada je već radio u novoj ambulanti. Sa pacijentima je uvijek bio tih u razgovoru i malo riječiv. Svakoga, pa i mene dosta mlađeg je oslovljavao sa Vi. Pamtim ga po dvije tada interesantne stvari a to je da je tlak uvijek mjerio preko barem košulje i da je svakog pacijenta pitao "koliko ih još vani čeka red?" i to je bila jedina anegdota koja se veže uz njega. Također je bio poznat po tome da je izbjegavao davanje injekcija i govorio da je svaka injekcija mala operacija. U Vrbanju je njegovo prisustvo puno značilo jer u doba kad nije bilo Hitne pomoći on nam je bio sve. U bilo koje doba dana i noći trebalo je samo pokucati na vrata njegove kuće i on bi samo rekao " evo samo da se obučem" i bez velikih riječi i pitanja u stilu "kako i zašto" odmah dolazio kući onom tko ga je trebao. Meni je mnogo puta izašao u susret kad mi je kćer bila mala i sa zahvalnošću pamtim kako bi ja ponekad u dva poslije pola noći samo pokucao na njegova vrata i za desetak minuta već je stizao. Uvijek se je usavršavao i stalno čitao stručnu literaturu ali kako je on u to doba ipak bio osoba do koje se je držalo i sa rišpetom mu se obraćalo često sam osjećao da je usamljen jer mu je nedostajao i razgovor. Kad god sam dolazio u njih popravit televizor uvijek je želio samnom pričati ali ja sam jednostavno od poštovanja prema njemu bio sputan i nezgodno mi je bilo ulaziti u razgovore sa, za mene velikim i poštovanja vrijednim čovjekom. Možda i krivo ali ne samo ja nego i drugi, pa i susjedi, su osjećali da je on daleko iznad nas i bili su sputani u komunikaciji sa njime što je njemu i stvaralo osjećaj usamljenosti iako on nikada nije pokazivao znakove nadmenosti. Ipak treba razumijeti doba kada su ti ljudi njegove generacije odrastali i kada su osobe kao liječnik, poštar i učitelj bili pojam i sa poštovanjem se je prolazilo pored njih pa je njima taj odnos ostao i prenio se i na nas mlađe. Navečer za ljetnih noći bio je običaj do dugo u noć sjediti i pričati na Klepalu odmah njemu ispod prozora. Iako je morao biti odmoran za posao ujutro a i za eventualne noćne posjete nikad nije rekao nešto u stilu "molim vas malo tiše da mogu zaspati". Bio bi prošao pored nas kad bi se sa svojom liječničkom torbicom u rukama vraćao iz smjene, pozdravio i rijetko kada zastao. Iza njega nije ostalo nikakvih anegdota jer je živio tiho, mirno i povučeno a kao takav je u rano jutro 12.03.1993 u tišine svoje samoće u kući na Klepalu i iznenada usnuo zadnji san i ušao u legendu Vrbanja  kao čovjek i humanist.

U spomen na likora Ivana Vidoševega napisano 08.siječnja 2018.

Čim prođe Nova godina ja već osjećam nadolazeće ljeto, u mislima se spremam za njega i tada se, kao i večeras, otvara riznica sjećanja

Ljetna noć u Stranici

U nižim razredima ljeti bi običavao noćiti izmjenično u Velon bondi i u majčinih u Stranici. Isto selo ali ugođaj potpuno drugačiji. U Velon bondi galama sa Pjace, kuće zbijene bez vrta i cvijeća a u Stranici tišina, blizina vrtova i polja. U Stranicu sam dolazio odmah poslije ručka da iskoristim popodne za sa nonom i tetom poć u pašu u Borca, u Donje bore, na Kruševje ili u Dolac u kojemu se je moglo brati smokve, orahe čega u Velon bondi nije bilo. Prednoć bi legao na neko sukonce i dok se je vidilo čitao pokoju knjigu iz biblioteke tete Lučice koju je i nakon njene udaje ostavila na tavanu u Stranici. "1001 noć" je bila najzanimljivija jer me je u mašti vodila u daleke nepoznate krajeve arapskog svijeta. Šetao sam uz Eufrat, uz Tigris, mirisao cvijeće vrtova Basre i uživao u palačama Bagdada. U sam sumrak obavezno bi prošetao do Moškove kuće odakle se je, kako tada još borovi nisu bili visoki, lijepo vidilo Primorje i svjetla Makarske Tako bi jedno desetak minuta tu uživao a onda se vraćao na terasu uz nonu proučavati zvijezde koje su se zbog samo jedne slabe sijalice vanjske rasvjete odlično vidile. Uvijek smo gledali zapadno i južno nebo a nikad istočno ili sjeverno osim kad bi mi pokazivala zvjezdu Danicu. Gledao sam Velika i Mala kola, gledao sam sazvježđe 7 zvijezda koje je nona zvala Sedam vlašića. Najinteresantniji pogled je bio na jug i vrhove Gvozda. Kako se tada ljeti vrijeme nije mijenjalo u 10 sati još je sunce sjalo na Mediteranu i njegov crveni odsjaj se je vidio preko Vrisniškog vorha. Taj odsjaj u Velon bondi nije bio vidljiv. Ako bi pala koja zvijezda repatica nona i teta su mi govorile da me to pozdravljaju Petar i mala Vinka. Petar je bio moj stariji brat koji je u svom kratkom, samo 3 sata dugom životu, uspio se jedino krstiti a kršten je istim imenom kao i ja pa su mene zvali Pero a njega spominjali kao Petra. Mala Vinka, moja rodica mlađa od Petra 8 godina, živjela je tjedan dana i nona me je uvijek tješila da se oni skupa sad igraju u dječjem Raju iako ja to sve tada nisam ni shvaćao. Na počinak se je odlazilo najkasnije nakon vijesti na radiju u 10. Prozori sobe i prema Gorici i prema Dolcu su bili otvoreni i često sam kroz noć iz Gorice slušao zvukove nekog žičanog instrumenta. Djed je govorio da to svira Božo Baba svira mandolinu. / napomena: Božo Baba, a neki reču i Božo Babe, nije bio oženjen a živio je u maloj kući iznad Mušterije kuće u Kapitonovoj koli uz Rokotovu kuću u kojoj danas živi obitelj Kljaković. Prezime mu je bilo Bojanić a bavio se je pletenjem košara-sparte, kartoli- i opletanjem staklenih posuda kao demižane ili po naški demejone za cijelu sredinu otoka. Lijepo je svirao mandolinu i pjevao pa je za ljetnih večeri na Klepalu zabavljao pjesmom djecu iz Gorice koju je veoma volio. Bio je brat Šimunu postolaru koji je živio u uličici ispod Duško i Marino Čubre. Šimun se je oženio kao već stariji i njegova žena Danica je još živa a ima i sina Josipa oženjenog sa Ivanom/. Još jedna lijepa glazba ulazila je u sobu kroz istočni prozor. Topot kopita mazge i magarca, tiho rzanje, tihi melodiozni zvuk zvončića na njihovim vratovima, meket koza i ovaca i njihovo tapkanje malim kopitima uljuljavalo me je u san. Iz obližnje šume kroz ljetnu noć odzvanjala je pjesma zrikavaca, pokoji huk sove ili kako su je zvali "kukuviže" a ponekad bi se čulo i uzrujano glasanje kokoši kad bi se pojavio u noći sokol kokošor nakon čega bi djed kroz prozor opalio iz lovačke puške jedan slijepi metak bez balina samo da ga uplaši. Uz svu tu glazbu brzo bi zaspao jer nije bilo mnogo vremena za san. Istočni prozor je gledao prema Biokovu i čim bi sunce počeo se pojavljivati iz vrhova planine djed me je budio da zajedno gledamo izlazak sunca. To promatranje rađanja novog dana i izlazak sunca iza mitske Bijakove bili su mi najdraži trenuci dana u Stranici. Nona Vica, teta Morica i teta Lina su već bili ustali i bavili se domaćom živinom, barba Marko je već bio u polju a mene je čim sam se razbudio već u staroj kuhinji u kojoj se je ljeti boravilo čekala bijela kava od svježe pomuženog mlijeka i Divke sa već razmočenim kruhom u njoj. Kavu sam jeo gledajući kroz prozorčić sunce koje je već bilo iznad Donjih borih a zatim bi se malo družio sa djedom Ivanom gledao kako popravlja nečije cipele, kako plete spartice ili kartole, popravlja sedla, popeo bi se na smokvu ranu petrovaču, osladio usta, prošetali bi vidit da li još ima koja zrela murva, posjetio naš dječji hajdučki logor u Budrovića borima inspiriran knjigom Orlovi rano lete, otišao pozdraviti moje koze i male ovce i polako se spremao za povratak u Velu bondu gdje me je na skalini ispod Jurondetove kuće već oko 10 očekivao djed Petar, priče njegovih prijatelja sa skalina te popodne, sumrak i noćenje u rodnoj kući. Ali o tome drugi put.

Moj barba, materin brat, Marko Fredotović, njegova žena Lina rođena Kuničić (Krovatovi) iz Dola te njihov sin a moj rođak Ivo Fredotović u njihovoj kuhinji 1998g.

Moj djed, majčin otac, Ivan Fredotović za vrijeme prvog svjetskog rata na službi kao bolničar u Austrijskoj vojsci u Mostaru.1917g, srednji red drugi s desna. Iznad njega u gornjem redu je Antonij Bratanić, Teota Bratanića otac a Tončeta, Androta i Nikše djed.

Nona Vica i stora teta Morica,sestra dida Ivana u storon kuhinji

Slika vjerojatno iz kraja 40-ih a možda i fotomontaža iz postojećih slika. Gore su barba Marko, teta Lučica, stora teta Morica i meni mat Marica a dole nona Vica, teta Ružica (Branka) i did Ivan Fredotović sa obiteljskim nadimkom Budrovići.

Nakon 75 godina napokon je kroz ovu prvu javnu objavu i ova pjesničko dokumentarna tvorevina obznanjena javnosti. Pjesma je do sada javno čitana samo jedanput i to 03.01.1993 u crkvi u Varbanju. Pjesmu objavljujem uz suglasnost nasljednika autora koji i polažu pravo na nju. Nitko bez njihove suglasnosti nema pravo objave niti javnog čitanja ove pjesme ni u cijelosti ni djelimično.

Vidošević Dinko Remetin (1874-1957 ), djed Vidošević Dinka pok. Marka Remetinega, Katice Šurjak Dol, Nade Franičević Sućuraj i Mirjane Damjanić Vrboska, spjevao je pjesmu u kojoj je opisao stradanje Varbanja 03.01.1943 godine od strane ustaške vojske i njihovih saveznika talijanskih okupatora. Kao nepismen pjesmu je nekoliko godina, onako uz vatru komina, susjedima citirao po sjećanju dok je moja majka nije i zapisala a moja teta, materina sestra, Lučica Buratović rođena Fredotović i strojno prepisala u više primjeraka. Moja majka koja je rođena u njegovom susjedstvu sa ljubavlju i pažnjom je do kraja života čuvala strojni prijepis te pjesme kao spomen na stradanje koje je i sama osjetila. Da pjesmi produžim život bez ikakvih prepravki sam prepisao sačuvani ali oštećeni strojni prijepis .

PISMA O SPALJENJU VARBANJA 03.01.1943 g.

Kazat ću Vam sve kako je bilo

kad je Vrbanj ognjem izgorio:

70 godišnji starac Vidošević Dinko

Na hiljadu i devet stotina

četardeset i treće godine

U nedilju prvu od godine

Vrbanj misto ognjem popališe.

To je braćo na tri siječnja bilo

kad je Vrbanj ognjem izgorio

Sto i trijest kuća izgoriše

Sve izgori što u njima biše.

Ulja nije bilo na priteku

Al u drugom miljarde se kreću

Osta narod bez kuće i krova

Nema našta zvati on targovca.

Da mu uzme vino iz konobe

A i nima za ubuć se robe

Golotinja pusta je postala

Poznat će se dok bude Varbanja.

U Dol jesu zorom udarili

Trijest kuća jesu izgorili.

To je bilo u Dol Svete Ane

Ne u Gospe Milostive majke.

U Dolu su robu uzimali

U Vrbanj je jesu donišali

To je braćo istinito bilo

Jer u skuli poznato je bilo.

Da je bluza mlade djevojčice

Po imenu Luce Pavičićke

Ćer Andrije iz parvega Dola

Koji nije ostao bez krova.

Plačkali su kokoše i ovce

Jesu borme paršute i koze

I još stime do dva vela prajca

Kuničićin to ni bila šala.

Matija su dobro oštetili

Vino i ulje po tlehu prolili

Al mu nisu kuću izgorili

Ali jesu teti mu Perini.

Perina je stara udovica

Ka je nedavna izgubila sina

A sad opet ostala bez krova

Što će jadna sirotica ona.

Gore u Bardu poviše Gorice

Bila se je našla jedna knjiga

Onda jesu govorili dica

Da je knjiga Posinković Antića.

I njega su lipo počastili

Dvi mu kuće jesu izgorili

Osta tužan bez ikakva krova

Izgori mu i ćerina dota.

Kad u Dolu nasta puškatanje

U Varbanj je zazvonila straža

Znak je dala da gredu Talijani

Zato jesu bili i postavni.

Kad se čulo zvono Svetog Duha

Ni od straha niko moga ručat

Jedni viču doće nas pljačkati

Drugi viču doće nas poklati.

Treći viču doće nan goriti

Svega tega bilo je on dan mili

Nastala je tuga i nevoja

Poznaće se do hladnoga groba.

Kad je bilo oko osam sati

U Varbanj su došli oružani

Koda hoće s nami ratovati

Bože mili od njih nas obrani.

Kamion je do u Varbanj doša

A na humu je još bila vojska

Priko buška kao ljute zviri

U Varbonj su brzo doletili.

Gor od strane do svetog Mihovila

To je bila sve jedna linija

Mislili su da će mladost naći

Koji su se zvali Partizani.

Partizanih tu je malo bilo

Da bi narod od njih obranio

Zato jesu utekli postrani

Platili su sve to Varbanjani.

S ruk su ženam zlato uzimali

Prid oltarom koga su primali

Od svojega milog zaručnika

Da ga hoće nositi do vika.

Lipon riči novce su pitali

Ki su imali oni su davali

Da jin neće kuće izgoriti

Al su posli privareni bili.

Jer je posli druga četa došla

Koja je imala benzina i ognja

Benzinom su kuće polivali

Pok jih posli jesu užigali.

Od žalosti ove prižestoke

Niki iz mista bižidu u bore

Niki u poje drugi u Rudine

Za ne gledat di njin stanje gine.

Niki jesu i ostali doma

Čuvali su svog i tudjeg krova

Al od straha nisu mogli stati

Taljani su bili priopaki.

Šavali su narod i u crikvu

Da po mistu ne činidu viku

Još su nikim dopuštenje dali

Da u crikvu nose robu sami.

Taj dan niki u crikvi su bili

Koji nisu ni na Božić bili

Jer je pamet naša milohava

Mi rečemo da nema ni pakla.

Mi rečemo pakal je na zemlji

Ima biti ništo na nebesih

Jer da nije nebi svita bilo

Blago onom ko se ni rodio.

Šavali su narod Starom gradu

Da se tamo jave na komandu

Tamo ih je dosta bilo išlo

Na komandu ni se javi niko.

Niki biži tamo niki ovamo

Svak se boji da ne plati glavon

Sutra dan su vraćali se doma

Ni svak naša na svom stanu krova.

Spomenut ću Čubretović Miju

On je ima kuću novu lipu

I on osta bez oba dva krova

A gustirnu razbila je bonba.

Kazat ću Vam još jednu istinu

Što se zgodi Ivanu Lušiću

On je tužan ginuo od straha

Jer mu ubiše mula i magarca.

Ubili mu i ovce i koze

Jesu dosta opljačkali robe

I on osta bez oba dva krova

Vino mu je popila konoba.

Još je takih nikoliko bilo

Po dva krova kojin je izgorilo

Nikin kuća a nikin kuhinja

Ostali njin po četiri zida.

Šest sto duš je pod nebon ostalo

Bog njima je dao da su zdravo

Al je zubin bilo cvokotanja

Ni tri sječnja kako na pol srpnja.

Zima,zima u dnevu i noći

Nima našto narod pružit kosti

Ni slovnice a niti štramaca

Većima je bila prosta daska.

Niki jesu po kuhinjah stali

Po svu noć su i oganj gorili

Za ogrijat svoje mrazne kosti

I istirat svoje plačne oči.

Drugi jesu i po pojih išli

Po kućicah jesu se združili

Tot je bilo, tuge ne radosti

Jer ni bilo ni jizbine dosti.

Bi bi narod stradao od glada

Da ni bilo pomoći iz vanka

Iz Zagreba i od drugih mista

Ovo Vam je bilo sve istina.

Prijatelji znani i neznani

Šavali su pripomoći nami

Šavali su hrane a i novca

Sasvim nove robe od targovca.

Jesu robe nove a i stare

Jesu braćo i nove štrcaljke

Al su kuće ostale bez krova

Hoće koja za više vjekova.

Lako se je to osvidočiti

U Varbosku i Dol viditi

Što su bili Turci izgorili

Još se one nisu sve pokrili.

I na Hvaru ni ništa ostalo

Koje nije čogod darovalo

Za u pomoć onim žalosnima

Kojima je kuća izgorila.

Milodar se s zahvalnošću prima

Mili Bože vrati zdravlje svima

I daj svakom zdravlje i veselje

Da vidimo omladine želje.

Ko ni vidi ne viruje stalno

Ko ni čuo ni on isto tako

Da je tako te strahote bilo

Kad je Varbonj ognjem izgorio.

Od topova ni se čulo ništa

Od dima se ni vidilo ništa

Nike ure tminaste su bile

Ko u zoru kada sunca nije

U Varbonj su tope načinili

S pram Varboske juriš učinili

Na Varbosku granate mećali

Al podpuno svi su ostali zdravi.

Jesu ništo kuća oštetili

Što granatam jesu pogodili

Al ni jedna ne osta bez krova

Kak' u Varbonj di je bilo ognja.

Vatra pali ništa ne ostavi

Bojali se jesu i Svirčani

Da će njima kuće izgoriti

Bog njin je dao da su sretni bili.

To su tuge velike žalosti

Mili Bože grihe nan oprosti

I čuvaj nas od napasti svake

Da ne bude gore od parvašnje.

U Dolu su četiri žrtve bile

U Varbanju dvi, Vodanovići mili

Bog njin dao pokoj višnji svima

I svim zdravlje koji žele mira.

Paljenje Dola

AUTOR: Ivica Moškatelo, prof. (Objavljeno u petom broju lista Tartajun)

U ovom broju Tartajuna pisat ćemo o vjerojatno najtragičnijem događaju u povijesti Dola. Za početak donosimo vam vjerno prepisan dio iz neobjavljenog Ljetopisa Pučke osnovne škole u Dolu koji je sastavio tadašnji učitelj Miljenko Stazić, a odnosi se upravo na ovaj događaj. Zapis u Ljetopisu zapisan je vjerojatno baš toga tragičnog dana tako da ga možemo smatrati pouzdanim izvorom o tom događaju.

Nedjelja, 3. siečnja. Danas je Dol zadesila nezapamćena tragedija. Ova niže opisana nesreća nije nikada bila u Dolu, a za nadati se da i u buduće ovakvog nešto slično neće nigda Dol zapamtiti. Događaj se zbio ovako:

Oko 5 sati ujutro dok su ljudi bezbrižno spavali, najednom ih iz sna trgne velika galama ljudskih glasova i buka automobila, te puškaranje iz raznog oružja. Bila je to talijanska kažnjena ekspedicija, koja je odmah počela s pljačkom i paljenjem kuća. Vojska se podijelila u više grupa. Jedni su pljačkali, drugi palili a pok treći čuvali stražu zaokruživši cielu stranu sv. Ane. Najprie bi zapaljena kuća Andrije Posinkovića pok. Luke i mjesna čitaonica strane sv. Ana. Vidjevši ljudi što se događa, uslied velikog straha počeše bježati iz sela prema šumi. Talijanska vojska misleći da su to oni zbog kojih su došli tj.“ partizani“ otvore na njih puščanu vatru. Tom zgodom bijahu pogođeni: Fabijan Carić i Anta Roić žena Jurja, koji nakon kratkog vremena preminuše.

Nekoliko starijih ljudi i žena ostalo je kod kuće i s krunicom u ruci molili da ih poštede. Malo je bilo pošteđenih. Stara Marija Milatić nije se mogla micati i tako je jadnica izgorila zajedno sa svojom kućom. Bilo je takvih koji su ipak imali malo prisebnosti i znali u mnogočemu da spase ono što se spasiti dalo. Tako i Luka Roić (Kuve) mnogo je riskirao, ali na posljetku sačuvao je svoju kuću. On je bio skriven u svojoj konobi iza bačava tako da ga talijani nijesu mogli primietiti. Kada su mu otvorili bačve i pustili vino, rakiju i sl. on je čekao dok su oni nestali iz konobe, pa je za njima zatvarao bačve. Iza toga se kradomice uvukao i u sobe, te bi za njima išao i ono što bi upalili on bi bacao vani. Veliku prisebnost je imao a ujedno i požrtvovnost. Istina, na dosta mjesta po tielu zadobio je opekline, ali što je najglavnije spasio je svoju rodnu kuću.

Kod kuće se našao i Matij Roić pok. Luke. Međutim njega su talijani uhvatili, poveli sa sobom i na cesti od strane sv. Ane ubili. On je pao kako četvrta žrtva. U predjelu Gojavi neki su sačuvali kuće i to: Luka Roić, Mihovil Roić , Visko Posinković pok.Tome. Jedna grupa vojnika došla je i na Glavicu u namjeri da i tu spale koju kuću. Župnik Don Juraj Petrić otišao im je u susret zahvaljujući Bogu obranio Glavicu od paleža.

Zapalivši kuće u dvorima Kuničića kao zadnje otiđoše s čitavim plienom prema Vrbanju, gdje su isto učinili što i u Dolu sv.Ane.

U sve bi zapaljeno 34 kuće i 32 obitelji ( 141 osoba) ostadoše bez krova nad glavom. Mnogo toga je uništeno: podrumi i konobe bili su puni vina, rakije, prošeka, ulja itd., i to sve bi skoro proliveno i uništeno. Ljudi su ostali bez ikakovih sprava, alata i sl. Jedino su u većini slučajeva ostale čitave kuhinje. U njima su se sad ti biednici smjestili, neki su otišli i kod svoje rodbine u strani Bl. Gospe ili u Stari Grad. Dvije obitelji smještene su i u učiteljskom stanu na Glavici. U slučaju potrebe nalazi se i dvorana čitaonice kao i jedna soba škole na raspolaganju. Odmah se organizirao i odbor (mjesni) koji se brine za te jadne stradalnike, da bi im pribavio barem ono najnužnie i najpotrebitie. Odbor je sastavljen od 20 –orice mještana i to: 1. Don Juraj Petrić, župnik, 2. Miljenko Stazić, učitelj 3. Don Toma Moškatelo, svećenik, 4. Juraj Moškatelo, Antunov, 5. Luka Dužević Tomin, 6. Juraj Dužević p. Andrije, 7.Marin Dužević p.Tome, 8. Josip Stančić p. Marina, 9. Mate Radonić p. Jakova, 10. Ivan Kuničić- Posinković p. Ivana 11. Vicko Moškatelo p.Tome, 12. Roko Pavičić p. Marina 13. Petar Vranković p. Filipa, 14. Mihovil Roić p. Mihovila, 15. Vicko Posinković p. Tome 16. Luka Roić p. Stipana, 17. Jakov Roić Luke, 18. Dinko Berković p. Kuzme 19. Juraj Kuničić Markov, 20. Andrija Posinković p. Luke ml.

Poslije je formiran uži odbor koji glasi.

Don Juraj Petrić – predsjednik, 2. Mate Radonić p. Jakova –podpredsjednik, 3. Don Toma Moškatelo- tajnik 4. Luka Radonić p. Ivana- blagajnik. Odbornici: 1. Vicko Moškatelo p. Jurja, 2. Pavičić Roko p. Marina 3. Roić Luka p.Stipana, 4. Dužević Juraj p. Andrije, 5.Dužević Marin p. Tome, 6. Petar Vranković p. Filipa, 7. Jakov Roić Lukin.

Odbor je zatražio pomoć i od Staro-Građana, koji su se nadasve pozivu odazvali i pružili dosta toga bilo u novcu, hrani ili pak robi, prema svojim imućstvenim prilikama. Naročito je za spomenuti srdačni odaziv trgovačke zadruge „ Obnova“ koja je dala iznos od 150 tisuća kuna da se razdileli među pogorelce Dola i Vrbanja. Kao prva pomoć bi pruženo stradalnicima ovo: Na svaku osobu po 14 kg razne hrane i 500 kuna u novcu. Radit će se i unapred na sakupljanju doprinosa, naročito hrane i robe.

4. siečnja Ponedjeljak – Danas su bez zvona, ( po naredbi vlasti, a osim toga da se narod gore i ne žalosti) bile sprovođene vrlo tiho sve četiri žrtve koje su stradale prigodom jučerašnjeg paleža.

11. siečnja Bijahu u mjesnoj župskoj crkvi zadušnice za poginule. Crkva je bila dupkom puna ljudi i žena. Pjevači sa nekoliko tužnih pjesama još su više djelovali na duše prisutnih. Dogovoreno bi da poslie svršetka rata da se tim ljudima, koji su ostavili svoje živote, podigne spomen ploča.

Ovaj zapis iz Ljetopisa potvrđuje i dokument žandarmerijske stanice u Starom Gradu gdje stoji za datum napada stoji 2. siječnja 1943. što je u svakom slučaju pogrešno navedeno. Ostali podatci iz tog dokumenta govore o 2 talijanska tenka, 2 topa te 500 ljudi koji su u Dolu potpuno uništili 32 kuće, a dvije djelomično. Dok su fašisti palili i pljačkali, Dol i Vrbanj nadlijetao je avion koji je izbacivao letke na kojima je pisalo: „Sve to smo učinili zato da vam dokažemo da mora prestati vaše zajedničko življenje i vaša suradnja s partizanima. Na žalost, suprotno želji mojih trupa, mnogi nevini su platili za krivce. Moje trupe će nemilosrdno istrijebiti taj korov, kao i svakog onog koji ga gaji i podržava. Morate uništiti a ne pomagati partizane. To vam kažem ja, u ime svemogućeg Boga i kršćanske civilizacije.“

Izvještaj velike župe Cetina u Omišu od 4. siječnja 1943. Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH o zločinima Talijana na Hvaru

Kao razlog napada talijanski okupatori naveli su osvetu za nedavne napade partizana na njihove postrojbe u blizini Svirača i Vrbanja. U Dolu je bio stacioniran jedan odred partizana koji su se naglo povukli kad su čuli za dolazak talijanske vojske. Osim, već u Ljetopisu spomenutih, nevino stradalih toga dana, ranjen je i Rade Šurjak. On je uspio pobjeći i sakriti se u predjelu Pirića dolac dok ne odu Talijani. Svi su masovno napustili kuće u cijelom Dolu. Većina je pobjegla prema brdima dok je dio otišao prema Starom Gradu. Dolska mladež koja je s brda gledala Dol u plamenu uputila se odmah nakon odlaska Talijana da bi pogasili kuće. Prema svjedočenju živih svjedoka, nisu uspjeli obuzdati vatru u nijednoj kući već su izbacivali stvari kroz prozore kuća da bi bar nešto spasili. Poslije paljenja Dola situacija je bila posebno teška. Brigu o stradalnicima preuzeo je odbor oformljen za pomoć u toj teškoj situaciji. Iako je bilo teško u tim ratnim vremenima pronaći sredstva, ipak su odbornici uspjeli iz sjevernog dijela Hrvatske dopremiti nešto hrane i novčano potpomoći svaku obitelj kojoj je kuća izgorjela. I partizanski Narodni odbori uključili su se u pomoć nastradalima iako je narod njih krivio zbog nemilog događaja. Ipak i jedni i drugi dali su svoj doprinos u obnovi kuća i nabavi hrane tako da je obnova odmah započela, a ljudi su se polako vraćali svojim kućama.

Talijani su poslije podne napustili selo s bogatim plijenom. Za sobom su ostavili spaljeno selo i ljude koji su bili prepušteni samilosti prijatelja i sumještana. Ipak, selo se brzo obnovilo i život se nastavio, ali četiri nevine žrtve ostat će trajni spomen na barbarstvo naših prekomorskih susjeda. Ne ponovilo se.

Oglas talijanske vojne komande otoka Hvara od 3. siječnja 1943. u povodu poduzetih odmazdi u Dolu Sv. Ana, Vrbanju i Vrboskoj.

POTOCI MOG DJETINJSTVA KROZ VRBANJ I OKO NJEGA!

Vrbanj nije na moru i u nedostaku zimskih igara uz more mi smo to nadopunjavali igrama uz brojne potoke i potočiće koju su svake zime tekli kroz Vrbanj, vrbanjska polja i šume. Ovo je priča o njima, o nekim davno presahlim potocima mog djetinjstva.

-Najvažniji vrbanjski potok je potok koji izvire iz izvora Vir. Da bi taj potok protekao potrebno je da padne barem 70l na m2. To je davnij godina bilo često paje potok tekao skoro cijelu zimu od rane jeseni do kasnog proljeća Danas potok teče rijetko i čak ne ni svake godine. On je kupio i vodu iz drugog vrbanjskog potoka, potoka Glušac koji je izvirao u Stroni ispod nekadašnje Cirina a danas Tončija Bratanić kuće, prolazio ispod Lazetovih kuća te se kroz svoje korito prolazeći kroz Dolac ulijevao u prostor izvora Vir. Nije se ulijevao u samo izvorište nego baš u ograđeni vanjski prostor izvora prolazeći kanalom ispod ceste i padajući u prostor izvora sa visine od nekih 5m praveći lijepi vodopad. Taj potok već veoma rijetko teče i zadnji put je, nakon mnogo godina, protekao 24.02.2015. Izvor Vir nije samo značio kao potok već kao mjesto gdje je u spremištu bilo vode za cijelu godinu pa su Vrbanjani koji su živili u blizini kad bi im presušile gustitrne odlazili po vodu na Vir. Bio je tu sić (metalna vedrica) sa metalnim lancem za izvlačenje vode ali je poslije zbog opasnosti da djeca ne upadnu u gustirnu prokrivena metalnim poklopcem i postavljena je ručna pumpa za dobavljanje vode. Uz sam prostor Vira su bila postavljena i dva kamena pojila u koje bi se ulila voda i napojila stoka ujutro prije odlaska u polje i navečer kad bi se vraćalo da se uštedi voda iz domaće gustirne. Betonirani i ograđeni prostor oko gustirne je bilo lijepo igralište za okolnu djecu među koje sam i ja spadao jer je moja kuća bila uzbrdo stotinjak metara putem zvanim Bigvira. Izvor Vir je izgleda za ono doba davao velike količine vode jer je postojala ideja da se nizvodno napravi rezervoar za lokalni vodovod pa su 1965/66 na izvoru sa donje strane ceste u potok postravljeni mjerači količine protoka vode. Da li zbog nedostatnih količina vode ili nedostatka sredstava od te ideje se je odustalo. Kroz potok su do tadašnje pecare PZ Vrbanj postavljene cijevi za punjenje vodom dva rezervoara za hlađenje kotlova za kuhanje levande i koma. Na izvoru potoka su, još i danas u dobrom stanju, bile postavljene kose kamene ploče za pranje robe. Potok je iz izvora do svog korita prolazio tunelom ispod ceste i najljepša dječja igra je bila prolaz kroz taj tunel dok teče potok a da se ne smoče noge. Bili smo kroz tunel postavili nekoliko većih kamena da se na njih može gaziti ali kako su bili mokri trebalo je biti veoma spretan za skakajući po njima proći ipak polutamni tunel bez se okliznuti. Dalje je potok tekao uređenim i kamenom ograđenim koritom kroz Dolac i ispod Stipećovega je padao i prolazio ispod starog puta za sv. Kuzmu te dalje nastavljao kroz Povatovo i kroz Česminice gdje je ponirao. Gradnjom nove ceste zaboravilo se je ispod ceste postaviti cijev za prolaz vode te je tok ispod ceste presahnuo a voda se razlijeva po poljima iznad ceste. Kako je i korito potoka iznad ceste zapušteno samo male količine vode dolaze do puta od sv. Kuzme i dalje nastavljaju dalje kroz korito dok se ne razliju. Potok je nekad tekao uz naša dva polja u Česminici. Gornju Česminicu je pri vrhu sjekao te smo morali preko njega preskakati za prolaz na drugi dio polja a onda je tekao istočnom međom, prolazio ispod puta i tekao zapadnom međom Donje Česminice ispod koje je malim vodopadom padao i ponirao u zemlju. Korito je bilo čisto i uređeno a voda pitka pa smo cijelu zimu imali u tom polju vode za piće iz potoka. Taj vodopad gdje potok ponire je visok oko 2m ali mi se je tada kao djetetu činio veoma velik i grandiozan. Da bi se proučilo tok podzemne vode u taj potok se je uljevala neka plava tekućina koja se je kasnije nalazila u potoku što se je ulijevao u uvalu Vrboske što znači da je podzemnim putem potok Vir našao sebi put do Vrboske. Kraći ali količinom vode bogatiji je bio potok kroz Blata koji je kupio vode koje su se slijevale sa sjevernog uzvišenja Rašnika i oborinske vode kroz Carevac i Libojevice. Vjerojatno se je u taj potok ulijevao i potok Vir te skupa sa njim dolazio do Vrboske. Danas je i taj potok zarastao ali još postoji korito i most preko njega na putu kroz Blata za Basinu. Potok je prolazio kroz predio Mola Blata i Lokvu gdje postoji i ograđen prostor za skupljanje vode za pojenje živine ali je tada dok je tekao potok cijeli prostor oko Lokve bio velika lokva puna močvarnog bilja konopjice od čijeg šiblja su se plele košare a poneki i vrše. Potok je dalje podužavao kroz ograđeni prostor put do Vrboske a usput je skupljao i vode sa ostalih potoka te se je u Vrbosku koji put ulijevao kao prava rijeka. Tok tog potoka je i danas sačuvan ograđen kameno-betonskim zidom na ulazu u uvalu Vrboske u području Podve.

-Drugi potok koji je tekao kroz Vrbanjska polja je bio istočno od ceste za Vrbosku i ulijevao se je u već gore spomenuti potok koji je uticao u uvalu Vrboske. Kad u njemu nije bilo vode potok je služio kao put za u polja a i kao kraći put do Vrboske. Mi smo kroz njega išli do našeg polja Brahovac. Na put kroz potok se je ulazilo iz starog rimskog puta Stari Grad-Jelsa koji prolazi ispod groblja u Vrbanju, Orihovišća i Stanice za tehnički pregled i to odmah na lijevo poslije polja Orihovišća. Desno prema Vrbanju je također bio put za u Goricu koji se je dijelom godine pretvarao u potok a taj potok koji je kupio oborinske vode iz Gorice se je ispod tog starog puta ulijevao u glavno korito. Kroz šumu istočno od Vrbanja, tzv. Donje bore, zimi je tekao pitomi šumski potočić koji je onako žuboreći preko sitnog kamenja djelovao kao potočić iz bajki. Šuma je bila čista kao pravi park, koze i ovce su pasle ono malo trave što se je mogla naći ispod borova, čuo se je izjutra poj ptica koji je mješajući se sa žuborom potočića stvarao idiličnu sliku dječjeg zemaljskog raja. Šuma je bila naše veliko igralište a u jednom dijelu je bio i prostor za nogomet. Potočić je skupljao vodu koja se je slijevala iz šume Gaj iznad Vrbanja i ulijevao se je u potok ispod Orihovišća te skupa sa njim tekao do Vrboske. Izvor potočića je bio malo ispod kuće Šćepotovih kroz jedan otvor u zidu kojim je podgrađena zemlja na višem nivou odakle je sa možda dva metra visine padao u korito. Tekao je svaku zimu i sjekao je put od Gorice do starog puta za Jelsu na ulazu u Lučetov dolac malo prije križanja tog puta sa starim putem ispod Orihovišća. Kao mali mostić za prelaz potoka bila je postavljena velika kamena ploča. Već dugo godina taj potočić ne teče a njegovo korito je zaraslo i na mnogim mjestima i zatrpano kamenjem. Prije 20-ak godina sam zadnji put vidio vodu u njemu ali voda nije imala snage zbog raslinja koje ga je ispunilo i razlijevao se je po šumi na mjestu gdje je potočić sjekao put kroz Donje bore za Kruševje. Gornji tok potočića je ustvari bio kanal, ili foša kako smo znali reći, koji je odvajao tada još obradive zapadne površine od šume i na samom početku toka kad su bile veće kiše tu se je stvarala velika lokva u kojoj je bilo i do pola metra čiste pitke vode a zatim se ta foša kanalizirala u korito potoka.

-Još jedan izvor je postojao u Vrbanju na Poddocu ali sada rijetko tu voda proteče. Otvor izvora je bio u podgrađenom zidu ceste malo prije zavoja sa strane Gorice ali taj izvor nije imao kanaliziran potok već su se njegove vode razlijevale po Dolcu i ispod Žigine kuće se slijevale do Stranice. Velike bujice su često znale razlokati zid kojim je podgrađen Donkićev dolac iako je u tom zidu blizu Bulinovega vrtla gdje su bile i kamene , u zid ugrađene stepenice za ulaz u Dolac bila rupa za izlaz vode ali kroz koju nije mogla proći sva voda kad je bio veliki povodanj. Ta voda se je kroz otvor slijevala na put i padala u donji Dolac na Gašperinovo te koritom koje nije bilo ograđeno već ga je potok sam napravio tekla ispod Budrovića kuće i borove šume do u donji Dolac gdje se je razlijevao na put ispod Orihovišća.

- Istočno od Vrbanja je tekao veliki potok, tzv. potok Svete Mandaline ili danas popularnije Sviraški potok, koji je kupio vode iz brda iznad Svirača prolazeći ispod Mosta prema Jelsi. Kad nije bilo i njemu vode služio je Svirčanima i Vrisničanima kao put u polja a i Vrbanjani su kroz njega kao kraćim putem išli u Jelsu. Taj potok je tekao cijele zime a u njemu su znale biti bujice kao na rijeci i vode i do pola metra visok. Tekao je još i danas postojećim i uređenim koritom, koje kad nema vode služi kao poljski put, do Jelse skupljajući usput i vode iz Pitovskog vira u Polondima. U samoj Jelsi su se taj potok i veliki Pitovski potok skupljali i kao jedinstven potok ulijevali kanalom u more prolazeći još i danas postojećim tokom između dva parka.

-I treći potok koji pamtim iz djetinjstva je potok koji je iz Krušvica tekao kroz dolac Dola sv. Ane i spajajući se sa potokom iz izvora u Dolu sv. Marije tekao koritom mitske rijeke Farion prema Starome Gradu. Oborinske vode kroz Krušvice su bile kao bujice pa su odnosile plodnu zemlju te su zato za vrijeme Austrije sagrađene na putu potoka od Krušvica kamene brane koje su smanjivale snagu bujica. Potok pamtim po tome jer je tada, prije probijanja ceste između dva dijela Dola jedini put do župne crkve i škole za stanovnike Dola sv. Ane bio stari put koji je još vidljiv od crkve sv. Mihovila a njega je presjecao potok u podnožju brda pa su u potoku bila postavljena dva veća kamena da se preskačući preko njih lakše prijeđe potok. U doba popularnosti plesnjaka na Glavici i mi iz Vrbanja smo tuda išli na ples ali mnogo puta smo se u mrkloj noći okliznuli na mokro kamenje i nogama upali u vodu. Ma ni mokre cipele ni mokre noge nisu nas spriječavale da uživamo u nezaboravnoj svirci VIS Matleivi i izvanrednom ugođaju na plesu u Dolu. Potok u Dolu blažene Gospe, kako ga mještani nazivaju, izvirao je ispod ceste na samom prvom zavoju putem od današnje Čitovnice prema crkvi na Glavici, tekao istočnom stranom puta te kod odvojka za dio sela koji se zove Ploča prelazio ispod puta na zapadnu stranu. Malo dalje, odmah ispod današnje kuće Stančić Antuna, se je prolazeći ispod puta u njega uljevao već spomenuti potok iz Dola sv: Ane  te su nastavljali put kroz još vidljivo široko korito nekad prema uvali Staroga Grada ali danas se razlijevaju iznad Nove ceste jer je cesta prekinula njegov tok koji je prije probijanja ceste tekao putem za Moče prolazeći preko stare rimske ceste Stari Grad-Vrboska. Sva ta korita potoka su u doba kad nije bilo vode služila i kao poljski putevi. Nekad davno sam čuo ali ne jamčim da sam ispravno i zapamtio da su i u taj potok ulijevali tu tekućinu koja boja vodu ali se ne otapa lako i da su i u današnje doba kad korito do Vorbe u Starome Gradu već ne postoji nalazili tragove te tekućine u uvali Stari Grad a što je još čudnije i u uvali Vrboske što bi značio da je uvala Staroga Grada podzemnim kanalima spojena sa uvalom Vrboske.

-Danas tih potoka skoro da i nema. Razloga je više. Prvo promjena klime i manje oborina, zatim kaptaže koje crpu vodu iz njenih podzemnih izvora za potrebe vodovoda a treće je pošumljavanje golih brda početkom 60-ih da bi korjenje borova zadržalo zemlju koja bi upijala vodu, smanjila bujice i sačuvalo od erozije obradivo tlo u podnožju brda. Potoka nema ali sjećanja su ostala.

Izvor Vir u Vrbanju sa gustirnom i kamenim pojilima za živinu

Lijeva slika je sam izvor potoka Vir sa kamenim pločama za pranje robe a desno je izlaz iz tunela ispod ceste odakle potok nastavlja svoj put kroz polja.

Korito potoka kroz Sipećov dolac i na desnoj slici  je put a ujedno i korito potoka kroz koji je voda nakon prolaza ispod puta za sv. Kuzmu nastavljala prema moru.

Potok Glušac koji teče jedino kad je pravi povodanj a to je danas rijetkost. 

Lokva u Mola Blata snimljena siječnja 2018

Lokva Dračevica koja se nalazi na zapadnom rubu Vrbanjskih polja ispod Dola, a koja je ispod razine mora, se ne napaja iz potoka nego kupi oborinske vode iz okolnih polja.

Sviraški potok ili potok sv. Mandaline. Lijeva slika prikazuje potok odmah ispod Svirača a desna na izlazu ispod mosta.

OJ VRBANJU NA KAMENU, DO GODINE U PLAMENU!

03.01.1943 - 03.01.2018

Zlosutni stihovi pjesme koja se je iz grla nadničara iz zapadne Hercegovine orila izvečera Pjacom u jematvi 1942 najavljivali su događaj koji se je zbio na današnji dan prije točno 75 godina. Ova priča neka bude za sjećanje i nauk mlađima.

03.01.1943 moj Vrbanj je doživio vjerojatno najtužniji dan u svojih više od tisuću godina postojanja. Tog dana nakon ranojutarnjeg granatiranja minobacačkim granatama sa Vidove gore koje je mnoge probudio iz nedjeljnog sna su vojnici talijanske okupatorske vojske uz pomoć ustaških vojnika zapalili više od 70% Vrbanja, prolili svo vino i ulje te stanovnike Vrbanja ostavili usred zime bez hrane i krova nad glavom. 200-tinjak starijih i djece koji nisu uspjeli izbjeći u okolna brda, a većina je izbjegla u Rašnik, su zatvorili u crkvu uz prijetnju da će talijanski vojnici srušiti topom crkvu i pobiti sve u njoj ako se itko suprostavi paležu i pljački. Na odlasku su ubili dva Vodanovića, oca Antu rođenog 1879 i sina Marka rođenog 1908. Prije dolaska u Vrbanj isti vojnici su zapalili Dol. sv Ane i ubili četvoro civila. Kaznene ekspedicije na Dol sv. Ane i na Vrbanj su pravdane masovnim učešćem Doljana i Vrbanjana u NOB kao pripadnici partizanske vojske i napadima na talijanske vojnike. Prema izvještaju NDH župana Velike župe Cetina u Omišu od 04.01.1943 u Vrbanju je sasvim uništeno 210 kuća, 20 djelomično a 50 je ostalo a u Dolu sv. Ane sasvim je uništeno 32 kuće, dvije djelomično a neoštećenih je ostalo 45 kuća. Dok su fašisti palili i pljačkali, Dol i Vrbanj nadlijetao je avion koji je izbacivao letke na kojima je pisalo: „Sve to smo učinili zato da vam dokažemo da mora prestati vaše zajedničko življenje i vaša suradnja s partizanima. Na žalost, suprotno želji mojih trupa, mnogi nevini su platili za krivce. Moje trupe će nemilosrdno istrijebiti taj korov, kao i svakog onog koji ga gaji i podržava. Morate uništiti a ne pomagati partizane. To vam kažem ja, u ime svemogućeg Boga i kršćanske civilizacije.“ U potpisu general Piazzoni, zapovjednik divizije Bergamo.

O ovom danu čuo sam i zapamtio mnoge priče iz sjećanja starijih a ja ću ispričati priču iz sjećanja djeda i mog oca. Još prije 2. sv. rata, a to se je nastavilo i poslije rata sve do početka odlaska tzv.Vlaja (po naški Vlasi), tj. stanovnika Sinjske i Imotske krajine te zapadne Hercegovine na rad u Njemačku, stanovnici tih krajeva su preživljavali dijelom i nadničarenjem po tada ipak bogatijim otocima. A počinjali su nadničariti veoma mladi i čak mlađi od 13 godina, Većinom su radili uvijek u istog gazde ali običaj prije rata je bio da Vlasi nadničari imaju pravo na hranu samo one dane dok rade a za vrijeme kiša kada nisu mogli u polje nisu imali kod gazde pravo na hranu. Pravo na spavanje su doduše imali ali za spavanje im je obično bilo određeno mjesto na tavanu štale gdje se je čuvalo sijeno i oni bi spavali u sijenu. Mi smo bili siromašna porodica i za nadničare nismo imali novaca ali u našeg susjeda, u toj generaciji još bliskog rođaka, Šimuna Razović koji nije imao djece su godinama nadničarili dvoje braće iz Slivna, Slavko i Ivan Piplica. Ivan je bio vršnjak mog oca a Slavko dvije godine stariji. Moj djed Perko je bio čovjek široka srca i dobre duše i kad su bile zime i kiše Ivan i Slavko bi se grijali u našoj kuhinji ili uz lambik (kotao za pečenje rakije) sa kojim je djed zarađivao za preživljavanje. Družili su se s mojim ocem i zajedno sa našom obitelji dijelili ono sirotinjske hrane koliko smo imali. Djed je to sa njima, tada još takoreći djecom, dijelio bez i primisli da će mu to oni ikada morati vratiti na bilo koji način i bio je sretan da im može pomoći. Nije ni sanjao da će mu taj čin dobrote biti ubrzo vraćen spašavanjem kuće 03.01.1943.

Naš susjed Frane Razović, poznatiji kao Franić, nije 03.01.1943 uspio izbjeći na Rašnik već je ostao sakriven pod taborom (sjenovita zaštita za stoku na drvenim kolcima a pokrivena granjem) u neposrednoj blizini naše kuće i svjedočio je svemu. Ustaše su zapalile i našu kuću ali tu se je igrom slučaja našao Slavko Piplica kojeg je Franić dobro poznavao a koji je bio najniži dočasnik ustaške vojske te je čuo njegov glas kako viče "NE, NE TU KUĆU! TU SAM SE PUNO PUTA NAJEO I NAPIO" i onda skupa sa svojim vojnicima ugasio tek rasplamsalu vatru i spasio nam kuću. Još dugo godina poslije rata su se vidjeli tragovi od paleža. Slavko je to učinio kao zahvalu djedu za njegovo dobročinstvo iako je znao da mu je prijatelj Ivan (moj otac) u partizanima i da je djed simpatizer partizana.

Franić je o svemu što je vidio upoznao djeda a kasnije i mog oca. Nakon rata otac je otišao u Slivno da se zahvali Slavku za njegovo dobro djelo. Ali nažalost nije se imao kome zahvaliti. Slavko Piplica je poginuo kao pripadnik ustaške a Ivan Piplica je poginuo kao pripadnik partizanske vojske. I tako su u vihoru tog nesretnog rata gdje su zbog tuđih okupatorskih interesa udarili brat na brata poginuli oba brata koji se vjerojatno, da su mogli birati, ne bi priključili ni jednoj vojsci nego bi pričekali da te strahote prođu. Ali......kako je koja vojska prolazila tako je i mobilizirala. Slavka kao starijeg je mobilizirala vojska NDH a Ivana vjerojatno kasnije partizanska vojska.
(Za mlađe nadopuna: Frane Franić Razović bio je Barnabi Razoviću Kekotovemu, ocu Tomasa i Jureta brat. On se je oženio za udovicu Ružu koja je imala kćer Bonicu a živili su u Glavici i prešao živit u njenu kuću. Ruža je Ivotu Račića od oca sestra. Franeta nećak Tomas se je oženio sa Bonicom i sada živi u toj kući koja je dvojna sa kućom Ivice Matković Drojčinin sinom Ljubota a ocem Marina i odmah sjeverno od kuće Ivota Matković sina Dareta i oca Dariana i Marijete)

Službeni izvještaj NDH iz kojeg se vidi koliko je ta "država"  u kojoj su Talijani u svom dijelu okupacijske zone činili što se htjeli  pa čak i ustašku vojsku bez odobrenja vlasti NDH doveli u Vrbanj kao da su im oni njeni zapovjednici bila "nezavisna". Treba naglasiti da je u 2. sv. ratu za vrijeme okupacije prodajom dijela Dalmacije Talijanima od strane Pavelićeve vlasti a da bi zauzvrat Talijani podržavali NDH Split bio dio Italije a otok Hvar je bio dio NDH ali ujedno i dio talijanske okupacijske zone u kojoj je NDH imala samo svoje žandare a vojna sila je bila talijanska vojska. Ta takozvana nezavisna  NDH je naime bila podijeljena na južnu talijansku i sjevernu njemačku okupacijsku zonu. Otok Hvar je teritorijalno pripadao Velikoj župi Cetina sa sjedištem u Omišu i platežno sredstvo su bile kune a u Splitu lire.

Službeni izvještaj talijanske vojne komande otoka Hvara

Spomenik na dan paljenja Vrbanja na izlazu iz Vrbanja na staroj cesti za Stari Grad

Spomenik Anti i Marku Vodanović na staroj cesti za Stari Grad, sa donje strane ceste malo ispred crkvice sv. Mihovila

Šebejova kuća uz samu moju rodnu kuću (ovo je pogled sa terase moje kuće) koja nikad nije obnovljena jer su njeni vlasnici bili odavna odselili u Ameriku me je 35 godina koliko sam proveo u toj kući svaki dan kao nijemi spomenik podsjećala na 03.01.1943

Moje djed Perko snimljen ljeta 1976

Mihovil Lušić (otac Zane a djed Miljenko Lušić

Nasu kucu u Varbanju je spasila teta Mileva Lusic i didova mi sestra...Naime...pokojni dida Miljenko je sa obitelji ( baba Marica i troje dice) otisao se skloniti u nasu malu kucicu u Turbalovu.....u kuci mu je ostala sestra (Tona) i necakinja (Mileva)....Kad su Talijani rumbali vrata od dvora, usli su unutra i poceli izbacivati stvari iz kuce na hrpu.....sve su vec bili polili benzinom....No teta Mileva se sjetila jedne fotografije didove mi sestre koja je bila udana na Siciliju...u Palermo....na poleđini fotografije je bilo napisano Sicilia....i imena svih na njoj.....Teta je donila sliku i pokazala je vođi spaljivanja....On je potom zabranio vojnicima daljnje unistavanje i trazio od tete komad papira i olovku....Napisao je potom na taj papiric zapovijed da se kuca ne unistava.....da imamo fameju u Italiji....talijanski zapovjednik se zvao Fabio Minutelli...

Taj papiric je i danas (03.01.2021) sacuvan.....tako je kuca zahvaljujuci mojoj dragoj teti Milevi ostala spasena...

Na današnji dan 03.01 1943. Vrbovački kroničar je zapisao: " Vrbanj je danas od talijanske vojske izgoren.Računa se sasvim izgorilo 125 kuća, a ostalo oštećeno! Tu je zavladala velika nevolja; sva okolica pruža pomoć u svemu; pojedinci prose odjela. Tako i u Dolu. Izgorilo 30 kuća na istok. Iz Vrbanja su talijanski vojnici bacali za puna 3 sata na Vrbosku granate. Kroz to vrijeme je narod sakupljen u crkvama pred svetotajstvom molio i molio, oduševljeno osobito pred sv. Križem. Granate su po čitavoj varošici padale, a bez da je jedan sami ranjen. Oštećene su samo tri – četiri kuće." (izvor: Zdravko Fistonić

Zima 1961/62 ili 1962/63

Danas su zime blage ali nikad pri ni bilo tako. Snig je pada svaku zimu i po veće putih, ledi su bili veliki i lokve su znale bit toko zaladenivene da smo mogli hodit po njima. Jedno godišće je i Vir bi zaledi a mosuri su po cilu zimu visili sa krovih i bilo je šajeto da se ne otkinu i podu na glavu ka ča se je bilo mojon materi dogodilo u Rozovon koli pok ih je otac iz skalih od maslinih razbijo sa kopišćima od ostijuh. Veće putih nan se je dogodilo da bi varč u kojemu bi donili u kuću vode za se napit po noći puka od leda jer bi bi cili zaledi na unutarnjen pragu od ponistre di je sto. Ali posebno joka zima je bila 1961/62 ili 1962/63, sad ne pontin točno jeson bi treći ili četvorti razred. To godišće don Ante je čini Betlem na Gospinemu oltoru, parvi na livu bondu, koji je napravjen od darva i poslo nas je da nojdemo ploču leda za učinit jezeriće u Betlemu. Pontin da je bilo sunčano oko 11 pri podne i da smo tu ploču nošli u Bulinovon kamenici na Korica. Tad ni bilo najlonih nego je kurot ledenu ploču debelu 10-ak cm stavi na bili tavajol. U to doba puno svita je hodilo u crikvu, bonki su uvik bili puni, bile su i češće mise i jutarnje i večernje a pogotovo u štajun do karšćenja Isusovega i bilo je dosta vope i tepline od disanja ma kad smo po dobu od Božića, po 11.01. razormali Betlem tu ploču smo skoro iste debjine razbili isprid crikve, tavajol na kojemu je bila je bi somo malo mokar a do darva od oltora ni bilo promoklo. Znači da svih tih 20-ak don se prosječna temperatura u crikvi ni dizala iznad nule. A kad već spominjen zimu 1962 na 08.03 je bi po toki snig da san ka dite u Dolcu ispod Gašperinovega zidića di je vitar bi doni veće sniga bi upo do pasa u snig. Toko ga je bilo napalo.
(Na slici Jaslice u crikvi 2016 koje se danas činidu na parvemu oltoru desno)

Inače zodnja velika zima koju mi pontimo je bila 1987. Na 03.01. san nali ploču na kući i sutradon je zahlodilo tako da dvi šetemone gore u Rozovih nismo imali vode jer su se cijevi bile zaledile a isto se je ponovilo i na karnovol to godišće. Karnovol je bi na 03.03 a činilo se je fraju u mojon kući u Gorici koja još ni bila prišićena i ložilo u dva voža ma ni se moglo zimu pridobit a apena je popustila za desetak don drugi petak kad je bi sprovod Andriji Ercegovemu a svo to vrime opet radi leda u cijevima ni bilo vode u Rozovih. Obe te hladnoće san prileža, parvu radi fibre a drugu radi škinih koja su me stisla u nediju pri karnovala kad san ravno zemju  isprid kuće da se more intrat. A godišće pri u vejači kad san lavuro temelje do 10-e ure ritko kad smo imali vode za počet lavurat jer bi se voda u gomi od Šćepota do nos priko noći zaledila  a jo bi bi večer pri natoči vož od 200l da se more počet lavurat dok se led u gomi ne otopi ma po donu bi bilo teplo. Posli je još bilo zima nikoliko don oko 03.01.1993 kad je bi bi veliki snig i odtad tu i tamo po koji don ma ništa od durode da se more pontit da su pucali areloji od vode i blokovi od motorih radi leda. Bilo je 2017 početkon jenora isto šetemonu don dobrega leda a temperature izjutra i do -5.

Varbovački kroničar pokojni Keko je zapiso: 

-Zima u Varbuoskoj 6. jenora 1938: Danas osvanuo dan sa deset stupnjeva Reomira ispod ništice (-12,5°C). Sva se luka smrzla do "Vlaške" i "Mirnoggreba". Djeca su kamenjem razbijala po moru led. Takve studeni se ne spominje narod. Zelje uništeno!

-Na 11. jenora 1940.: Tri su već dana da neprestano pada snijeg. Reomir 5 stupanja ispod nule (malo ispo -6°C). Nestalo je, jer uništeno, svake zeleni. Studen je trajala do 20. veljače.