Blog Vrbanj

Sveti Stipan 1965, mokre noge, fibra i lipi libar!

Bila je 1965, nedija i sveti Stipan, vrime ovako kako i danas, oblačno, mokro po klehu i prid dorž a jo u šesti razred. Poza obida san se probuka i kako još ni bilo nikoga po Pjaci iša malo do Stranice do Remetinih provižitat našu tvrđavu ča smo na Remetinemu bili od stinja ugrodili jo, Marko, Dinko Bulin i Dinko Remetin. Trefilo se je da Markota ni bilo doma i jo san sritan izvadi iz "tvrđave", koja je imala i provi krov od ploč, brodić ča nan ga je bi Zane pomoga napravit i napokon som ga iša provozit po Moškovon lokvi (danas je nasuta a bila je odma priko puta Moškovih vrot sa druge bonde Remetine kole). Kako su stine bilo mokre okliza san se i po u lokvu do kolin. I tako mokar iša san odma ne doma nego na Pjacu čekajuć da se smarkne da me mat ne vidi da dohodin doma mokrih nog jer bi bilo odma repekete a baž i po guzici palicon. Bit će se judi čudili ča tako mokar stojin po Pjaci ma jo na to nison penso i apena kad je zaškurilo sa iša doma, probuka se a postole i to mokrih goć zgutoli i hiti pod posteju misleć da ih mat neće vidit i da će se osušit dok ih ona vidi pok da će sve pasat lišo. Ali ne more se ništa sakrit jer mene je ujutro ćapala fibra i mat je onda doznala radi čega je fibra ma kako me pod fibron ni itila kaštigat sve je isto pasalo dobro. Još je išla do skule opravdat me i vazest mi za čitat Betty Zane od Zane Grey-a i jo san dokle su se drugi grijali uz štuvu u razredu sve te done do po Mlodemu litu tepli se u posteji i čita. Nakon tri dona fibra je pala i moga san poć još dvo dona u skulu do novogodišnjih praznicih ma bilo je šćeta fremat čitanje i jo san, po već ustaljenon običaju kad san imo koji interesantan libar za čitat, paso upoljenin hurminon ispod provina i on je od tepline pokozo 38, jo san osto na poštedi i uživo čitat o herojstvu djevojke Betty koja je iz opkoljene tvrđavice Henry pod strilicima Delaware indijancih uspila poć do sela i donit bačvicu baruta koja je sposila tvrđavicu i jude u njoj od "zločestih" indijancih kojima su dobri doseljenici upravo otimali zemju na kojoj su vjekovima živili. I tako, ni svako zlo za zlo osim ča san jedonput tako doržo upoljen hurnim ispod provina malo veće vrimena i provin je puka a ni ga bilo lako tad kupit pok niko vrime nison moga imat fibru kad san jo iti i kad mi je okurivalo. A Stipe Rozov je uvik imo lipih crtanih kaubojskih romanih i ni bilo lako čekat popodne posli skule, napisat domaći i naučit i apena onda roman uruke do sponja

Pitovske pašurate - po riceti Dubravka Vlainić (Jelsa) rođena Duboković

S obzirom na to da je slika pašuratih izazvala zanimanje dojen von ricetu po kojon ih jo činin a riceta je starinska somo doza prilagođena.

Uskipi se

- 1.5 l vode

- 1 l rakije

- 0.5 l cukara

I u to se kad uskuha dodo

- 1 kg brašna

Izmiša se malo na ogonj i onda se makne s ognja i daje mša.

Nemojte nikome reć, ali jo son ih izmišala mikseron onima špicima za mišat tisto.

Sutra don son stavila suhvice, 2 vanilije, cimeta, klinčićih, kore limuna i naronče i jos jedon put izmišala, fola Bogu ni prigori mikser ?? i pofrigola. Friga se u puno zagrijanega uja i tribo pazit da se ne ispečeš. Ne smi bit ni prejoko ni preslabo ?? ali to dohodi s iskustvom. U livu ruku se vazme tisto i izmedju palca i kažiprsta stišćedu mole balotice a desnon rukon ih se žlicon stavije u uje. I to je to. Sritan von Božić.

Moja napomena: Ovo je stora pitovska riceta a niki užodu stavit i malo meštra. I da vas ne brine 1l rakije jer alkohol ishlapi u kuhanju

Još jednu pitovsku ricetu objovila je i Lenka Jakas žena Bracota iz Zavale:

Sastojci:

1l vode,

1l rakije,

35 dkg šećera,

1kg brašna,

3 jaja,

1prašak za pecivo,

limunova i narančina korica i muškatni oraščić.

Priprema: vodu, rakiju i šećer prokuhati, u vrelo dodati brašno i miješati da se ne stvore grudvice. U ohlađeno dodati jaja, prašak za pecivo i mirise po želji.

Pržiti u dubljoj tavi u umjereno zagrijanom ulju...

Budin se i vidin vonka lipi sunčani don, malo ohladno ali ne puno, taman toko da ohladna večer dočora sutrašnji Bodnji don. Još da je barenko malo oblačno i da umisto bure puše levantora di ćeš boje jer o snigu i ne moremo mislit. Na ovi don san uvik sa didon Perkoton hodi ubrat gronu od umendula za Bodnjak. Did je bi Križonoša i poštivo je sve običaje ali crikvu i kurote ni amo i ni hodi u crikvu nego na Božić, Veli četvortak i Veli petak. Poštivo je i Badnjak dok smo bili u storon kuhinji koja je ionako bila sva čorna od dima. Vrotica od storega špahera su ionako bila uvik otvorena da se more stavijat ogrizine i did bi na Bodnji don večer stavi ti komad Bodnjaka kroz vrotica, kako je gori pomalo ga tira unutra a svaku malo otvoro kolačiće od pokriva na ploči i kroz to polivo Bodnjak sa čornin vinon i ujen. Dimilo se je ma bili bi otvorili ponistricu prima Tutejinon kući i dolo se je izdurat ali Bodnjak je vajalo da izgori. Kad smo se prihitili u novu lipje uređenu kuhinju već ni imalo smisla dimit je i onda se je u Rozovih ti običaj pomalo ugosi. U mojih Straničarih bi je komin i tote ni bilo problema sa dimon a običaj je bi isti pok je poduro i posli kad su se i oni prihitili u novu kuhinju. I ne znan jel radi običaja ili radi čega drugega ali somo je muška glova kuće stavijala Bodnjak, micala ga pomalo kako je gori i polivala čornin vinon i ujen. Dimilo se je i u Stranici ali neasetona vrota store kuhinje i ponistrica sa pokojon napuknuton laštron, a bome i buže ispod pločih su ti dim tirali vonka. Dim je peka za oči ali ni bilo dičjega plača nego jedno tiho veselje i unutrašnja radost. Bi bi sritan iša leć uz dida i nonu na posteju jer bi oba dida, i Ivon i Perko, uvik meni doli da jedonput i jo malo maknen Bodnjak i polijen ga vinon i ujen i onda san se som sebi čini kruto velik i važan. Voli san svirit armonigu ali te done did Perko mi to ni do. Bi bi reka da do Božića ni red ni kantat ni svirit. Teta (druga nona) Bona u Rozovih a teta Morica i nona Vica u Budrovićih bi somo potiho sebi u brodu marmošale molitvice i to je bilo sve. Jedino su mene učile ne kantat nego somo riči od Božićnih pismicih. Nike san zaponti a nike ne ma sve je to u meni ostavilo kruto lipi trag. Nison ni jo od crikve kako ni oba dida ali volin te običaje ka dil tradicije mojega noroda i dok budem se ufa ću ih se doržat jer sve lipo iz ditinjstva vezano je za take i slične običaje. Pišen ovo danas jer Bodnji don želin provest bez velikih ričih na drugi nočin.

Moja Stranica, dil Varbanja di san prove nojlišje done ditinjstva pomalo se prozni. Osim dvo rođaka svi moji Budrovići i Gašperinovi pomalo nestaju. Još se daržidu Bulinovi i Remetini. Eto porti si i ti Mile, porti si kod matere, oca i tri borbe. Pozdrav Margaritu i Antuna a Morkotu, Motetu i Slavotu rec da nisu zaboravjeni u svojemu rodnom mistu, da ih i vode Sutjeske i šume Vučeva i Zelengore još pontidu. Pontin i jo naše igre iz ditinjstva. Pontin zajedničko bronje murvih kad bi ti kako malo stariji bro non manjima iz gron koje mi nismo mogli doseć, kad bi nan bro šipke mazdrenjake na Budrovića lokvi priko koje mi nismo mogli, kad si nas doržo vezane konopon da nas moreš izvuć ako propodemo kroz led kad smo hodili priko lokve. Pontin oni visoki čempriš ča ga je borba Morko posika jer smo se penjali navar da vidimo kad će doć Goričani se igrat a i da gore di se je manje brolo nojdemo lišje grone za napravit luk za strilice. Pontin i martinu na Barbasovemu koju je borba čuvo za palice za vorše i za bobice za u rakiju a mi je svu očepušali za strilice. Pontin i oni potočić ča bi zimi kupi vodu koja je kroz Donkićev dolac padala priko puta u kaniželu i teka ispod Budrovića borih a mi sidili uz njega i zamišjali da smo na velikon riki. Pontin "velike" gusarske brode od korke sa kojima smo u temu potočiću vodili svoje zamišljene dičje bitke. Pontin sprovode tićima koji su krepali u kojbima a ti bi bi kurot. Pontin kako si me uči dilat štrakje i napinjat pločice za tiće ispod Budrovića kalobera. Pontin i kad si se kako malo stariji bi ubuka u maškare i mene straši na kominu i sad se tega sa sjeton sitin. Pontin kućicu koju smo bili napravili od gron u Donjin borima i tamo se sakrivali a ti bi glovni meštar grojbe. Pontin dičje igre Nad Basinu na Jurića, zajedničko spušćonje do Basine i kuponje a ti kako malo stariji si nos dicu čuvo. Pontin i kad smo već kako muškardini hodili liti kaićen na tonce na Borak u Bolu. Pontin i ozbiljne razgovore kad smo već bili stariji a znon da to pontiš i ti. Prijateju moj ostaj mi pozdravjen a onde di smo finili nastavit ćemo tamo di si ti sad kad se jedonput sastanemo.

Napisano 22.12.2017 na dan pogreba Pavičić Mileta Gašperinovega rođenog 1948, otac Antun a majka Margarita rođena Šurjak iz Dola, Damira Šurjak od oca Mateta sestra. Do Mileta je u coloru Ivica Gašperinov. Mile nije bio oženjen. Sestra Antica udana je u Dol za Mirko Radonić i ima dvije kćeri, Meri udana za Silić Marko i Tadijana udana za Franetović Jurica oba iz Staroga Grada. Očeva braća Marko, Mate i Slavo poginuli su kao partizani u 2.sv.ratu. Mate i Slavo na Sutjesci 1943 a Marko 1944. Otac Antuna, Markota, Mateta i Slavota je bio Mihovil Pavičić a njegova majka, Mileta prabaka,  bila je iz porodice moje majke, sestra mog pradjeda Marka Fredotović Budrović.

Govori je meni did "kad ti budeš veli a jo moli onda ćeš se ti s menon igrat". Tad nison kapi kako će on to opet bit moli a sad kad san u njegovin godišćima kad mi je to govori kapin. Vroćan se na ditinjstvo. Sve o čemu mi stariji znomo govorit je kako je bilo pri, kako smo se igrali ka dica, koje smo filmove gledali 60 i nike, ko je igro za Hajduka 66, ko je do gole protiv Vardara za parvi kup, kako smo mi Varbanjani tamo 70 i nike bili dobili For u balunu kad je Veljko Ćurin bi do gol, koje smo baraškode činili meštrima u skuli a ne spominjemo se kad idemo u butigu ča smo došli kupit isto ka i dite kad ga pošjedu u butigu pok dojde i zaboravi zoč ga je mat poslala. Ma neka, i drugo ditinjstvo je lipo, lipo se je spontit onih "dole ispod crikve" kojih veće poznajemo nego ovih iznad crikve. Lipo je malo odlutat nose, spontit se dičjih igrih i bit opet baren dokli provjemo ono molo dite. Nison se nikad straši starosti a i sad pod starost ne osjećan ni jid ni nemoć nego niko blago opuštanje, niku smirenost duha i ča se bliži ultima partenca ni stroha u čoviku od tega. Stroh je somo od moguće nemoći. Govoridu da je grubo ostarit a još gore ne ostarit ma jo se s tin ne složen baš posve. Lipo je ostarit a grubo je onima kojima ni bilo suđeno da upoznodu ča je to starost. Njih ćemo se spontit ove done oko Mortvega dona i kroz gončice o njima i baren, ako smo ih i zaboravili, kroz već izblidjene slike na storima grebima. Lipo, kruto lipo je doškat starost a još ako je u zdrovju di ćeš boje želit sebi i drugima 

Komin, iznad komina pod krovon od ploč od stine od dima čorne grede, na njima visidu komoštre, na komoštrima kočul a na kočulu bronzin sa provislon. None podtakniju ogonj ložen od odlomjenih grančic od ogrizinih za kozu a ogrizine stojidu iza bančića na kojemu store none sididu. Od dima čorni zidi a u kantunu su i stora žorna za mlit framentun za peć kruh framentunjaču. Debondu na kominu vož sa provislon u kojem je voda da se smloči za razmutit malo mekinih za koze. Mahrama na glovi koju nisu skalovalale otkad je parvi stariji u muža fameji umar, od 30-e uvik sa čornon mahramon. Stora kuhinja puna dima ali dima koji ni peka tad za oči. Sad pečedu oči od suz koje some naviru zbog uspomenih koje ova slika vroća na odovna prohujalo ditinjstvo i nikad već ponovjeno doba. Doba velikog siromaštva ali i doba velike jubavi judih izmeju sebe. Doba velikega truda a ničega na pjatu osim malo zeja skuhanega u bronzinu i kojega kompira zaprećanega u tepli lug da se ispeče. Doba kad je puno putih obid bi malo kruha od šetemonu don smočenega u uje sa malo soli a večera malo na gradikulima popraženega storega kruha namočenog u čorno vino i uje. Doba kad je u ponarici stola butilijica sa ujen, kvasinon, škatula Divke, malo soli i cukra a u ormariću bocunić sa malo maravana da se zdravo vino ne trati nego čuva za prodat i butilijica sa malo prošeka za ulit vodnega dici u koru od jaja kad ga na veliku muku izidu da se napijedu ili za u njemu zamutit sirovo joje i malo cukra za kripost. Doba kad ni bilo špine nego je u kantunu na kočulu visi sić vode i potić od late za se napit a ispod ponistre lavel od stine sa rapon kroz zid da voda oteče vonka. Doba kad je na skanciji stolo nikoliko pjatićih od late a i ingleških aluminijskih iz rata. Peruni i žice od aluminija su stole u škafetiću rasklimanega stola uz banket sa bokun muke i maništre ispod pokriva na koji bi didi i unuci sidali  za jist a none su jile sideć na bančiću iz pjatića na krilu opasane traveson sa žepon u kojemu je uvik bi umendul, suka smokva ili orih za unuke. Doba kad je zimi bura probijala kroz buže ispod ploč, ispod rasklimanih vrotih na storima bartvelima i učesto razbijene koje laštre na teleru zaminjene sa malo kartuna ali je isto kuhinja bila tepla od jubavi koje je bila puna. Doba grubo i teško ali doba u koje bi se isto opet vroti.

Postoji nešto čudno i neobjašnjivo u Hrvatskim genima. Volimo biti gubitnici i sve što radimo radimo da iz pobjednika pređemo na gubitničku stranu a nakon toga živimo u mitovima o prohujaloj slavi. Možda će taj fenomen netko u svijetu i proučavati. U drugom svjetsko ratu smo uz velike žrtve ostali na pobjedničkoj strani ali se uporno trudimo da pređemo na gubitničku stranu sa svim posljedicama koje taj gubitnički status donosi. Taj gubitnički mentalitet ogleda se i u sportu. Od slavnih pobjedničkih košarkaša, nogometaša, rukometaša, odbojkaša danas su ostale samo gubitničke uspomene na slavne dane. Od 12 000 ljudi na Gripama na utakmicama Jugoplastike danas se toliko ne okupi na svim utakmicama 1.HNL. Od Europskih klupskih prvaka u košarci, rukometu još jedino se vaterpolo drži. Od ekonomski najmoćnije države u SFRJ postali smo ekonomski najslabija država u EU. Samo jedan izvezeni moderan brod iz Splitskog škvera donosio je više deviza nego cijela godišnja proizvodnja npr. Zastava auta. Od veselog naroda punog pjesme i radosti postali smo narod kukanja i bezizgledne budućnosti. Od hrabrog naroda koji je reagirao na svaku nepravdu postali smo kukavice nespremne na i najmanji protest protiv kriminala i pljačke dobara koje su naši očevi stvorili. I tješimo se samo s time da može biti i gore. Nažalost, to ima i svoje demografske posljedice. Kao što moju generaciju tamo 70-ih, 30 g nakon 2.sv. rata nisu interesirale priče ratnih veterana nego ekonomska stabilnost potrebna za zasnivanje obitelji tako ni današnju generaciju više ne interesiraju priče niti o 90-ima a kamoli o još nezavršenim idejnim sukobima 41-45. Puna im je kapa i ustaša i partizana i četnika. Žele samo ekonomsku stabilnost, dostojanstvenu plaću za svoj rad i ništa im više ne treba da bi ovdje zasnivali svoje obitelji. Ali stalna želja da se vraćamo u prošlost i pokušavamo gubitnike proglasiti pobjednicima a pobjednike zločincima troši energiju društva. Mladi zato odlaze tamo gdje nema četnika, ustaša, partizana, Srba, Hrvata, Bošnjaka. Tamo gdje se gleda čovjek kao jedinka bez obzira na vjeru i naciju kojoj pripada. Nažalost, i ja se spreman otpratiti mogućeg iseljenika. Navodno samo za kratko ali mislim da ću ipak morati u svom malom studiju snimiti ko zna koju po redu hrvatsku verziju Emigrant Song. Kad mater Domovina ne želi svoju djecu uz sebe djeca će za svojim putem a ti Domovino pod starost čekaj da te posjete djeca koju si sama otjerala. Ti oče i majko koji iz neobjašnjivog straha šutiš gledajući nepravde u društvu čekaj poruku svog djeteta i slike svojih unuka preko fejsa i barem u mislima ih drži na koljenima i pričaj im priče kad uživo nemaš kome jer samo ljubav za Domovinu, samo tri srca crven, bijeli i plavi nisu dovoljni za nahranit dijete 

Varbovačke mažoretkinje

Prekrasan i hvale vrijedan pokušaj dragih Vrbovki da u svom mjestu organiziraju mažoretkinje. Djevojčice su oko 2000g. nekoliko godina vrijedno vježbale, postigle visoki nivo umijeća ali kako su dolazile u djevojačko doba, tamo 7. ili 8. razred, odustajale bi. Mažoretkinje su okupljale djevojčice ne samo iz Vrboske nego i iz Vrbanja i drugih naselja i šteta da bi djevojke odustajale baš u onim godinama kada su već imale iskustva i mogle samo više napredovati. Ipak kod svih su ostale lijepe uspomene kojih će se i kao bake sjećati i pričati unukama o svojim nastupima, možda će sačuvati i neku sliku za uspomenu i na nastupe i na prijateljice iz mažoretkinja ali i na vrijedne Vrbovke na čelu sa Anitom Blašković i  Đanom (Joana) Blašković  koja ih je vježbala prenoseći im svoje znanje i iskustvo. Žao mi je što su nakon nekoliko godina uspješnog rada Vrbovačke mažoretkinje, nadam se ipak privremeno, ugašene 

Cavtat , Svibanj 2000g.

Vrboska, Ožujak 2000g.

Vrbanj, Lipanj 2000g.

Slatki šipki! 

Bome svi vi malo stariji se spominjete ča nan je u ovo doba godišća znači slatki šipak. Spominjete se kako smo ih hodili brat u Vrisnik ispod pekare, u Dol u tete Sonje po morkloj noći priko Prismena. Spominjete se i beštimih od judih kojima bismo bili obrali šipke ali ne somo obrali za izist nego i činili šćetu jer nismo mogli sve izist koliko bi obrali pok bi ih bili hitali ali eto vajalo je poć krast šipke. Jedon u Vrisnik ispod pekare je imo kruto lipe šipke i uvik ih je čuvo do kasna u noć ma mi bi išli kasnije kad ide leć. Ali jedon put on je izgosi letriku u kuhinji i uškuro nas čeka. Mi se popeli a on izoša sa šćopon i poče vikat. Koje je to bilo tarkonje, do Svirač nismo fremali. A dičina bome od desetak godišć. Bili bi išli priko Mihovilovega vartla uz skalinice kod kapelice sv. Mikule i barba Miletu obrali priko kina kad je on bi na ulazu kida korte. Žbaralotovi su imali lipe slatke ali non je bilo neugodno poć ih brat radi Ivota koji je bi s nami u kumpanjiji pok bi Ivo doma svoje zabravo sa ničin na radiju ili nikon drugon gluposti tako da ne izojdedu vonka dok ih mi beremo. I Ivo je onda od gušta ji svoje šipke a moga ih je doma som ubrat ma ni to bi gušt. A ka dica mi smo mislili da nas nikor ne čuje kako se "šuljamo" po noći a bili bi nas čuli u Glavici dok smo bili u Gorici kako smo vikali ono....mučte, mučte da nas ne čuju  Jo san voli i mazdrenjake još veće nego slatke a oni zriju pri. I tako bit ću imo desetak godišć a baš i manje odluči jo poć ukrast Briškulinima mazdrenjak kod gustirne usrid dona. Oni su kako je još bilo teplo sidili isprid kuće niti 10m od gustirne i bome sigurno su me vidili i smijali se kako se jo pognuto šuljan priko zidića i gustirne, beren šipak i cili sritan da me nisu vidili uteka niz put doma ga izist onako zarna izmišana sa cukron u terinici ili pjatiću od late. Imali su lipi mazdrenjak i Albertinovi navar vartla prima Ravnici ali njega je bilo lako obrat jer barba Jure ni puno haja za vikat na dicu pok onda ni bi gušt poć njima brat. I tako san jo kad san poče lavurat novu kuću uz somu cestu usodi tri slatka šipka da dica moredu ubrat a jo ih gledat po noći i smijat se. Ma vrimena su se prominila i nikad nijedno dite ni ubralo šipak. I znote da san tužan radi tega. Ali danas oni imadu svega a non su šipki i murve bile sve. Danas mi padadu po klehu i gnjiju a nima ih ko taštat ni po donu a kamoli obrat po noći 

Prošek i kako ga napravit !

Prošek se obično čini od bile bogdanuše kojon se more dodat malo čornega molega plavca tako da boja prošeka more bit od žute do boje meda. Ali ako ni bogdanuše čini se je i od kuča. Po starinsku bi se one moti pune zdravega grožja ostavile ča veće na suncu, baren šetemonu don nakon ča se drugo obere, da grožje boje sazrije i da se smanji količina vode u zarnima, nakon tega se to grožje dobro izgnječi i ulije u sud da vre. Prošek na kraju vrenja ima nojmanje 15% alkohola i visoki postotak sladora. Obično se konto da je nojboje da ima slador oko 27.
Ali obično se je prošek čini na malo drugačiji nočin uz dodovonje cukra. Dobro bi se u većen sudu, a doma u maštilu ili vridici, izgnječilo bilo grožje koje se je imalo. Ako je bogdanuša dobro je ma gnječilo se je i kuč. Kogod bi doda i malo čornega kojega je imo da prošek ne bude žućkast nego malo kafen. Kad bi ga se dobro izgnječilo odlilo bi se sok i procidilo ga kroz gušće sito da pinke od grožja ne gredu u sok za prošek. I onda bi se u to soka dodovalo cukar i mišalo da se cukar dobro otopi. Mirilo se je slador sa provinon za slador i kad bi došlo na 26,5 bi se fremalo dodovat cukar jer kad se otopi cili cukar ča se mišonjen ni uspi otopit slador bi naresa na 27 do nojveće 27,5 i to se konto ka nojboja mira za slador prošeka. Nakon tega se je ti prošek ulivo u sud koji se ni zatvoro dok ne fini vrenje nego bi se somo čogod stavilo na rapu da koja beštija ne upode unutra. Nakon i misec don kad vrenje fini  i talog od masta pode na dno se gotovi prošek pritoči u demejone u kojima će stot ili u manji karatilac. Vajo stot atento da se kod pritokonja sud u kojemu je prošek ne hmuta da se talog ne izmiša sa prošekon. Jo san obično čini manje prošeka, tako do 20l, i to bi parvo bi uli u demejonu koju bi stavi na povišeno misto da lašnje povuče kroz pumpin kad počen pritokat a koja ni bila opletena da boje vidin dokle je feca  i onda bi pritoko sa pumpinon ali ga nikad nison stavi duboko nego baren parst iznad fece da pri kraju ne usisa fecu. Niki su stavijali nika sredstva za bistrenje prošeka ma jo nison ništa stavija. Prošek se je pritoko kroz gustu peču u obliku saćca tako da su i nojmanje čestice taloga ostavale u temu saćcu a obično se je rukami čistilo talog sa dna saćca da prošek more točit. Tako pritočen prošek se je ostavijalo dvo, tri miseca da skroz izbistri i onda bi ga se tamo u jenoru još jedon put pritočilo na isti nočin i to je bilo sve. Već ga se ni pritokalo. Doržo se je za piće u obično ukrašenim caklenim bocama u veltrini tinela a pi iz molih žmulićih i sa njin se je častilo goste uz koji domoći kolačić ili uz pašurate. Za kripost bi se sirovo joje sa još malo cukra zamutilo u žmulu sa prošekon i pilo. Često se je pi i razvodnjen a dici se je imalo običaj za nagradu kad izidu joje u koru od jaja ulit malo vodnega prošeka da se napiju. Dodovo se je i u nike spize kako npr. u brujet ma to oko kuhanja su već stvori u koje se ne kapin. 

Sok, liker i slatko od višnjih!
Ukusi ditinjstva

U caklenu bocu sa širokin vorhon se stavidu višnje i cukar i boca stavi na sunce. Mira je da na kilo višanj gre i kilo cukra. Po običaju to stoji na suncu 40 don. Svaki don se miša pajkon dok se cukar skroz ne rastopi. Nakon 40 don kad je sok dozri se sok odlije u butilije i stavi u hlodno u konobu. Sok se je muti sa vodon za piće. Na one višnje ča su ostale se more u bocu nalit rakija od drofa, pustit niko vrime da rakija ćapo gušt i tako dobit liker od višnje /cherry-brandy/. To je did imo običaj učinit rakiju od višnjih za sebi ujutro oprat justa posli sna ali mat  bi te višnje koje su bile slatke stavijala u mole caklene boce i onda bi ih guštali jist kako slatko od višnjih. Vajalo je da stojidu u hlodo, posli kad su počeli frižideri doržali smo ih u frižideru u dnu, da se ne usplisnavidu. 

Vanilija kiflići po riceti moje tete, Lučice Buratović.
Ovakve kifliće koji me vroćadu u ditinjstvo je činila i moja mat i slala mi u Split dok san bi u sridnjon skuli da iman za se poslodit ali ih ni posipala sa cukron. Mogle su puno stot meke.

30dkg muke (brašna), 20dkg maslaca, 10dkg mlivenih orihih, 8dkg cukra, 1 kesica vanilin cukra

Umisit tisto od ovih sastojaka i, iako ga niki imadu običaj stavit u frižider jednu uru, odma od tista formirat kifliće.

Sve oko tista lavurat sa hlodnima rukami pok ako su ruke prirodno teple malo ih rashlodit hlodnon vodon ali ne smidu bit mokre. Boje nego da su ruke teple da se tisto ne slipje po rukami. Maslac isto neka bude hlodan.

Posložit u rašćeru i stavit u pećnicu zagrijanu na 160° i peć dok ne počnu malo rumenit ali da ne zagoridu. Obično se peču 8-10 minutih.

Nakon tega još vruće kifliće uvojat u cukar u prohu. Ali more se ih jist i bez da ih se uvojedu u cukar a tako ih je volila činit moja mat.

Na slici je moja teta Lučica, materina sestra.

Štrudel od grožja po riceti Klaudije Gamulin iz Staroga Grada

1-Male,slatke crne bobe

2-Maslo,mrvice, cimet... ko za knedle sa šljivama

3-Naribana jabuka (može i bez) i marmelada da poveže smjesu od prezla

4-Nadjev sa svim sastojcima

5-Od jednog pakovanja lisnatog napravimo 4 štrudle i zarolamo

6-Listići masla odozgor

7-Gotovo!!!

8-To e to 

Marmelada od malega plavca i jabuka po riceti Klaudije Gamulin iz Staroga Grada

Slike i tekst: Klaudija Gamulin

1-2 kg crnog sitnijeg grožđa

2-3 jabuke, 200g šećera, 2 vanilin šećera, 2 vrećice želina 2:1

3-Kuhati sama zrna grožđa dok ne popuca opna

4-Propasirati na najveće sito

5-Rezultat, smjesa sa košticama, sad propasirati na najsitnije sito

6-U sok od grožđa staviti šećere, nasjeckane jabuke i malo cimeta

7-Omekšale jabuke izvaditi i malo prognječiti (ne skroz)

8-Opjeniti, staviti želin..

9-...i to je to što sam u konačnici željela dobiti.

Pasijans - Ranžirni kolodvor

Karte se izmješaju. Za početak igre slaže se karte u 4 niza. Na početku svakog niza je As, iza njega dolazi praznina a ostala polja u nizu sa 10 karata se popunjavaju nasumično izmješanim kartama. Cilj igre je popuniti nizove od 10 karata istom bojom  stavljanjem na prazno polje karta iste boje za broj veću nego je već u nizu. Iza asa dolazi dvojka pa trojka itd. Umjesto karte koja se uzme za popunit prazno polje u nizu ostaje praznina ali treba kombinirati prije postavljanja karte na već popunjeni dio niza da praznina ne ostaje iza kralja (13-ica) jer onda se iza 13-ice već u kombiniranju ne može postaviti nijedna karta pa je ta praznina neiskorištena. No nemoguće je izbjeći da sve 4 praznine ne ostanu neiskorištene do kraja igre pa kad se to dogodi da su ispred praznina 13-ice karte koje su već posložene u niz se ostavi, druge se podigne i opet izmješa, iza već postavljenih karata ostavi praznina te izmješane karte opet iza praznine posložiti do 10 u nizu i nastavlja se igra. Ako se ni nakon tri prekida zbog praznina iza 13-ica ne uspije složiti niz igra se prekida jer slaganje pasijansa nije uspjelo i počinje se ispočetka. Na prvoj slici je prikazana početna postavka igre a na drugoj upozorenje kakve praznine treba izbjegavati.

Bruštuloni umenduli sa cukron

Sastojci: 10 dkg pinkih od umendulih, 10 dkg cukra, 1 kesica cukra od vanilije, 2 žice vode

Ove sastojke se stavi sve zajedno na lagani ogonj. Pusti se da se cukar rastopi i voda ispari a da smjesa bude još tekuća. Nakon tega stalno mišat i čekat da se cukar počne opet zgusnivat sve dok se ne čuje pucketonje. Tad se makne sa ognja i miša bez fremat sve dok se i ostatak smjese ne zalipi za pinke.

 

 

Istine i zablude!

Čitam često politički motivirane "istine" o partizanskim privilegijama i velikim mirovinama koje opterećuju proračun pa "domoljubi" traže da ih se, tim još živim starcima koji su stvarali SRH čije smo granice, himnu i ustavnu odredbu o pravu na samoopredjeljenje do odcjepljenja naslijedili, i ukinu. Istina nije uvijek jednoznačna ali evo jednog priloga istini iz prve ruke. I slika kruha i paštete je dio te istine.

Moj otac Ivan Razović otišao je u partizane sa 19 godina u ranu jesen 1942. U bitki na Sutjesci je kao osobni kurir i pomoćnik puškomitraljesca legendarnog Save Kovačevića bio prisutan njegovoj pogiblji a i on je bio teško ranjen šrapnelom koji je i ostao u kori glave. Savu su pokopali a njega, kao i druge ranjenike nesposobne za kretanje, ostavili sa puškom i jednim metkom prepuštene sudbini jer su borci nakon proboja već bili iscrpljeni za teške ranjenike nositi. Taj jedan metak je bio namjenjen da se ubiju ako ih onako ranjene pronađu četnici jer bilo je bolje biti mrtav nego kao ranjenik pasti u četničke ruke. Srećom, nakon nekoliko dana onako isrpljenog i bez hrane, sa mnogo izgubljene krvi pronašli su ga dvoje djece Srbi iz istočne Bosne, odveli doma svojima koji su ga njegovali i skrivali od četnika dok se nije oporavio. Ali čelništvo Treće divizije ga je već bilo prekrižilo i poslali su u Vrbanj obavijest o njegovoj pogiblji pa su mu djed i nona i dali misu za pokoj duše. Nakon javljanja u diviziju poslali su ga doma na oporavak i možete zamisliti osjećaje djeda i none kada su u jesen 1943, u noćne sate kad su već spavali čuli kucanje na kućna vrata i glas sina kojeg su već bili u mislima izgubili. Nažalost, drugi Vrbanjani nisu bile te sreće jer je samo u jedno jutro u proboju obruča na Tjentištu palo 15 vrbanjskih mladića. Nakon oporavka opet mu vrag ne da mira i odlazi natrag u borbu ali sada u dalmatinske divizije sa kojima je došao i do Trsta. Nakon rata ostao je u vojsci kao pripadnik KNOJ-a i do kraja 1947 vodio borbe sa ostacima četnika i balista na Kosovu i Metohiji. E, i  "domoljubi" sigurno misle da je nakon povratka njega čekala velika mirovina ili barem dobro radno mjesto. Niti jedno, niti drugo. Naša obitelj je bila veoma siromašna i od zemlje je djed jedva hranio obitelj preživljavajući uz pomoć kotla za rakiju te za oca i njegovu obitelj kad se je oženio nije bilo tu izvora prihoda. Radio je sezonski na ugovore sve moguće, od smolarenja borove smole, sezonskog rada u PZ Vrbanj do svih drugih radova a usput pomažući djedu i noni u polju. Najveća zarada mu je bila kad bi jednom godišnje mjesec dana kao rezervni kapetan držao predavanja na predvojničkoj obuci. Kad je vidio da sa tim ne može hraniti sebe, mater i mene otišao je u Ljubljanu radeći u točioni vina a popodne i navečer kao konobar i izbacivač u restoranu Činkole. Majka je bila zaposlena u Pharosplastiki. Kad se je rodila sestra otac se je vratio ali nije kao partizan dobio posao nego je mater morala dati otkaz da on dođe na njeno mjesto. Plaća je bila oko 15 000 tadašnjih dinara što je bilo minimum minimuma i kad je sestra napunila dvije godine opet je otišao na staro mjestu u točionu vina u Zalogu kod Ljubljane uz dopunski rad u restoranu Činkole. Majka se već nije uspila zaposliti pa smo preživljavali od onog što nam je otac mogao poslati. Slika kruha i paštete je vezana za taj period. Čekalo se je tih očevih 15 000 iz Plastike da bi se meni moglo jednom mjesečno kupiti pašteta koja je trajala sedam dana i mazala se je toliko tanko na suhi domaći kruh tek da se osjeti miris. Dvije paštete mjesečno mi nisu bile moguće. Tada mi se je kao najveći doseg bogatstva činila mogućnost kupiti za sebe cijelu paštetu, dobro pečeni kruh i neko gazirano piće. Sebe sam kao dijete ponekad i zamišljao kao bogataša koji izvadi meki dio iz kruha, ostavi samo koru i namaže paštetom a poslije se napije gazirane narančade. Nisam ni mislio da može postojati nešto veće što bogataš može sebi priuštiti. I tako do dana današnjeg, ostalo je barem dva put tjedno kruh i pašteta kao sjećanje na siromašno djetinjstvo. Otac se je nadao da će u Ljubljani dočekati punu mirovinu ali 1967 taman kad sam ja morao u srednju školu aktivirao se je geler u glavi i morao je u invalidsku. Pet godina se je htjelo dok se je opet oporavio i u polje nije mogao a kako su me školovali to ni danas ne znam. Kako nije imao novca za moje školovanje pokušao me je, nadajući se u neke partizanske zasluge, upisati u vojnu školu ali radi nekog banalnog suženja sinusnih kanala proglašen sam nesposobnim za vojsku te ni tu partizanština nije bila prednost. No ta nesposobnost je najednom prestala kad sam dvije godine poslije bio na regrutaciju, ili kako smo tad govorili"pod Levu". Bio sam ipak potpuno zdrav. Kad je otac 09.01. 1995 umro u njegovim dokumentima o mirovini vidio sam da je on cijelo vrijeme uz invalidsku mirovinu primao borački dodatak u iznosu oko 290kn. Eto te fame o velikim partizanskim mirovinama. 290kn za svih pet godina ratovanja i ranjavanja i nikakve druge privilegije. Srećom, imao je slovensku invalidsku pa bi proživio i bez tog hrvatskog dodatka od 290kn. Nakon njegove smrti moja majka je kao obiteljsku mirovinu nasljedila 70% od njegove invalidske mirovine ali u nju nije bio uračunat i taj borački dodatak jer se je on očevom smrću prestao isplaćivati. Toliko i o nasljeđenim boračkim mirovinama.

Hvarani poginuli u drugom svjetskom ratu