Blog Vrbanj

Svi smo mi Super Mario iliti "ponoćno filozofiranje dokonog umirovljenika" 

Kad ja kćeri pričam o nečemu od prije petnest godina ona reče...ma tata to je bilo prije skoro pola moga života, tako davno i ne interesira me. A meni se čini da je ne ono prije 15 nego i prije 30 bilo jučer. Protok vremena ne postoji, vrijeme ustvari stoji ali mi imamo subjektivan osjećaj da vrijeme teče. Čudno, ali kada danas razmišljam o utakmicama Hajduka 60-ih te slike radijskih prenosa su mi kristalno jasne a SP prije četiri godine kao da je bilo veoma davno. Iduće SP doći će u tren a već ću imati 69. Ne znam da li i subjektivni osjećaj protoka ima svoja posebna pravila osjećajući protok prema nazad ili prema napred. Kad smo išli u školu ili bili u vojsci dani dugi i nikako proći a kad sam bio na praznicima doma ili kad si na godišnjem ti dani prolete. Danas mi dan traje veoma kratko jer za obavit neke poslove za koje sam prije trebao dva sata danas trebam pola dana. Sve je to samo subjektivan osjećaj a vrijeme stoji i stoji na mjestu do vječnosti i ne teče, ne prolazi. Gledam svijet oko sebe i vidim ga takvog kakvog vidim. Ali mi svi imamo samo pet osjetila i to nesavršenih sa ograničenim opsegom osjeta. Čujemo samo od 50Hz pa do 16 000Hz, vidimo samo raspon boja od crvene do ljubičaste a sve tonove iznad našeg uskog čujnog opsega ne čujemo, sve ono što postoji iznad ili ispod našeg vidnog osjeta ne vidimo a možda uz naš svijet postoji paralelni svijet koji je u drugom opsegu svijetla i za nas ne postoji. Možda ni ovo što vidimo niti ne postoji nego naš programirani mozak kompjuterskog lika to tako "vidi". Kada bi stara analogna televizija imala svijest zaključila bi danas da je došlo do smaka svijeta jer ona već ne prima niti jedan program a u svijetu valova koje ona ne prima oko nje buja daleko veći život. Kad bi stari tranzistor pokušavao uhvatiti svoj radio Split zaključio bi da već ne postoji ni on niti ijedna druga stanica osim nekih jako dalekih svijetova a ustvari oko njega u području koje on niti ne opaža desetine stanica emitira i postoji novi, drugi život. Mi smo kao stvorenja veoma nesavršeni i tehnološki nazadni čak i u odnosu na mačke koje se sporazumijevaju telepatijom, koje vide i po noći i ono ispod crvene boje što mi ne vidimo i čuju zvukove koji za nas ne postoje, koji vide kroz zid jer za njih zidovi ne postoje. Mi smo možda samo virtualni likovi iz jedne nesavršene i na brzinu programirane stare računalne igre koju u nekom jačem računalu igraju dvoje...Bog i Vrag, Dobro i Zlo.. ili jednostavno dva zajebanta za koje smo svi mi samo oni mali računalni virtualni likovi kao Super Mario. Tvorac igre nas je kao likove u igri programirao tako da u svim istim situacijama svi likovi djeluju isto i nije se baš potrudio i dao malo maštovitosti. Sve je u ovom virtualnom svijetu u kojem "postojimo" predvidljivo a vrijeme, vrijeme se ni ne miče jer ni ne postoji.

Zovnoć Na Jurića Nad Basinu.

Na Jurića Nad Basinu di imadu materini je u moje ditinjstvo bi posve drugi ugođaj nego u Rozovon Punti. U Punti ni bilo zemje niti za pomidoru usodit ni vode depju, ni društva jer smo bili na osami ali je bi lipi pogled na more i Broč, bili smo u vali i mogli se kupat i vozit kaićen kad smo itili. Puho je meštrol i burinac. Kućica za beštije je bila jedva visoka da se tovarčić more uvuć ili da stanu dvi koze, kućica za spat je bila mola a kuhinja je bila jedna mola tezica na jednu bondu otvorena jedva da se unutra more naložit ogonj. Bila je u kućici jedna škrinja u kojoj se je doržalo malo uja, kvasine, soli, cukra, divke, maništre, rizih da se ako ne bude ribe radi grubega vrimena ili se ne more doma radi darža ima čo za izist. Na Jurića je bilo posve drugo. Parvo bilo se je puno bližje Varbanju, bilo je dosta susidstva, Budrovići iz Gorice, svi Gašperinovi, Tripetovi, Stipećovi, Gujičini, Turići a i uvik je niko pasovo sa živin. Kućica je bila malo veća a kuhinja je bila opose i u njon mista za komin, za stolić a i velika ponara sa vrotima u kojoj se je doržalo provištu da miši ne introdu. Dvor je bi popločan i na dvoru veliki stol od stine a bili su i dvo vela trima i to jedon za trovu a drugi sa malo dvorića za živo i koze. Od bure su štitili bori a meštrol se ni ćuti nego somo tarmuntona. More se ni vidilo nego je vajalo izoć do Stipećove kućice za ga vidit. Gustirna je bila veća a bila je i još jedna daje od dvora. Oko kućice je bi veliki komp sa obradivon zemjon di je bilo maslinih, lozja, višnjih, umendulih, jabukih, kruških, smokvih, pomidorih i druge frutarije a u dvoru veliki umendul ispod kojega bi se prileglo od popodneva dok malo ne pode sunce kad bi se žanjalo levondu ili brolo višnje. U Basini naši dok san jo bi dite nisu ništa imali nego su ordenje za brod i vorše doržali u Cvitića konobi. Dice okolo je bilo dosta za se igrat i nikad ni falilo kumpanjije. Bilo je i borih za se igrat u hlodu ali sve je to veće ličilo na život u Varbanju u Stranici. Naši iz Stranice nisu imali običaj poć od subote zovnoć i onda ostat ujutro na ribe ili na kuponje nego se je tamo hodilo za lavurat i ostavalo po nikoliko don spat da se ne dangubi hodeć do Varbanja pok bi i mene liti bili vazeli sa sebon. Bilo bi se digod i išlo onako zovnoć ma malo. To je nojveće hodi did Ivon sa barba Ivanon Krovatovin iz Dola, od neviste Line mu ocen. Did Perko je voli more i kajić ma didu Ivanu ni bilo puno briga. On bi iša na lupare, na motu na hubotnice, hiti koju voršu po rivu u Basinu ma nikad ga nison vidi u brodu. Njemu je ka lovcu bilo važnije ubit kojega puha i tote mu je Ivon Krovatov bi kumpanjun. Oni su lovili i pekli puhe i provovali mene nagovorit da ih jin ma nisu uspili. Barba Marko je voli more i ribašćinu na vorše ali ga nikad nison vidi da se je smoči u moru. Kako su tete Lučica i Ružica volile čitat uvik je u ton kućici bi koji libar i meni nikad ni bilo dosadno. U Rozovih je bi i tranzistor ma u Budrovićih ne jer niti did a niti barba nisu baš bacelali za vijesti i za mužiku. Malo prenos utakmice i to je sve. Tad san još uvik bi jedini unuk i kumpanjije od rođaka i rodicih ni bilo a jo san bi mezimac svih u Stranici. U Rozovih je bi običaj kad se ide zovnoć tek poza podne partivat nose a Straničari bi već u deset imali običaj bit u Varbanju. Rozovi bi očistili ribu odma na moru a Budrovići bi je donili doma neočišćenu i onda bi teta Morica i nona čistile i dovale dile maškima. Ako je barba Morko imo čo posla za spravit oko poja na Jurića bi bi iša od popodne i vaze mene za kumpanjiju a ujutro bi sa njin iša dignut vorše jer nikad ni hodi a mene ostavi spat nego ako je baš bilo grubo vrime. E to dizanje vorših mi se je nojveće i urizalo u ponćenje. Uvik smo se dizali rano i onda suputnicon do Basine, na vesla do vonka Basine (posli je i barba nabavi pentu). Obično bi sunce apena isticalo iza Bijakove a mi bi već bili na pošti od vorših. Kako je bilo lipo ujutro na moru u ono tišine dok sunce ističe. Rozovi su imalo malo pletenih vorših i veće smo koristili one na sarce gvozdene sa mrižon a barba Morko je skoro sve imo pletene koje je hita vezane po nikoliko sa konopon i onda je bilo puno lašnje zadit ih rančikon jer je bilo dosta bilo di konop zadit. Obično ih je hita dvo sinjola, jedon na sarbunjačinu iza punte od Rosohotnice a drugi blizu Zečeva. Kad bi digli oba sinjola vorših i vrotili ih nose obavezno bi se iskarcali na Zečevo i ubrali ono suho plavkasto cviće ča puno duro i ima ga somo na Zečevu. U darvene vorše se ni hita abrum nego somo u gvozdene a posli je i barba Marko nabavi i gozdenih ali one okrugle sa dvo saćca. Na gvozdenima voršima su bila vrotica vezana žicon kroz koja bi se riba istresla a na pletenima voršak zatvoren čepon od grančic gluhoča i fremon spicon kroz voršak i kroz njega. Kroz ti voršak bi se riba istresla u bokun sićica sa malo mora. Jedino je vajalo stot atento ako je bi koji pauk i imat sa sobon oštru britvu i odma mu oni rogaj ča bode osić da te ne ubode dok repa po siću jer je bi otrovan i ruka bi pomodrila i natekla donima posli. I tako oko osme ure bili bi već u Basini, ostavili ordenje u Cvitića konobu i nanoge na Jurića. Posli je i barba ugrodi kućicu uz more ali tad san već bi veli i nison nikad u njon prispa. Na Jurića ni vajalo iskat živo jer je bilo zatvoreno u dvoriću trima i moglo se je učas parićat za partencu. Ribu bi se stavilo u vrićicu, ubralo i koju pomidoru i pomalo pud Varbanja. I drugi iz Basine su imali običaj poć na Velu misu pok je usput bilo dosta svita na živemu ( a bome i ovde stariji na sedlo a mlaji na guzicu). Ni did ni borba nisu imali veliki običaj hodit u crikvu ali bi se probukli i izošli do crikve malo se vidit sa sviton pri i priko mise a did Ivon bi digod mene odve na misu ma i to ritko jer ni bi pacjenat stot na mistu u crikvi. I tako posli mise bi obidvali ča su nona, teta i teta Lina parićali i jo bi pomalo partivo doma u Velu bondu. Nona i teta bi obično hodile na Večernju a jo sa ocen Za Gorice u šetnju. Pasovali bi udaj di mi je sad kuća i gledali Kapitonov balkon pun cvića. Ti balkon se je vidi i iz Stranice iz kamare none i dida a kako san malo bi po Gorici to mi se je činilo čudo.....balkon u selu! Nison moga ni promislit tad da ću ti balkon gledat svaki don po cili don a ne somo od nedije popodne.

Na slikama ispod su dvor, kućica i kuhinja iz teksta. Slikano 2005 dok još korov nije prikri dvor a sad je već nemoguće intrat u dvor. Veća zgrada je kućica za sponje a manja kuhinja sa kominom. Između nih je gustirna. Isprid kuhinje se vidi skalina od stine ali ploče stola već ni. Iznad stola je bi tabor od gronih bora za hlod. 

ž

Petromas na petrolij kojega bi se večer bilo takalo da se vidi. Ovi na sliki je novije izrade i koristi plin.

Basina mojega ditinjstva, slikano pri 1965

Budrovića kuća u Basini. Na slici se vidi lijevo mala kuća koja je prva sagrađena, do nje desno nova trokatnica. Ovo je snimka iz 2007. Postoji iznad ovih kuća još jedna dvokatnica koja je sagrađena 2014.

Ja i barba Marko slikani u našoj kuhinji 2006, te did Ivan Budrovića i barba Marko. Did Ivan rođen je 1868 a umro početkom jeseni 1967a barba Marko je rođen 02.05.1929 a umro je 11.08.2014.

Priča o prolaznosti vremena 2

Ova priča je filozofska misao iz riznice prijatelja Ozrena Popović. Da li je i originalno njegova ne znam ali on mi ju je kroz njegov simpatični i dobrodušni osmijeh ispričao. Davno je to bilo kada smo imali oko 50 ali sada u 65 njegova misao još više dobija na smislu. Misao za razmišljanje ide ovako. Imam 65 g i kao i svima čini mi se da su te godine prošle u tren, da sam juče bio dijete a danas skoro starac. E sad samo još 30 puta toliko, samo još 30 generacija i vraćam se u doba Isusa. Rekli bi onako bez dubljeg razmišljanja da je Isus živio veoma davno. Ali što je to broj 30 u moru vremena. Izbrojiš do trideset u tren i u samo 30 takvih trena si 2000g u prošlosti. A rekao bi vječnost. Jedino naša djela vječno ostaju iza nas a život????? Pa što je to broj 30........?

Na slici Ozren Popović krajem 70-ih XX st.

Priča o prolaznosti života!

Jučer sam ispričao priču o noćenju kod kućice u Oskorušici i o ljetovanju u njoj. Stariji bi često odlazili u Vrbanj po, kako mi kažemo, provištu ili hranu. Mi djeca smo nestrpljivo čekali povratak, penjali se na krov kućice da bi što prije vidjeli djeda, oca ili majku kako dolaze na živini. I čim dođu odmah smo trčali do njih jer smo znali da je u vreći i nešto za nas, napolitanke, bomboni, mala lubenica....nije bitno jer sve bi nas razveselilo.

Jednom, možda i prije 15 godina, sam odlučio očistiti dvorište oko te kućice te sam cijelo jutro sjekao raslinje, kosio i spaljivao travu i suhe grane i onda popodne zadovoljan urađenim sjeo ručati na kamenu klupicu u hlad gdje sam i kao dijete znao sjediti. Dok sam jeo taj ugođaj oko stare kućice mog djetinjstva me je zanio i u mislima sam odlutao barem 40 godina natrag. Počeo sam zamišljati kako ću umjesto već napola srušenog starog krova postaviti betonsku ploču i na njoj sagraditi dvije sobice. Ispred kućice prema strani od mora i Brača u mislima sam sagradio gustirnu koja je ujedno bila i terasa, vidio sebe kako popodne sjedim na terasi u zaklonu od sunca koji je radila kućica i uz osvježavajući maestral uživam u pogledu na Brački kanal i bijele krijeste valova, na jedrilice u kanalu, na parobrod koji plovi u Jelsu, na Bol i Zlatni rat. Radio sam u glavi i nacrt te dvije sobice a najvažnije mi je bilo gdje ću smjestiti prozor sa koga ću gledati kad će doći djed ili otac. Toliko sam se uživio u sanjarenje da me je odjednom protreslo kad sam se probudio iz sna i rekao sam sebi: Ej, Petre nema već onih koje ti čekaš, davno su oni otputovali svoje puteve do Vrbanja i natrag. Sad si ti taj koga bi netko trebao čekati i veseliti se poklonu u vreći! To saznanje da je svih mojih tada možda 50 godina stalo u tren prolaznosti i da sam od djeteta koje sa terase bezbrižno gleda valove u trenu postao skoro starac me je toliko emotivno streslo da sam na brzinu pokupio alat, otišao i nikad se više nisam vratio do kućice. Prolazio jesam blizu ali više nikada nisam sjeo kod nje ni ušao u dvorište. A kada ću opet i da li ću uopće nisam siguran.

Na slikama je pogled od kućice iznad Oskorušice na Hvarski kanal, Brač i Bol na Braču. Fotografije je 1963 snimio Željko Ljubić sin od Nevenke i Đovanija Ljubić. Nevenka je sestra moje none Ljudmile rođene Matković Markovi a ima još i kćer Jadranku. Oni su svi dok se nisu djeca Željko i Jadranka oženili i udali ljeti za vrijeme studija dolazili kod nas na ljetovanje u ovu kućicu. Đovani je rodom iz Staroga Grada a njihova kuća se naslanja na kuću Botteri sa južne strane.

Jadranka Ljubić 1963

1963g. Ja, Željko Ljubić i rođak Nikica Franičević iz Vrisnika, sin moje tete Marije udane za Jureta Franičević. Njihova kćer je Ecija udana za Posinković Pero Pek

Zovnoć u Punti!

Subota je, sveti Ivon i još je poslih od poja a dohodi i levonda i ni se još stolo u valima ali bi otac ili did bili rekli: Periću hoćemol večeras zovnoć u Puntu. A Perić bi to jedva dočeka. Uzbuđenje u meni još pri obida. Odma po obidu bi se osedlalo živo, vazelo u vriću malo spize za večeru ako u voršima koje su ostale od pasone nedije u moru ne bude ribe, malo kruha i oko 3 ure pokret. Did ili otac na sedlo a jo na guzicu konja. Obično se je u Puntu hodilo puten priko Križica i kroz Medoja. Čin bi došli do Šaltura kućice već bi sarce počelo živje kucat a kad bi došli do Stipećovega i otvori se pogled na konol i valu Basine ogromna srića bi ispunila dušu. Vidili smo mi more i iz kuće u Varbanju ali to nismo nikor doživljavali ka pogled na more ali ovo, pogled na Primorje i koji brodić kako jidri po meštrolu e to je bilo ono dičjemu oku drogo. Fremali bi na Jurića da iz trima od materine fameje vazmemo malo abruma za u vorše ča smo ga donili iz fabrike u Varboski. A abrum su bile posoljene glove od sardelih ča su ostavale nakon čišćenja sardelih za pakovanje u sardine. I onda uz put ako je tamo bi ko od Budrovićih i Gašperinovih progovorit koju rič i introje se u istočna vrota od Punte. Kako se je hodilo bližje moru uzbuđenje je reslo a kad bi se otvori pogled na Bročki konol i Bol eto sriće i čudnega uzbuđenja koje bi žbrufalo kad bi vidi dvo reda kup navar krova naše kućice. Kad bi došli do dvorića oko kućice, raspartili bi živo, unili stvori u kućicu, doli živemu lokat, sapeli ga u parvu i zodnju da teže uteče i pokret u valu. Ako je bi otac on bi vaze pentu na rame ali didu je to bilo teško i radije je dupero vesla. Čin bi se malo skalali, a do mora u Oskorušici je bilo oko 150m, i vidili Bočac na bondu od Givnika eto veselje i srića. Uvik mi je posli kad san bi već veliki bi gušt slušat Olivera i pismu "Rojena valo, lipo moj živote". I onda pomalo skočit u kajić, unit vesla i rančik i to abruma i poć dignut vorše ča su ostale u moru od pasone nedije. Uvik bi bilo ribe u voršima (mriž još nismo imali) ali je znala bit usmardivena ako je već koliko don krepana jer bi veće ribe u vorši izile manje. Vorše smo za ušate i ciple hitali u Bočac, ispod našega na puntu od Mole Oskorušice di su u moru bili ostaci jednega potonulega broda iz rata su bili lipi škripi za ušate. Malo daje prima vonka na ploče se je hitalo vorše za trije jer je tote bila sarbunjačina. Daje prima punti od Pelegrina se je u valici ča smo je zvoli Muletova vala hitalo za kojega škarpunića a prima vanije je već bilo duboko i ni se hitalo vorše. Na punti od Givnika je bilo dosta pliće i hitalo se je vorše za hlape, jastoge, grancigule, u Pikovon vali za pice i šorge a ispod Givnika, onako po sridi ispod rumenih stin za pirke, sonjače i kneze. Za čarnjeje je bilo nojboje misto odma u vali di nan je sto vezan brod jer in je tote bilo kotilo a i za babe i porapnjake se je hitalo na sarbunjačinu Mole Oskorušice. E ma ni to bilo somo tako izvadit voršu. Did ili otac bi gledali kroz caklo u more i sa rančikon uz koji bi bila vezana stina sa anelon da boje tone pokušovali zadit voršu a jo bi sto na vesla. I onda beštimih...šija malo livin, sad šija desnin, sad voga na desno, sad voga dreto, pok opet šija.....uffff beštimodu otac ili did a meni vajo mučat i slušat kumonde. Ma kad se zadije vorša i vidi kako se cakli riba unutra cili jid se zaboravi. Onda hitit po rukovet abruma u vorše i opet s njima u more za ujutro, vrotit se u valu, vezat brod da ne tuče u kroj ako hiti bura, očistit ribu i pomalo nanoge uzbardo. Već bi se puno putih bilo i smarknulo ali bi takali citalenu za svitlo, takali tranzistor da malo sviri a ako su već bili počeli tonci na Borak slušali bi mužiku priko konola. Naložilo bi se ogonj, ispeklo malo za večeru ili skuhalo lešo i onda za mene gre oni nojslaji dil. Gledali bi po noći svićarice pod Broč ili pod Bijakovu, gledali svitla Bola i Murvice, čuli bi i glose judih po rivi u Bolu ako je bi burinac, gledali prima bondi di je For ako bi vidili svitlo kojega tad ritkega auta da gre za For, gledali zvizde i provjali dok se pomalo son nebi privoli na oči. Tad bi stavili podkladu na zemju ispod bora, sedlo okrenuli na bondu i blazinjica od sedla bi bila kušin za glavu, pokrili se sukoncen i slotko zaspali dok bi fratrići kantali na boru. Ni bi gušt spat u kućici nego ako je baš bila bura kako noćas. Ujutro bi se stariji digli u sunac istok i išli dignit somi vorše a jo bi spo dok me sunce ne razbudi. Oni bi se već vrotili i onda bi se ispeklo frišku ribu za marendu i put podnoge i opet u Oskorušicu. Ako je već bilo teplo i ako su u Velon Oskorušici bili Bujolovi Ivo, Mario, Andrica i Žbaralotovi, Sibe, Ivo i Nikša iša bi se kod njih skupa kupat a ako ne okupo bi se som na žaliću iza njihovega mulića, opet bi se išlo dignut vorše, hitit abrum za drugu subotu i odma poza podne zvolo bi se živo, napartilo stvori i partivalo u Varbonj da oni doma moredu obidvat ribe. Digod se živo i ne bi somo vrotilo jer bi nošlo kumpanjiju pok ga je vajalo poći iskat ma ritko kad. Bilo je stotine zvončićih ali svaki je imo svoj zvuk i svak je poznava svoje živo po zvončiću pok bi se popelo na krov i slušalo di će se čut zvončić i išlo po živo. I opet stori na sedlo a jo na guzicu ali sad bi u većini hodili doma nimo Lokvicu, Žbaralotovu i Pihurničevu kućicu na zopodna vrota od Punte i onda puten kroz Rašnik pasat nimo Ivončevu njivu ubrat koju pomidoru i eto nas doma za dvi popodne. Odma bi se na prišu parićo obid, did i otac bi se umili, otac u bufet, did na balote na Ravnicu a jo po Pjaci i jedva čeka da se požanje ono malo levonde i da idemo stot u Oskorušicu do Vele Gospe. Tamo bi bila cila fameja, rođaci Mikula i Ivica, rodice Ecija, Dijana, Silvana, sestra Miljana tako da je bilo kumpanjije za sve vorsti igrih a bome dohodila je i druga rodbina i ta lita u Oskorušici su ništo nojlišje ča san paso u životu. Ali imo san jo i drugo misto za zovnoć a to je Na Jurića i Basina od materine fameje ma o temu drugi put.

Kućica iz teksta navar Pelegrina, danas već skoro u raspadnutom stanju krova  

Valica Bočac u Oskorušici na bondi od Givnika

Vela Oskorušica i Bujolovi mulići. U moje ditinjstvo bi je somo desni mul iza kojega je su stoli Bujolov kajić i batana Zoneta Gutinega a od njega skala u moru i navar skale motovilo za izvukuvat brod po skali.

Pogled na valu Oskorušica. 

Satelitska snimka Oskorušice i pozicija kućice iz teksta

U spomen na sve Vrbanjane koji su se borili na Sutjesci a među njima je bio i moj otac Ivan Razović, u spomen na sve Vrbanjane poginule kao partizani a njih je 48 a od toga 16 je izgubilo živote na Sutjesci.

BITKA NA SUTJESCI

Napisao Ivo Goldstein za Globus. Objavljeno 16.06.2018.:

Ovih se dana, 13. lipnja, navršava 75 godina otkako je okončana bitka na Sutjesci, po žestini najveća i najteža bitka Narodnooslobodilačkog rata.Vrhovna komanda njemačke vojske shvatila je potkraj 1942. krajnje ozbiljno vojne i političke uspjehe NOB-a u Hrvatskoj i BiH (prvenstveno stvaranje “Bihaćke republike”;). Ocijenjeno je da je ugrožen cjelokupni njemački okupacijski sistem na području raskomadane Jugoslavije i cijelog Balkana. Stoga je Hitler osobno izdao upute o “konačnom uništenju komunističkog otpora”. Usred zime, već u siječnju 1943., Nijemci su započeli veliku ofenzivnu operaciju Weiss (koja je u poslijeratnoj historiografiji i publicistici bila poznata kao Četvrta ofenziva), s ciljem da unište glavninu partizanskih snaga na području NDH.

Prikupili su oko 120.000 njemačkih i talijanskih vojnika, ustaša, domobrana i četnika te su napali partizanske snage koje su na tom području imale gotovo 40.000 vojnika pod komandom Vrhovnog štaba. Nijemci i njihovi saveznici u pet su tjedana oduzeli partizanima teritorij i potisnuli glavninu snaga nekoliko stotina kilometara na jugoistok, prema dolini Neretve. Potkraj veljače i početkom ožujka činilo se da je za opkoljene partizanske snage stanje bezizgledno, ali su one iznenadnim udarom ipak probile obruč na Neretvi i prešle na lijevu obalu rijeke, teško potukavši četničke snage. Četnici otad na prostoru zapadno od Drine više nisu operativno relevantna snaga.

Pošto su prešle Neretvu i protjerale četnike, partizanske su se snage isprva okupile oko Boračkog jezera. Neke od njih dočekala je pleh-muzika Druge proleterske: radost i usiljena bezbrižnost posve oprečna smrti, ratu, gladi koja ih je okruživala. Partizanske jedinice potom su se krenule prema sjeveru, pa su se tako od kraja ožujka do polovine svibnja 1943. na širem području Foče partizani prikupljali i oporavljali. Nekoliko tisuća boraca bilo je iscrpljeno tifusom, bilo je tisuće ranjenika, o čemu je svjedočio Milovan Đilas: “Pegavi tifus široko je zahvatio neke jedinice, uprkos budnosti i staranju saniteta: tifusavi su bili krajevi kroz koje smo prolazili, kuće u koje smo svraćali, proplanci na kojima smo se odmarali.” Osim toga, i hrane je manjkalo: do prvih dana travnja u nekim partizanskim bolnicama ranjenici su dobivali dva obroka dnevno (kašu), otad samo jedan.

Planiralo se da neke jedinice krenu prema Crnoj Gori, da pokušaju proboj i prema Kosovu i Metohiji, čime bi se pomoglo albanskim partizanima. Svim tim operacijama bili bi stvoreni strateški preduvjeti za oslobađanje većih dijelova srpskog teritorija. Stoga je donesena odluka da se na širem prostoru Foče prijeđe Drina. Druga divizija je na desnoj obali rijeke naišla na slab otpor – talijanska se vojska gotovo nije angažirala, a Nijemci još manje. No, Prva divizija je, osim što je imala velikih problema prilikom forsiranja rijeke, na drugoj obali naišla i na četnike, koji su pružili jak otpor. Dakle, partizanske su snage zauzele izvjestan teritorij, ali zbog velikog broja ranjenika i bolesnika te općeg zamora dalje nisu mogle.

Tito i suradnici pogrešno su procijenili da ih na teško prohodnom planinskom području, gdje su se smjestili, Nijemci i njihovi saveznici više neće progoniti. ”Imao sam iluziju da će period do njihovog novog napada biti malo duži” - naknadno je priznao i sâm Tito. Međutim, nezadovoljan nepotpunim uspjehom operacije Weiss, Hitler je osobno već 30. ožujka naredio svojim jedinicama dalji progon i uništavanje glavnine Narodnooslobodilačke vojske - operaciju Schwarz. Brzo pregrupirane njemačke jedinice ponovno su uz pomoć svojih talijanskih, četničkih i ustaško-domobranskih saveznika i (prvi put) jedne bugarske jedinice, sve u svemu oko 127.000 vojnika, stvorile do sredine svibnja novi obruč oko glavnine partizana s ciljem da ih unište između rijeka Tare i Pive i na planini Durmitoru.

Tako se u obruču neprijatelja našlo pet divizija Narodnooslobodilačke vojske, ukupno nešto više od 20.000 boraca. Bitka koja se vodila mjesec dana - od sredine svibnja do sredine lipnja 1943. - u poslijeratnoj je historiografiji i publicistici zabilježena kao Peta (neprijateljska) ofenziva.

Vrhovni štab s Titom na čelu opet je prekasno saznao za koncentraciju neprijateljske vojske, bio je ”u potpunosti iznenađen”. Zapravo, čini se da im je dijelom popustio i oprez, jer su morali uočiti signale s raznih strana da se pokreće nova ofenziva. A upravo na dan kad su Nijemci, 15. svibnja, krenuli u ofenzivu (u ”koncentrični napad” na partizanske snage), Vrhovni štab naređivao je svojim elitnim jedinicama da oslobađaju neke lokacije (Kolašin i druge). Istraživači su poslije procjenjivali da je zbog toga ”Vrhovni štab bio prinuđen da kasni u svojim odlukama i dejstvima u toku bitke na Sutjesci”.

Komandant Prve proleterske divizije Koča Popović 17. svibnja poslao je Titu dramatičnu depešu /“neprijateljska akcija ima karakter ofenzive”/, a u kasnijim je raspravama “glavnim krivcem” za kašnjenje smatrao načelnika Vrhovnog štabaVelimira Terzića, “neodvažnog i nesposobnog da vrhovnog komandanta upozna s realnom situacijom”. Drugi svjedoci, također bliski Titu (poput Vladimira Velebita iĐilasa), tvrde da je Tito, iako je znao za ofenzivne pokrete neprijatelja, neko vrijeme otezao s naredbom za pokret, jer je čekao da se na teren pod partizanskom kontrolom spusti britanska vojna misija i da se priključi Vrhovnom štabu.

U međuvremenu je, čini se, izgubljeno nekoliko dana kako bi se pripremilo uspješno izvlačenje iz obruča. A misija pod vodstvom kapetana Billa Stuarta (zaduženog za obavještajna pitanja) i Williama Deakina (zaduženog za vojno-politička pitanja) spustila se 22. svibnja kod Žabljaka. Odmah su se na obali Crnog jezera ispod Durmitora susreli s Titom koji je tada boravio “u šatoru, a radio pored male vatre koja je pred njim tinjala”.

Dakle, Tito je tih dana opet bio u teškoj dilemi - čekati ili ne? I čekao je, što uopće nije čudno, jer je dolazak britanske misije u Vrhovni štab bio događaj prvorazrednog značenja. Od početka rata Tito je s nezadovoljstvom pratio kako Britanci šalju sve veći broj svojih časnika među četnike, na sve višoj razini. Prvo je tamo na čelu misije bio kapetan Hudson, pa je to podignuto na višu razinu dolaskom pukovnika Baileyja, a poslije je čak došao i general Armstrong, ukupno devet misija. Misija pod Deakinovim vodstvom bila je prva koja je išla samo partizanima. Titu je bilo veoma stalo da netko dobro vidi što se stvarno događa na terenu, tko se zapravo bori (a da se četnici bore na nacističkoj strani), što je ta Deakinova misija i obavila.

Možda su se, da se nisu čekali Britanci, tijekom bitke na Sutjesci neki stradali partizani i partizanski ranjenici mogli spasiti, ali je politička korist od dolaska misije bila nemjerljiva (ubrzo nakon bitke na Sutjesci počela je stizati svakovrsna saveznička pomoć koja je, po svemu sudeći, spasila mnoge živote). A što bi se događalo da do Vrhovnog štaba nije stigla Deakinova misija?

Međutim, Tito i suradnici, baš kao i za vrijeme bitke na Neretvi, podcijenili su mogući pritisak Nijemaca i njihovih saveznika. Čak je i 28. svibnja komandant saniteta generalGojko Nikoliš, kojeg je Tito upoznao sa smjerom izvlačenja partizanskih snaga, procjenjivao da su “izgledi za uspješan proboj bili, barem tog trenutka, dosta sigurni. A ta sigurnost u meni zasnivala se ne toliko na procjeni realne situacije koliko na sasvim opštoj vjeri u uspjeh, koja nas je pratila tokom čitavog rata i koja je bila toliko puta osnažena prethodnim uspjesima”. Uostalom, Tito je tijekom rata oko sebe širio optimizam, u teškim situacijama je svojim suradnicima govorio da “iz svake situacije ima izlaza”.

Prvih dana lipnja, dok su Tito i Vrhovni štab boravili u selu Mratinju, u dolini Pive, odlučeno je da se ide u proboj, u dva smjera. No poslije su se planovi mijenjali: Tito je, pritisnut okolnostima, naređivao jedinicama da zakopaju teško oružje, da se komore što više rasterete nepotrebnih stvari. Potom je, budući da je zavladala glad, naredio da se ubiju konji i upotrijebe za prehranu: “Sada jedemo konje bez hljeba”, javljao je podređenima, a naknadno je, u sjećanjima, tvrdio kako se jela “srijemuša i trava”. Borci su bili izluđeni glađu: neki su pekli svoje kožne opanke i jeli ih. Događalo se da, “kada bi avionska bomba pogodila nekog konja ili mulu, borci bi pojurili ka ranjenoj i onesposobljenoj životinji i rezali komade mesa”.

Za jednog od najžešćih napada njemačkih aviona u šumi Milinklade, u dolini Hrčavke (pritoku Sutjeske), Tito je ranjen u ruku. Kasnije je svjedočio Vladimiru Dedijeru kako je u jednom trenutku “dobro udarilo... pomislio sam, svršeno je”. Prisjećao se poslije kako isprva nije ni shvatio da je ranjen, nego je tek “poslije dužeg vremena osjetio da mi je ruka sasvim utrnula i rekao sam to Marku” (Aleksandru Rankoviću – op. a.). Očito je neko vrijeme bio u stanju šoka. Poginuli su vođa britanske misije kapetan Bill Stuart, jedan od Titovih osobnih pratilaca Đuro Vujović Španac te još šest boraca Pratećeg bataljona koji su svi bili u Titovoj neposrednoj zaštiti. Stradao je i Titov pas, njemački ovčar Luks, koji se inače za vrijeme bombardiranja od straha privijao uz Tita:

“Luks je ležao uz moju glavu te se tijelom tiskao o moje lice. Zaudarao je do neba i bio pun ušiju, osim toga mi je zaklanjao pogled. Gurao sam ga neprestano od sebe, ali zabadava - kad bih ga odgurnuo, tijelo bi mu se opet prevrnulo prema mom licu kao vreća žita.” Tako je Luks ležao i za vrijeme bombardiranja u šumi Milinklade. Kad je pala bomba, Tito je osjetio da je “kroz Luksa prošao drhtaj i da se ukočio”. Poslije je shvatio da je psa ubio šrapnel koji bi, smatrao je, “inače mene ubio”. Kapetan William Deakin, član britanske misije, koji je po Stuartovoj smrti preuzeo vodstvo misije, bio je ranjen u nogu.

Tito je bio jedini saveznički komandant koji je ranjen na bojnom polju. A i inače tih mu je dana i tjedana život visio o koncu.

Na sastanku Vrhovnog štaba 11. lipnja, u trenucima kad je bitka bila na vrhuncu, razgovaralo se o načinima proboja iz obruča. Bilo je onih, poput Koče Popovića, koji su mislili da dio jedinica treba krenuti u proboj, a da prethodno ostavi dio povjerenih im ranjenika. Tito je to odbio, rekavši da to ne može narediti ni kao komandant ni kao generalni sekretar Partije, a ni kao čovjek. Osim toga, dopustio je da se u slučaju potrebe dio jedinica preustroji na bataljone i čete i da se tako krene u proboj.

Tito je bio rastrzan svim tim dvojbama, ne znajući koje je od više ionako loših rješenja najmanje loše. Koča Popović poslije je procjenjivao da je u Tita tada bilo “i nesnalaženja, zbunjenosti u času kad se nije smelo oklevati”, da se “u jednom trenutku osetio gotovo izgubljenim jer je ukupna situacija bila krajnje dramatična, a njegova pozicija izuzetno teška već i zbog toga što se našao blizu začelja gde se nalazio i velik broj za borbu nesposobnih ranjenika”.

Ali Tito nije dopuštao da ga preuzme malodušnost niti da prijeđe na druge: 12. lipnja javljao je Kominterni da je “naš položaj težak, ali ćemo se izvući iz situacije, mada s teškim gubicima. Neprijatelj čini maksimalne napore da nas uništi, ali neće uspjeti”. Poslije je tvrdio da je u “historiji teško naći primjer da je jedna vojska imala takav nesrazmjer između boraca angažiranih u borbi i onih koje je morala štititi i zbrinjavati”, što je, po svemu sudeći, točno.

U jednom trenutku njemački general Rudolf Lüters, vrhovni zapovjednik svih neprijateljskih jedinica tijekom Pete ofenzive, procijenio je da su “jake partizanske snage opkoljene na vrlo uskom prostoru u području Sutjeske i Pive”. Kako je Lütersov telegram odisao optimizmom, netko je u njemačkoj vojnoj hijerarhiji na trenutak shvatio da je Tito zarobljen.”

Za glavni pravac partizanskog proboja izabran je prijelaz preko Sutjeske i dalje, na zapad. I tako je dio partizanskih snaga snažnim napadom na Sutjesci probio njemačke linije pa se preko Tjentišta i planine Zelengore izvukao iz obruča. No, partizanske jedinice koje su došle iza njih u proboju su razbijene pa su se sa šireg prostora Sutjeske izvlačile u manjim skupinama ili čak pojedinačno - “bili su to dani i noći puni strave i kaosa, kada se usred vojnog meteža činilo da je sve izgubljeno”. Tito je iz obruča nastojao izići organizirano, pod zaštitom Pratećeg bataljona. U ključnim trenucima proboja nosio je glavu u torbi, jer je od njemačkih položaja bio udaljen samo nekoliko stotina metara. Deakin, koji je bio uz Tita, tvrdi da se obruč zatvorio “pedesetak minuta nakon toga”.

Tijekom proboja Titova se pratnja osula - neki su poginuli, većina se nije uspjela organizirano probiti. Tako je Tito ostao samo s dvojicom pratilaca, odvojen od većeg dijela svojih jedinica. Čak su u jednom trenutku bili i zalutali, a kuriri koje bi poslali ili su poginuli, ili zalutali, ili ne bi pronašli one kojima su trebali odnijeti poruke. Radioveze koje je Tito imao s nekim jedinicama bile su prekinute, što je bila sreća u nesreći, jer su ih Nijemci prisluškivali i znali sve šifre pa su tako mogli saznati sve o partizanskim pokretima. Osiguranje je ipak ubrzo stiglo, poslije je stigao i Prateći bataljon.

U Petoj ofenzivi glavnina partizanskih snaga pretrpjela je gubitke kakve nikad prije ni poslije nije imala: izginuo je, prema kasnijim istraživanjima, 7541 borac, otprilike toliko bilo je i ranjenih, što znači da je oko dvije trećine sastava angažiranog u bitki bilo izbačeno iz stroja. Nijemci su imali oko tisuću mrtvih, a Talijani, četnici i jedinice NDH još oko tisuću.

Kad se obruč zatvorio, partizani koji su ostali u njemu nastojali su se probiti pojedinačno ili u manjim grupama. Milovan Đilas, koji je s Trećom divizijom ostao u obruču, sačuvao je oko sebe jednu grupu boraca te se, s podosta sreće, uspio izvući i mnogo kasnije pridružiti Vrhovnom štabu. I Centralna bolnica s ranjenicima ostala je unutar obruča, pa je većina nepokretnih ranjenika zajedno s liječnicima prepuštena na milost i nemilost neprijatelju:

Nijemci su otkrivali njihove grupe psima, pratili tragove, češljali vrtače, šume, pećine te su, prema zapovijedi generala Lütersa da ”nijedan vojno sposoban čovjek ne smije živ napustiti opkoljeni prostor”, na licu mjesta poubijali oko 1200 ranjenika, sve do jednoga kojeg su našli. Sanitetsko osoblje, liječnike i medicinske sestre, ako ih nisu odmah ubili, deportirali su u logore, odakle se praktički nitko nije vratio. Osim toga, Nijemci, ali i njihovi saveznici (četnici, Talijani) tih su dana sustavno palili sela, pljačkali stoku, strijeljali civile. U Crnoj Gori pobijeno je između dvije i tri tisuće civila, samo u selu Doli ubijeno je 450, a u šavničkom srezu 1437 osoba.

Iz vojne perspektive, gledamo li je kao bitku za sebe, bitka na Sutjesci završila je partizanskim porazom. Međutim, neposredni zapovjednik okupatorskih i kvislinških snaga u operaciji Schwarz general-major Rudolf Lüters istaknuo je: “Tijek borbi pokazao je kako su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje”, a zapovjednik grupe armija E general Alexander Löhr zdvojno je zaključio kako “prvotni zadatak da se oslobode njemačke jedinice koje su bile vezane u Jugoslaviji i pošalju na Istok uopće nije postignut, nego, naprotiv, bilo je potrebno na kraju akcije dovesti nove snage i komande”. Osim toga, general Lothar Rendulic u memo¬arima tvrdi kako je čak tisuću njemačkih vojnika tražilo tada premještaj iz Bosne, čak i na Istočno bojište (koje je slovilo za najteže), samo da izbjegnu borbe s partizanskim “bandama”.

Upravo zahvaljujući takvim partizanskim aktivnostima, umjesto da NDH i čitav jugoslavenski prostor budu svakim danom sve snažnija vojna i ekonomska pomoć njemačkom ratnom stroju, kako je u početku bilo planirano (“kako se predviđa, neće biti potrebno da se u Hrvatskoj nalaze njemačke trupe u znatnijem broju”, procjenjivali su Nijemci u proljeće 1941.), Nijemci su se, kako je rat odmicao, sve više morali vojno angažirati da se Pavelićeva država, kao i njihov okupacijski sustav na širem prostoru, uopće održi. U kolovozu 1941. na području okupirane Jugoslavije bilo je 30.000 njemačkih vojnika, a potkraj 1943., prema nekim izvorima, bilo ih je u jednom trenutku 254.000.

Partizanske snage iz bitke na Sutjesci izišle su teško ranjene, ali sa sačuvanim borbenim moralom. Čim su se njemačke divizije maknule s užeg prostora bitke, a pogotovo kad su otišle na druge frontove po Europi, partizani su najprije u Hrvatskoj, a zatim i u BiH, ponovno zaposjeli prije držana područja i relativno se brzo oporavili. Otad pa do kraja rata Nijemci više nisu bili dovoljno jaki da frontalno udare na glavninu partizanskih snaga, a partizani su preuzeli inicijativu koju nisu ispuštali do kraja pobjedonosnog rata.

Za hrvatsku je povijest bitka na Sutjesci izvanredno važna. Hrvati (po nacionalnosti) činili su 24,7% partizanske vojske (5220 od ukupno 21.105 registriranih boraca). Nadalje, najveći broj partizanskih boraca bio je s područja Hrvatske (8925), od čega 5195 iz Dalmacije. Po broju sudionika i poginulih u bici od svih gradova apsolutni je rekorder Šibenik – iz njega je bilo 1316 partizana, a poginulo ih je 535. Iz Splita je bio 1091 partizan, a poginulo ih je 557. Dalmatinske brigade imale su najveće gubitke: Druga dalmatinska 764, Prva dalmatinska 564, a Treća dalmatinska 531 partizana.

Upravo u danima kada su se na Sutjesci odigravali odlučujući okršaji hrvatski su partizani 13. i 14. lipnja na novooslobođenom području u Otočcu i sutradan na Plitvicama, u Lici, osnovali Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), vrhovno predstavničko tijelo Narodnooslobodilačkog pokreta za Hrvatsku. Hrvatski partizani koji su ginuli na Sutjesci vezali su Nijemce, Talijane i njihove domaće prišipetlje na taj prostor kako bi se više stotina kilometara na sjeverozapad mogao osnovati ZAVNOH, izvorište današnje hrvatske državnosti.

Malo je reći da je sramota da današnje državne vlasti zaboravljaju te junake koji su pali na Sutjesci i Neretvi, a komemoriraju i drže nadahnute govore onima koji su se protiv njih borili.

Moj dodatak

Moj otac Ivan Razović  i Šimun Matković Mikulčić su zajedno sa još mnogo Vrbanjana prošli pakao Sutjeske. Većina njih pa i otac i Šimun su bili borci Pete crnogorske brigade kojom je zapovijedao legendarni komandant Sava Kovačević kojemu je moj otac bio osobni kurir. U pokušaju proboja zarobljeni su od četnika te su njih dvojica vođeni na streljanje. Zarobljeni partizani su bili vezani žicom dva i dva a Šimun i otac su bili vezani skupa. Zarobljenike su četnici u koloni vodili nad iskopanu jamu i ubijali metkom u potiljak. Bio je već sumrak a Šimun i otac su se uspili odvezati i videći da im nema izbora jer su brzo na redu za likvidaciju naglo su potrčali svak na svoju stranu proplanka gdje se je izvršavalo ubijanje zarobljenika prema obližnjoj šumi. Četnici su zapucali na njih oca su pogodili u glavu i on je pao a Šimun se je bacio na tlo kao da je pogođen ali nije bio ranjen. Misleći da su ih ubili četnici su nastavili svoj krvavi pir dok nisu sve zarobljene partizane likvidirali. Kad se je smračilo Šimun se je pridigao i lutajući nekoliko dana kroz šumu našao svoju jedinicu. Tamo je ispričao kako je vidio da je otac pogođen pa su oca proglasili poginulim te javili doma u Vrbanj da je poginuo. Djed i baka su mu dali misu za pokoj duše kao i mnoge druge obitelji poginulih partizana i ožalili sina. Ali otac je imao sreće. Bio je teško ali ne i smrtonosno ranjen u glavu. Izgubio je mnogo krvi pa je bez hrane u bunilu po danu negdje spavao a po noći jedući šumske plodove pokušavao izaći iz šume izgubivši pojam o vremenu. Jednog jutra na samom rubu šume onako u polusvijesti našlo ga je dvoje srpske djece brat i sestra iz obitelji Vanovac a stariji je bio brat Boban koji je imao 10-ak godina. Oni su ga odveli roditeljima koji su ga skrivajući ga od četnika njegovali dok se nije oporavio da se je mogao javiti najbližoj partizanskoj jedinici. Kako zbog iznemoglosti već nije bio za borbu dobio je otpust da se vrati kući i oporavi. I tako je pješačeći danima kroz slobodni teritorij iz istočne Bosne došao do Primorja odakle su ga brodicom u noći rane jeseni 1943 prebacili na Hvar. Možete zamisliti osjećaje bake i djeda kad su kasno u noć dok su još bili budni u kuhinji na vratima čuli kucanje i poznati glas već oplakanog sina. Nakon oporavka otac je sa cijelom obitelji, baka Ljudmila-Mila, djed Petar-Perko, sestre Marija kasnije udana Franičević, Perka kasnije udana Savinc, Mileva kasnije udana Pivac otišao u zbjeg u El Shatt a moja prabaka Marija je ostala čuvati imanje i kuću. Nakon povratka iz zbijega otac je ponovo otišao u partizane ali sada u dalmatinske jedinice sa kojima je došao do Trsta. Nakon rata ostao je u KNOJ-u gdje je dobio čin kapetana boreći se na Kosovu protiv ostataka četnika i balista. Krajem 1947 bio je predložen za školovanje u SSSR-u ali kako je bio jedini muški hranitelj obitelji a djed već stariji zamolio je da ga otpuste iz KNOJ-a. Molba je uvažena i otac se je vratio kući malo prije rezolucije Informbiroa. Da je tada otišao u SSSR vjerojatno više nikada ne bi vidio svoj otok. O svemu što ga je čekalo nakon demobilizacije pisano je u  objavi "Istine i zablude o partizanskim mirovinama" pa neću ponavljati. 

Sveti Antonij na didovemu komu

Otkad znom za sebe u storon kući u Velon bondi na didovemu komu je sto kip sv. Antonija a ti kip je u kući otkad se je kuća ugrodila tamo početkon XX vika. Evo jedva san po internetu noša sliku baš tega starinskega kipa somo našemu je jadnemu bila malo ispod lokta pukla desna ruka u kojon darži cvit. Isto je ovako pituron u kafenu mantiju ali su boje već izblidile. Kad je did porti i komo se odnilo kip je stavjen u veltrinu na soli i odtad je tote. Već odovna je sv. Antonij jedini stanovnik kuće i njejin jedini čuvor. Svega je on u ton kući vidi i ču u toko godišć, i lipega i grubega i kad bi moga provjat svega bi isprovjo. Sigurno se spominje ne somo mene i sestre nego i tetih i oca kad su bili dica, spominje se on i none i pranone i pradida. Spominje se pune kuće, spominje se smiha i plača, didovih batudih, vonja lišća od tabaka na komu oko njega i vonja nonine kafe, ratne tuge i stroha, plamena koji bi kuću i njega bi izgori 03.01.1943 da dobri judi nisu izgosili, poratnega gloda i nevoje, spominje se i mene kad bi iša u njegovu i didovu kamaru na miru čitat libre, kad bi sidi kod tete Bone za darževa vrimena i sluša gončice oba Fefli, spominje se on i mojih i sestrinih dičjih bolećicih, prijatejih koji bi liti došli u nos i prispali u ton kamari a mi vonka na surolu. Svega se spominje i sigurno je tužan ča tega već ni ali eto još stoji u kući i čuva je od zla. Kako je ta kuća odovna na prodaju uvik san razmišljo ča učinit sa njin ako bi kojin slučajen kuću proda. Znon da on mene voli i da bi se prikvito i u novon kući a isto znon da je on u svojon kući i da bi nojveće voli tote ostat. I onda san ovako propenso: pito bi čovika jel mu sv. Antonij smeta i hoćel ga čuvat ili hitit u smeće. Ako bi reka da će ga čuvat ostavi bi ga u njegovon kući di je oduvik a ako mu ne bi bilo briga za ti kipić sa juskon dušon prini bi ga u Goricu. I danas na tvoj imendan moj Antoniju ti samuješ u Rozovemu dvoru kako nojstariji njegov stanovnik. A taka ti je sudbina. Čuvaj mi kuću, notoj digod sve ča se spominješ, ako u vašemu svitu ima koji fejs napiš i na njega čogod da se i u temu svitu niko sponti da ni kuća oduvik bila prozna. Nismo se vidili već 12 godišć ali ostaje vrimena. Antoniju moj bud pozdravjen i do vidova.

Danas je 30g od dana vjenčanja koje budi sjetne uspomene pa je takav i ovaj tekst.
Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba - Branko Radičević!

Svih mojih skoro 65 godina u kojima je bilo i lijepog i ružnog, kao uostalom i drugima jer nisam ja iznimka, dao bi za samo sedam godina koje bi živio vječno u krug. Da 31.08. kada sutra ujutro polazim u osmi razred odem na spavanje a 01.09. se probudim kao dijete koje polazi u prvi razred i tako u krug od prvog do osmog. Čak ni osmi ne jer sam već izašao iz djetinjstva i počeo razmišljati. Djetinjstvo je ono najljepše u životu svake osobe. Moje je bilo siromašno jer me je roda tako bacila. I po očevoj i po majčinoj strani siromaštvo i to na donjoj granici ali opet bi se vratio u to siromaštvo kada mi je mnogo puta jedini ručak bio koja kriška suhog kruha umočena u malo maslinovog ulja sa solju, kad mi je miris suhih rogača na tavanu bio nešto najljepše, orah ili bajam iz džepa kecelje none i tete nešto najslađe, penjanje sa djecom iz Stranice na murvu dok te nona i teta gledaju sa prozora nešto neopisivo lijepo a lončić murava koji bi kao "veliki" ubrao teti i noni za poklon nešto najbolje što sam učinio. Da mi je opet sjesti na prozor sobe u Stranici i pogledati svako proljetno predpodne ovu murvu punu ploda i Dolac, da mi je opet u jedan poslije podne na odlasku u školu doživiti ono ushićenje pogledom od Remetine kuće na crkvu i kampanel, da mi je opet sa djedom gledati izlazak sunca iza Biokova, da mi je sa malo temperature ležati u toplom krevetu i čitati Orlovi rano lete i zamišljati sebe kao Jovančeta koji u obližnjoj šumi ispod čempresa gradi dječji logor, da mi je poslije škole otrčati kod none i tete u pašu u Borca i na Kruševje i zviždati u zviždaljku od oskoruše koji mi je djed tog proljeća napravio, da mi je...... .....Sve bi dao za to. I gitare i sviranje i kasnije zabave i djevojke i putovanja......sve bi dao da opet čujem graju djece iz Stranice ispod murve i dobrodušnu viku barbe Marka da se ne penjemo po kućici jer ćemo je "raškajat" i pasti. A murva danas stoji tužna, sjeća se ona svega toga i pati jer nema više topota mazge ispod nje, nema meketa koza i blejanja ovaca, nema dječje graje. Ona još daje plod ma sve manje jer joj se i ne mili rađati nove murve kad ih nema tko jesti. A djetinjstvo prošlo. E ali zato postoji mašta pa kad ne može drugačije u mašti se vraćamo tamo gdje je bilo najljepše a to je u to prohujalo djetinstvo. Da, čak ni osmi ne.

Na slici: Murva u dvoru rodne kuće moje majke u Stranici. Pogled iz sobe djeda Ivana i bake Vice Fredotović Budrovići.

Provjali su mi Zaraćani, a sad jel to bilo u Zaraće ili koje drugo misto e to ne bin zno. U ono storo doba kuće potlehušice su imale somo jednu kamaru di je bila koćeta za oca i mater a dica su spoli po podu. U toj kamari je obično bila i ponara sa vrotima u zidu di se je čuvala vridnija spiza da se je ne vidi u kuhinji kod komina. E jedon Zaraćanin je u toj ponari doržo i pečicu sira ali maška ko maška navonjala ga je i kad su vrota ostala bokun otvorena uvukla se je u ponaru. I bome, kako to dojde, čoviku je po noći došla potriba da skužote za se popišat i po običaju kako to muški i danas po selima činidu izoša je kroz vrota isprid kuće. Ali kako je bi zamanton od sna fali je vrota i otvori vrota od ponare. Pita ga žena...ej, kakovo je vrime vonka? A dvi zvizde na nebu, arija vonjo siron   odgovori je on i torno se olakšon na koćetu. Maški u ponari koja je vonjala po siru bome sjale u škurici oči za koje je onako još ne razbudjen penso da su zvizde 

Kapelica i kip sv. Roka iz XVII st. - Gorica , Vrbanj

Opis psa sv. Roka koji se u gradu Montpellier u Francuskoj po legendi naziva Rocheto.

Mladi španski, crno-bijeli pas s repom u obliku trube, zgrabio je kruh sa stola i izvukao ga van i odnio ga u špilju u kojoj se skrivao svetac koji je obolio od kuge!
Slikari i umjetnici ga vole prikazivati sa psom, a poradi legende koja kaže kako je svetom Roku svakodnevno jedan lovački pas dolazio i donosio mu kruh, a također mu je lizao rane, kako bi mu olakšao patnje. Prema nekima, vlasnik psa, neki grof imenom Gottardo Palastrelli, slijedeći životinju, otkrio je svetog Roka i doveo ga u svoju kuću, brinuo se za njega, te je svetac ozdravio.

Antun Razović Kume, moj pok. susjed iz Vele bonde napravio je od kamenih pločica ovaj prekrasan model župske crkve u Vrbanju. Antun Kume je otac Vinke Soldo i Jasminke Razović Radošević.  Kuća im je u Rozovemu dvoru. Stara kuća je uz samu Bujolovu kuću, između Bujolove i stare kuću Barnabe i Vice Razović Kekotovi sa ulazom kroz kalu nasuprot Ivejine kale a novi dio je na putu za Krojev dvor i Lojca uz samu tu kuću i u njemu živi Vinka sa suprugom Marinkom Soldo i troje djece, dvije kćeri i sin Vlado. Antunova žena je bila Marija.

Tri Razovića: Antun Razović Kume, Andrija Razović Račić i ja, Petar Razović Rozov

Kako malo tribuje za sriću!

Učerašnje popodne san kruto lipo paso, kako malo koje u zodnje vrime. Bi san na igralište na utakmicu Stori : Mlodi koja se obično i igra za Duhova u parvidon. E sad reće niko....a utakmica ka svaka druga, ča je tote posebnega da vajo pisat ove litanije. Ma ni ka svaka druga. Parvi put san onako neformalno a ne ka igroče vidi na igralištu dvo mladića iz Pajiza kako skupa sa nami igradu i feštoju za Duhova. Jure Donkićev i Antonio Planjar su me te dvi ure vrotili u ditinjstvo.

Vidi san jo Jureta ma nison vidi njega nego oca mu Androta i borbu Ivota moje parve suside iz ditinjstva i mladosti u Velon bondi. Ču san jo njega ma ustvari ču san Ivota i Androta kako me zovu da se gremo igrat, ču san kako tarčidu kolon na Pjacu da ćapodu misto za zaigrat na balun. Vidi san jo njega ma san ustvari vidi dida mu Jureta kako kopo vartal ispod smokve priko puta naše kole, vidi san mu pradida Ivana i pito ga jel još naprovno sedlo ča mu je moj did do za porakasat, vonjo san i gušto u smokvi uberenon u njihovemu docu, u naronči koju bi mi njegova nona Perica ili pranona teta Kosta ubrale i dole za se poslodit.

Je vidi san i ču Antoniota ma nison vidi i ču njega nego dida Mikota Haladića kako pasovajuć uz Bigvira na Pjacu se uvik onako tarokozo javije mojemu didu i ocu a mene ušćipje za obroz, vidi san mu nonu Đenku kako introje u butigu priko puta našega dvora, vidi san mu borbu Viskota kako ka molo dite tarči za balunčićen po gustirni od Vira, vidi san mu tetu Berislavu kako ka prova divnjica tonca na svečanemu, vidi san mu i pradida Viskota kako gre iz poja sa naparćenin živin, sponti san se i mame Margite da je nimo naš dvor pasovala u skulu. Sponti san se lipih don ditinjstva u Velon bondi i u meni se je stvorila istovremeno i tuga i radost kad san njih dvoje gleda. Mlaji to još ne moredu kapit ma doć će svakomu to kad mu dvi ure vroćonja u ditinjstvo veće vrididu nego cili don današnjice. Nison sto tamo posli utakmice jer mlodi su drugi svit kojemu jo već ne pripadan nego san iša doma onako sjetno raspoložen ali zahvalan Juretu i Antoniotu ča su došli s nami profeštat i ča san gledajuć njih opet baren dvi ure bi ono molo dite s Pjace a ne već skoro starac iz Gorice.
(Nikola Haladić je iselio sa obitelji u Stari Grad 1971 kada mu je mlađa kćer Margita bila u 7. razredu, starija Berislava već išla u srednju školu a sin Visko rođen 1966 još bio u dječjem vrtiću)

Doba 60-ih prošlog stoljeća bilo je u cijelom svijetu najbolje doba, doba u kojem su djelovale najbolje glazbene grupe, nastale najbolje pjesme, pojavilo se hippy mirovni pokret, radost mlade generacije rođene nakon ww2 je polako potiskivala ružna ratna sjećanja, osjećao se je zanos u cijelom svijetu, neka sreća je lebdila u zraku svugdje oko nas, neki nevidljivi duh nas je i pored neimaštine ispunjavao zadovoljstvom jer smo svi u svijetu osjećali da je danas bolje nego jučer a da će sutra biti bolje nego danas. U to doba i male stvari su pričinjavale veliko zadovoljstvo. Nije trebalo imati Stratocastera već je bila dovoljna i Melodija gitara, nije trebao skupi stereo gramofon već je bio dovoljan i onaj mali koji se je spajao na radio a na kojeg se je stavljalo na ručku kutiju šibica da igla ne preskače. Takve male a za nas velike stvari su bile i seoski plesovi i danas već zaboravljeni običaji.

Dražba na toncima u Varbanju

Na slici je bubanj koji je bi kupjen za svirit na toncima a u njega je tuka Miko Ivejin. Danas ga još čuva i ove slike je slika njegov sin Dinko. Gledajuć ovo uspomene naviru, ditinjstvo se vroća i vidin sebe kako sidin na rubu od pozornice a u kantunu uz mola vrota na dvo stola od stolnega tenisa Miko, Vlade i Dinko Briškulin sviridu. I onda naš Miketina udre jedon TUŠ a Antun Škandeja se popne na pozornicu da ga se boje vidi sa butilijon prošeka u jednon ruki a turton u drugon i viče.....A sad slijedi dražba. Dražba traje tri minuta a ples deset minuta. Butiliju bi stavi na kleh ali turtu šoldo u ariju i gleda na areloj i broji minute dok su se bumbizovale cine jer bome da ti furešti dignu dražbu ni bila bravura nego ako se je niko stvarno ozbiljno ludi u Varbonj i digla njegova kumpanjija dražbu da on more zatoncat i onda ono...... u prvoj....drugoj ....iiiiiiii....trećoooj......Dražba je gotova! E sad će se vidit ko koga amo. Pronoštikama se je radi dražbe isplotilo doć na tonce za vidit ko će koju izvest i onda nakon tonca poć u bufet izist turtu. E ma ne izist nego svoju feticu zamotat u facolet za odnit doma da se zno da je mamina divnjica toncala dražbu dokle je mama sideć na bonku doržala kapot u ruke  Ni već odovna dražbih, ni već odovna ni mamih a one divnjice su već none i volile bi one baren jedonput vidit svoje unuke kako toncadu dražbu i sa feticon turte u facoletu tarčidu zapihane od sriće iz bufeta. A ni nego za provat vrotit škvere od vrimena nose. Ako di ima za kupit taki areloj jo san za

Trajtamenat
E ma kad bi se već niko zaozbiljno ludi za divnjon i kad bi tonca sa njon kumpanjija in je znala poslat trajtamenat za ih počastit. A trajtamenat je za ono doba bila za divnjicu nika ćikolotica iz bufeta kako ova mlična ćikolota Zvečevo i liker u žmuliću, kruškovac ili kako smo ga mi zvoli ružulin, šeri brendi(Cherry Brandy) ili ajerkonjak a za muškega bome čogod žešćega, niki badelov vinjak. To bi in obično šankist iz bufeta doni priko tonca u solu na gvanćerici i onda bi oni malo fremali toncat, popili piće a divnjica stavila ćikoloticu u žep za doma ili poslala da joj se do materi na bonku da je čuva. Nikad nison voli toncat i nikad nison bi tako trajton pok i ne znan ti osjećaj ma divnjice koje ovo budu štit će se sponit i bit će in drogo. Eeeee, bila su to gruba i siromašna vrimena kad nismo ničega imali i ova ćikolotica je bila velika stvor ali smo imali ništo drugo, ništo neobjašnjivo lipo ča je bilo u ariji svukud oko nos, ča nas je činilo sritnima veće nego bilo koje današnje Milka ćikolote i sve skupe materijalne stvori. Sritan san da san proživi ditinjstvo u to doba

Bironje Krajice

Tonci su se u moje ditinjstvo činili somo u doba od Karnovala, od sv. Stipana do zodnjega torija Karnovala koji se je i zvo Karnovol. Doba Karnovala je trajalo od godišća do godišća pet do devet šetemonih, zavisno kad je bi Uskars. Obično bi bilo nikoliko svečanih toncih a činili su ih lovci, NK Partizon, omladinska organizacija i na tin toncima bile bi i lutrije, razne društvene igre a na jednemu od svečanih bi se birala Krajica plesa za to godišće. Nika kumpanjija, obično generacijska bi odlučila učinit jednu žensku za Krajicu a obično se je gledalo da to bude simpatija nikega člana kumpanjije koga bi se odlučilo učinit krojen. Pri nego se na to odluči pitalo bi se žensku da li pristaje bit Krajica i da li želi da ti dikmon koga je kumpanjija izabrala  i bude sa njon Kroj. Ako ne pristane pitalo bi se drugu ma uglavnom bi se to već sve bilo i don pri dogovorilo pok ni bilo problemih. Za učinit Kroja i krajicu bilo bi se organizatoru toncih plotilo ma to nisu bili niki veliki šoldi. E, ali bome imena su se doržala u tajnosti dok ne dojde moment bironja Krajice koji bi se naglasi bubnjarskin tušen i izvikivonjen nikoga od organizatorih toncih. Mužika bi počela svirit i to obično valcer a Kroj bi se diga i iša izvest za tanac dogovorenu Krajicu plesa. Normalno da bi svit okolo sa bonkih zapleska i onda bi oni malo somi toncali pok bi se razdvojili i išli izvest ona nikega iz te kumpanjije koja ju je učinila Krajicon a on niku njejinu prijatejicu a to bi u toncu oni već rekli jedno drugemu koga će izvest. Malo bi se zavartili i onda bi daje izvodili njejine prijatejice i članove kumpanjije a svoje partnere (partnerice) bi pripuštali onima sa kin su do sad toncali. I tako dok se ne izvedu za tanac svi muški iz kumpanjije Kroja a onda bi se Krajica opet vrotila Kroju i sa njin odtoncala tanac do kraja. Nakon tonca bi oni koji su toncali išli u bufet na čašicu, popit koji liker, izist malo turte od Krajice i opet bi se vrotili. Nakon bironja Krajice obično bi bila dražba koji bi digla kumpanjija od Kroja i na njon bi toncali oni koji su toncali tanac od Krajice. Ni bi običaj divnju i mladića koji su bili u ozbiljnon, iako za javnost tajnon, vezi birat za Kroja i Krajicu. Obično su to bile onako simpatije. Bila je čast bit Kroj ma to se je već manje gledalo ali bit Krajica plesa je bila velika čast za mlodu divnjicu i o temu bi se provjalo do drugega karnovala. U nikima boje stojećin famejima bi se sutradon, a to bi obično bila nedija, čini i trajtamenat za počastit prijateje i prijatejice ako in je ćer bila izabrana za Krajicu plesa. Ti običaj je traja kroz cilo moje ditinjstvo a fremo je polovicon 80-ih kad su se i seoski tonci ka nojveći vid zabave u mistu pomalo počeli gosit. Ali o svemu temu veće u napisu na ovemu blogu "Varbonj mojega ditinjstva"

.

DIčji tanac i stori tanac

Za dicu od petega do osmega razreda koja još nisu izahodili večer vonka obično bi se činili tonci od nedije popodne po uru, dvi vrimena. Ali dohodila su dica i večer na tonce i odma na početku tanoc, tamo drugi, treći tanac bi se najovilo dičji tanac. Inače tanac  je bi set od 5-6 pismih koji je obično počinja valceron a zavaršiva polkon nakon koje se je umorno hodilo sest. Dica bi odtoncala svoj tanac i onda su ova malo manja mogla doma a kojima se ni spolo bi još ostali. A tamo oko 10 urih bi se najovilo "Stori tanac". E, starije ženske su sidile na bonkima uz zid od molih vrot a stariji muški ispod balkona. I onda bi se za njih odsvirilo čogod iz njihovega doba, šaltin, polka ingliš valcer, mažurka, tango. Stori (ali to su tad bili judim u nojbojima godišćima i mlaji od 50 ma za nos su bili stori) bi odtoncali svoj tanac i tad je on komu se spolo moga poć doma. Nisu uvik toncali muž i žena nego tako bi zatoncali sa nikin ko voli toncat a i zno toncat da publika uživa gledajuć ih. Puno putih je to bi stariji muški sa mlajon ženskon koja lipo tonca a i sa ćeron. Za moje doba na glosu ka nojboji tancadur je bi Ive Drojčin otac Katice, Maje, Nade i Ivota, i svi su čekali da on zatonca tango ili ingliš valcer za ga guštat gledat.  Nakon tega su se nastavijali normalni tonci koji su obično trajali do između ure i dvi popol noći a svečani i do posli tri ure. Ma ako je bila nedija ili nika fešta priko šetemone ni nikoga otac ujutro pito kad je lega posli tanoc. U sunac istok vajalo je da je altret  za upoje  

Mlaje ženske su sidile na bonkima ispod pozornice i ispod ponistrih  a tonci su se ugovorali "na mote". Ono, bi bis gleda u niku žensku dok ne vidiš da i ona tebe gleda i onda bis sa ispruženin parston okrenutin prima dole učini nikoliko krugih i to je bi ka upit za idući tanac i ona bi klimajuć glovon potvordila ili odmohnula glovon kako za ne jer je već zauzeta. I čin bi se udrili parvi  taktovi muški koji su stoli nanoge nasrid sole su torkali prima ženskima ma ako je ko drugi doša pri tebe do ženske sa kojon si na mote dogovori tanac ona je vajalo da ide toncat sa njin. I bilo bi digod došlo do barufe jer bi se oni sa kojin je dogovorila tanac osjeti i malo kako uvriđen pok, ako je već malo i popi, počelo bi nagurovonje  ma nikad ni bilo grubih tučih jer bi drugi muški ove ugrijanih glov na silu izveli vonka da se malo smiridu. Inače ženske nisu smile nikoga odbit za tanac jer su imale besplatan ulaz a muški je imo niko nepisano pravo dat joj i žlipu ako "dobije korpu" ma ne spominjen se takih scenih. Inače ulaz su ploćali somo furešti a na blagajni je obično sto jedom ozbiljniji čovik. U naše doba mi smo uvik molili za na blagajnu Mikota Stipišić Picolinega jer je imo ugled među judima. A domoći su ploćali paušalno "kumpanjiju" ka ulaznicu za sve tonce u karnovalu. Još o toncima je zapisano u objavi "Varbonj mojega ditinjstva".

Publika na plesu u plesnoj sali Doma Matij Ivanic Vrbanj. Muški livo na noge je Marko Lušić Mihovilov (pitur). Desno od njega u sivon vešti Danka Tutejina, do nje Marica Bonina (Mihovilova) pa Vitorija Pelina. Livo od djevojke u bilemu je Zorka Gašperinova a skroz desno Rajka Špirotova , mat Antice i Duške i žena pok. Perota Fredotovic meštre Marije a livo od nje sestra joj Mondica Špirotova.

Plakat za tonce iz 1978 kad su se tonci već činili i pri karnovala, posli jematve pok do Adventa.

Župska crkva svetog Duha Vrbanj i njeni oltari

Crkva 60-ih 20-og stoljeća

Prijašnji izgled prostora oko crkve

Sadašnji izgled prostora oko crkve

Oltari sa desne, južne strane

Prvo dječje pušenje cigareta

Bilo je to krajem školske godine kad sam bio u prvom razredu, dakle prva polovica lipnja 1960. Ja i Damir Buratović, Duškota Buratović stariji brat, išli smo skupa u prvi razred i tog dana smo oko 11 i po na Podmurvici sreli Jakova Šalturovega koji nam je dao novce da mu odemo kupiti cigarete  dok trgovina ne zatvori. Trgovina je tada bila u Velon bondi u kući Duškota Ivejinega koja se naslanja na moju danas raskrivenu radionicu gdje sam poslije imao RTV servis a u to doba je to bila mesnica braće Marka i Luke Fredotović Lučetovi. U trgovini je radio pok. Petar Fredotović Meštre Marije a odmah preko puta se je nalazila i moja rodna kuća u kojoj sam živio do 1988 (danas tu žive moja sestra Miljana i muž joj Željko Leleković;). Ali mi nismo cigarete odnijeli Jakovu nego smo ih odlučiti sami popušiti. Ne pamtim marku ali bile su u kartonskoj kutiji plavkaste boje. Ne znam da li smo stvarno pušili uvlačeći dim ili smo samo dimili da cigarete izgore ali smo nas dvoje tih 20 cigareta popušili u manje od sat vremena. U jedan i po je bila škola i nas je uhvatila panika da će učiteljica osjetiti miris duhana te nas poslati po šibu kojom ćemo biti kažnjeni udarcem po dlanovima pa nam je onako dječji pala ideja da isperemo usta u kvasini i to smo uradili. Ali nakon testa mirisa činilo nam se da se još osjeća miris duhana pa smo pomuzli kozu i u mlijeku ispirali usta dok nismo zaključili da se već zadah duhana ne osjeća. Išli smo u školu a kako nije bilo ispitivanja i nismo prilazili bliže učiteljici nitko nije osjetio vonj duhana te smo s te strane prošli bez kazne. Nije nam bilo ni na kraj pameti promisliti da li Jakov  čeka svoje cigarete a sigurno je sjedeći na Podmurvici čekao neko vrijeme da mu ih donesemo. Kako smo kao djeca iz Vele bonde malo zalazili u Goricu Jakova duže vrijeme nakon toga nismo vidjeli te smo i ste strane ostali nekažnjeni.  Nakon dugo godina pitao sam ga da li se toga sjeća ma nije se sjećao ili  je možda, jer ipak sam tada bio nepametno dijete od nepunih sedam godina, sve razumio i prešutio. Nikad nisam bio u prilici i Damira pitati da li to pamti ali ja eto pamtim tu sliku sunčanog dana, sjenovitu murvu na Podmurvici i mene i Damira kako sjedeći ispod loze na kamenoj skalini našeg surola razmišljamo kako doskočiti učiteljici. Vjerojatno mi i nismo uvlačili dim jer bi nam to sigurno bilo naškodilo od toliko cigareta ali eto to je bilo moje prvo pušenje cigareta.  I za čudo, nikad nisam postao pušač iako sam pokušavao kad sam već postao momčić u osmom razredu. Bio sam kupio i Filter 57 i benzinski upaljač (miću) spremajući se za početak pušenja ma nikad nisam našao gušt u tome i odustao sam na veliku žalost djeda Perkota koji je bio strastveni pušač lule.

Na slici je prostor u Gorici zvan Podmurvica prema murvi koja je tu rasla 

Jakov Šalturov  je u sredini fotografije. Fotografija je otprilike iz doba kad i priča, dakle sam početak 60-ih ili kraj 50-ih.

NA PENALE - igra iz djetinjstva  pod Podložu Doma Matija Ivanić

Igra loptom "Na penale" igrala se je isključivo pod "Podložu" i to na sjevernu stranu prikazanu na slici. Ova igra je izgleda bila tipična za Vrbanj jer nigdje drugdje nisam vidio da se je igrala. Uveo ju je u praksu nastavnik tjelesnog Đorđe Jovanović kao način vježbanja mlađih nogometaša u igranju glavom. Nije se igralo nogometnom loptom nego manjom plastičnom koja je dobro "odžbanocovala" (odskakala). Polja su bila kao što je označeno na slici podijeljena ukrasnom smeđom linijom u betonskom podu uz prvi pilaštar (stup arkada). Igralo se je uglavnom jedan na jedan a rijetko u parovima. Polje 2 je bilo omeđeno istom takvom linijom uz drugi pilaštar. Igralo se je u 10 dobijenih poena a osnovna značajka igre je da se je loptu udaralo isključivo glavom. Igrač je iz svog polja, prilazeći što bliže graničnoj crti, pucao glavom i to obično bacajući loptu u zrak pa skokom udarao loptu a protivnik je branio sa čim je stigao jer je bilo sve dozvoljeno. Zgoditak je bio ako igrač u polju 1 nije obranio loptu te je lopta udarila u zid ili mala vrata ili ako je lopta prešla graničnu crtu polja 2 kod drugog pilaštra. Linija igre u polju 1 je bila visina malih vrata. Ako je igrač obranio loptu glavom kao nagradu dobijao je pravo pucanja penala. Igrač je kod pucanja penala smio udariti loptu u bočni zid prema kino sali i onda na tako nabačenu od zida odbijenu loptu skakati pa su takvi udarci bili precizniji i jači te i teži za obranu. Igrač iz polja 2 je kod pucanja penala smio udariti loptu i u zid od polja 1 iznad linije igre i onda i tu loptu koja je išla prema njemu skokom udariti glavom. Zato je polje 2 imalo prednost u igri pa se je čim jedan igrač postigne peti zgoditak mijenjalo strane. Ako je igrač kod pucanja penala glavom obranio penal onda je dobijao za nagradu tzv. tropenal tj. pravo pucanja penala tri puta za redom. Pucalo se je naizmjenično bez obzira bio zgoditak ili ne. Da se izbjegne obrana glavom i dobijanje penala nastojalo se je pucati što niže a visina do koje se je računao zgoditak je u polju 1 bila visina malih vrata a u polju 2 zamišljena crta visine ulaznih vrata u kino salu koja je zbog bolje orjentacije bila nacrtana i iznutra na oba pilaštra. Tako da kad bi se pucao penal loptu se je smjelo za nabačaj udariti bočno samo iznad visine ulaznih vrata kino sale.

Vrbanjska "pelota"

-Na istom ovom terenu znala se je isluženom teniskom lopticom igrati igra sliča baskijskoj peloti tj. oba igrača su bila u polju 2 i naizmjenično pucali lopticu u zid a protivnik vraćao odbijenu loptu. Igralo se je dlanovima ruku a ponekad i starim reketom za stolni tenis. Ako igrač udari loptu poviše crte od visine vrata, ako je ne stigne vratiti u polje 2 već ona ode van Podlože, ako igrač promaši loptu, ako loptica u polju 2 poskoči više od jednog puta ili ako ona padne u polje 1 onda je protivnik dobijao poen i pravo servisa. Servirao je tako da lopticom udari u pod za odskok i onda je tuče rukom u zid ali ispod linije igre a servirao je sve dok ne izgubi poen. U igri je bilo dozvoljeno i da se loptica tako udari da se ona odbije od sjevernog zida prema zidu od sale i tako promijeni pravac što je bilo teže protivniku za obraniti. Naravno i takva "od rebata" udarena loptica morala je ući u polje 2 inače je protivnik dobijao poen. Igralo se je u 16 ili u 21 poen. Ali kako su teniske loptice, pa i islužene, u moje djetinjstvo bile rijetkost ova igra nije bila popularna kao "na penale", nije ni imala neki posebni naziv i igrala se je veoma rijetko.

Posičene oštrice na Pjaci

Danas su nakon oko 58 godišć života posičene oštrice (bagremi) na Pjaci. Posođene su 1960 a posodili su ih Ivan i Ivo Stipišić Meštrejurjevi. Bile su već ostarile a puno smo se ispod njih igrali na venje, puno balunih se je na njih probilo i puno smo prosidili ispod njih u hlodu. Žol mi ih je jer su bile dil života svih nos ča smo se rodili i odresli na Pjaci. Znon, doć će ništo novo, nika nova stabla ma to već neće bit isto.

17.04.2018

Oštrice i njihov hlod 22.06.2008. Na slici smo Luči Šćepo i jo.

Tri povijesna sportska grafita!

-Dugo već nisam bio na igralištu HNK Jadran, otkad je stavljena trava samo jedanput, ali iz onog doba pamtim tri grafita na istočnom zidu : "Kup je naš, Čiška igračino i Fala ti barba Milo". Vidim da grafit "KUP JE NAŠ" još postoji na istom mjestu a da li je original ili nanovo napisan to ne znam. Ne znam razlog zašto su napisani ni tko ih je osmislio i napisao ali pretpostavljam da su vezani za doba kad je još igrao Vinko Dujmović Čiška, trener bio ( a možda još i igrao jer je igrao do poznijih godina) barba Milo Miloš a Jadran osvojio kup. Grafiti ko grafiti ali ova tri su svima koji su gledali utakmice ostali u očima i pamćenju pa su se često u govoru starograđana koristili i u situacijama nevezanim za sport.

-Kad bi netko prijatelju učinio uslugu, ne nešto posebno ali onako sitnu prijateljsku uslugu, znalo bi se reći "hvala ti barba Milo a sad homo na pivu". Kad bi pokušavali riješiti neki tehnički problem, mučili se sa idejama i onda nekome sinula prava ideja i sve bilo riješeno opet bi se znalo reći "tooo... bravo Čiška igračino" (kao zamjena za ...tooo meštre... jer Čiška je bio pojam za meštra od baluna). A kad bi se uspilo nakon malo više truda završiti neki očekivano teški posao slijedio bi uzvik...Kup je naš!....kao usklik veselja da smo pobijedili problem. Još i danas među starijim sportašima na tribinama igrališta u Varbanju znam čuti ono...toooo Čiška igračino...kad igrač napravi pravi potez a kada protivnički igrač greškom stvori priliku iz koje se možda i postigne gol zna mu se reći ...fala ti barba Milo.... isto kao što nakon pobjede često još čujem i...kup je naš 

Na slici je mjesto na ogradnom zidu igrališta Dolci-Stari Grad gdje su bili napisani spomenuti grafiti.

O počecima FNL!

Počeci Forske nogometne lige FNL datiraju u sam kraj 60-ih i početak 70-ih prošlog stoljeća. Do tada igrale su se utakmice između mjesnih klubova onako po dogovoru više za prestiž. Na otoku je bilo više lokalnih igrališta raznih dimenzija prema mogućnostima naselja, Vrboska kod Fortice, Poljica kod crkve, Stari Grad na mjestu današnje tržnice, Hvar na istom mjestu kao i danas te najpopularnije igralište Na Soline u Jelsi. Kako igralište u Starome Gradu nije svojim dimenzijama zadovoljavalo ni tadašnje minimalne zahtjeve na njemu je igrao uglavnom samo Jadran a sve ostalo se je igralo u Hvaru i Jelsi. Kako ja nisam bio baš neki nogometaš da sam sve redovno pratio a i tih desetak godina nisam ni živio ovdje to će i moja zapažanja biti štura ali mlađima barem neki podsjetnik na ta vremena. Igrališta su bila po današnji rečeno "grotulom i savura" te i nije bilo nekih klizećih startova ili grublje igre. Igralište na Soline u Jelsi na mjestu današnjeg parkinga uz Park bilo je na mjestu nedjeljne promenade te je bilo i najposjećenije. "Tribine" su bile betonski zidić ispod jablana na mjestu današnjih kućica koji su sačinjavali predivnu sjenovitu aleju na ulazu u Jelsu i nakon subotnjeg i nedjeljnog kupanja te spuštanja šetnjom mještana iz okolnih sela bile su uvijek pune mladosti jer je utakmica bila jedini društveni događaj o kome se je pričalo tjedan dana i prije i poslije. Na utakmice je se uglavnom odlazilo biciklima a za "derbije" iz Vrbanja smo kolektivno išli kamionom tadašnje PZ Vrbanj. U Hvaru su igrali kao domaćini NK Hvar, NK Levanda i NK Brusje, u Starome Gradu NK Jadran i koji put NK Sloga Dol a svi ostali: NK Partizan Vrbanj, NK Primorac Vrboska, NK SOŠK Svirče, NK Udarnik Vrisnik, NK Poskok Pitve, NK Vatra Poljica, NK Sloga Zastražišće te NK Mladost Sućuraj su igrali u Jelsi. Nije bilo registracija nego bi se prije prvenstva samo prijavilo imenom i prezimenom igrače a sudili su domaći suci i to samo po jedan sudac bez pokrajnih. Bilo ih je vjerojatno više ali ja pamtim samo pok. Mikića Buja kao na glasu najboljeg. Kako se je tada liga igrala samo ljeti i da se sve uspije odigrati klubovi su bili podijeljeni u dvije lige. Ne pamtim članove liga samo znam da su u prvoj godini takve lige koja nije dugo potrajala u prvoj bili Hvar, Jadran, Jelsa i Partizan. Vjerojatno i još barem dva kluba ali ne pamtim ih. Odlazak na utakmicu Na Soline je bio i društveni događaj tjedna. Mlađarija, i djevojke i momci, onako lijepo dotjerani kao za izlazak te stariji su punili zidić sa južne a i sa sjeverne strane. Lopta je odlazila u kanal ili u vinograd preko kanala i to su bili jedini prekidi. Pamtim simpatičnu sličicu sa tog igrališta gdje su protiv NK Jelse gostovali i neki prvoligaši. Iko Buljan je to ljeto tek prešao u Hajduk i još nije službenu utakmicu bio odigrao a ova u Jelsi mu je bila kao pripremna. Naviknut na teren istih kvaliteta u Runovićima u drugom poluvremenu kada je Hajduk napadao na istočnu branku Iko je skinuo kopačke koje su mu očito smetale i do kraja odigra samo u čarapama. Teren na Soline je napušten početkom 80-ih izgradnjom igrališta u Pelinje i to vrijeme se može uzeti kao početak FNL kakvu danas znamo. Danas su branke na Pelinje već godinama sjever - jug ali se je u počecima zbog obnove trave ispred golova igralište od sezone do sezone postavljalo i u smjer istok-zapad. Takvo igralište je bilo kraće ali je ipak služilo a trava bi se bolje obnavljala. Na priloženim fotografijama je nekoliko sličica sa utakmica "Na Soline".

Malo sjećanja na moje fotografsko i video učešće u procesiji Za Križen!

Više od 20 godina sam sa fotoaparatom a kasnije i kamerom pratio Vrbanjski Križ i za potrebe Križonoša fotografirao ili video snimao procesiju. Zadnji koji sam snimao video snimak cijele procesije u trajanju od 3 sata sam poklonio arhivi crkve, don Branimir je taj poklon zapisao u knjige i vjerujem da je još taj video snimak na 3 CD-a sačuvan u župskoj kući. Bez želje da ikoga podcjenjujem smatram da su moje fotografije Vrbanjske procesije u samom vrhu prvo zbog toga što sam snimao filmski a takvi fotoaparati daju više kreacije i mogućnosti utjecaja na snimke a drugo što sam nakon nekoliko godina upoznao sve bitne detalje procesije koji su vrijedni za Križonoše te na osnovu toga planirao kada izaći iz crkve da se snimi i ono bitno vani, gdje stati u crkvi da se dobije najbolji snimak, kada krenuti iz koje crkve a da na putu ne sretnem prethodnu procesiju. Imao sam i tu čast da su ljudi iz okolnih župa cijenili moj rad pa su mi dozvoljavali pristup i ondje gdje drugi nisu mogli. Pamtim kako me je Stipe Huljić u Jelsi dočekao ispred crkve, proveo me za mnoge "tajnim" putem kroz bočna vrata oko crkve, pokazao mi put kroz Sakrištiju do kapelice i rekao: "Ti uvijek možeš bez pitanja proći ovuda i doći u kapelicu odakle imaš bolji pogled". I tako sam osim možda Jelšana ja jedini radio u Jelsi snimke iz klupa u kapelici a svi ostali samo iz dna crkve te sam i imao na fotografijama i videima detalje koje drugi nisu. Sličnu privilegiju sam imao i u Vrisniku i Svirčima da mogu pristupiti prostoru kapelice i odozgo snimati lice Križonoša i pogled na crkvu a ne samo odostraga i sa strane. Ima tu mnogo detalja koje je, kao savjet mlađim fotografima, teško sažeti u jedan napis a da ne bude predugačak i pređe u dosadu. Mlađi video snimatelji ne poznaju stil pjevanja te rade greške da prekinu pjevače u pola riječi a pjevanje treba, barem u jednoj crkvi, snimiti kompletno. Kako je Križonošama najvažniji čin sam ispraćaj najbolje je u Vrbanju snimiti kompletno cijeli ispraćaj sa pozdravnim govorom župnika, predajom Križa i pjevanjem. Da stalno snimanje župnika ne pretvori govor u dosadu to vrijeme treba bez prekidanja snimanja iskoristiti za obilazak crkve i snimanje učesnika uz obavezan pogled iz Balature. U Jelsi treba na brzinu snimiti fotografije bez snimanja izlaska i odmah žuriti u Pitve da se stigne dok su Vrbovljani još u crkvi kako se ne bi na cesti sa kojom se spuštaju sreo sa procesijom. Čekao bi da izađu ili kod sv. Roka ili na proširenju ispod same crkve sv. Jakova i tada je u Pitvima bilo oko sat vremena za prvo punjenje baterija kamere. U Pitvima na Balaturi se je vidilo tko je ustvari bio za Križem a tko je samo u Jelsi odglumio. Pravi su se penjali do Pitava a glumci statirali od hotela Jadran preko jelšanske rive. U Pitvama se nije moglo snimati izlazak jer je trebalo trkom doći do auta i prije procesije krenuti za Vrisnik inače bi poslije bilo kasno. To je zahtjevalo baš trk do auta uz još jedan snimak na stepenicama crkve ali eto uvijek sam uspijevao. U Vrisniku se auto ostavlja kod crkve sv. Polonije, penje pješke do crkve i onda kada Križ izađe trkom starim puten do auta, putem nimo Vendića kuće izići ispred procesije i na vrijeme doći u Svirče. Zatim iz Svirača brzo u Vrbanj, punjenje baterija i trk na Bardo da se snimi dolazak. Ispred Sarca Isusova nije bilo vremena za više snimki ili videa jer je trebalo na vrijeme doći na Pjacu, popeti se na zidić ispred Doma i snimati prolazak procesije priko Pjace. Čim zadnji feral napusti Pjacu trkom do Šimatorija da se na zidiću bude spremno za snimanje dolaska u crkvu kada je trebalo snimiti i posjet starom groblju a onda kroz sjeverna mala vrata u kapelicu i snimanje ulaska u crkvu. Ostalo je obavezno snimiti pozdrav rodbine Križonoše i ljubljenje Križa te ostavljanje Križa na njegovo mjesto na oltaru Svetog Križa. I na kraju sve je to trebalo ovjekovječiti na dva filma, dakle na 72 snimke. Zadnji put sam fotografirao 2005 kada je Križonoša bio Duje Vidošević i od tada sam sve prepustio mlađima jer iz ovog, ipak malo dužeg, napisa vidi se da treba imati i kondicije i brze noge i mirnu ruku za sve snimiti kako treba a kao već tada malo stariji to mi nije bilo moguće. Žao mi je što nemam tih uspomena od fotografiranja osim fotografija Križonoša Jure Matković i Duje Vidošević jer su tada već postojali skeneri pa sam skenirao i sačuvao. Inače filmove sam predavao Križonošama odmah nakon procesije i uglavnom već nikad, barem radi samokorekcije, nisam vidio nijednu od tih fotografija. Snimke su uglavnom rađene na slabom svjetlu te danas mlađi koji snimaju digitalno imaju tu prednost da su im aparati osjetljviji pa su i noćne snimke upečatljvije od onih koje sam ja mogao raditi samo sa jakim blicem, iskustvom u podešavanju fotoaparata  ( film 200 ili 400ASA ali preferirao sam 200ASA zbog manjeg šuma u slici, za fotografije blicem ekspozicija 1/15s a ne 1/30s kao po preporukama i zbog lakšeg izoštravanja po noći širokokutni objektiv 28-35mm uz otvor blende 5,6 ili 4, za snimanje bez blica koje daje toplinu snimkama u crkvi fotoaparat koji nema pogled kroz objektiv nego posebno tražilo te ekspozicija barem 2 sec uz zadržavanje daha ) i tada mirnom rukom za duže ekspozicije. Ako nekome fotografu ovo moje iskustvo može pomoći bit će mi drago 

Donja fotografija je snimljena iz kapelice u Jelsi 2005.