Blog Vrbanj

E, nakon 5, 7 ili 9 šetemonih, kako koje godišće doša je i ti torij. Ko je tonca, tonca je. Još danas do pol noći i do kraja Korizme nonci govora. Ko se je imo voju zaručit zaruči se je, ko se je imo voju oženit obavi je i to. Još danas da izgorimo Jureta Karnovala dežurnega krivca za sve naše nevoje, da se dobro nažeremo, naločemo, da dobro nalijemo mutriju da učinimo koju divjariju o kojon ćemo provjat iduće misece i gotovo. Sutra je već Čista Srida.

Od rana jutra već je počinja šušur po mistu. Već se je znalo koja kumpanjija će u koga učinit fraju. Obično bi to bilo u nikoga ko je imo veću storu kuhinju sa kominon a i u fameje koja je to i mogla podnit, ti cili šušur. Rano izjutra bi jedon od svake kumpanjije, a kumpanjije su obično bile generacijske po skuli, iša kupit spizu a kozlića se je već bilo dogovorilo u koga će se vazest. Svaka kumpanjija je imala jednega koji je voli oko spize i on bi parićovo marendu čogod nasuho, za obid se je još bilo trizno i jilo bi se alavija iz pjatih a kozlić?....e njega se je ostavijalo za večeru posli toncih od pri večere. A bilo je i onih koji su volili kuhat a već bili stariji za frajat pok bi kojon kumpanjiji kuhali. Taki je bi Visko Gašperinov. Kuha je i našon kumpanjiji koje godišće a i drugima. Po obidu već smo bili poprilično naspugoni i tad se je počinjalo činit divjarije o kojima će se posli moć provjat. Inžinjovalo se je kakovega Karnovala ćemo napravit da ga moremo donit u solu na tonce pri večere di je svaka kumpanjija prizentovala svojega Jureta koje bi se posli kad se malo obojde sola sa njima bilo izgorilo isprid Doma. Od popodneva se je u starije doba znalo na živemu poć do Svirač, Varboske a obično bi niko ko je zno rastezat armonigu bi zadužen za kapota od šušura. Već bi bilo dobro maškaroni i izvanka ma i iznutra Kad smo frajali u nos, a to je bilo niti misec don posli nego ča je Perko umar ma otac je iti da se ne tuguje nego da se žive i daje veseljen kako je i Perko živi inžinjali smo se učinit sprovod po mistu , sprovod Juretu Karnovalu. Kupilo se je čorne robe za mahrame a kašeta od Sigalija je bila Juretova kašeta. Bilo je ti karnovol kruto zima ma ča u nos ča u Stipeta izvadilo se je iz ormorih sve store didove kapote i navuklo na sebe. E i napravilo se je torce od onih kartunskih tubih na kojima je u balima dohodila roba u Dinkora butigu. Ožalošćeni iza kašete koji su nojveće plakali su bili Matko i Damir Mihovilovi a Vinko je kako mužikont obisi na sebe jedon veliki vož i po njemu lumbardo mužiku. Nade Vidošev je kako iz fameje kurotih obavi sve ča je tribovalo izmolit i sprovod je porti pud Vira pok do crikve ma kako je bi poče i paršit snig ti sprovod je torko uz Pjacu da se ne smarznijemo i da se skupimo kod komina non ispod surola. A bili smo kupili i napisali i osmrtnice pokojnemu Juretu i obisili po mistu. Izgleda da su velike zime na karnovol bile nikako vezane za Rozove jer kad se je u mojon sadašnjon kući koja još ni bila prišićena na 3.3 87 činilo fraju ložilo se je unutra u dvo voža od 200l ma ni moglo pridobit. Posli desetak don ni zima ni ledi u cijevima od vode nisu sensovali sve do drugega petka i sprovoda Andriji Ercegovemu. E i pri večere sve kumpanjije bi izošle i nosile svoje karnovale da svit u soli vidi ča je ko inžinjo. U kumpanjiji Lukice Lučetovega kako je on bi nojlašnji uvik bi njega nosili ka karnovala na nikima čivirima a on već zamanton ni baž ni kapi di je. Pri večere bi se tako izdivjali a oni koji su bili kapoti od spize su sikli kozlića i parićovali za večeru. Ma malo kad se je ti kozlić izi jer bili bi toko već zamantoni da ni imo ko jist. Posli večere bi se išlo na tonce koji su u starije doba finivali u pol noći ma posli se je, a nojpri u Varbanju pok posli i u drugin mistima, to produživalo i posli pol noći. Kad su u Varbanju već svirili Kratki spoj barba Vinko Ružević je sto na vrotima i drugi su mogli nastavit ma sin mu Tonči je vajalo da u pol noći ostavi gitaru i sa njin partije doma. Barba Vinko je još dosta vrimena poštivo ti običaj Čiste Sride. Naša kumpanjija je dosta putih činila fraju u tadašnjoj Lučetovon kući ispod Štrambota i jedon karnovol jo san već oko tri popodne bi toko pjon da san se vojo po koli. Zvoli su barbu mi Morkota Budrovića i on me je odve u svojih Krovatovih u Dol da me tamo rekuperodu jer vajalo je večer u Dol svirit I forca barba Petru i teti Mariji i spizi koja je pospugala vino jo san se rekupero i odsviri tonce u Dolu. Eto somo toko da ne dovin puno ali somo na kraju, tratilo se je ti don dosta, jilo se je i pilo neprilično somo da se more svaka kumpanjija pofolit da ona more nojveće izist i popit a ostala je govorojka "Čista Srida kad osvane, pipa žepe pok se kaje" I da, naša parva fraja, generacije 1953 bila je u 7. razred u Batetovon kući di sad živedu a još nisu bili uselili ali to je bila dičja fraja sa suhomesnatin i konzervima somo da se počnemo učit običaju. Već iduće godišće smo u Jakše Kapitonovega učinili provu fraju sa kozlićen a boca od kukumarih je hodila okolo stola puna bilega i vajalo je da je svak popije ( i ne somo jedonput) . Manja dica su ubučena u maškare hodili po mistu i oni su mogli doć na tonce pri večere ma kako je posli večere bilo puno pjanih dicu se ni pušćalo. Ma imo bi još puno, puno pisat ali dosta i ovoko da mlajima dočora storo dobro i lipo doba. Na dobro van svima doša i današnji karnovol i neka Jure kad ga se izgori ploti za sve naše propuste, za cili naš kukavičluk kad se nimamo snoge suprostavit nepravdama u društvu nego mučimo i onda se danas kroz tastamenat pokožemo junoci a sutra opet iznova kukavice. Sutradon na Čistu Sridu čisti se je štumak od spize a ono spize ča je ostalo izilo bi se u četvortak. I tako Korizma je počela, još nan je ostalo u četvortak od pol Korizme koga ništo u za tarok privarit i dočekat Velu šetemonu i posli primalićne lavure u poju.

Generacija 1949/50 za karnovol u Puhovih na taraci

Generacija 1952/53 u Štrambotovih 1980

Svjetski rat i sirovi kompiri

Mislite da to nima veze jedno sa drugin e ma ima. A kako evo sad ću napisat. Moj did Perko bi je ka i drugi varbanjani stariji od 20 regrutiran u auštrijsku vojsku. Do partence na položaje bi je na obuku u Mađarskoj. Po didovu provjonju nikome se ni ginulo za cara i judi su se snahodili kako je ko zno. Niki su sebi propucali nogu, niki tajali sa sikiron parste na nogi a niki i kažiprst desne ruke kako bi bili proglošeni nesposobnima. Mojega dida je jedon Majar nauči ništo drugo. Svitova mu je da kad dozno da će bit partenca neka se dvo, tri dona pri naji sirovih kompirih i da će mu skočit velika fibra koja će trajat šetemonu don sa terconon kojon nikor od likorih neće znat uzrok. Perko je tako i učini i dvo dona pri partence njemu skočila fibra, pun provin i od tercone toko se je tresa da je skoro gubi svist a likori nisu mogli noć rozlog i on je osto u stacionaru a regimenta portila. Kako tote već ni bilo vojske kad je pasala fibra iša je kod tega Majara doma, lavuro je kod njega za ston, robu i manjativu do kraja rata, nauči sve oba lavuru, potkivonju i timarenju konj ča ovde ni moga, nauči orat i obrađivat zemju sa drugin alotima osin motike i maškina ča mu je posli puno pomoglo kad je 20-ih iša u Argentinu, nauči bačvorski zanot tako da je posli baren sebi moga som bačve sređivat, nauči i ništo govorit mađarski a ča je nojvažnije osto živ i sritno se nakon kapitulacije Auštrije vroti doma ča 37 njegovih mišćanih Varbanjanih nažalost ni imalo sriću. A sve to zahvajujuć Majaru i sirovin kompirima.

Teta Vica Pikova ili "U strohu su velike oči"

U moje ditinjstvo u Krojevim dvorima živili su u kući ispod Teota a između Boninih i Borinih brat Luka Buratović Pikov kojega je kod današnje stanice za tehnički pregled bilo hitilo živo koje se je otprenulo i od posljedica tega umar (spominjen mu se somo sprovoda ma ne i njega) i sestre mu Filica i Vica. Luka ni bi oženjen a ni ove dvi sestre odone. Imali su još sestru Maricu koja je teti Margari bila mat. Nojveće pontin tetu Vicu jer je bila prijatejica sa našon teton Bonon i uvik je posli večernje dohodila u nos, igrala se sa meni sestron i sa menon i uvik nan provjala nike gončice. Ka dite san imo na desnoj ruci bradovnicih koje su posli some nestale a teta Vica mi je bila rekla da ću radi tih bradovnicih imat sriće u životu i po tin ričima je kruto pontin. Bila je kruto dobra žena ali vada malo bolesna na živce ( ne spominjen se puno detaljih jer san bi dite) i onda bi se kad bi je to ćapalo svakako ubukuvala i taka hodila po mistu ma ni nikome zla činila. Ali isto su nos dicu strašili sa teton Vicon. E sad kad san onima koji se je ne spominju ovo objasni gren daje na stvor.

Bila je nedija večer a jo i Stipe Rozov smo bili dica iz četvortega razreda i išli u kino gledat film Njihalo strave. Tu večer ni gorila vanjska i još mi je u višti pjaca osvitjena somo svitlon ispod Podlože ( a i da je bila malo koristi je su na pjaci bile dvi sijalice na skuli, jedna na Jurondetovon kući, jedna na Zamotela kući i jedna na kurota kući). I pri kina čuli mi da su tu večer, a bi je zimski don i rano se je smarklo, vidili tetu Vicu kako gre po mistu omotona bilin lancunon. To nas je istrašinalo još pri filma a film Njihalo strave nas je doistrašino. Nakon kina išli mi doma, a non je tad još bi glovni ulaz kroz Rozovu kolu, i onako na svitlu misečine kad smo došli do sadašnje Jurondetove garaže a tadašnjega Batetovega vartla eto "vidimo" mi tetu Vicu navar Rozove kole. Ma ko će sad doma. Stroh u nami. Išli na Ravnicu i sa bonde od kurota kuće gledamo priko vartla ma je.....ono je teta VIca. Tresemo se mi od straha i spontili se poć na naša donja vrota od tadašnjega dvora, zazvali oca mi i rekli mu ča je na stvori. Otac je pogleda na kolu i govori da ni nikoga. E, lako je njemu govorit ma ni non lako pasat i pasali mi kroz naš dvor a otac je sto na koli dok se je Stipe pope u kuću. Nison jo isto od straha iti pogledat na kolu nego se zabi u kuhinju i iša leć apena kad je i did iša da ne buden som u kući. Ča siguro, siguro Ujutro je otac razjasni ča je bila "Vica". Na kantunu Stipeta kuće bi je modijun (to je ona izbočena stina koja je po nepisanemu zokonu značila da je zid od kuće zajednički sa susidon i da se susid ima pravo napožat na zid ako bi grodi) a onako obasjon misečinon i sa od straha velikin očima ti modijun nan se je pari glova tete Vice. Eto tako san zaponti nojveće i tetu Vicu, i film Njihalo strave a i rič modijun. Eto, teta Vica Pikova ni imala svoje dice a kruto je volila mene i sestru mi pok da je se baren ovako spontin. Pokoj njon duši.

Kuća u Krojevemu dvoru u kojoj su živili barba Luka, teta VIca i teta Filica Pikova

Eto učere san zaboravi napisat. 1913 se je poklopilo, a ko zno kad će već, da je karnovol bi na isti don kad i sv. Generož. I govorili su stori da je kurot ujutro na misi reka......do podne sv. Generož a popodne karnovol. I tako se je obavilo sve običaje. Eto, ako ko ti podatak ni zno da ga sad dozno.

LEVA

U doba 50-ih i ranih 60-ih za generacije od 16 do 18 godina postojala je predvojnička obuka na koju bi jednom godišnje bili pozivani po mjesec dana da uvježbaju osnovne borbene vještine. Predavači, a među njima i moj otac, su obično bili lokalni rezervni oficiri (moj otac je bio rezervni kapetan). Nakon 18-e pozivani su "pod Levu". "Leva" je ostao još iz austrijske vojske naziv za vojno novačenje. Na Levi bi lječnička komisija pregledom utvrdila opće zdravstveno stanje, sposobnost za služenje vojnog roka i određivala rod služenja vojske. Moja prva Leva je bila u kasno zimu 1973 u osnovnoj školi u Jelsi. Tamo je cijela otočka generacija 1953 bila pozvana. Ulaskom u prostoriju sa komisijom obavezno smo se svlačili do gola, mjerili su nam visinu, težinu, obavili osnovne preglede onako vizualno pipanjem liječnika, mjerili tlak,ispirali uši te odredili rod služenja. Morao sam u vojsku u svibnju 1973 ali mi je HP Hvar odgodilo odlazak do poslije sezone tako da sam na jesen opet morao pred komisiju. Ta komisija je bila potpuno drugačija. U sobi je bio samo jedan čovjek obučen u bijelo, obavio je sa mnom samo kratki informativni razgovor o općem zdravstvenom stanju bez ikakvih pregleda i odredio mi prema potrebi lokalne teritorijalne obrane rod služenja radiotehničar za uređaje veze jer sam to i inače bio po profesiji. U vojsku sam otišao 14.11.1973 u Niš u kasarnu Filip Kljajić na tečaj za radiomehaničare za održavanje vojnih radio uređaja veze a kasnije nakon obuke od 3 mjeseca premješten sam u Skopje u kasarnu Maršal Tito u četu tehničkog održavanja. No nakon povratka iz vojske u veljači 1975 nisam nikad bio pripadnik TO kao radiomehaničar već sam prebačen u rezervni sastav milicije, u njemu pozvan na vježbu već u svibnju 1975 i ostao u rezervnom sastavu do jeseni 1991 kada su nas zamijenili mlađi.

Leva se obično u sjećanju veže za noć prije odlaska u vojsku. Do 1972 u vojsku se je odlazilo iz Hvara. Išlo se je sa busom na vojni odsjek primiti karte za put i vojne dokumente te brodom dalje prema kopnu i odredištu. Već 1973 odlazilo se je iz najbliže luke. U toj noći bilo je sve dopušteno (barem je mlađarija tako mislila) i radilo se je razne gluposti kako bi se pamtio odlazak regruta. Cijela generacija se je okupljala u kući regruta, slavilo se je, pjevalo i feštavalo a onda pred zoru oko 2 sata prije odlaska išlo po mjestu. Obavezno se je na zidove javnih zgrada pisalo LEVA xxxx (godište rođenja generacije regruta) npr. LEVA 1953. Najčešće mjesto u Vrbanju na koje se je to pisalo je bila fasada sjevernog pročelja doma Matija Ivanić i praznine između prozora na prvom katu škole. Pisalo se je sa vapnom i taj natpis je često mjesecima stajao dok ga kiše ne isperu. 90-e neki nadobudni momci su mislili da je LEVA ekavica pa su pisali LIJEVA.  Radilo se je i razne gluposti kao npr. jednom smo uzeli ispred Bobisa u Jelsi sve đardinjere sa cvijećem i dovukli ih u Vrbanj, jednom smo iz Basine na leđima donijeli batanu pok. Dometa Vidošević Marinčevega i podigli je na tadašnji kiosk za novine kod autobusne stanice. U Vrbanju postoji istinita legenda o mladiću, Jugo Ljubić, koji se je na vlastitom ispraćaju, za bravuru kako mi rečemo, ranih 50-ih popeo na kampanel visok 36m i sjeo na 2m visoki križ koji je na vrhu kampanela kao jedina osoba koja se je to usudila napraviti. Običaj je bio i da se po selu muze koze te se u Mikota Ženčinega Gornjega posudi veliku kotlenku, navrh pjace na betuniću ispred spomenika naloži vatra, skuha u kotlenki bijela kava i nudi za okrepu ljudima koji bi rano išli u polje. Kad se je odlazilo na bus za Hvar u 6:30 pjevalo se je pjesmu čiji su stihovi išli otprilike ovako:

Još par sati i šaka minuta

nestati će vrbanjskog regruta.

Sveti Ante što si navrh sela

vrati nam ga zdrava i vesela

Nećeš više govoriti majko,

kiša pada spavaj sine slatko.

(nego ćeš se u suzan umivat,

kad mi budeš posteju načinjat)

Nećeš više govoriti oče

da ti vino i rakiju ločen.

(nego ćeš se u suzan umivat,

kad mi budeš motiku nabivat).

(Nećeš više govoriti ćaća,

da je na tovaru pukla praća - Nerežišće na Braču)

(stihovi u zagradama su dodatak koji se je pjevao u Blatu na Korčuli i Nerežišću na Braču. Praća -poprug od sedla po vrbanjski)

(napomena: U Vrbanju ne postoji ni crkvica ni kapelica svetog Antonija te i stih "Sveti Ante što si navrh sela......" nije izvorno vrbanjski nego je preuzet od Vrisničana jer njihova župna crkva svetog Ante je baš navrh sela.)

- Kapetan vapora je po okupljenima na rivi znao da odlaze regruti pa je na odlasku vapor se oglašavao sirenom za pozdrav.

Tada se je još pjevalo i sljedeće:

Vapor parti i cimu molaje

dragi dragoj desnu ruku daje.

Zbogom draga i nemoj me kleti,

moje riči drži na pameti.

Oj vapore pusti dima jače

da ne vidim kako draga plače.

Oj vapore pukla ti propela

što si moga dragoga odvela.

Šef vojnog odsjeka sa najdužim stažom bio je Luka Matković pa je i on, ni kriv ni dužan, ušao u pjesmu sa stihom:

Oj ti Luka vrag ti odni kosti,

što učini od moje mladosti.

A bio je i stih:

Neće više zeleniti trava,

di san svoju malu šumprešava. 

Momci iz Staroga Grada su još imali i dodatak:

A na Križu kad smo arivali,

zadnji pozdrav Starom Gradu dali.

Ivo Đovani Visković je na moju zamolbu odpjevao  pjesmu "Oj vapore" uz harmoniku a kako se je ona pjevala poslušajte Đovanijev snimak na linku http://youtu.be/Z5_mSTf-cgM¸ U videu je korišten insert iz filma Lito vilovito.

Do kasnih 60-ih su odlazile u vojsku istovremeno cijele generacije pa su i ispraćaji bili masovniji a kasnije se je odlazilo pojedinačno.

Vojnici su obično odlazili u druge republike, daleko od kuće, pa se je znalo dogoditi da cijeli vojni rok ni ne dođu doma nego bi onih 15 dana odsustva iskoristili za raniji odlazak iz vojske jer bi putovanje do kuće i natrag uzelo 4 dana od 15 dana odsustva. U moje djetinjstvo vojni rok je trajao 18 mjeseci a mornarica 2 godine a kad sam ja služio trajao je 15 mjeseci a mornarica 18 mjeseci.

Moglo bi se još dogodovština iz te noći ispraćaja napisati ali ovo je dovoljno da mlađi ako ovo budu čitali shvate značenje riječi LEVA i da je ne "prevode" kao "lijeva". 

Na gornjoj slici je dio naše generacije 1952/53/54 slikan u Hvaru na ispraćaju Mikota Vodanović u vojsku u veljači 1972g. a na donjoj slici iz 1987g vidljiv je natpis 19 LEVA 67 na zidu škole.

I samo bi još nešto želio dodati tekstu. Ovaj običaj i pjesme nisu slavljeničkog nego oproštajnog karaktera. Traje od odlazaka u austrijsku vojsku na tri godine, odlazaka 20-ih u Ameriku na put bez povratka jer su roditelji znali da sinove već neće vidjeti, nastavilo se je odlascima u kraljevsku vojsku, u JNA i u HV. Oproštajnog jer su sinovi, a djevojkama momci, odlazili daleko i u nepoznato a svaka vojska kao vojska implicira ratovanje, opasnosti i mogućnost da se sin već ni ne vrati živ. Ovdje se nije slavio odlazak u vojsku nego tugovalo zbog odlaska. A i stariji roditelji težaci su ostajali na dugo vremena bez sina da im pomaže u polju. Sve to implicira tugu, veliku tugu na rastanku a ne slavlje i sreću što se odlazi. Odlasci u HV nakon rata su ipak bili drugog karaktera. Bili su pomalo slavljenički i bez tuge, odlazilo se je na 6 mjeseci i to najčešće u Split i svaki vikend se je bilo doma ali se je običaj pjevanja istih stihova i pravljenja nekih smiješnih stvari da se poslije može pričati o toj noći zadržao. 

GLAZBENI ADVENT (provokator ili vizionar)??? 

Otkad se ja sjećam dva razdoblja u godini, Advent i Korizma, su bili razdoblja posta od svih vrsta užitaka, i u hrani i u pjesmi. Ni ženilo se nije u Adventu i Korizmi i to se je smatralo hrvatskom katoličkom tradicijom koje su se sve kršćanski odgojene obitelji držale. Svirao sam na plesovima, bio zabavljač na pirevima više od 25g ali od zadnje nedjelje Studenog do sv. Stjepana niti je bilo plesova niti pireva jer je crkva naučavala da u postu od svih užitaka i duhovnoj pripremi čekamo Njegovo rođenje.

U Adventu 1977, ne znam na čiju incijativu, omladinska organizacija Vrbanja je u suradnji sa predsjedništvom omladine otoka Hvara pokušala razbiti tu tradiciju i organizirati ples. Nitko, ama baš nitko od glazbenika iz Staroga Grada, Dola, Vrbanja i Svirača nije htio prihvatiti poziv za sviranje uz obrazloženje da su odgojeni u kršćanskom duhu koji im tako nešto ne dopušta. Ja sam bio tada član predsjedništva općinske omladinske organizacije i zamoljen sam da sa svojim prijateljima Mihotom Marušić, pok. Mićotom Marušić i Cvitetom Bracanović nastupimo u Vrbanju a čak su nam posudili i hotelski razglas Semprini. Mi smo to prihvatili jer smo već imali oprošteni "grijeh" od sv. Nikole kada smo u školskim prostorijama (dakle državnim) bez privole državnih organa, pristali svirati ples u Zastražišću za vjersku feštu sv. Nikolu jer im je sala bila izgorila. Da bi ples u Vrbanju uspio u subotu su organizirana i dva autobusa koja su vodila mlade iz ostalih naselja otoka i stvarno subotnje večeri je sala bila odlično popunjena ali sutradan kad se je ostalo samo na mještanima Vrbanja i okolnih sela u sali nije bukvalno bilo nikog. Počeli smo svirati u 8, u 9 je bilo u sali 5 (i slovima pet) osoba, čekali smo do 9 i po a zatim skupili instrumente i otišli u Hvar. Bojkot glazbe u Adventu je bio 100% i to je bilo vjerničko poštivanje tradicije a ja sam okarakteriziran u Vrbanju među vjernicima kao provokator.

Danas, kada se Hrvatska predstavlja kao katolička zemlja koja poštuje tradicije svugdje se organiziraju Glazbeni Adventi koje najavljuje limena glazba, organiziraju se koncerti, izlasci na trgove i posjete Adventskim kućicama. Ni Crkva nema ništa protiv toga. Nemam ni ja ništa protiv toga, naprotiv volim to i podržavam ali postavljam sebi jedno pitanje. Da li sam ja 1977 bio provokator ili vizionar? Da li današnja mladež koja se u Adventu i vjenčava  i organizatori tih Adventskih događanja ne poštuju tradiciju ili se je i tradicija uz blagoslov Crkve promijenila i prilagodila potrošačkom društvu pa se umjesto pokore i duhovne pripreme čekanja rođenja sve objašnjava veseljem zato što će se On roditi.

Eto,  drago mi je da se je potvrdilo da 1977 ipak nisam bio provokator nego i nehotice samo vizionar, a vizionari i pokreću točkove povijesti 
Na fotografiji je trg Tvrdalj u Starome Gradu 2018, adventski ukrašen i sa umjetnim klizalištem.

PLOTIT ĆE ŽIGA !

U doba nojveće popularnosti toncih na taraci Heliosa ploćo se je upad jer je taraca bila pripuna i vajalo je nikako ograničit posjetu a bome čogod i ćapat od ulaznicih. Varbanjani su uglavnom dohodili skupa, stali bi u red i o

nemu na ulazu bi govorili.....plotit će Žiga za svih. E a Ivica Žigin Žiga bi intro zodnji a bi je ka mlod gromada od čovika, velik i jok i kad bi ga ovi kojigod sezonac na upadu somo vidi ni promisli pitat ni njemu kortu a kamoli mu reć da ploti za one ča su pri intrali. I tako bi Varbanjani introvali mukte. Ma ni to bilo uvik nego somo digod za tarok a kako su oni bili veliki potrošači jer bi sastavili dvo, tri stola i nisu hodlili ća dok ih svih nebidu populali proznin butilijima od 2l vina Barba Marin i Šjor Bepo ti škerci sa upadon su in se tolerirali ali je u Varbanju ostala uzrečica... PLOTIT ĆE ŽIGA....kad bi niko čogod osto dužan ili iša ća bez plotit 

Ivica Žiga na slici od 29.04.2011

Na slici iz 2006 su Ivan Pavičić (Ivon Fronin), Šime Matković (Šimun Drojčin), Ivica Pavičić (Ivica Žigin Žiga), Andro Pavičić Donkić (Andro Donkićev meštar) i Jakša Lupi (Jakša Štrambo). Ova fotografija je dodana na blog 12.06.2020 i neka bude i kao sjećanje na barba Ivana Froninega i Andro meštra a ostala trojica su još u dobrom zdravlju. Mada su Ivicu već pomalo stisle godine još dođe na zog od balota i ponekad i zaigra.

Ivica Žiga -26.06.2020

Recept za izradu likera Kruškovac (Ružulin)

Tradicionalno piće kojim se je nekad nudilo goste, a posebno u doba kolendanja uz pašurate (fritule) je bio Ružulin. To je piće koje se je u davnija vremena radilo od ekstrakta latica ruža držanih 40 dana u rakiji na suncu a u novije doba se radi od kupljenog ekstrakta kruškovca ali je zadržan starinski naziv Ružulin iako je to danas Kruškovac.

Recept za vlastitu izradu Ružulina (Kruškovca)

Sastojci:

1l lozovače, 500 g šećera, 1/2 l vode, 4 vanili šećera, 2 ekstrakta kruškovca

Priprema:

1. Šećer zapržite i otopite po želji. Ako neko voli tamniji liker neka malo više zaprži . Sada dodajte vodu i vanili šećer neka prokuha dok se cijeli šećer ne otopi u gusti sirup.

2. Kada se sirup ohladi dodajte mu rakiju i dva ekstrakta kruškovca dobro promiješajte i ulijte u boce. Ako volite blaži liker varijacije može raditi tako da dodajete više vode, manje rakije ili više šećera.

Jedna fotografija Ante Franičevića vratila mi je sjećanja na Vrisnik mog djetinjstva, na ovu dragu kuću i njene stanovnike i na crkvu svetog Ante. Na moju tetu Mariju rođenu Razović (očevu sestru te sestru tetki Perke udane Savinc čija su djeca Ivica i Dijana i Mileve udane Pivac čija je kćer Silvana djetinjstvo također provodila u ovoj kući) udanu za Jureta Franičević Remetinovega, na pok. rođaka Nikicu, na rodicu Eciju, na Juretove sestre Polu i Reparatu. Pamtim tetu kad je već starija i sama u kući predvečer sjedila na ovoj skalini a pamtim je i u maloj kuhinji kako se za hladnih zimskih dana grije. Pamtim i miris kave koju je ona kuhala jer je imala isti miris kao i kava moje pokojne none, njene mame. Pamtim krasne smokve na stablu ispred konobe koje sam početkom berbe još znao ubrati izjutra onako mokre od rose i zasladiti se prije odlaska na ispomoć u berbu pod Vorh. Pamtim kako sam sa našom vrbanjskom živinom, koja nije bila navikla hodati po strmim vrisniškim putevima pa je trebalo i voditi ih za ular da ne žure na nizbrdici i ne pokliznu se, gonio vreće mošta u konobu.  Pamtim fešte svetog Antonija i ručkove od fešte u tinelu. U ljetna popodneva kada je vani peklo sunce ja, rođak i rodica bi se uvlačili u ugodnu hladnoću crkve, igrali se u njoj a ja sam i svirao na neku vrst harmonija koji se je tad nalazio sa lijeve strane ulaznih vrata. To je bio stari harmonij sa pedalom kojom se je pritiskom noge pumpalo zrak u harmonij da bi mogao svirati i to mi je bio prvi instrument na kome sam svirao sa dvije ruke. Ne znam koji je tada bio župnik u Vrisniku ali nikada nam nije vikao niti branio te igre u crkvi. A najviše pamtim pogled u ljetna popodneva iz prozora na zapadnoj strani ove kuće na Svirče, rodno mjesto moje pranone Marije Carić Korić u koju je i teta Marija dobila ime, i polja oblivena sunčevim zrakama i izmaglicom od vrućine. Taj pogled nikad neću zaboraviti i žao mi je što ga vjerojatno već nikad neću vidit kroz taj prozor.

Dopuna: Tekst napisan na Facebook 05.11.2020

VRISNIK

Ovo je misto na otoku sa nojlišjin ugođajen sunac zopoda. Ništa For, ništa Pajiz i otvoreno more. Pogled iz kamare Remetinove kuće od mojih Remetinovih prima Svirčima, Krušvicima i Vrisniškemu vorhu u pridvečerje i ona teplina sunca zlotne boje prid sut kad obasjo kamaru ne more se s ničin usporedit. Puno san, baš puno bi u tete u Vrisniku ka dite ali ti pogled i ugođaj se ne zaboravije. A ispod ponistre smokva koju moreš ubrat iz ponistre. Vrisnik je misto sa posebnima judima, na niki nočin divjima ali u pozitivnom smislu, judima punega sarca, judima uvik spremnim na škerce ali somo na svoj račun bez se dirajuć u druge. Ne čudin se pridošlicima ča su lako ćapali i mentalitet Vrisničanih i ča svi govoridu po vrisniški. To misto ti se uvuče pod kožu i postaneš dil njega učas. Ali nažalost, ka i sva naša mola otočka mista opustilo ma nevaja se dešperat, bilo je tega i u pridnjim vrimenima ma ta lipota Vrisnika ne more ostat soma za sebe. Doć će niki drugi koji će poprimit isti mentalitet i opet će Vrisnik živit. Mentalitet ne određiju judi nego ono ništo nedokučivo ča se nahodi ispod stinja barda na kojemu je Vrisnik i ča minja jude i učini ih Vrisničanima. Ali za doživit Vrisnik nevaja doć auton nego se od mosta ispod Svirač storin puten popet. Svaki korak tega uspona ima svoje čari jer otkriješ ništo novo a kad dojdeš do sv. Roka budeš umoran ma sarce bude puno. Za doživit Vrisnik vajo doć i po daržu kad je glova "poglavice" navar istočnega puta za na Gvozd u oblacima, vajo i pasat te pute i laze izdubene tovorskin kopitima koje je nikako opiva i Jubo Stipišić. ?

teta Marija

ž

Moj rođak Nikica Franičević (sa cigareton) i jo 05.06.1989 na čašici u mene sutradon kad san se oženi. Naš zodnji zajednički letrat.

Vrisnik, pogled iz Svirač

Svirče, pogled iz Vrisnika

Neven Dužević

Neven je rođen 1965 u Zagrebu a po ocu Davoru je porijeklom iz Dola na Hvaru. Iako je u Dolu boravio samo kao dijete i mladić dolski jezik koji je slušao od oca, bake i djeda nije zaboravio. Piše izvrsnu dijalektalnu poeziju a neke stihove piše na izvornom, pomalo i arhaičnom, dolskom dijalektu. Osim pisanja poezije Neven je vrstan glazbeni autor i tekstopisac, pjevač i multi instrumentalist ali za ovaj blog su mi bitniji njegovi stihovi od kojih svaki stih ima dušu, u malo riječi puno toga bude rečeno onome tko može osjetiti Nevenove emocije.
Nevenove autorske pjesme možete poslušati na YouTube kanalu

 http://www.youtube.com/channel/UCbH9OviwfeZ3rTd4ruflDXQ/videos

Stihovi

Ka se smroči..

Ka se smroči...

ćapo me malinkolija ka se gren sićat

ča je bilo, ča bi bilo da je bilo

i zoč ni bilo

sićat se i po zroku letit

bez zemje

letit nad voduom

moren, rikom

na vroćat se nose

ne plakot suze ča su davno otekle

već nimon voje

ča je bilo bilo je

ča će bit bit će

al znoj

di san dobi jubov neću zaboravit

ovo drugo neka nosi vrog

neka otpuše vitar

neka niko ne nojde....

Nisu mi doli reć

Nisu mi doli reć nanki jednu rič

na jaziku ča su me učili

pokojni nona i nono i otac

jer tin jazik ne vridi

ako ga govori

običan čovik koji gre na lavur

vajo zaboravit tin jazik

a čovika ubit

neka gre za svojon famejon

neka već ne gre po svitu

smeto

koga brige

ča je bi i zoč se bori

neka krepo

kako koza bez gošćice

ko mu kriv ča je i bi živ

bidni brov...

Megla

megla se kotura

kak ti v loncu vruča pura

puno dima, nigde vatre

poludel sam od te mantre

se bi dal da sem negdi drugdi

di sunčece sveto

di su lepi ljudi

a ne face mrke, balave, sprehlađene

od megle podhlađene

nemreš ih prepoznat

kak vu groznem filmu

vampiri, vukodlaki

tak sprehajaju v kaputima ti čudaki

ti susedi, dragi moji

vu megli se slabo vidi

sak se sakog boji!

Nostalgija de lux

još se sićam pismi ča san ih pisa

samo za nas tamo liti

onkraj mora

i uz zvuke rock and rolla

dođi dušo, budi moja ovu noć

u legende i priče ćemo poć

dođi nek nestanu svi

noćas samo ja i ti...

još se sićan i srsi

ča su me prošli kad san te vidi

i odma san zna

tu će bit šušura,tu će bit do dna

o dođi dušo, budi moja ovu noć

u legende i priče ćemo poć

dođi nek nestanu svi

noćas samo ja i ti....

Notturno

u noći

i samoći

pjesnici zbore zatvarajući oči

govore o vilinskoj ljubavi niti

tankoj poput konca

dok u njima vrije

vatra vražjeg lonca

govore nježno

zbore tugu

u noći

i samoći

sanjaju dugu

Rič

još uvik je živa

tote digod

među non

živa rič

kad bruntulon,

kad se tarokon

kad ćakulon

kad mučin i penson ča bi du rekli

da su na mom mistu

nono i ćaće

i tako žive svojin životon

ta živa rič

kad je reknem

ositin okus kruva i soli

protarči mi sloni brudet kroz glovu

popijen ritku bevondu od parst vina i četiri parsta vodje u žmul

bez da san vidi i žmula i buteju

gre, spije, beštimo

živa rič....

Bez coprnica sve je ništi

Od davnina s`i to znaju

al se boje reči il ne haju

ispod svake ženske kiklje

coprnica svoje žmiklje

coprnica il pećnica

il na grani plaha ptica sve isto je,

se tri zajedno su navek

eto to je!

coprnica navek gledi

da si neke čini baci

da bedaka bi privukla

i dovela bliže tlaci

najboljše pak vole

kad i peneze on donosi

pa ni važno ni kak zgledi

se bu hećim s penezima rešil

veliki bu ak je bil maleni

ravan bude ak je bil iskrivljeni

a ak ne bu poslu vičan

budu drugi kmeti preplačeni

coprnica i pečnica

sam buš hotel kraj njih leči

a od njenih čini

tu u zemljskom kraju

svetili ti budu lampioni

kaj da si več tam u raju!

onda buš tek vlovil

da si zglasjal sam u loncu

i da buš kakti pes na lancu

vezan svršil tu na koncu

na lomaču su nekad slali

te sve hude coprnice

al sad brige te ne more

navrh brega krematorij

coprnjaki i coprnice zajedno

tam lepo gore

ipak vredi znati coprnicu

da tu i tam pogata ti malo

da se skineš i kraj njene peči

sklopiš oči pa si prejdeš leči!

Brancin

tamo di morska gušćica gre naprid i nose

kako bori na burinu

tamo di ježinci

ijedu stine

a cipli pljedu bez reda plovidbe

živem kad zatvorin oči

ka stori brancin

i snijen:

pobić u dubinu i umrit

iskočit na kroj

ili izist molega fratra

i stat na stronu od svega

bit u strohu da će doć

mriža ili noć

nisan kuntenat

da me svit vidi i izi

nisan kuntenat da buden glodan

nisan kuntenat ča son brancin

a ne zubatac

nison kuntenat

ma ne znon za boje

ja stori brancin!

Kritičari

sakja buju našli ti kritičari vu pesmama mojim

il kak štucam dok pišem i kak na desnu ustajem

i kak na levu morti stojim

reči moje važeju, mažeju, meni i sebi lažeju

babica sto, a kilavo dete

onaj kaj reči mi gledi, a srčeko mi čuti neče

naj na mah podbrusi pete!

i semu na koncu, glava mu zgleda

kak božičnoj puri v loncu

jer ne čuje od svoje besede

ni sreče ni pobede!

kak duuša kriči, ka vu sebi potiho kuha

milosti i pušlec ište. kaj taubek mrvu kruha,

i onda sam v kutu neke reči hiće

tužna, jer bu, bu bilo i biće

i ne čuje zvonca zlatna vu sakoj suzi

vu toj staroj dobroj kajkavijanskoj tuzi

nek si kritik dela svoje

ja, kaj morem, ja bum moje!

Čista

Doša sam te vidit iz onih virmena

kad je bilo cura i kamenja

doša sam te vidit jesi mi još ista

opaljena jugom ma u duši čista

smije mi se morski čovik

smiju mi se svi dupini

podsmihuju kapitani stari

krepaju od smiha njihovi durbini

a ja san doša vidit jesi mi još ista

opaljena jugom ma u duši čista

al rovinat me neće sve te mriže

vitar sriće kada me otriže

ajme kada vidim da si mi još ista

opaljena jugom, ma u duši čista

Kvasina

penson,

iša bi plakot

iša bi umrit od smiha

iša bi leć i spat

iša bi kantat

iša bi jubit parvu koju trefin

iša bi išempjat

sve bi iša

i nindir ne bi iša

da mi se ne smiša

ovo malo pameti

ovo malo mira

ova mrva od jubavi

ova pinka od sitne ure

iša bi da ne bi iša

a penson na kunju ću poć

već ujutro iskontrat noć

reći će du judi da su vidili

kako san iša

ma da nisu siguri ča san reka di grjen

jer kako in reć da san iša da bi iša?

Ljudi sa Save

Imaju grad koji im

diše iza leđa

imaju i proklete osobne karte

i OIB

imaju i mobitele

a ipak su gradu rekli jednu malu laku noć

u ime sjećanja

samoće i druženja s rijekom

Ja nikada na Savi nisam poljubio djevojku

kao na moru

na Savi smo bili divlji i slobodni

i ustrašeni vodom

Hajde dođi

umoči prst u tu brzu i hirovitu rijeku

osjeti da u ovom svijetu tu blizu sigurnog grada

ima još uvijek nešto divlje i vrijedno strahopoštovanja

sjeti se svega u tom dodiru s vodom

babinjaka i kupanja, starih slika

utopljenika i vojski i poplava

kanuista, pasa i šetača

umoči samo prst

i bit ćeš Purger

Tonci

Jedon put pita me barba Tado

mladiću je greš na tonce

A reka san gren to su mi užonce

a kad doma dohodiš pita je jepeta

a jo san reka

ako divnja ne do

prid jutro ranije

ako dode

prid jutro kasnije

A on je reka

da je i on hodi na tonce

ali da je hodi u drugo selo

baš i uru i po

a da se vroti kasno

i da ga je ćaća iskalo

iz posteje u zoru

za lavur u poju

i da mu već tonce

nisu bile užomce

A da mi je pokojni nono

ima niku u Svetu Nediju

i da je hodi do nje po tri ure

na noge priko barda

dok se ni ištufo

i kako i on oženi u selo

A kako su ćapali

divnje ni mi reka

Je to bilo

na marendi u poju

Na fieri od Gospe

u mročnemu tinelu

dok su mat i otac spoli

između maslinih

ili ispod bora?

usrid otoku

u selu bez mora

To mi ni iti reć

Nike stvori tukon

boje da i ne znon!

Hvarske klape

Organizirano klapsko pjevanje na otoku Hvaru počinje početkom 80-ih kada se u sklopu KUD-a "Prof. Ćiro Gamulin" iz Jelse formira klapa Jelsa u sastavu: Visković Grgo-I tenor, Stipetić Darko-II tenor, Belić Vinko-II tenor, Duboković Ivica-bariton, Sumić Juro-bariton, voditelj klape, Buj Petar-bas, Duboković Milovan-bas, Čubretović Milivoj-bas. Redosljed članova je napisan prema fotografiji na omotnici LP koji je klapa izdala za Jugoton 1982.

Nakon klape Jelsa u Hvaru se formira klapa For. Redosljed članova je napisan prema fotografiji na omotnici LP koji je klapa 1985 izdala za Jugoton: Izvorna postava klape For: Domančić Toma bas i voditelj klape, Budrović Matko 2. tenor, Kuzmanić Prošper 1. tenor, Karković Marko 2.tenor, Miličić Prošper bariton, Bracanović Nikola bariton, Rosso Pavao bas, Cetto Šime bas, Kuzmanić Nikša bas.

Krajem 80-ih u Starome Gradu se formira klapa Garmica u sastavu: Toni Tadić - I tenor, Drago Radoslavić - II tenor, Mario Radoslavić - II tenor, gitara, Ivica Petrić - bariton, Josip Dujmović - bariton, Matko Franetović - bas, Frano Škarpa - bas. Klapa je 1996 snimila kasetu u mojoj produkciji te je gostovala u mnogim državama, preko svih većih zemalja Europe do SAD. Klapa je nastojala sačuvati stare napjeve te je pjevala i tradicionalne crkvene i tradicionalne pučke napjeve Staroga Grada a sve prema mjestu nastupa i prema potrebi.

Kako je Stari Grad mjesto sa tradicijom pjevanja kroz klapu je prošlo mnogo pjevača a klapa je kasnije prerasla u pjevački zbor Faroski kantaduri koji ima dosta članova te prema potrebi, a zbog spriječenosti dolaska na nastup svih članova pjevaju u raznim postavama. Na slici je postava, Toni Tadić, Jure Lubina, Nikola Matković, Ivica Petrić, Tedi Sanseović, Josip Dujmović, Matko Franetović, Jakša Vranjican, Andro Matković, Ante Stančić. I Faroski kantaduri pjevaju i pučke i crkvene napjeve a mnogi su članovi crkvenih zborova crkve sv. Stjepana i crkve sv. Petra u Starome Gradu

U Vrbanju pod vodstvom Ivana Vidošević djeluje Mješovita klapa Svetog Duha u sastavu: Dragica Račić, Dinka Račić, Smiljana Vidošević, Vinka Vidošević, Marian Lušić Bulić, Stjepko Račić, Ivan Vidošević i Mario Lušić Bulić prema redosljedu na slici)

U Vrboskoj djeluje klapa Kaštilac pod vodstvom Ivice Blašković a novi član im je i Dinko Pavičić Donkić iz Vrbanja

U Svirčima djeluje klapa Veli Kamik

U Svirčima također djeluje i klapa Priženca

U Hvaru djeluje klapa Galešnik

Klapa Pharia se vodi kao klapa iz Brusja  a voditelj je Ivo Tudor Broje. Tu su još iz srednjeg dijela otoka Mihael Lupi bas i Nikola Matković 1. tenor  iz Staroga Grada te Ivica Vidošević bas iz Vrbanja.

U Jelsi djeluje ženska klapa Frecija

U Hvaru djeluje ženska klapa Bodulke

U Hvaru  u sklopu glazbeno-scenskog udruženje "Stella Maris Hvar" koje uz nekoliko dramskih skupina obuhvaća dječji zbor "Stellice" djeluje i i mješoviti zbor "Stella Maris" koji vodi Vinka Šurlin a njegovi su članovi i tri Vrbanjanina: Ivan Vidošević, Mario Lušić Bulić i Marian Lušć Bulić.

U Jelsi pod vodstvom Slavka Reljića djeluje mješoviti župni zbor Sveta Cecilija. Njegov muški dio ponekad nastupa samostalno ali nemaju svoje posebno ime nego nastupaju kao dio zbora u prigodama gdje žene tradicionalno ne pjevaju.

Postoji na Hvaru još nekoliko bezimenih klapa koje se skupe prema potrebi ali jezgru im čine članovi gore spomenutih klapa i zborova. Najčešći član mnogih  klapa a i voditelj nekih je glazbeni pedagog iz Staroga Grada Jakša Vranjican. Također česti članovi raznih klapa su njegov brat Ivan Vranjican, Mihael Lupi i Nikola Matković iz Staroga Grada te glazbeni pedagog iz Hvara Tomislav Domančić koji je i voditelj nekih klapa.
U Vrbanju je 2013 djelovao zbor Cordae Vocale sa voditeljem Ivan Vidošević a članovi su bili:  Bratanić Katijana, Bogdanović Helena, Buratović Magda, Matković M. Marko, Matković Veronika, Milatić Ljerka, Pavičić Gabrijela, Pavičić Marita, Pavičić Marija, Pavičić Donkić Dinko, Račić Dinka, Račić Stjepko, Račić Vinka, Vidošević Ivana, Vidošević Slavica, Vidošević Vinka, Vidošević Smiljana, Vitali Danijela, Tarbuhović Mira. Možete ih čuti na videu sa ovog linka. Autor videa: Helena Bogdanović ex Račić

http://youtu.be/tPUPcdGk_0c

Ivo Giovanni Visković 

Ivo je rođen1952 u Gdinju a danas živi u Splitu. Posljednji je harmonikaš stare generacije koji još čuva stari način sviranja harmonike, stari način pjevanja a i stare napjeve. Potiče iz glazbene obitelji oca Stanislava i djeda Ante, oba glazbenika, i on nastavlja obiteljsku tradiciju te snimajući u kućnim amaterskim uvjetima nastoji pjevajući uz harmoniku snimiti i tako sačuvati od zaborava stare melodije i plesne ritmove. Ivo je i glazbeni autor i tekstopisac a svoje vlastite skladbe, uglavnom gdinjske tematike, u kojima sam svira i pjeva objavljuje na YouTube kanalu

http://www.youtube.com/channel/UCMLZniH2Jhzza512rAvwaIA

Ali bolje da o tome piše on nego ja pa evo njegovog teksta uz priložene fotografije oca, majke te starinske svadbene povorke u Gdinju. 

Evo san ti posla na mail slike i od oca. Zanimljive su fotografije sa jednega pira iz 1951. g. di mi otac svira harmoniku puten među pirnicima. Hodilo bi se od mladoženje do mladenke, pa u mjesni ured, pa eventualno u crikvu, pa u salu di bi pir. Puten se sviralo i pivalo, znalo se obać pi nekoliko km... Ako ti ča triba objasnit, javi se. Zanimljiva je i ona di san kaživa malu Yamahicu, tada čudo tehnološko. Otac mi s dicon znatiželjno promatra...

Ocu mi je bilo ime Stanislav, a tako ga nikad niko ni zva nego Vice i to Mali Vice. Bi je poznat i sposoban čovik. Težak, brodar, mrižar, geađevinar i glazbenik. Puno je mladosti harmonikon isprati u tuji svit. Sklada je valcer i šaltin, a da gotovo toga ni ni bi svijestan... Zna je izvrsno improvizirat i tako su nastajale melodije.

Moj dide, liričar, svira je liricu, a ime mu je Ante Visković, zvan i znan ka Veli Ante. Ivo Giovanni Viskovic

Ono je slika oca mi i matere sa njihovog vinčanja 1948. g u Sućurju. Harmoniku svira Stipe Jeličić. Vidiš po slici koliko mi je otac strši, bi visok.

Na jednoj slici su mi otac, mat i jedna rodica iz Kalifornije. Spremali su se, naprtili mula za iz Smrke, naše vale, hodit put doma u Visoku, sve u Gdinju. Druga slika prikazuje pirnu povorku u Gdinju iz 1951. g. Moj otac, zvali su ga Mali Vice, čovik od 2 m, svira harmoniku. Hodilo se kroz misto od mladoženje do mladenke, pa u matičara, u crikvu i u salu, di bi se pirovalo. U oven slučaju prošlo se siguro 3 - 4 km. Puten bi se sviralo, pivalo, a ni bilo asvalta i nastavilo za obidon i večeron. Tad u siromašno vrime, pir bi ima i obid i večeru...

Moj otac, Mali Vice, bi je sposoban čovik za puno stvarih. Bi je težak, brodar - brodoprijevoznik, mrižar, ribar, građevinar... i glazbenik. Svira je harmoniku na piriman, tanciman i pustu mladost harmonikon isprati u tuji svit. Izvrsno je drža ritam i često, kad se ne bi moga sitit koju pismu svirat, improvizira je. Zna je odsvirat tanac, a da ne bi zna niko koja je pisma, pa ni on i tako sklada, a da ni ni bi svijestan toga. Tako su nastajale melodije, koje san i ja nike nauči. Najjači mu je Valcer Mali Vice i Šaltin Mali Vice, koji su ušli u gdinjski folklor i svake godine u zimu u Splitu izvodimo na Gdinjskim tancima i u Gdinju kad je prigoda.

Potrudit ću se sve te tance snimit, da se ne zaboravi i nike napjeve. Iza mene, adio papa, nema više...

Evo, kad je prigoda, dodat ću i ovo. Moj dide, Ante Visković, zvan i znan ka Veli Ante, svira liru, isto na tancima, prije pojave harmonika. Koncem 19. i do 30-ih godin 20. stolića. Od starijega svita san sluša da je izvrsno svira i da su vrcale iskre od ritma, ča bi dava nogon o pod ili tavulin. A mladost je tancala i veselila se...

Moj otac je najprin nauči plonericu, dijatonsku harmoniku, triještinu, pa klavijaturnu i pripovida mi je da je tu, na botune plonericu, bilo teže naučit, jer pritiskom na jedan botun, potezom miha livo dava je jedan ton, a na isti botun, potezom miha desno drugi ton. Zato se i zove dijatonska harmonika.

Moja RTV i glazbena radionica

Mala kuća sa kamenim krovom u Vrbanju na kantunu od Zamotela kuće di se skreće iz Pjace u Krojeve dvore i prema Viru i Glavici isto ima svoje mjesto u glazbenoj povijesti Vrbanja. U njoj je bio moj RTV servis a i glazbena slušaonica. Tamo sam držao zvučnike, pojačala, gramofon i ploče i navečer kad bi se vraćali iz srednje škole obavezno su se tu zaustavljali poslušat koju ploču učenici iz Krojevega dvora, sa Vira, Stagne i Glavice. Da nekog ne preskočim......Mario Bulićev, Ivica Drojčin, Nikša Vodanovića, Andro Bratanića, Miki Bratanića, Kuzma Musanov.....Tu su bili i pojačala i barem dvije gitare, tu sam ja vježbao i skidao pjesme uz gramofon, tu se je znalo i grupno zasvirati. Često su tu zalazili Luki Ljubić, Zoran Šoljan, Matko Franković i svirali u počecima stvaranja svoje grupe Sonori. Vježbali smo tu i mi stariji a veliku zahvalnost moram iskazati susjedima, obitelji Vitali i obiteljima Stipetić jer im je glazba nekad i u neprikladne sate sigurno smetala ali nikad nisu prigovorili. Tu su nastale mnoge glazbene ideje i odgojilo se dosta glazbenika. Danas je kuća raskrivena jer već nije u funkciji ali ipak je se često sjetim sa sjetom jer su druženja u njoj obilježila dio moje mladosti.
Lijevo gore je s fotografija, snimljena 1980, kantuna Zamotela kuće a zgrada o kojoj je riječ je desno na uglu. Na desnoj slici sam ja sa basom Ivota Dužević, pojačalo je Ampeg a zvučnik Ei Niš isto 1980  a na donjoj slici smo ja sa Eko gitarom i Zoran Šoljan sa mojom Melodija gitarom 1987g.

Moji posljednji javni nastupi!

Krajem karnevala 2002 žene iz Vrbanja su zamislile napraviti maskenbal na Tusti četvortak, zadnji četvrtak karnevalskog razdoblja kada se je po starim običajima organizirao maskenbal, i kako nisu imale novaca za "prave" svirače zamolile su mene i Ivana Vidošević da zasviramo. Ja sam posudio Iris bas u Tončeta Šurjak te smo Ivan i ja dva tjedna uvježbavali repertoar i odsvirali sa uživanjem taj maskenbal. Kako već dugo vremena nisam svirao na plesu nesvijesno sam se prebacio u doba kad sam još bio neoženjen, mlad i aktivan i onako uhvatio sebe da čak pokušavam "namigivati" plesačicama. Odjednom mi je prostrujalo kroz glavu " Ej Petre, pa dole na podiju ti je i kćer" Taj stvarni šok me je držao možda i pola minute kad sam shvatio da sam već počeo stariti, da su plesači i plesačice već sasvim nova generacija i da meni tu već nije mjesto. Odsvirao sam još već obećani ples u karnevalski utorak prije večere i rekao sebi "Nikad više". Taj utorak,12.02.2002 smo ja i Ivan onako uživo iz miksete snimili za uspomenu 16 pjesama za uspomenu. U to doba u Dolu je zimi nastupala izvrsna grupa Pharos i tamo početkom 2005 Žozi i Zoran su me nagovorili (teško žabu u vodu natjerat) da sa njima zasviram jedan set nešto baš iz mog starijeg repertoara, neke instrumentale i starije rock pjesme da mlađi čuju kako je to nekad zvučalo. Žozi je svirao bubnjeve, Zoran bas i pjevao a ja gitaru. I sve je to bilo lijepo dok sa strane nisam čuo mlađeg prijatelja koji mi u šali dobacuje "Skaloj se Petre, ni to već za tebe...došli su mlaji". I to me je učvrstilo u odluci.-.nikad više!!! I nisam već nikad javno zasvirao a i neću. Dolaze mlađi, njihovo je doba a mi stari nemamo već kome svirati. Mlađe naša glazba ne interesira a moja starija generacija ima svojih briga i problema, mnogi su već djedovi i bake i ne dolazi ih volja izlaziti na plesove. Zato...na mlađima svijet ostaje.
Na fotografiji smo Ivan i ja 12.02.2002 na pozornici u Vrbanju.

Moje sjećanje na Leota i grupu DROF

Dani 6. i 7. 10. su mi posebni dani koji bude sjetne uspomene na one kojih već nema. Nemam običaj paljenja svijeće na FB zid ali barem ovako pisajući ublažim tugu. Juče mi je sjećanja dodatno ispunila uspomena na prijatelja iz Staroga Grada a jutros nakon SMS poruke koju moram objaviti na stranici NK Varbonj o subotnjem nogometnom turniru u njegov spomen navrla su sjetna sjećanja na još jedno dragog prijatelja, mladog susjeda, zaljubljenika u nogomet, kolege po profesiji ali i zaljubljenika u glazbu i gitaru. Prolazi već četvrta godina da ga nema ali ja još uvijek gledam kroz prozor očekujući njegov kombi pa da onda pustim neku pjesmu na jače znajući da će doći ispod prozora sa pitanjem "barba Pero ča je to, ko to kanto". Nedostaju mi razgovori o glazbi sa jedinom osobom iz Vrbanja sa kojom sam mogao o njoj pričati, nedostaje mi poziv iz susjedstva kada bi on i bubnjar me nazvali uz riječi "barba Pero, fali nan treći na prove, hoćetel doć kod nos?", Svirao je u grupi DROF iz Vrbanja ali zbog drugih okolnosti u to doba nikad ih nisam čuo uživo već samo sa terase na probama u Domu. Grupa DROF su bili Zoran Šoljan bass i vokal, Ivica Vidošević bubnjevi, Nikša Bratanić gitara i on, Leo Fredotović, gitara i djelovali su od početka 2007 do kraja 2008. Srećom, moja upornost se je isplatila te sam ga u dva navrata uspio nagovoriti da, barem na brzinu, kod mene nešto snimi. I snimio je dva instrumentala te još četiri pjesme onako unplugged samo uz gitaru. Te snimke čuvam kao drage uspomene. Na turnir u subotu njemu u spomen neću poći jer me to samo dodatno uznemiri ali neka te audio snimke od mene budu doprinos sjećanju i uspomeni na nezaboravnog nogometaša, gitaristu, veseljaka, prijatelja i rođaka Lea Fredotović Budrović.

Glazbena scena otoka Hvara (po mom sjećanju).

U samim počecima plesnih zabava plesalo se je uglavnom uz samouke harmonikaše kojima bi se ponekad priključio i samouki bubnjar. Iz Limene glazbe Vrbanj koja je djelovala od 1957 pa do 1966, Hrvatske gradske glazbe Stari Grad i Gradske glazbe Hvar isplivao bi poneki glazbenik koji je tamo naučio i note. Najpopularniji i najdugovječniji od njih su bili Miko Dobrošić Paršutić, trubač iz Svirača, Pavičić Donkić Dinko Briškulin (Briškula) trubač iz Vrbanja te Račić Marinko saksofonist i klarinetist iz Vrbanja koji su naučili osnove u limenoj glazbi Vrbanj uz maestra Ivota Furčić. Najstariji harmonikaši u Vrbanju koje ja pamtim su Vlade Lušić Bulić, nešto malo je svirao i Jure Buratović Kražina, a bubnjar sa najdužim stažom u samim počecima je bio Pavičić Ivelja Miko. Vladetov nećak Marijo Pavičić Donkić te moj susjed Jakov Stipećov su uz poznavanje nota naučili svirati harmoniku a Marijo je kao dobar pjevač, dobar plesač i zabavljač dosta sam svirao. Prvi plesni sastav u Vrbanj kojeg se sjećam su bili Vlade sa harmonikom, Miko na bubnjevima i trubač Dinko Briškula. Sviralo se je samo instrumentalno jer pojačala još nije bilo a i česti nestanci struje nisu bili blagodat za korištenje električarskih instrumenata. Nestankom struje palili su se petrolejski ribarski ferali(petromasi) i ples se je nastavljao. Krajem 60-ih Marinko Račić sa saksofonom, Jakov Stipetić sa harmonikom a kasnije električnim harmonijem te tiger klavijaturama i Antun Vidošević na bubnjevima oformljavaju u Vrbanju sastav sa imenom Magneti. Magnetima se kasnije priključuje Marijo kao pjevač i harmonikaš a koristili su i mali razglas RIZ od 25W. Svirali su u raznim postavama, nekad je sa njima svirao kao gitarist Matko Radonić a nakon što je Marinko Račić ozljedio prst i morao prestati svirati priključuje im se Dinko Briškulin sa trubom. Kasnih 70-ih njima se priključuju Rade Huljić gitarist iz Jelse te Edo Srhoj bubnjar iz Jelse i u toj, za mene najboljoj postavi djeluju nekoliko godina do odlaska Radeta i Edota iz Jelse. Nakon malo pauze priključuju se Jakovu i Marijotu Vinko Franić Josipa na bubnjevima, Mario Škarpa na basu i ponekad Perić Šperka na gitari ali ta suradnja nije bila dugovječna, Zadnja postava Magneta bila je bubnjar Vidošević Antun, ja /Pero Razović/ kao basist, Jakov sa klavijaturama (u ono doba veoma kvalitetnim Farfisa koje su i obilježile zvuk banda) te Marijo kao pjevač. Svirali smo samo sezonu 1987/88 i to je bio kraj Magneta.

U Hvaru su djelovali od polovice 60-ih VIS Problemi u sastavu Ivo Tomičić gitara i vokal, Srećko Svemir Brbakljić gitara i vokal, Josko Novak Kronjac bas i Željko Premeru kao bubnjar.

Kasniju hvarsku scenu obilježili su Pero Kolumbić pjevač i gitarist, Jadran Domančić bubnjar a polovicom 70-ih Jadranu priključuju Marinko Petrić Damjana gitara, Josko Rosso vokali i bas te Sonja Brbakljić vokal i djelovali su kao istinski rock band pod imenom OUR ROCK. U to doba u Brusju počinjemo svirati Miho Marušić prvo sa harmonikom pa poslije harmonij te Farfisa orgulje, ja sa gitarom i Mićo Marušić bubnjar. Svirali smo tri godine i bili dosta popularni jer smo bili pozivani u okolna, a i udaljena mjesta za sviranje fešta. Svirali smo u Hvaru u omladinskom klubu doček NG 1977 a najviše smo izvan matičnog Brusja svirali u Zastražišćima. Na jednom nastupu u Vrbanju sa nama je ritam gitaru svirao hvaranin Cvite Bracanović Kači. Mićo se je rano ostavio sviranja a ja i Miho smo neko vrijeme svirali sa Marinkotom Petrić i Jadranom Domančić. Inače prvi počeci sviranja Mihovila Marušić su bili sa Jadranom, Perotom Kolumbić i Dinkotom Briškulom Pavičić Donkić kao VIs Dimosi a  kasnije je svirao  klavijature sa Marinkotom Petrić (zvan Profesor), Jadranom te Talijančić Davorom i Joško Rosso kao Vis Pharos. Već tad se je bio počeo baviti komponiranjem a nastavio 90-ih i napisao nekoliko antologijskih pjesama od koji se najviše pamte Hvare moj i Levanda. Početkom 90-ih u Hvaru je djelovao i duo Big Mistake Band koji su sačinjavali klavijaturist i harmonikaš Krsto Rinčić i gitarist Ivan Tudor koji su bili prvi otočki band koje je koristio klavijature sa ritam sekcijom.

U Svirčima je djelovao Vis Maestrali sa članovima Miko Dobrošić trubač, Frane Carić Jokić bubnjar i Andrija Balić klavijaturist (Tiger klavijature). Sa njima su gitaru ili bas svirali razni muzičari kao Nikša Vranjican bas, Tonko Ivčević Bakulić (Višanin) ritam gitara a sezonu 1977/78 i ja sam s njima svirao ritam gitaru. Kasnije im se na gitari i basu priključuje Zoran Krstinić.

O Matleivima i Zlatni akordima iz Dola te o vrbovačkim glazbenicima već je pisano na ovom blogu ali moram spomenuti period Zlatnih akorda 1976/77 kad je sa njima svirao saksofon Jura Sumić te ljetnu gažu 1979 na terasi Gradskog restorana u Starome gradu kad smo nastupali ja sa gitarom, Nikša Vranjican bas, Leo Franković bubnjevi, Teo Klarić iz Splita klavijature te Matko Radonić vokal. Inače članovi grupa su često popunjavali jedni druge pa su svirale razne kombinacije kao npr. Mario, Jakov, ja, Matko, Leo te Maestrali i ja kao zamjena Zoranu a najčešće su se razne kombinacije radile za sviranje dočekaNove godine u Sućurju. Bilo je tu svakakvih kombinacija zavisno tko je bio slobodan pa smo svirali i sa Mihotom, sa Ivotom Dužević, sa Jakovom, sa Tomijem Franković na basu. U Sućurju je isto bio počeo raditi band ali nije dugo trajao. Pamtim da je basist bio Dragičević Gordan a moju gitaru Melodija i pojačalo Čajavec sam bio prodao Krstotu jerković koji je još aktivan kao klavijaturist. Moram spomenuti i pokušaj osnivanja grupe Rade Huljić bas, ja na gitari, Nedo Arbunić klavijature i Edo Srhoj bubnjevi. Vježbali smo u disku hotela Jadran u Jelsi u proljeće 1980 ali javno nismo nikad nastupili.
Glazbene aktere gornjeg dijela otoka prema Sućurju slabo poznajem. Znam izvrsnog pjevača, zabavljača i harmonikaša iz Gdinja Visković Ivota znanog kao Giovani te Ivicu Lučić iz Poljica zvanog "kompozitor" zbog brojnih hitova koje je napisao početkom 70-ih a koje je uglavnom pjevap Neno Papić uz Grupu Sol a najveći uspjeh mu je bila 1. nagrada publike na festivalu "Vaš šlager sezone" 1971 u Sarajevu sa pjesmom "Zašto da ne uzmem nju" koju je otpjevao Dragan Antić. Ivica je kao harmonikaš i pjevač dugo godina bio aktivan zabavljač koji je u duetu sa gitaristom i pjevačem Marijom Radoslavić zabavljao goste po raznim restoranima.  

I sad još o glazbenoj sceni Staroga Grada. Prvi glazbenici zabavljači koji se ja sjećam, ali samo po pričanju, su bili Miće Tadić Jurac truba, Josko Tadić Jurac klarinet, Jerko Perić Zumbaj bubnjevi i  Visko Dulčić harmonika. Poslije su došli Franko Kovačević Duje truba, Josip Dujmović Mišulin harmonika, Andro Tadić Žbore bubnjevi a malo poslije Maroje Kovačević Duje bubnjevi i Kuzma Posinković Pedisa saksofon. Prvi rock band su bili Gemini 4 sa bubnjarem i pjevačem Maroje Kovačević Duje, basistom Nikša Vranjican Bukeš, gitaristom Đorđe Vranjican Vartilo i klavijaturistom Đorđe Perić Zumbaj a sa njima je nastupao i Svemir iz Hvara te često sa Hammond orguljama Sedlar Časlav Čarli iz Hvara. Neko vrijeme ritam gitaru je svirao Tonko Ivčević Bakulić Višanin. Maroje Kovačević je bio izvrstan pjevač te je i nakon prestanka rada Gemini 4 još dosta nastupao a uz njega je ostao u sjećanju kao vrhunski pjevač i Pero Posinković Pek koji je isto tu i tamo pjevao sa nekim sastavima ali je ostao poznatiji kao izvanredni klapski pjevač.

Mlađe generacije u to doba ranih 70-ih su bili Uroš Vuković Ruška gitara i bas, Tonko Petrić Borinić gitara i bas te u počecima Ivica Domančić Vlaše ritam gitara i kao bubnjar Matković Cvite.Jedini je dugo opstao univerzalni svirač basa i gitare Tonko Petrić Borinić koji je kao zamjena svirao sa mnogim gostujućim sastavima a svirao je i sa Zlatnim akordima. Kasnih 70-ih osniva se grupa Non-Stop sa članovima, Petar Ružević ritam gitara, Nikša Tarbušković Puječi solo gitara, Stjepko Tomić bubnjevi, Denis Golubičić bas i Petrić Nikša Muse kao vokal i ritam gitara. Osniva se i grupa Horizonti sa bubnjarom Vicko Haladić, basistom Tonči Šurjak i gitaristom Žozef Franetović, grupa Sonori koju su sačinjavali Luki Ljubić bubnjar, Matko Franković gitara i vokal, Srećko Delić ritam gitara i Zoran Šoljan Rango bas i vokal te grupa Kratki spoj: Vinko Franičević Franić Josipa bubnjevi i vokal, Vinko Franičević Franić Živka gitara i vokal, Mario Škarpa bas, Tonči Ružević ritam gitara, Perić Šperka gitara i Pero Jelušić Pomo klavijature i ta grupa je jedina postigla zavidnu kvalitetu kao plesno zabavljačka grupa ali nakon odlaska Perota Jelušić, te Tončeta i pjevača Vinka Franić trojica preostalih se na kratko udružiju sa Marijom i Jakovom iz grupe Magneti. Magneti su u to doba nastupali i u sastavi: Dinko sa trubom, Mario Škarpa bas, Marijo Pavičić Donkić pjevač, Jakov Stipetić klavijature te Antun Vidošević bubnjevi. Dolaskom Dejana Radovniković bubnjara Đavola osniva se u drugoj polovici 90-ih po meni najbolja rock grupa Pirana u kojoj su pored Dejana svirali Žozi Franetović gitara, Mujezinović Robi gitara i Zoran Šoljan Rango bas i vokal. Također su Dejan i Žozi uz basistu Maria Škarpu i klavijaturistu iz Splita zvanim Brico oformili izvrsnu plesno zabavljačku grupu Pharos koja je djelovala ranih 2000. Žozi sa gitarom, Zoran sa akustičnom gitarom i Dejan sa klavijaturama preko kojih je kontrolirao MIDI player sa matricama su prije nastanka Pirana neko vrijeme nastupali kao Band In Box aludirajući imenom na poznati software za izradu midi matrica "Band in a Box" 
Na kraju spomenut ću i mlađe grupe koje su djelovale u Starome Gradu. Grupa Slow Motion oformljena 2005u sastavui Antonio Škarpa gitara, Jakša Vranjican bas i vokal, Ivan Vranjican gitara i vokal te Luki Ljubić bubnjevi. Nakon odlaska Antonia grupi se prilkjučuje Petar Tresić sa klavijaturama. Druga grupa je bila Visoki napon oformljena 2011: bubnjevi Andro Novak, gitara Luka Dulčić, bas Josip Tarbušković te vokal i ritag gitara Sandro Petrić. Najaktivnija je ipak bila grupa Ajlend oformljena 2011koju su sačinjavali Andro Novak bubnjevi, Ive Tudor gitara, Kruno Dumenčić bas i vokal te Štefan Dulčić gitara. Aktivna je bila i grupa Fundać a pisali su naziv Fundach u postavi: Filip Tomić gitara, Mario Domančić bass, Dino Petrić ritam gitara i vokal, Andro Novak bubnjevi a kasnije umjesto Androta Dejan Radovniković. Nakon toga formira se i  band pod imenom Grasshoppers (skakavci): Sandro Petrić Muse ritam gitara, Josip Tarbušković Puječi bass, Dejan Radovniković Grizly bubanj, Luka Dulčić Ćuluma gitara, Filip Tomić solo gitara i Velimir Domančić Vlaše vokal.

U Vrbanju su se još kao djeca 2008 okupili i nekoliko godina do odlaska na studije svirali Luka Ljubić gitara i vokal, Luka Tresić ritam gitara i vokal, Tin Lušić Bulić bubnjevi te Bono Tadić iz Rudine bas a nastupali su pod imenom The Smoking Kids. U Vrbanju je 2007 i 2008 djelovala i grupa Drof a članovi su bili: Leo Fredotović Budrovića gitara, Nikša Bratanić Pumpin gitara i vokal, Ivica Vidošević Kapulica bubnjevi i vokal te Zoran Šoljan Rango bas i vokal. Prije dolaska Zorana u grupi je bas svirao Božen Grgičević. Nešto su se bili počeli baviti gitarama i Ivan Vodanović te Josip Stipišić ali javno nisu nastupali. U Vrbanju bi još trebalo spomenuti Ivana Vidošević,  klavijaturistu i pjevača koji je nekoliko godina  nastupao kao duo sa Dinkotom Pavičić Donkić. Sa Ivanom i Dinkotom je neko vrijeme svirao gitaru i pjevao Andro Petrić iz Selaca. Ivan je poznat i kao voditelj klapa i zborova u Vrbanju te kao klapski pjevač. Zadnji klapski projekt u Vrbanju mu je Mješovita klapa Svetog Duha sa članovima: Dragica Račić, Dinka Račić, Smiljana Vidošević, Vinka Vidošević, Marian Lušić Bulić, Stjepko Račić, Ivan Vidošević i Mario Lušić Bulić a prije klape je u Vrbanju osnovao i vodio zbor Cordae Vocale koji nažalost više nije aktivan.

Ima još mnogo detalja koje bi trebalo spomenuti ali ovo je ipak samo nabrajanje osoba koje su se u to zlatno doba amaterskih glazbenih grupa na Hvaru bavili glazbom tek toliko da ih se sve spomene. Postojale su još neke grupe i u Jelsi koje su se onako oformljavale više za zabavu ali javno nikad nisu nastupale te i nisu imali imena. Jedna od njih je Tomislav Baćo gitara, Ivo Šala vokal, Brane Jukić bubnjevi i Robert Šklotre bas ( (obiteljski nadimci svima osim Branetu) a vježbali su početkom 90-ih u prizemlju Stipeta Šklotreta kuće u Vitarnjoj.
Oko 2014 u Jelsi su svirali i Josip Vlajinić bubnjevi, Andro Gamulin gitara, Rino Duboković bas i Kruno Dumenčić vokal a Rino je svirao i u grupi Ajlend kao basist kada je Kruno bio samo vokal. Također u Jelsi dugo godina živi i djeluje pjevač Ratko Kožul a ljetnu sezonu 1980 sa njim su svirali Rade Huljić bas, Edo Srhoj bubnjevi, Milovan Duboković gitara i vokal te Zoran Nejašmić sa Brača klavijature i vokal. Izvrstan glazbenik, gitarist, mandolinist i pjevač iz Jelse bio je i Grgo Sarjanović Japonac sa kojim sam i ja svirao jeseni 1991.
A treba spomenuti i velikog vojvođanskog bubnjara Vladimira Kovačeva zvanog Lala koji je živio u Zavali i svojim iskustvom pomagao mnogim bubnjarima te pomogao oformit i jednu grupu u Zavali kojoj nažalost ne pamtim imena članova.
U današnje doba popularni su akustičarski zabavljački dueti koji nastupaju na veselicama i pirevima a najpopularniji duet je Stipe Božiković harmonikaš i pjevač te Božen Grgičević ritam gitara i pjevač. Sa njima često surađuju i drugi glazbenici a najčešće Jakša Vranjican kao pjevač i svirač akustičnog basa te pjevač Dinko Pavičić Donkić. 
Linkovi na prijašnje objave o istoj temi:
http://perorozov.webs.com/apps/blog/show/44129005-bepo-marinkovic-pusa-bol

http://perorozov.webs.com/apps/blog/show/42372333-grupa-non-stop-stari-grad-na-hvaru

http://perorozov.webs.com/apps/blog/show/10717977-plakat-sa-pajzonske-peskarije-1972-

http://perorozov.webs.com/apps/blog/show/18401566-vis-matleivi-dol-na-hvaru

http://perorozov.webs.com/apps/blog/show/45942505-vis-zlatni-akordi-dol

http://perorozov.webs.com/apps/blog/show/45942930-rock-u-vrboski-

http://perorozov.webs.com/apps/blog/show/45953146-moje-sjecanje-na-leota-i-grupi-drof

Dio sačuvanih fotografija koje ja imam su objavljene na ovoj stranici u albumu na linku

http://perorozov.webs.com/apps/photos/album?albumid=966303

Neka ovaj zapis bude i sjećanje na glazbenike mlađe generacije koji više nisu među nama. Mićo Marušić, Uroš Vuković, Stjepko Tomić, Nikša Tarbušković, Perić Šperka, Dejan Radovniković, Marin Račić, Andrija Balić, Rade Huljić ostajete u našim sjećanjima.

Na fotografiji je prvo pravo gitarsko pojačalo na Hvaru Regent15 koji je bio vlasništvo Ive Tomičića te prva električna gitara Eko 500 V4 model 1963 čiji je prvi vlasnik bio Matijević Stjepan Gali (kupljena početkom 1964), zatim Ivo Tomičić pa Pero Kolumbić i od jeseni 1976 je moje vlasništvo sa kratkim periodom kada ju je bio kupio Tonči Ružević.

Vrboska je oduvijek bila poznata po vrsnim pjevačima, instrumentalistima, klapama i folklornim plesnim grupama. Prva istinska rock grupa u Vrboski bila je Grupa Čarli koja je djelovala krajem 70-ih a koju su sačinjavali Ante Krstinić na bubnjevima, gitarist Zoran Krstinić i basist Igor Božiković. Oni su , kao i svi otočani tog vremena, svirali gitare "na čisto", bez efekata koji bi punili zvuk gitare, te su kao trio bez ritam gitare koristili samo kratke ali efektne solaže a zvuk su bazirali na izvanrednom višeglasju. Kada im se je pridružio gitarist Tonko Petrić tada su već zvučali kao prava rock grupa sa ubitačnim ritmom i solažama. Odlaskom Ante i Igora sa otoka grupa se gasi a Zoran kao univerzalni glazbenik postaje član Maestrala svirajući bas gitaru.

Dosta je godina prošlo dok se glazbena scena Vrboske nije opet aktivirala a poticaj je bio koncert starih rokera 2004 u Starome Gradu. 2005 braća Pero i Jerko Viličić gitare, braća Dinko Kekez bas i Darko Kekez vokal, Nikola Matković gitara, Nikola Gabelić bubnjevi, Mario Tudor bubnjevi su počeli svirke vježbajući u prostoru u prizemlju Doma kulture. Za moj glazbeni ukus najistaknutiji od njih je bio Pero Viličić gitarist čiji ja gitara ne svirala nego pjevala. Pero je imao izvanredno izrađen blues ton i odličan dar za improvizacije. Mislim da se je jedna postava od tih mladića nazivala "Grupa Pajete". 2006  u Bonskemu docu u staroj kući Barbirovih stvara se jedna druga grupa koju su sačinjavali Ivica Blašković kao basist, gitarist Mihovil Šišejković i bubnjar Niki Fistonić. Grupa se je zvala "Blue Bus", bio sam i kod  njih na probe  par puta i oni su zahvaljujući izvanrednom talentu Ivice koji ih je odlično uklopio zvučali stvarno moćno ritmički, pjevački i svirački. Nažalost, opet ovo nažalost, sve ove glazbene aktivnosti u Vrboski su prestale nakon završetka srednje škole i odlaska na studije. Od njih se je jedino Ivica nastavio i profesionalno baviti glazbom, kao akademski glazbenik oformio je i uspješnu vrbovačku klapu Kaštilac, svira sa uspješnim glazbenicima i siguran sam da će se za Ivicu Blašković u glazbenim krugovima još dosta čuti. Jedan od najvrijednijih glazbenika iz Vrboske je i Toni Damjanić, mandolinist i pjevač ali on se bavi isključivo klapskom pjesmom.

Kako nemam puno fotografija tih mladića iz tog doba a kojima bi popratio ovaj napis neka to budu fotografije grupe Blue Bus, Ivice Blašković i ipak najdugovječnije vrbovačke legende Zorana Krstinić koji je i danas aktivan kao član pratećeg orkestra KUD Jelsa te braće Viličić.

.

Svirao sam sa skoro svim otočkim glazbenicima moje generacije ali ipak najbitniji dio je bilo sviranje sa Zlatnim akordima iz Dola, sa Matkoton, Ivoton i Leoton. 1979-1981 imali smo stanku u sviranju jer nan se je Matko zaljubio na Šipanu i često je boravio tamo. Tu i tamo bi tek nešto odsvirali a uglavnom smo lutali iz banda u band i svirali u raznim kombinacijama sa članovima drugih bandova. Ali otvaranje Doma omladine 1981 u Dolu sa lijepo uređenom plesnom salom dalo nam je poticaj da se opet ozbiljno okupimo. Cijelo rano proljeće 1981 smo marljivo vježbali sasvim novi repertoar. Vježbali smo u Matkota kuhinji bez pojačala i razglasa, samo sa akustičnim gitarama a jedino je Ivo na tiho svirao bas preko pojačala dok je Leo davao ritam udarajući palicama po stolu. Osnova repertoara bili su Novi fosili i višeglasno pjevanje koje smo u tišini bez buke instrumenata peglali do najsitnijih detalja. Znali smo da će tako izbrušen zvuk kada rukne preko pojačala biti izvrstan. I tako je i bilo. Svirali smo na na otvorenju Doma 1. Maja u Dolu na Glavici 30.04. 1981g. četiri večeri zaredom i od tada smo tri godine žarili i palili. Repetoar su uglavnom bili Novi fosili, Dalmatinski magazin, Dubrovački trubaduri, Srebrna krila te svi tadašnji popularni šlageri i stariji rock klasici domaći i strani. Repertoar smo stalno obnavljali prije plesa jer tada su već počinjale serije na TV pa bi subotom posjetitelji dolazili tek poslije serije a mi smo imali jedan sat vremena da uvježbamo neki novi hit. Neki od najpopularnijih plesnih hitova za stvaranje raspoloženja su bile i naše rock obrade tada popularnih "Rokera s Moravu". Ta ludnica plesnjaka na Glavici trajala je tri godine a sviralo se je period od berbe pa do Adventa te od sv. Stjepana do zadnjeg dana karnevalskog razoblja. Već 1984 broj posjetitelja se je počeo smanjivati jer mlađe ovaj vid zabave i nije interesirao, često se sa ulaznicama nije mogao pokriti trošak svirača te je karneval 1984 bio i zadnji naš nastup na Glavici. Tada sam prodao gitaru Melodija i pojačalo Čajavec GA50 Krstotu Jerković iz Sućurja a Tonko Petrić je svoje Davoli pojačalo i Melodija bas prodao Dragičević Gordanu isto iz Sućurja. U Vrbanju su tad nastupali Kratki spoj a poslije još godinu ili dvije kombinacija Kratkog spoja sa Marijotom i Jakovom iz Magneta ali i to je 1986 prestalo. Pokušali smo u Vrbanju 1987/88 obnoviti običaj karnevalskih plesova ali bezuspješno jer je taj način zabave vrijeme ipak pregazilo.

Na slikama smo kao standardna postava Zlatnih akorda: Matko Radonić na ritam gitari, Ivo Dužević na bas gitari, ja na solo gitari i Leo Franković na bubnjevima. Kako je Ivo bio šofer autobusa te zbog vožnje ranih jutarnjih linija za trajekt nije mogao uvijek svirati to ga je dvije sezone na bas gitari mijenjao Tonko Petrić koji je inače vrstan gitarist.

Na donjoj slici slikanoj 24.04.2004 na koncertu Starih rokera Staroga Grada koji je ujedno bio i zadnji službeni nastup Zlatnih akorda su:

Tonko Petrić Borinić, Matko Radonić Janje, Leo Franković Babin, Pero Razović te Ivo Dužević Čorni

Fotografije iz prostorije kino projektora - Vrbanj .

Kino Vrbanj je počelo sa radom 1958 i imalo je za to doba najbolju projekcijsku opremu u Jugoslaviji. Prvi cinemascop film Put oko svijeta za 80 dana je premijerno prikazan u New Yorku 1954 a Vrbanj je 1958 već imao kao jedini u Dalmaciji a drugi u Jugoslaviji opremu za projekciju cinemascop filmova a jedini sa ekranom po pravilima cinemascop projekcije zaobljenim na rubovima. Kino je dugo godina imalo projekcije srijedom jedan film a subotom i nedjeljom drugi da bi se to 80-ih prorijedilo samo nedjeljom dok ga tv nije predobila. U sali je imalo oko 250 sjedećim mjesta a na balkonu još 35.  O održavanju kino opreme i sale vodila je brigu PZ Vrbanj. PZ Vrbanj je i kupila opremu za kino ali je interesantno napomenuti da je PZ novac za kupnju opreme posudila u Vidošević Stjepana  i kasnije mu taj novac obročno vratila.  

Moja prva sjećanja na kino vezana su baš za prvu kino predstavu. Imao sam pet godina ali se sjećam da me je otac držao na ramenima za vrijeme kino predstave, tamo negdje u sredini dupkom pune sale i da ga je netko pitao da li ću ja uopće vidit sliku a on odgovorio da hoću jer će slika biti visoko. E ne znam zašto ali te riječi sam upamtio. Ne pamtim ni film ni ništa drugo osim tih riječi. Kasnije sam bio redoviti posjetitelj kino predstava i to sam ih gledao sa balkona. Moja teta Lučica Buratović rođena Fredotović je tada bila zaručena za pok. Luku Buratović Boninega i uvijek kad bi odlazili u kino i mene bi vodili. Niihovo mjesto je bilo na balkonu prvi red odmah uz istočni rub balkona a ja sam uglavnom ili sjedeći teti na krilu ili onako s nogu naslonjen na ogradu gledao filmove i od tada pamtim sve filmske spektakle snimane u to doba a i prvi glazbeni film koji mi se urezao u sjećanje i utjecao na moj život a to je film "The Young Ones" sa Cliff Richardom i The Shadows sa crvenim Stratocasterima. O razdoblju posjete kinu u kasnijem djetinjstvu i mladosti već sam pisao u drugim objavama pa se ne želim ponavljati. Želim samo dodati da sam u ljeto 1968 nakon prvog razreda srednje tehničke uz Mikota Ivejinega vršio praksu u radu sa kino projektorom, projekcijama općenito i u radu sa filmskim materijalom kao lijepljenje puknutog fima i prematanje filmskih rola. Te barba Mikota upute pamtim i danas i zato me fotografije prostorije kino projektora i vežu.

Prozor prostorije kino projektora na gornjem katu Doma Matije Ivanića. Kino projekcije su se održavale u sali desno sa visokim prozorima. Kinooperater sa najdužim stažom bio je Miko Pavičić Ivelja ( Miko Ivejin).

Fotografije prostorije kino aparature je snimio Antonio Škarpa kolovoza 2018.

Dom Matije Ivanića sa kino salom i pozornicom. Pogled iz Gorice - 08.02.2019

Donje fotografije snimljene su 25.08.2019

Na donjoj slici je pozornica a iza tamno crvenog zastora je kino platno. Za projekcija  se je zastor pomicao u stranu a za projekcija cinemascop filmova su se otvarali i bočni pomični dijelovi sa strane zastora. Na pozornici su vidljiva i dva umetka visine pozornice sa crvenim gornjim rubom koji su se za predstava stavljali na pod ispred pozornice. Unutar crvenog ruba umetaka na vrhu su bili boksovi za rasvjetu a unutar umetaka po sredini je bio i prostor za šaptača. Kad se oba dijela spoje ispred pozornice su činili luk.

Presa za lijepljenje filmske trake

Luči me je sad, 14.09.2020, obradovao jednon slikon detalja koji bi nestao u nepovrat da se on slučajno nije našao u sali Doma i fotografirao. Kao što znate Dom Matije Ivanića se kompletno preuređuje. Nema više našeg kina u kojem smo proveli djetinjstvo sanjareći o dalekim krajevima u koje su nas filmovi vodili, proveli mladost i doživili prve poljubce u zadnjem redu partera, skinuto je i platno a iza njega se je pojavila slika iz ranih 50-ih kada još nije bilo kina i kino platna. Slika stabla je bila dio nacrtanih kulisa jedne predstave o kojoj su mi pričali ali kako je bila visoko iza platna nisam je vidio do sada. Upravo su počeli skidati žbuku i sačuvana je u zadnji čas. Hvala Luči Šćepo.

Tamo 1977 do 1980 u Varbanju se je ništo bi pokrenu kulturni život reaktivirala se je dramska sekcija pod vodstvom Slaviček Ignaca i oformila folklorna sekcija koju je vodila Nada Pavičić Kotina. Jo san bi ka niki organizator i kad ni šjor Ignac moga doć na prove dramske sekcije jo sam imo zadatak to vodit umisto njega. Glumac nan ni falilo a apožito glumicih. Svaka divnjica je bila aktivna ili u folkloru ili u dramskoj. Nikad nijedna ni zakasnila na prove koje su se odaržovale u gornjen razredu prima Stipećovima. Jo bi bi s njima dok malo provodu ma ni od tih provih bilo ništa. Isprid skule su dohodila auta sa mladićima i svaka je svaku malo hodila na ponistru vidit jel njejin još doša. Kako se je gornji kat skule vidi iz daleka moja obaveza je bila da daržin svitlo u razredu upoljeno baren jednu uru nakon ča finidu prove. I bome doma svi kuntenti, svitlo gori, ćere su još na provima a ćere već odovna svaka u svojen fićotu sa svojin mladićen. Jo san mučo i čuvo tu veliku "tajnu" za koju su matere siguro znale ma ocima se ni govorilo a evo sad napokon mogu reć da san i jo "kriv" za koji sklopljeni brak. Mia culpa