Kulturno-društveni život u Varbanju nakon 1945 g.

 U Vrbanju je u Svibnju 1954 g. otvoren Dom kulture "Matija Ivanić" koji je sagrađen samodoprinosom i uglavnom dobrovoljim radom mještana. Ogradne zidove oko “betunića” ispred Doma kasnije su sazidali radnici koji su zidali zgradu Zadruge. Dom je osim za selo veoma važnog prostora u prizemlju, bifea, kao okupljališta svih generacija imao na gornjem katu kancelariju Mjesnog odbora, čitaonicu /čitovnicu/ u kojoj se je mogla pročitati tadašnja štampa kao Slobodna Dalmacija, Borba,Vijesnik u srijedu, Vjesnik. Od 1964 ili 1965 mogao se je pogledati TV program na jednom od rijetkih televizora u selu a imala je i bogatu a danas potpuno uništenu knjižnicu te prostoriju za vježbanje kulturno umjetničkih i sportskih društava. Danas je u toj prostoriji smješten dječji vrtić sa sedmoro djece. U prizemlju je uređena sala, za ono doba izvanredno opremljena, sa velikom pozornicom, prostranim gledalištem sa klupama za 250 sjedaćih mjesta te balkonom sa oko 30 sjedaćih mjesta. Pozornica je imala dvobojne kulise, vijenac žarulja na prednjem luku pozornice i tri reflektora za osvjetljavanje scene. Pozornica je imala i garderobu (to je poznata "sobica" koja je danas prostorija NK "Varbonj") sa svim potrebnim inventarom i kolekcijom vlasulja i brkova. Pozornicu je krasio teški pokretni zastor svijetlo plave boje a kasnije i zastor tamno crvene boje. 1958 na pozornicu se ugrađuje ekran za projekciju cinemascop filmova što drastično smanjuje mogućnosti pozornice kao dramske scene i aktivnost dramske družine. Osim dramske družine u Vrbanju je djelovala i limena glazba te tamburaški orkestar čiji je rad tokom vremena stagnirao i polovinom 60-ih se potpuno ugasio. Limenu glazbu u početku je vodio Marko Rivieri a kasnije Ivo Furčić.

Kino oprema je za ono doba bila veoma suvremena. Investitor je bila Poljoprivredna Zadruga novcem posuđenim /i poslije vraćenim/ u Stipana Vidoševega. Prvi cinemascop film u svijetu prikazan je 1954 g. a Vrbanj je 1958 imao opremu i adekvatno izrađen ekran za reprodukciju filmova u toj tehnici. Kino predstave su 60-ih bile triput tjedno da bi se kasnije prorjeđivale te sasvim prestale krajem 80-ih. Kino operater sa najdužim stažom bio je Miko Ivejin /Pavičić-Ivelja/.

U sali doma održavali su se osim priredaba i svi plesovi. Najčešći svirači kojih se ja sjećam su bili harmonikaš Vlade Bulićev /Lušić-Bulić/, bubnjar Miko Ivejin, trubač Dinko Briškulin /Pavičić-Donkić/ a kasnije Jakov Stipećov /Stipetić/, Mario Bujolotov /Pavičić-Donkić/, Marinko Šorčev /Račić/, Antun Bukalotov /Vidošević/ te moja malenkost /Pero Razović/. Naravno bilo je i drugih ali spominjem samo Vrbanjane.

U podrumu doma sa sjeverne strane bio je magacin PZ Vrbanj u kojem su se, po mome sjećanju, primale višnje. U južnoj strani podruma bila je smještena električna centrala sa generatorom i diesel motorom koja je do spajanja na državnu mrežu 1957/58 g. tri do četiri sata dnevno(od smrknuća do 22 sata) opskrbljivala strujom Vrbanj. Prvi makinista kojeg se sjećam je bio Dinko Mihovilov /Lušić/ nakon njega Milivoj /prezime neznam/ iz Splita a oženjen sa Anticom Gutinom/ Vitali/.

Mjesni Odbor 90-ih izgubio značenje a do tada se je kod tajnika moglo obavljati sve one poslove koje danas radi javni bilježnik, te poslove vjenčanja, izdavanja dokumenata i sl. Treba spomenuti i tajnike mjesnog odbora jer je njihova aktivnost bila veoma bitna za mjesto. To su po mome sjećanju bili pok. Luka Solotov /Bratanić/, Andrija Vidošev/ Vidošević/, Đorđe Borin /Matković/ te zadnji Ivo Žbaralotov /Pavičić/.

Sportsko društvo "DTO Partizan" djelovalo je sve do domovinskog rata. U sali doma postojali su nosači za montažu vratila, karika a postojao je gimnastički konj, strunjača i odskočna daska kao rekviziti za rad gimnastičara koji su bili naročito aktivni za rada Jovanović Đorđa kao nastavnika tjelesnog odgoja u OŠ "Vrbanj". Kasnija aktivnost sportskog društva svela se je na rad nogometne sekcije NK"Partizan" koji se je takmičio u ligi otoka Hvara do njenog gašenja 1988g. Nakon reaktiviranja lige 1995 g. u Vrbanju se osniva SD"Varbonj", sa NK"Varbonj" kao dijelom društva, koji na sebe preuzima tradiciju NK"Partizan" i takmiči se u ligi otoka Hvara. Osim nogometa u Vrbanju je 50-ih i 60-ih veoma popularna bila odbojka koja se je igrala na "betuniću" ispred Doma. Sa prekidima odbojka se je igrala sve do ranih 80-ih. Od 82-92g. djelovalo je” Društvo ljubitelja prirode” organizirajući izlete po brdima otoka, na Vidovicu i na Biokovo.

Ranih 60-ih zbog velikog broja djece a skučenog prostora u školi jedan razred je bio smješten u prostoru doma. Prvo u prostoru današnjeg dječjeg vrtića a zatim u prostoru današnje "sobice" NK "Varbonj". U prostoriji nasuprot "sobice" a koja je danas dio bifea prvo je svoj prostor imalo lovačko društvo a zatim je to za vrijeme Jovanović Đorđa bio kabinet za tehnički odgoj. Obitelj Jovanović je stanovala u Ceretoriju u kući Božiković preko puta Pavičić Dušana (Andro), obitelj Meštrović u staroj "čitovnici" kod Gutinih, obitelj Slaviček u učiteljskom stanu na istočnoj strani gornjeg kata škole,Talijančić Olga prvo u Stipećovih u barba Mladina /dugogodišnjeg "remete"/ oca Darka a dolaskom Marije iz Gdinja obe stanuju kod Račić Nikole /kod meštra Mikule Šorčevega/. U prostoru stare "čitovnice" u "Zamotela kući" bila je uređena ambulanta u koju je svakog četvrtka dolazio liječnik iz ambulante u Starome Gradu. To je dugo godina bio naš pokojni mještanin Ivan Vidošević. Kratko vrijeme čak je bio pokušaj da se u prostoru ambulante organizira i zubarska praksa. Za vrijeme dok je u prostoru ambulante stanovala obitelj učitelja Meštrović ambulanta je djelovala u prostoriji iza čitaonice u Domu. U prizemlju stare čitaonice u ”Zamotela kući” u konobi bio je magazin" Elektro Dalmacije" a u prostoriji na katu desno od ulaza krajem 60-ih bio je omladinski klub sa gramofonom, novinama, šahom.

Bife je 60-ih zauzimao samo polovicu današnjeg prostora a najviše su u njemu radili pok. Mile Lušić, obitelj Morka Batetovega /Marko Lušić sa ženom pok. Maricom/, Ljubić Augustin te Zlatan (Petar) Vodanović/. Morko Batetov je od 68-70g te 73/74g u kući nasuprot njihovog dvora držao buffet ”Orao”.

Na uglu preko puta "Zamotela kuće " u danas našoj zgradi bila je mesarnica Lučetovih /Luka i Marko Fredotović/, do nje u produžetku u Ivejinoj zgradi zadružna prodavaonica prehrambene robe (u njoj je prvo radio pok. Pere meštre Marije /Fredotović/, zatim Marica Mihovilova /Lušić/. U prizemlju današnje kuće dr. Bratanića (poznata kao Tutejina kuća/ bila je trgovina mješovite robe koju je vodila Justinijanović /danas Meštrović/ Antica a zatim Lušić Mile. Kasnije početkom 60-ih a nakon preseljenja prodavaonica u novoizgrađenu zgradu PZ Vrbanj u ovome prostoru je kratko bila mesarnica" Mesoprometa" koju je vodio Morko Kišin/ Pavičić-Donkić/. Zatim se u njoj otvara prodavaonica prehrambene robe u kojoj radi Ivica Vodanović pa Račić Dinko do njena zatvaranja kada neko vrijeme tu djeluje omladinski klub. U novoj prodavaonici rade Fredotović Pero i Vidošević Davor a nakon odlaska Fredotovića u mirovinu u njoj uz Davora radi Račić Dinko sve do gašenja prodavaonice. U zgradi Zadruge bila je i trgovina mješovitom robom koju je nakon Lušić Milana vodio od 1970 pa sve do kraja Dinko Remetin /Vidošević/.

Poštanski ured je do preseljenja u novu zgradu Zadruge djelovao u prostoru crkvene kuće na autobusnoj stanici i to u zapadnom dijelu kuće. Dugogodišnje poštarice u Vrbanju bile su Ljeposlava rođ.Lušić a zatim Alma Biličić iz Jelse.

U prizemlju kuće navrh pjace(do spomenika) bila je kovačnica u kojoj je radio kovoč Dinko Glovin /Ljubić/ a tu su započeli svoju aktivnost i naši legendarni mjesni majstori Cviton Glovin i Andrija Turić. Početkom 60-ih u taj prostor se širi pekara koja je do tada postojala u prostoru do kovačnice i u novom prostoru otvara prodavaonicu kruha. Prvi privatni pekar u Vrbanju bio je od 1958 g. Paško Sukno. Kasnije u njoj rade Miko i Davor Stipišić /Dujetovi/ a poslije njih braća Puhovi /Božji, Jurko i Blaž Buratović/. Pekara je uz kruh pekla i kolače posute šećerom te kiflice a prestaje sa radom krajem 60-ih. Na katu iste kuće bila je brijačnica u kojoj su radili Pavičić Dušan i njegov otac Stipan koji kasnije uređuju brijačnicu u sklopu svoje kuće u Ceretoriju. Kasnih 50-ih u toj prostoriji je bila smještena razglasna stanica preko koje se je emitirao radio program. Jedan zvučnik je bio montiran na pročelju te kuće te po jedan na” Domu”, na carkovnoj kući (na autobusnoj stanici), na Viru i na “pod murvicu” . Kasnije je razglas prenesen u “buffet” a sa njega je preko zvučnika na “Domu” puštana glazba sa gramofona (naročito u doba kada su buffet držali Batetovi).

PZ "Vrbanj" je, kao osnovna ekonomska snaga mjesta nakon rata, postojala sa uspjehom sve do njenog propadanja početkom 90-ih prošlog stoljeća. Krajem 50-ih sagrađena je nova zadružna zgrada u koju su u studenom 1960 g. preseljene kancelarije koje su do tada radile u prostoru na katu "Tutejine kuće" /danas kuće dr.Bratanić/ na Pjaci. U Zadruzi su osim spomenutih prodavača radili: kao šofer Ivica Vranjican te Ivica Pavičić /Gašperinov/, kao upravitelj krajem 50-ih Kremenić Zoran a cijeli radni vijek u kancelarijama zadruge su proveli Buratović Lucija i Pavičić Bare /Gašperinov/, kao blagajnici su bili Onte Marinov /Ante Buratović/, Jure Kražinov /Buratović/ te kratko Tonči Markov /Matković/. Kao upravitelj početkom 70-ih je radio Petar Ružin /Razović/, neko vrijeme i Bare Pavičić a zadnji upravitelj je bio Ivo Drojčin Dareta /Matković/. Zadružni podrum je do druge polovine 60-ih bio u podrumu škole a pogon za primanje i preradu mošta bio je u dvorištu "Tutejine kuće". Oko 1968g. podrum i pogon se sele u novoizgrađeni prostor "u Selima". Podrumari sa najdužim stažom su bili Erceg Andrija, Ljubić Augustin, Buratović Sibe /Pihurničev/ te pri kraju i Lupi Jakša/ Štrambo/. U prostoru podruma je sagrađena i pecara za preradu lavande te za destilacilu i preradu mošta u rakiju koja je "kuhala" svu Vrbanjsku levandu do početka 90-ih kada i ona prestaje sa radom. Zadruga je konačno otišla pod stečaj i likvidirana krajem 90-ih prošlog stoljeća.

Nakon prelaska kancelarija zadruge u novi prostor u starom prostoru na katu "Tutejine kuće" se uređuje stan u kojem su za službovanja u Vrbanju do 1966 g. stanovali nastavnički bračni par Jakov i Nina Buzolić a 1966 g. oni sele u Hvar. Jakov Buzolić je i danas živ a Nina je preminula 2000g.

Radovi na novom groblju započeli su 1963g. a prvi ukopi su obavljeni 1977g. Više godina se je ukop vršio na oba groblja da bi staro groblje konačno(osim za specifične pojedinačne ukope) van upotrebe bilo stavljeno 1988g. Sadašnji put do groblja betoniran je 1991g. Elektrifikacija zvona je započela 1976 g. a krov na crkvi je promijenjen 1987 g . Iznutra je crkva preuređena i obojana krajem 90-ih a bojadiserske radove je izveo Cvitanović Tiho.

Radovi na aerodromu počeli su u jesen 1967 g a 03.03.1968 na Duhovski ponedjeljak na izravnanoj površini aerodroma prvi put je odigrana, od tada tradicionalna, nogometna utakmica Stori i mlodi.

Vodovodna mreža izgrađena je samodoprinosom a puštena je u rad 27.07. 1978g.na tadašnji praznik “Dan Ustanka naroda Hrvatske”. U razdoblju od 1967g. do 1980 g. dobrovoljnim radom te uz novčanu pomoć uglavnom PZ "Vrbanj", koja je brinula i o održavanju Doma "Matij Ivanić",  betonirani su skoro svi mjesni putevi te prošireni i za promet automobila prilagođeni svi glavni poljski putevi čija se je funkcionalnost dobrovoljnim radom i održavala.

Telefonska mreža je postavljena i telefoni pušteni u rad u ljeto 1992 g.

Od 15-og vijeka Vrbanj je bio najveće selo a poslije 2. sv. rata pored Hvara drugi centar na otoku. Krajem 19. st Vrbanj ima blizu 1800 stanovnika. 30-ih godina 20. vijeka oko 1200 stanovnika a u periodu nakon 2. sv.rata oko 1000. Početkom 70-ih 20. st. počinje veće iseljavanje a naročito u Stari Grad u kojem danas živi 30-ak obitelji koje su tada tamo sagradile kuće ili se priženile. Nešto malo ih je iselilo u Hvar a dosta van otoka. Odlaskom prvo sa radne a zatim i sa životne scene generacije Vrbanjana stasale između dva svjetska rata, a uporedo sa globalizacijom cijelog otoka i pretvaranja svih naselja hvarske ravnice u " jedno veliko naselje", opada interes stanovništva za bilo kakvu kulturnu ili ekonomsku aktivnost vezanu isključivo za Vrbanj. Danas Vrbanj postoji samo kao naselje u kojem njegovi stanovnici prespavaju a aktivnost je usmjerena na šire područje od granica mjesta. Vrbanj danas ima oko 440 stanovnika uglavnom starije dobi ali poznavajući izvanredan položaj na kojemu je naselje nastalo i opstalo kroz više od 900 godina te mentalitet njegovih stanovnika uvjeren sam da će Vrbanj preživjeti i ovu krizu te kao naselje opet dobiti onaj značaj koji mu je kroz povijest pripadao.

Siječanj 2003 g.

Opaska: Glavnina teksta napisana je u siječnju 2003 g. a neki noviji ( i za mene) bitni događaji su dopisani sa novijim datumima.

Dom Matije Ivanića ranih 50-ih

 Stara Čitovnica u zgradi zvanoj Zamotela kuća, na križanju puta iz Pjace prema Viru desno, Krojevim dvorina livo i u Pelin dvor pravo. Ulaz stepenicama  je bio iz Pelinega dvora. Kuća lijevo na slici je kuća Vitali Antuna.

Pjaca - pogled prima Ravnici (snimljeno 09.06.2020). Na katu kuće desno sa smeđim vratima se je dok sam ja bio dijete nalazila barbirija Stipana i Dušana Pavičić a tu je bila smještena i razglasna stanica sa radijom. U prizemlju je bila kovačnica Dinkota Glovinega u kojoj su počeli svoju majstorsku karijeru i Cviton Glovin i Andrija Turić. Desno u prostoriji sa kosim krovom je bila pekara koju je prvo držao Paško, prezime ne znam, a kasnije braća Puhovi Božji i Jurko. Nakon zatvaranja kovačnice u tom prostoru su Puhovi otvorili prodavaonicu kruha. Kroz zid su probili vrata kojima su spojili pekaru i prodavaonicu a glavni ulaz u pekaru bilo je kroz dvorišna vrata današnje kuće dr. Miko Bratanić u kojoj su do izgradnje zgrade PZ Vrbanj bile smještene kancelarije zadruge. U prizemlju te kuće, koja je inače bila vlasništvo Tutejinih pa smo je i zvali Tutejina kuća, je bila prodavaonica mješovite robe PZ Vrbanj a kasnije nakon preseljenja prodavaonice u novu zgradu kratko vrijeme i mesnica Mesoprometa u kojoj je radio Marko Pavičić Donkić Kišin. Kasnije je tu bila prodavaonica prehrambene robe PZ Vrbanj a 80-ih godina u tom prostoru konobe je bio omladinski klub. Lijevo od stepenica za gornji kat je bio tzv. Mare dvor, tada u vlasništvu Petra Razović (Stipeta Milatić dida po materi), a ispred njega su Bračani vezivali živinu (konje, kobile, magarce, mule, mazge) koju su dovodili na prodaju. Na lijevoj strani fotografije se vidi skalina ispod Jurondetove kuće gdje se je sjedilo u hladu u ljetna prijepodneva.

Dodatak: Kovač Dinko Ljubić Glovin  je po mom sjećanju imao tri sina ,Cvite, Petar i Jugo te tri kćeri, Lenu, Aljonu udanu Jurišić i Katiju udanu Tumpak a rodna kuća im je bila u Kjenku. Danas su jož žive sve kćerikoje žive u Splitu /Lena ima 86g. a Katija 71g/ te sin Petar koji živi u Starome gradu i ima sina Dinko Ljubić. Sin od Cviteta je Luki Ljubić a kćer Katijana Harašić. Evo dijelić sjećanja kćeri Aljone napisano  09.06.2020 u komentar na Facebook ispod ove slike:
"Aljona Jurišić Kovačija moga ćaće .Pomogo mu je brat Cvite. Sad mi se čini da čujen kako tučedu po nakovanju, čas jedon čas drugi. Koliko se je motik, maškinih, potkovih tote napravilo. Ćaća je puno tega zno napravit. Pravi je čak i špahere. Pravi je i teće, gamele a pravi je i žice i perune. Sve je to bilo od aluminija. "

Prostor ispred Spomenika sa barjakom  podignutim 20. IX 1925u spomen na 1000 godina kraljevstva Hrvatskog  i skaline uz Stipećov vartal gdje se je sjedilo u ljetna predvečerja. Ovaj prostor je dugo godina bio jedini betonirani prostor i na njemu smo igrali "na skakatušu" jer se je jedino tu ugljem, kredom ili komadom crijepa moglo nacrtati polje za igru a i "lokro" je moglo kliziti. Na njemu su se održavali i koncerti limene glazbe Vrbanj. (snimljeno 09.06.2020)

Osnovna škola u Varbanju nakon 1945g.

Škola u Vrbanju postoji već od 1825 g a nastava se odvija u crkvenoj zgradi na Pjaci koja je građena u tri etape. Današnji izgled dobiva krajem 19. st. Do  2. sv. rata to je bila onda uobičajena šestogodišnja škola. Poslije oslobođenja u Vrbanju je otvorena osnovna škola sa dva kombinirana odjeljenja na kojima rade Lušić Ivo i Lušić Zlata. Ona 1947 prelazi u šestogodišnju školu sa jednim kombiniranim odjeljenjem nižih i jednim kombiniranim odjeljenjem viših razreda. Tada se bračnom paru Lušić pridružuje Pakušić Vinko. On je 1954 premješten na rad u školu Stari Grad a na njegovo mjesto dolazi pisac ovog priloga o osnovnoj školi Slaviček Ignac. 1956 na mjesto upravitelja škole dolazi Buzolić Jakov. Uz rad upravitelja on predaje matematiku i neke odgojne predmete na višem odjeljenju. Nešto prije dolaska Buzolić Jakova na nižim razredima predavala je Nina Tresić koja je u toku školske godine premještena u Nin kod Zadra. Zbog povećanja broja djece kombinirana odjeljenja postepeno prelaze u čista odjeljenja a što je uvjetovalo konstantno povećavanje nastavnog kadra. Tako 1956 g. na više razrede dolazi Visković Ivo iz Gdinja. Te iste godine teško se razbolio Lušić Ivo koji početkom 1957 umire. Te iste godine premještena je iz Svirača u Vrbanj Buzolić Nina /Gazetova/žena Jakova. Na zahtjev školskog odbora 1958 g. šestogodišnja škola prelazi u osmogodišnju školu. Tada na nižim razredima rade Buzolić Nina i Meštrović Anica a na višim rade Buzolić Jakov, Meštrović Nedjeljko, Slaviček Ignac, Jovanović Đorđe i Jovanović Janka. U toku 1962 g. bračnim par Meštrović odlazi u Mostar a na njihovo mjesto dolaze Marojević Neda/Stari Grad/ i Talijančić Olga/Igrane/. Do šk.g. 1965/66 i djeca iz Svirača više razrede pohađaju u Vrbanju a zatim prelaze u Jelsu. Sredinom 1968 zbog smanjenja broja djece neka odjeljenja u nižim razredima ponovno postaju kombinirana. Samostalna osmogodišnja škola Vrbanj 1968 postaje područno odjeljenje osnovne škole Jelsa. Broj nastavnog kadra se smanjuje. Na višim razredima tada rade nastavnici iz Jelse Lucija Zenčić /rođena Stipišić iz Vrbanja/, Kristan Danijela, Zora Salamunić Kazanova Zoja i Draganić Marko sve do konačnog ukidanja viših razreda 1976 g. Na nižim razredima u Vrbanju tada rade Zenčić Mate i Slaviček Ignac. Zbog smanjenja broja djece 1977 g. osniva se od dva kombinirana odjeljenja jedno na kojem radi Slaviček Ignac sve do dolaska učiteljice Vidoni. 1986 ponovno su otvorena dva kombinirana odjeljenja koja rade do danas.

-napomena-Slaviček Ignac umirovljen je 1986 g. Gornje retke napisao je, na moju zamolbu, 1993g. Umro je 2000 g.

Da bi dopunio bilješke pok. Slaviček Ignaca napominjem da su kao nastavnici za moga osmogodišnjeg školovanja (1959-1967) radili i Toni Beritić /Vrboska-engleski/, Pava Gazetova /udana Buj/, PericaCvitanović /kemija, biologija/, Tudor Jakov /matematika, fizika/, Marija udana Matković iz Gdinja, Neda Kovačević /engleski/.

Slaviček Ignac je u višim razredima tokom godina predavao i hrvatski /inače predmet Talijančić Olge/, matematiku ali njegovi predmeti su bili povijest, zemljopis te glazbeni. Bio je aktivan kao kulturni radnik. Vodio je zbor, dramsku družinu te tamburaški orkestar. Rodom je bio iz Međimurja a skoro cijeli radni vijek proveo je u Vrbanju. Kada je krajem 70-ih na kratko oživljen kulturni rad u Vrbanju u radu sa dramskom družinom također je pomagao Slaviček Ignac a folklornu sekciju je vodila Pavičić Nada /Kotina/ također učiteljica.

Danas, u svibnju 2002g. postoji jedno kombinirano niže odjeljenje sa 9 djece. U prvom razredu troje, u drugom jedno i u četvrtom petoro djece. Učiteljica je Miličić Rena iz Jelse. Do ove školske godine postojala su dva kombinirana niža odjeljenja na kojima je osim Rene radila i Blašković Anita iz Vrboske.(Dopuna-u školskoj godini 2017/18 školu pohađa 21 dijete u dva kombinirana odjeljenja) 

Školska zgrada građena je u više etapa a prvi učenici je pohađaju krajem 80-ih 19. vijeka. Iznutra je preuređena stavljanjem betonskih ploča umjesto podova, uz preinake u pregradama na I. katu 1986/87 g. U podrumu školske zgrade u moje djetinjstvo bio je smješten podrum sa bačvama za vino koji je koristila poljoprivredna zadruga „Vrbanj“. Zgrada je imala tri učionice. Škola je imala mali predulaz a za penjanje su služile drvene stepenice sa drvenim rukohvatom. Dolaskom na prvi sprat lijevo i desno su bile po jedna učionica . Zapadna učionica je imala po tri prozora na južnoj i sjevernoj strani i jedan na zapadnoj a istočna nije imala prozore prema sjeveru. Po sredini zgrade bili su smješteni WC-i i to zapadno ženski a istočno muški opremljeni po običaju tog doba, što znači bez tekuće vode. Na južnom ( i jedinom) prozoru hodnika prvog sprata bilo je smješteno školsko zvonce. Na gornjem spratu sa zapadne strane bila je učionica ista kao i ona ispod nje a sa istočne strane bio je učiteljski stan u kojem je za moga školovanja živio učitelj Slaviček Ignac sa ženom Pericom i sinom Svenom. Na hodniku je istočno bio učiteljski WC a zapadno vrata za izlaz na krovnu terasu škole.

Učiteljski stan je imao dvije veće prostorije sa prozorima prema jugu i jednu malu sa prozorom prema istoku. Nakon preseljenja učitelja Ignaca u Jelsu dvije veće prostorije učiteljskog stana se preuređuju u jednu učionicu a u malu prostoriju se smješta zbornica. Na gornjem spratu bila je i mala prostorija sa, nikad otvaranim, prozorom prema jugu i ulazom sa hodnika a u kojoj su se držala školska nastavna pomagala. Sve učionice i učiteljski stan su imali izvedene dimnjake za peći sa izvodima na krov ali su bili van uporabe a dimnjaci peći za grijanje razreda su se provizorno provlačili kroz prozorsko okno. Na školi su se nalazila i tri gromobrana . Škola je imala i veliku vlastitu cisternu za kišnicu koja je bila sagrađena sa sjeverne strane škole uz istočnu polovicu a ulaz u nju za čišćenje bio je iz male sjeverne pomoćne prostorije učiteljskog stana koja je ujedno bila i sprema razne neupotrebljavane školske opreme (razbijenih klupa,stolica i sl.). Uz sami istočni zid škole bila je smještena prostorija za držanje zadružnog kamiona zvana „garaža“ u kojoj je zadružni vozač Ivica Vranjican čuvao i održavao svoj stari ratni kamion koji je kasnije zamjenjen sa novim 4,5 tonskim TAM-om.

Dvije pjesmice mog dragog prijatelja iz Vrbanja Vidošević Antuna-Pitura i bubnjara

Puka čorčak

Vrućina, bor, kora,

Čarči čorčak bez umora.

Po svo lito kroz zvizdon,

Čarčeć šaje pismu non.

Posli mi je došla muka,

Ča je od pisme čorčak puka.

A sad osušen na svon boru,

Žuton bojon resi koru.

-----------------------------------------

Za ostat na škoju

Za ostat na škoju,

vajo ga znat volit.

Kroz don teško trudit,

noću Boga molit.

Za ostat na škoju,

vajo tarpit znat.

A kad ti je teško,

u pomoć Boga zvat.

Za ostat na škoju,

na njemu se vajo rodit.

Volit studen, sušu,

i po stinju hodit.

Za ostat na škoju,

vajo imat voju.

Zaboravit trude,

brige i nevoju.

Za ostat na škoju,

vajo dobro znat,

don ča nan osvane

trudnin će se zvat.

Pjesmu objavljujem uz suglasnost rodbine autora Petra Turijića iz Varbanja i nitko bez njihove suglasnosti nema pravo objave niti javnog čitanja ove pjesme ni u cijelosti ni djelimično.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća zbog bolesti filoksere propadali su cijeli nasadi vinograda na otoku.Uništeni vinogradi više nisu mogli prehranjivati brojne seoske obitelji te su mlađi članovi bili prinuđeni na iseljavanje da bi oni koji ostanu mogli preživjeti a i da bi mogli rodbinu povući za sobom. Da bi se namirilo troškove putovanja do obećane zemlje, a Vrbanjani su uglavnom tada iseljavali u Argentinu, posuđivalo se je uz velike kamate novce u bogatijih obitelji a za slučaj nemogućnosti vraćanja duga davala se je zemlja u zalog. Rijetki su imali tu sreću da su se kada su zaradili nešto novaca vratili( među takvima bio je i moj djed Perko i sa zarađenim novcem kupio je polje Carevac ).

Većina koja bi u tuđini zasnovala obitelj u cijelom životu bi uspila skucati novce za jedan do dva dolaska u rodno selu a mnoge(kao majčinog strica) nakon odlaska njihova obitelj više nikad nije vidjela jer nisu mogli skupiti dovoljno novca za putovanje. Naš mještanin Petar Turijić, stric Lene, Andrije, Petra i Milana Turić  je1974 godine, nakon drugog dolaska u rodno selo, zapisao  u amaterskoj pjesničkoj formi svoje uspomene na odlazak iz Varbanja. Milan koji se spominje u tekstu je njegov nećak, brat Lene(udane Šoljan), Andrije i Petra a Susana je njegova žena i njega je stric Petar doveo kod sebe u Argentinu.

Moja majka je ovaj pjesnički uradak čuvala kao dragocjenost a ja sam njezinu strojopisnu kopiju prepisao u originalu bez obzira na možebitne gramatičke greške a sve u želji da pjesmu kao vrijedan dokument vremena i povijesti Varbanja sačuvam od zaborava.

POLAZAK IZ DOMOVINE U TUĐI SVIJET

OSTAVLJAJUĆI SVOJE RODNO MJESTO VRBANJ

Na hiljadu devetsto godina

dvadesetosma tad biše godina

kad naumim poći širom svijeta

kud me tjera siromašna bijeda.

Na dvastipet desetog mjeseca

hrvatskoga listopada zvana

bilo jutro oko tri ure

kada svaka duša slatko spava.

Al ne spavaju moji roditelji

niti spavaju ni otac ni majka

ni još temu ni moj mlaji brate.

Ja se s ocem lipo pozdravljao

na posteji on je stari stao

ostaj zbogom ti moj stari oče,

ja odlazim pud tuđega svita

u daleke strane nepoznate.

Prosti meni ti moj dragi oče,

ako sam te digod uvridio

ti zbog mene Bogu zagrišio.

Prosto tebi ti moj dragi sinko

i od mene i od Boga bilo,

Bog ti dao sritno putovanje,

budi sritan u tuđemu svitu.

Od mene se stara spomenuo

u starosti i u nelagodnosti .

I poljubac zadnji njemu dao.

I izlazim iz malene kuće

uhvati me moja mila majka

za desnicu za bijelu ruku

do Vira me vode dopratila.

Ostaj zbogom mila moja majko

i hvala ti na mliku bilome

s kojim si me majko odgojila.

Prosti meni mila moja majko,

ako sam te digod uvridio

te zbog mene Bogu sagrišila.

Prosto tebi ti moj dragi sinko

i od mene i od Boga bilo.

Bog ti dao sretno putovanje

od mene se stare spomenuo.

U starosti i u nelagodnosti.

I poljubac zadnji njoj sam dao.

Osta ona suze prolivati

bijelo lice suzam umivati.

Nad Vira se vodu na sazrio

u vodu su suze mi upale,

u vodu su valovi postali

kano da su u sinjemu moru.

Oj bora ti Vire vodo ladna

što su tebi valovi postali

kao da su u sinjemu moru.

Dosta jesam ja tebe popio,

bijelo lice s tobom umivao,

budi sritna što si dosad bila,

mladim momcim i mladim djevojkam

jerbo oni tebe vodo puju

i momcima daju neka piju

pritedenta svome pritedentu,

vjerenica svome vjereniku

jer na tebi mnoga ljubav steče.

Doša jesan do crkvice do svete Lucije,

pram crkvici ja se poklonio

svetu Lucu u pomoć zazvao

da mi dade sretno putovanje.

Došo jesan do Dražinih kuća

ja pogledah crkvu svetog Duha.

Ostaj zbogom crkvo svetog Duha,

češće jesan tebe pohodio

od nedije i svakog blagdana

sad ostaju naše mile majke

nek se mole za malene sine

koje nosu po tuđemu svitu.

Kad san doša do Lučeta kuće

ja pogledah rodno mjesto moje.

Ostaj zbogom Vrbanj misto moje

u tebi se jesan odgojio

do dvastišest godin ja živio

još nevolje svake san vidio.

Ti Vrbanju rodno misto moje

nikad tebe zaboravit neću.

Zadnji pogled ja sam njemu dao.

Došo jesam do crkvice do svetog Josipa

i pogledah niz ta ravna polja

niz ta ravna polja Igrališća.

Ostaj zbogom lozni vinogradi

sve lozice što san ja posadi.

Da Bog dao opet se vratio

dobrim rodom mene dočekale.

/ Evo hvala Bogu sam se i dva puta vratio /

Kad sa doša do Munjače puta

ja pogledam pud Cirina luga

gdje sam mnogo pritrpio muka.

Devet motik tuje zemlje bilo

u tri druga sve smo pripravili

i lozice mlade posadili.

Kad san doša do Staroga Grada

doša jesan na morsku obalu

parobrod je mene dočekao.

U parobrod ja sam ulazio

i pogledam na morsku obalu.

Sve to bihu tu divojke mlade

po imenu te Dolčice mlade.

Svaka u ruci rubac su držale

i sa rupcom mene pozdravljale

i ja njima pozdrav odvratio.

I zaplovim Starograjsko more,

našo milo to Jadransko more

sve do Splita bijeloga grada.

Dva smo dana u Splitu stajali

predavanje jesu nam davali

podnašanje u tuđemu svitu.

Kada budeš u tuđemu svitu

prihvati se rada kojeg bilo

a ne pitaj koliko te plaća

Parobrod je Karađorđe bio

s njime braćo jesmo putovali

do Sušaka bijeloga grada.

U Sušaku mi se iskrcali

i granicu našu ostavljali.

S jedne strane slika Aleksandra

s druge strane kralja Viktorija.

I u Rijeku mi smo ulazili

u željeznicu mi se postavili.

Sve do Trsta bijeloga grada.

U pol noći u Trst smo stignuli.

Večera je nas je dočekala

konjsko meso jesu nam davali

od jutile nemožeš ga jesti.

U željeznicu drugu ulazili

do Đenove grada dostignuli

baš na prvi,brate studenoga,

to je danas svih na nebu Sveca.

U parobrod mi smo ulazili.

Parobrod je Đulio Cesare.

I Đenovu grada ostavili.

Talijansko more zaplovili

do Barselone bijeloga grada.

Od Barselone mi smo putovali

u duboko more ulazili.

Osam dana ne vidi se kraja

vedro nebo i duboko more.

Do Brasila mi smo dostignuli

crne ljude tu smo nalazili.

Od Brasila mi smo odlazili

do Buenosaers grada dostignuli

U Buenosajres mi se iskrcali

Vidili smo to lipjega grada

željezničke pruge na sve strane

ali neznaš s nikim da govoriš

s kime bi se sporazumit moga.

Eto braćo to su teški jadi.

Sada više neću o tome kazati

jer mi srce više već ne daje.

Skitio Petar Turijić

rođen 1902.12 kolovoza.

Pošo u tuđi svijet 1928.23 listopada.

Za uvijek i uvijek vaš nezaboravni seljak Petar Turijić.

Bog do smrtnog života.

Zahvaljujem Bogu velikomu

i Isusu našem predobromu

Božjoj majci ka mi dala zdravlje

Svetom Petru mom krsnom imenu

kad dočekam i ovoga dana

da ostavljam rodno mjesto moje

koga nigda zaboravit neću.

Brzom prugom nebeskih visina

nad širokog i dubokog mora.

Božja majka nek me sada prati

do Argentine zemlje plemenite,

da Milana ja u zdravlju nađem

i Susanu kao milu majku.

Sad poljubac svakomu ja dajem

a i pozdrav cilome Varbanju.

Vaš nezaboravni seljak Petar Turijić

za vika i za vika.

Ovaj moj tekst je objavljen  u broju 8 lista Tartajun za 2012 g , koji jednom godišnje  izdaje udruga "Tartajun" iz Dola na Hvaru.

Vis "Matleivi" - legenda i dalje živi!

Druga polovica 60-ih prošlog stoljeća bilo je doba procvata električarskih vokalno - instrumentalnih sastava, ili kraće VIS-ova. Ali to doba je, gledajući današnji stupanj tehnološkog razvitka, bilo kao srednji vijek u razvoju ljudske civilizacije. Postojao je samo radio Zagreb sa jednom specijaliziranom glazbenom emisijom "Po vašem izboru" te nekoliko emisija kao npr. "Pomorska večer", "Za radne kolektive" ili "Zaželjeli ste poslušajte" radio Splita nedjeljom popodne u kojima se je moglo čuti tadašnje popularne pjevače. Po selima se je moglo naći nekoliko jeftinih prenosnih gramofona sa po 20-ak ploča.. Niskokvalitetni ugrađeni zvučnici i uskopojasna srednjevalna radija nisu omogućavala da se čuju ni basovi ni visoki tonovi. Nije bilo kasetofona da se pjesma snimi, preslušava i proučava. Nikakve literature o glazbi nije bilo osim pjesmarica sa festivalskim pjesmama. Na plesovima su svirali priučeni harmonikaši, a po hotelima još nisu na ljetne gaže dolazili glazbenici od koji se je nešto moglo naučiti. Od gitara moglo se je kupiti samo nekvalitetne domaće gitare Melodija koje današnja generacija ne bi koristila ni za vježbe. Nikakvih specijaliziranih gitarskih pojačala nije bilo u prodaji osim razglasnih pojačala i zvučnika za to doba velike snage 16W. Dakle, uvjeti za osnivanje VIS-a baziranog na električnim gitarama nikakvi. Ali u Hvaru je već djelovao VIS "Problemi", a trojica Doljana Matko, Leo i Ivo su 1968 godine odlučili osnovati VIS "Matleivi", kao prvi električarski sastav izvan Hvara.

Kao dječak pamtim te godine i plesove u sali stare Blagajne kada sam preko Prismena pa preko potoka, u kojem bi često smočio noge preskakajući ga u mrkloj noći, penjao se na Glavicu da bi uživao u zvukovima električnih gitara. Na ples nisam ni pomišljao već bi , onako mokrih nogu, sjeo u kut i netremice gledao u njih kao u glazbene bogove i upijao svaki zvuk. Ne samo meni, nego i svoj tadašnjoj otočkoj generaciji oni su prvi približili zvuk rock električne gitare usklađen sa prekrasno složenim glasovima. Koliko su truda ulagali da bi skinuli tekst, akorde i melodiju neke pjesme koju su možda dva-tri puta čuli na radiju ( a i to ne cijelu) tek danas mogu prosuditi. A tek koliko muke da bi našli nekog tko će im pokazati barem gitarske osnove ili da bi stvorili novce za kupnju instrumenata? Ali možda baš to što nisu imali koga kopirati ih je sililo da svaku pjesmu odsviraju na svoj osebujan način koji, uz dužno poštovanje prema novijim generacijama otočkih glazbenika, nitko još nije uspio prevazići. Tijekom godina odlazili su u vojsku, ili na školovanje van Dola, gdje su u širem krugu ljudi nešto više naučili o glazbi i sviranju. Na hotelske terase su počeli na gaže dolaziti priznati glazbenici od kojih se je moglo nešto znanja pokupiti. Vis "Matleivi" su s godinama kupili i kvalitetnije instrumente, promijenili ime u Vis "Zlatni akordi", ali osebujan zvuk iz početaka u Blagajni je ostao isti i neprevaziđen. Slušajući glazbu na kvalitetnijim uređajima osjetili su i potrebu za bas gitarom na koju je po tadašnjem nepisanom pravilu prelazio ritam gitarist, u ovom slučaju Ivo. No da ne bude zabune, sjećam se ja i još dva bubnjara Matleiva, Luke Turine i Mirkota Radonića i faze Leota kao bas gitariste. I onda, desilo se je nešto što krajem 60-ih ni u snu nisam mogao poželjeti. Dobio sam ponudu da sviram sa mojim idolima i sa oduševljenjem prihvatio. Tada slijedi i moja dolska epizoda, napuštanje Blagajne, plesovi u domovima Dola Sv. Ane i Dola Sv. Marije do otvorenja plesne sale u Domu omladine na Glavici. No to je već "novo doba" a za ovu temu ipak je vrijednija faza Vis-a "Matleivi" i plesne večeri u "Blagajni".

I tako godišća su pasovala, ču san puno kantadurih i gitaristih, imo u ruke puno gitarih i pojačalih ma nikad već nison uspi čut niti odsvirit oni zvuk Matkotove gitare, nikad nikor već ni uspi zakantat "Uhvati vjetar" sa onakin nježnin gloson ka Ivo, nikad već nikor ni udri bubanj onako sirovo a opet za uho lipo ka Leo. A sad, baš to sve i ni bilo tako, baš se je to sve meni somo snilo. Ma ako je i bi san, ni mi žol ni sekunde tega mojega dolskega sna i voli bi ga barenko još jednu noć snit.

Originalni tekst “ čuvenog” plakata koji je osvanu na peškariji u Pajizu kad su za Novu godinu 72/73  na Heliosu svirili “seljani”. Puno godišć se ni zno autor a sadržaj se je citiro po pomćenju ali mi je 2005 Dinko Tribunol potvordi da ga je on sastavi a Marijo Radoslavić ga obisi ujutro rano čin su došli na posol u Plastiku i izdiktiro mi je točni tekst. Zbog šušura koju je ti plakat diga i zbog tega ča je posto dil povisti Pajiza a napiso ga je varbanjanin nastonjen u Pajizu Dinko Pavičić zvon Tribunol (Dinko Bažikotov, Dinko iz Basine su također bili njegovi nadimci po kojima ga varbanjani znodu)vridno ga je zabiližit u originalu.Virujen da se oni čihova se imena spominju na plakatu nećedu sjidit radi onega" sviraju ko čopor pasa" jer sve je ovo već dil povisti, i to oni lišji i nezaboravni dil.

  O POVIJESTI NASELJA VARBONj                                              

Varbonj se spominje kao, već dugo godina postojeće, naselje već u statutu hvarske komune iz 1331 g. Područje naselja /Varbonski konfin/ je bilo omeđeno na zapad linijom današnjeg razgraničenja K.O. Stari Grad i K.O. Vrbanj tj.linijom iz Plaže preko Glavice, brda Hum obuhvaćajući crkvicu Svetog Vida /tada već postojeću/ današnjim putem kroz Igrališća, Ivončeve njive i kroz Rašnik do mora a na istoku se je graničilo sa područjem Pitava kod crkvice sv.Petra u današnjoj Vrboski /u parkiću na ulazu u Vrbosku/ a tada u pustoj uvali. Talijanski naziv je bio Verbagno  pa je današnje službeno ime Vrbanj samo fonetski oblik imena Verbagno. U statutu iz 1331g. zapisano je da u Varbanju postoji izvor ”Fons Varba” pa je moguće da je i to imalo utjecaj na stvaranje imena. A prve nastambe koje su tadašnji stočari sagradili na području Varbanja i nikle su zapadno od tog izvora /današnjeg Vira/, na Stagni, na mjestu današnjih kuća Bratanića i Puhovih. Taj predio se je još u predkomunalno doba nazivao "Krojevi dvori" vjerojatno jer je tu stolovao carski namjesnik za svoga boravka na otoku. Ime nema veze sa legendom o kući Matije Ivanića jer naziv postoji u Hvarskom statutu stoljeće i po prije njegova rođenja. Osim" Krojevih dvorih" Varbonj se u to doba sastoji iz još tri zaselka: današnjih Vidoševih dvorih, Mihovilovih dvorih te pastirskog zaselka odmah iza "Barda" koji se je nalazio na vrhu današnjeg naselja Svirče. Tadašnji stanovnici Varbanja  bili su uglavnom romanskog porijekla a ostali su na otoku od doba naseljavanja rimskih isluženih vojnika te od vremena bježanja romanskog stanovništva priobalnih gradova koji su se sklanjali pred naletom Hrvata, zadržavajući u govoru mnoge karakteristike romanskog jezika. Neko vrijeme otok je bio u sastavu Hrvatsko-Dalmatinskog kraljevstva, u 12 st.kratko je podpadao pod vlast neretljanskih kneževa, zatim pod vlast Venecije, kratko pod vlast Austrijskih careva te od 14 st. skoro 500 g.  ponovno pod vlast mletačke Republike. U svo to vrijeme nije zabilježena veća migracija sa kopna na otok. Ilirsko stanovništvo otoka opstalo je uglavnom u Dolu . Prve veće migracije javljaju se prodoromTuraka na zapad. Bježeći ispred njih stanovnici primorja, istočne Hercegovine pa čak i današnje CrneGore  sklanjaju se na otok Hvar. Kao najpodesnija luka za bijeg i iskrcavanje bila je tada Varbonska vala (kraće Varbonska). Mnogi od njih useljavaju u tada jedino postojeće naselje u blizini a to je Varbonj.

Donoseći sa sobom drugu kulturu, drugi način razmišljanja, te nove oblike privređivanja kao što su trgovina, ribarstvo i jače razvijena poljoprivreda oni razbijaju učmalost domicilnog stanovništva koje se je uglavnom bavilo stočarstvom. Svojom probitačnošću oni mjenjaju karakter sela kako ekonomski tako i etnički. Naime stari stanovnici Varbanja, stočari, ne mogavši se uklopiti u novi način života polako sele u pastirski zaselak “priko Barda” osnivajući postepeno novo naselje Svirče ali, još dugo, ostajući dio Varbanja kao zaselak. Dakle, današnji Svirčani su potomci prastanovnika Varbanja koji su i osnovali Varbonj a današnji Varbanjani su uglavnom potomci doseljenika sa kopna u prvom valu doseljavanja krajem 14. i početkom 15. st. Baveći se poljoprivredom, ribarstvom, u namjeri da svoje proizvode lakše prodaju (a u prvoj i drugoj generaciji emocionalno još ne vezani za Varbonj)  grade kuće i skladišne prostore u Varbonskoj te u toku 15. st. polako osnivaju i novo naselje Varbonska u koje osim Varbanjana doseljavaju i stanovnici Pitava, Vrisnika te novi doseljenici sa kopna polako razbijajući Varbonjski karakter Varboske. 1458 g. i Matij Ivanić, djed vođe pučkog ustanka, dobiva teren za gradnju kuće u Varbonskoj, a nekako u to doba rađa se i unuk Matij. Stanovnici Varbanja 1487 g. osnivaju beneficij i grade crkvicu sv.Nikole na najvišem vrhu otoka. U selu postoji crkvica (sagrađena 1403 g.) i bratovština sv.Kuzme i Damjana te crkvica i bratovština sv.Duha.Tim crkvama i njihovom imovinom upravlja kanonik izabran od kaptola a ne od sela /isti upravlja i crkvama u Dolu i crkvom sv.Marije-danas je to crkva sv. Ivana- u Starom Gradu/. Sto godina prije Tridentinskog koncila koji rješava pitanje prava župe na izbor svog župnika Vrbanjani odlučuju to pitanje riješiti i u tome uspjevaju.

     Bratovština sv. Duha 1457g. gradi oltar sv. Petra i Martina u crkvi sv. Duha i traži od biskupa da pop Cvitan Petrović koji  u dušebrižničkim poslovima zamjenjuje kanonika-kurata D.Vidoša bude upravitelj imanja darovanog novome oltaru. Biskup to odobrava s tim da kanonik i dalje raspolaže sa beneficijem crkve sv. Kuzme i Damjana i starom imovinom crkve sv. Duha.Tako je župa Vrbanj vjerojatno prva župa u katoličkom svijetu koja se je osamostalila od biskupskog kaptola i dobila svog dušebrižnika. Godine 1475 bratovština gradi novu kapelu sv. Duha te preko popa Nikole Starjanića traži od biskupa Lovre Micheli-ja da imovinu te kapele spoji sa starom i da na upravljanje njemu. Biskup to odobrava s tim da se kanonik Vidoš do svoje smrti ima pravo koristiti svojim starim beneficijem. Kako je crkva sv. Duha tako postala potpuno samostalna i isključivo mjesna težište vjerskog života se polako od crkve sv. Kuzme i Damjana prebacuje na crkvu sv. Duha koja postaje glavna župna crkva. Današnji župnik je don Branimir Marinović.

Dopuna 2005 g. : Don Branimir Marinović došao je na službu u Vrbanj 27. 08. 1978 g. a zadnju misu u Vrbanju održao je 28. 08. 2005 g. Zadnji sprovod koji je za svog službovanja u Varbanju, a prije odlaska u mirovinu, obavio bio je sprovod moje majke 20.  07. 2005. Nakon njega župu je preuzeo Don Ivica Babić (38 g.) a prvu misu je u Varbanju održao 25. rujna 2005 g.)

Dopuna 2019 g. : 01.07 2019 odlukom hvarskog biskupa Petra Palića Don Ivica Babić je razriješen dužnosti  župnika u Vrbanju i stavljen na raspolaganje Ravnateljstvu za dušobrižništvo Hrvata u inozemstvu a za župnika župe Duha Svetoga u Vrbanju je imenovan Don Mili Plenković. Prvi pogreb koji je Don Mili obavio bio je 14.09.2019 ispraćaj Mate (Teo) Bratanić rođen1944 (sinovi Tonči, Andro, Nikša  i kćer Margarita a žena Anka rođena Vidošević Škandejini).

     Taj proces osamostaljenja župa koji su Vrbanjani započeli je nezaustavljiv. Polako se osamostaljuju i druge župe a kao posljedica želje da se te novo osnovane župe posjećuju  ustanovljena je početkom 16. st  i procesija "Za Križen" kao isključivo svjetovni ali na kršćanskim osnovama zasnovan običaj. Isti postupak kao Varbanjani ponavljaju Varbovjani. Pored crkve sv. Marije, koju su oko 1470g. sagradili doseljenici iz Varbanja, grade novu crkvu koju u čast tadašnjeg biskupa Lovre tituliraju crkvom sv. Lovrinca te traže od biskupa da tu crkvu osamostali od župe Varbonj. Biskup to i odobrava zadnjih godina 15 st. ali Varbovjani koji Varbosku smatraju dijelim matičnog Varbanja i dalje kao svoju crkvu koriste crkvu sv. Marije koju i dalje posjećuje župnik iz Varbanja. Sukob oko primata crkve u Varboski traje sa prekidima dva vijeka pa je i papa u dva navrata morao intervenirati sa namjerom da sukobe prekine. Čak je prijetio i izbacivanjem župe Varboska iz kruga crkve. Nakon što su Turci  1571 g. poharali Vrbosku, donesena je odluka da se na mjestu Varbonjske crkve sv. Marije, kao pogodnijem lokalitetu od crkve sv. Lovrinca, gradi tvrđava. Fortifikaciju crkve izvršili su vrbanjski zidarski majstori po nacrtima mletačkih stručnjaka. Gradnju tvrđave na tome mjestu podupire i bratovština sv. Lovrinca misleći da će nakon fortifikacije prestati vjerska funkcija crkve. Ali Varbovački Varbanjani nisu tako mislili, sukobi su ponovno počeli, pa je papa Siksto V morao posebnim dekretom dozvoliti da tvrđava i dalje može zadržati funkciju crkve. Sukobi su s vremenom prestali te je Varboska danas normalna samostalna župa ali vjernici iz Varbanja i dalje osjećaju crkvu u tvrđavi kao dio svoje tradicije. Do kraja 16.st. Vrboska se zove isto kao i u statutu iz 1331 "vallis Verbagni" tj. vala Varbanja (Varbonska vala) ili Varbonska ali se koristii Verboscha.Tokom godina ono "n" je otpalo pa se danas zove Varboska.

     Svirče je, kao zaselak, sudbinu Varbanja dijelilo do 1690 g. kada se odvaja i dobija samostalnu župu sv. Magdalene.

     O izgledu Varbanja nema nikakvih dokumenata osim opisa istraživača Richarda Burtona koji je putujući 1873 g. od Staroga Grada do Jelse zapisao da naselja duž puta, sa svojim bijelim crkvama i lijepim kućama, više podsjećaju na male gradiće nego na sela.Današnji izgled Varbonj je dobio zidanjem kuća u Glavici i Stranici krajem 19.st te gradnjom kuća uz cestu nakon 1934 g. i izgradnjom nakon rata.  

    Od bitnih događanja u Varbanju se može zabilježiti 1900 g. gradnja zvonika visokog 36 m. Sagradili su ga po nacrtima italijanskih majstora i uz njihovu ispomoć domaći majstori a gradnju je vodio Zane Lušić Mihovilov. Građen je od kamenja vađenog u “Kopanjici” iznad spomenika poginulim u 1. sv. ratu. Građen je sa dvostrukom skelom, izvana je bila radna a iznutra skela koja je služila i kao radna i kao kalup jer je bila daskama napravljena po budućem obliku zvonika. Unutarnja skela je skinuta ali je dio koji je oblikovao zakošeni vrh zvonika i na koji su se izvana naslanjale stijene, inače zvan "kujba", ostao i opasan je da grede ne padnu i ne ozlijede one koji kroz okrugli otvor na spratu (po domaći drugon ordinu) kampanela gdje su zvona ulaze u kujbu. Od ostataka kamenja pripremljenog za gradnju kampanela je 1899 g. sagrađena crkvica sv. Lucije u Glavici. Gradnja kampanela je trajala više od godinu dana a govori se da je njegova izrada koštala oko 10 vagona vina. Isklesano kamenje je uz Bigvira za dvije bačve vina prevezao do gradilišta kampanela Marko Razović-Ružin. Manje kamenje na sedlu a veća bi ukrcao na drvene saonice, opasao ih ličminom i vukao konjem. Dva kovača su po cijeli dan kovala dijetla za klesanje i nisu mogli nakovati toliko dijetala koliko ih se je trošilo. Profesionalni klesari su samo dorađivali i finiširali isklesane blokove a „obični ljudi“ su klesali ugrubo. Zbog oštećenja i opasnosti da ne padne križ sa kampanela /visok oko 2,3m/ skinut je u kolovozu 2002 g. Novi križ (visine 2,20 m, raspona 1,12 m te težine oko 13,5 kg) ) napravio je Matij Lušić (Ušatića) od kromove cijevi unutarnjeg promjera 55 mm a debljine stjenke 1,5 mm. Stari križ je skinuo i novi postavio Stjepko Vrsalović ( 14.-20.studenog 2002g.) sin Margarite Markove ( nećak Mikota Markovega). Najveća pomoću radu su mu bili prvenstveno Zane Rokotov te Nade Vidošev. Ali posebno treba spomenuti Milivoja Čubretovega koji se je popeo do vrha kampanela da bi pomogao Stjepku podići križ na postolje. Stari križ je Stjepko, za uspomenu na obavljeni rad, ponio kući u Zagreb. Najveći (četvrti) zvon, koji sada nedostaje, skinut je, po carskoj naredbi, u I sv. ratu da bi se od njegove bronce izradilo streljivo za austrijsku vojsku. Sadašnji najveći zvon je zbogo štećenja skidan oko 1960 g. a skinuli su ga i ponovno digli braća Jakov i ZoreTresić. Više osoba se je penjalo do križa ali jedina osoba za koju se pouzdano zna da je sjedio navrh križa od zvonika bio je Ljubić Jugo (Glovin) 1955 g onu noć kad je odlazio u vojsku. Prvi Svibanj 1943, za vrijeme talijanske okupacije, vrh Križa je osvanuo okićen crvenom zastavom koju je uz veliku hrabrost po mrkloj noći postavio barba Tonko Čarnićev (Tonko Tresić Pavičić, otac Jurice koji živi u Hvaru i Branka koji živi u Zagrebu). Barba Tonko je to više puta prepričavao i čak je bio sastavio pjesmicu o tome ali je nažalost nitko nije zapisao. Ušao je na sjeverni najniži otvor, penjao se je iznutra da bi iz kujbe izašao van i po željeznim stepenicama se popeo do vrha te postavio stijeg. Talijanski okupator nije smogao snage naći nikoga da zastavu skine, pokušavali su metcima je skinuti ali bezuspješno pa je visila na Križu dok je kiše i vjetar nisu "skinuli".

Kujba

Natpis na zidu u kujbi 

Natpis na postolju novog Križa

Ulaz u Kujbu od prostora zvona

Stjepko Vrsalović i Mate Lušić Ušatića - studeni 2002

Stari Križ

Kampanel

Kamenje za pročelje crkve (obnovljeno 1940g.) dovezeno je sa Brača već isklesano i označeno brojevima.Osvijetljenje zvonika i prostora oko crkve postavljeno je u ožujku 2001 g. Simboli Šimatorija, višestoljetno stablo koprive kod ulaza iz Stranice i također staro stablo koka koje je raslo istočno od malih vrata za izlaz na cestu su posječeni 29.11.2008. Stablo koka skroz a stablu koprive su odsječene grane da se pomladi i da se, zbog težine grana, spriječi pucanje starog šupljeg debla. Kameno postolje sa križem koje se danas nalazi u parku masliniku nasuprot župne kuće bilo je do betoniranja pjace (početak 1968 g.) postavljeno na vrh pjace sa desne strane početka puta za Ravnicu a nasuprot Jurondetove kuće. Zatim je premješteno i uzidano u ogradni zid oko Šimatorija na  jugozapadni ugao zida (desno od glavnom ulaza na Šimatorij). Kada je sagrađena nova župna kuća i križ je u travnju 1989 premješten na sadašnje mjesto. Također je bitno spomenuti paljenje Varbanja od strane Talijana a potpomognuto ustaškim vojnicima 03.siječnja1943 g. kada je izgorjelo više od 60 posto zgrada te uništena ili opljačkana cijela ljetina u konobama. Bitno je spomenuti i gašenje više od 50 mladih Varbonjskihž ivota što kao boraca NOR-a što kao civilnih žrtava rata u drugom svjetskom ratu. Da su preživjeli to bi danas bio još jedan Varbonj. No Varbonj se je izpepela digao, sagrađene  su nove i obnovljene spaljene kuće. O značajnom događaju a to je buna hvarskih pučana predvođena Varbanjaninom koji je odrastao i aktivno djelovao osim u Varbanju i u Varboski pisano je mnogo i svugdje a najviše i najbolje je pisao Andro Gabelić. Po vođi pučana imenom Matij Ivanić nazvan je i dom kulture u Varbanju .

    Kao spomen na 48 mještana poginulih kao borci NOR-a od 1941-1945 podignut je 1949 g. u “Selima” spomenik koji je isklesao Bračanin Lovre Jakšić. No, nažalost, to nije jedini spomenik poginulima. Još jedan današnji Varbonj nestao je u prvom svjetskom ratu 1914-1918 a spomenik trideset i sedmorici poginulih podignut je 1928 g. u šumici kod crkvice sv. Osiba na starom putu za Stari Grad. A na starom putu za Stari Gradje 1886 g. Vicko Tresić Pavičić /Pelin/ podigao crkvicu sv. Mihovila. Današnji Varbonj je građenjem vikend i turističkog naselja u uvali Basina stvorio zametak i trećeg naselja. Osim crkve u Varbanju i nogometnog kluba"Varbonj" danas u naselju nema neke značajnije institucije koja utječe na život ljudi. Varbonj je danas u okviru lokalne samouprave u sklopu gradskog područja grada Staroga Grada sa svojim mjesnim odborom koji u okviru mogućnosti brine o potrebama mjesta.
Dopisano 19.07.2018: U Vrbanju je uz crkvu sagrađena mrtvačnica a prvi pogreb koji je obavljen iz nje je bio pogreb Pavičić Ivelja Drage rođene Bratanić, žene Mikota a majke Dinka, Eti Račić /sinovi Stipe i Dragan, kćer Nikolina/ i Meri Tojić /sinovi Slaven i Nikola/ i to danas 19.07.2018.
Dopuna: U drugom napisu spomenuo sam 70-ih i 80-ih izgradnju i uređenje novog groblja, kopanje kanala i nakon što je vodovod postavio cijevi opet zatrpavanje kanala i betoniranje svih javnih površina i puteva kroz selo, uređivanje poljskih puteva, izgradnju stanice za tehnički pregled ali nisam napomenuo da je sve te radove organizacijski i financijski vodio Vidošević Andrija Gundejov rođen 1935, brat liječnika Ivana Vidošević, oženjen sa Helenom koja je bila dugogodišnja medicinska sestra u ambulanti Stari Grad i otac Andree. Andrija danas živi u Starome Gradu a kuća u Vrbanju jenu Gorici u kali koja od Klepala vodi u gornji diomdo Barbasovih i to odma nasuprot Budrovića Ivice kuća. Njegova stara kuća je i ona u kojoj je živio liječnik Ivan na samom početku Vidoševeg dvora, prva sa desne strane. Andrija je dugo godina radio u mjesnom uredu koji je tada imao ovlasti i današnjih javnih bilježnika da ovjerava prepise dokumenata, ugovore, izdaje rodne listove onima rođenim u Vrbanju, koji je organizirao i protupožarnu službu i sve ostale javne radove u selu. Mnogo  novaca je prošlo kroz njegove ruke, mnogo isplata je izvršio raznim dobavljačima materijala i izvođačima dokumentacija i radova ali nije zapamćena ni najmanja nepravilnost u isplati ili malverzacija novcem što bi se u malom selu kao Vrbanj lako pročulo. 1990 je odtišao u mirovinu i danas (06.01.2021) još je dobrog mentalnig zdravlja i ivor je vrijednih i vjerodostojnih informacija od kojih sam mnoge koristio na ovom blogua zamjenio ga je Ivo Pavičić Žbaralotov do ukidanja mjesnog ureda 1992.

Vjetrovi koji najčešće pušu na Jadranu

Jadran po svome zemljopisnom smještaju pripada umjerenim širinama, koje su često na dosegu toploga zraka s juga i hladnoga sa sjevera. Na granici toploga i hladnoga zraka stvaraju se golemi zračni vrtlozi-ciklone i anticiklone, koje imaju svoje posebne sustave vjetrova. Poznato je da se oko anticiklone na sjevernoj polutki Zemlje zrak kreće u smjeru pomicanja kazaljke na satu, a oko ciklone u suprotnom smjeru. S obzirom na to da se ciklone i anticiklone premještaju najčešće sa zapada na istok, to one donose i promjene vjetrova u krajevima koje zahvaćaju.

Granica (fronta) između toploga zraka iz nižih širina i hladnoga iz viših u hladnijoj polovici godine često se nalazi u blizini Jadrana, pa su tamo promjene vjetrova razmjerno česte. Tome pridonosi i to što se u toplome Sredozemlju, osobito u njegovom zapadnom dijelu, zimi nerijetko i stvaraju ciklone, koje na svome putu na istok skoro redovito zahvaćaju Jadran.

U toplijoj polovici godine granica toplog i hladnog zraka pomaknuta je na sjever, daleko od Jadrana, kojega tada zahvati suptropsko područje visokog tlaka, poznato pod imenom azorske anticiklone. To je područje prilično postojano i uzrokom je stabilnog ljetnog vremena na Jadranu, koje je slabo vjetrovito. 

Medutim, upravo u takvim okolnostima, kada je Jadran van dosega putujućih ciklona i anticiklona, na njemu se javljaju lokalni vjetrovi kojima je pokretačka snaga temperaturna razlika između toploga kopna i svježijeg mora danju, odnosno toploga mora i hladnijeg kopna noću.

Svemu tome još valja dodatii utjecaj gorja što se nalazi u neposrednoj blizini Jadrana, koje svojim položajem, obličjem i visinom i te kako utječe na strujanje zraka većih razmjera, a u određenim vremenskim okolnostima i samo stvara svoje sustave vjetrova. Na pojavnost vjetrova zacijelo utječe i raznolikost oblika obale, napose položaj brojnih otoka. 

Znamo li sve to, ne treba nas iznenaditi saznanje o bogatstvu različitih vjetrova na Jadranu, o dobro napučenoj vjetrovnici. Doduše, imena vjetrova ima više nego samih vjetrova, jerjedan isti vjetar u različitim područjima Jadrana ima drukčija imena.

Od tramuntane do maestrala

Radi pojednostavljenja, jadransku vjetrovnicu, "ružu vjetrova", možemo sastaviti od osam glavnih vjetrova, čiji prevladavajući smjer puhanja odgovara jednoj od osam osnovnih strana obzorja odakle vjetar puše. Tako našu vjetrovnicu možemo početi od sjevernjaka (vjetra koji puše sa sjeverne strane obzorja), nastaviti sa sjeveroistočnjakom i tako dalje, da bismo završili sa sjeverozapadnjakom. 

S obzirom na to da svi ti glavni jadranski vjetrovi pušu samo onda kada opća vremenska situacija na širem području, a to znači polozaj ciklona i anticiklona, pogoduje njihovoj pojavi, s njima su često povezana i druga prepoznatljiva obilježja vremena (temperatura,vlaga u zraku, naoblaka i oborine, na primjer), tako da je u neupućenih stvoreno uvjerenje da svaki od tih vjetrova "nosi svoje vrijeme". 

U lokalnim nazivima za pojedine vjetrove na Jadranu zamjetno je romansko porijeklo, utjecaj latinskog i talijanskog jezika, napose njegovog mletačkog dijalekta, što se ima pripisati povijesnim okolnostima. Nekada su naši krajevi pripadali Rimskom Carstvu, a kasnije su veliki dijelovi Jadrana bili mletačkim posjedom. Sve je to utjecalo na to da su slavenski doseljenici na Jadran prihvatili brojne romanske meteorološke i navigacijske nazive i samo ih neznatno mijenjali prema fonetskim zahtjevima vlastitog jezika. Doduše, nazivi za neke vjetrove su i grčkog ili arapskog porijekla, a u nas su dospjeli posredstvom stare rimske civilizacije. 

Za sjevemjak je najčešć inaziv tramuntana. Sjeveroistočnjak je poglavito bura, a rjeđe grego. Istočnjak je levanat. Jugoistočnjak ima više imena: jugo, šilok, široko. Južnjak je oštro. Za jugozapadnjak je najčešći raziv lebić, ali s te strane obzorja puše i garbin. Zapadnjak je pulenat ili punenat, a sjeverozapadnjak maestral. 

Zacijelo najznačajniji vjetrovi na Jadranu jesu bura, jugo i maestral. Ne samo zbog toga što su najčešći, nego prije svega zato što je nihov utjecaj na život ljudi i na odvijanje brojnih pomorskih djelatnosti znatno veći u usporedbi s drugim vjetrovima. Stoga će o njima biti više riječi, a sada samo nekoliko kratkih pripomena o drugim vjetrovima na jadranskoj vjetrovnici.

Tramuntana, greco, levant, oštro, lebić, penenat (pulenat)

Naziv za sjevemjak tramuntana (tramontana) dolazi od latinskog vertus transmontanus, u prijevodu -vjetar koji puše (dolazi) preko planina. Taj je naziv za sjeverne vjetrove poznat u mnogim krajevima Sredozemlja. To je prohladan vjetar umjerene jakosti (pokadšto može biti jak i mahovit) koji najčešće puše pri vedrini. Njegova je pojava vjesnik proljepšanja vremena.

Grego - sjeveroistočnjak -ne bismo smjeli miješati s burom koja je vjetar istog smjera. U prijevodu to je vjetar koji puše iz Grčke, što pokazuje da mu je ime nastalo u onim krajevima Sredozemlja kojima je Grčka na sjeveroistoku. To je najčešće umjeren ili jak vjetar koji donosi suho, vedro i hladno vrijeme. Koriste se još nazivi gregal, gregulin (slabi grego), gregalada (svjež, jak i dugotrajan grego) iregalun(žestoki grego). 

Levant ili levanat nazivi su za istočnjak. Porijeklo tih imena vezano je za tal, levante: istok, koja riječ potječe od lat. levare: dizati, uspravljati (na istoku se Sunce diže nadobzorjem). To je najčešće umjeren (samo ponekad jak) vjetar koji občno puše uz oblačno, vlažno i kišovito vrijeme. Kada dostiže znatnu jakost, dobiva ime levantara. 

Oštro ili loštrac je južni vjetar. Ime je dobio od lat, auster: jug. To je topao i vlažan vjetar. koji najčešće ne puše dugo, ali može dostići znatnu jakost. Slabo oštro je loštrin, a jako loštračina.

Za jugozapadni vjetar naJadranu najčešće se koriste dva naziva: lebić i garbin. 

Lebić potjece od tal.1ibeccio, pa je to vjetar "koji pušeiz Libije". Obično je to suh i topao vjetar, koji na Jadranu zapuše poslije juga, kada sredozemna ciklona prijede s mora na kopno zapadnog ili središnjeg djela naše zemlje. Uglavnom ne traje dugo, ali može biti vrlo jak (lebićada). Osobito je opasan zbog "križanja" valova i poplavnog dizanja mora u plitkim lukama koje su otvorene prema jugozapadu. Garbin, grbin, garbinada (od arapskog gharbi) vrlo je jak, ali kratkotrajan jugozapadni (ili zapadno-jugozapadni) vjetar koji naglo zapuše. Može dobrano zamutiti more tamo gdje je obala zemljastog ili muljastog sastava ("Garbin ljuti koji more do dna muti").

 Maestral 

Punenat i pulenat nazivi suza zapadni vjetar. Nazivi potječu od tal. ponente: zapad, mjesto gdje se Sunce spušta i zalazi. Najčešće je umjerene jakosti. Zimi može biti jak (pulentada), kada donosi svježe i promjenljvo vrijeme. Ljeti je najčešće slab (pulentac) i znak je lijepa vremena.

Za sjeverozapadni vjetar na Jadranu koristi se naziv maestral (maistral, maeštral, mestral, meštral, rnistral, mištral, majstral, majstro). Sva ta mena potječu od lat. ventus magistralis i tal. vento maestro sa značenjem vodećeg, glavnog, magistralno gvjetra, jer je u mnogm krajevima Sredozemlja sjeverozapadnjak najčešći, najznačajniji vjetar. 

Mnogima je nepoznato da maestral u nas nastaje "slaganjem", sastavljanjem dvaju vjetrova: jednoga koji zahvaća velika područja (etezije) i drugoga koji je lokalne naravi (smorac, zmorac).

Ukratko rečeno, etezije su vjetar koji puše od glasovite azorske anticiklone na Atlantiku prema tzv.karachi-depresiji na sjeverozapadu Indije. To je strujanje velikih prostornih razmjera i osobito je izraženo ljeti, kada je vrijeme stabilno i kada tok tog strujanja ne poremećuju ciklone koje se kreću s oceana na evropski kontinent. U nas etezije uglavnom pušu kao slab sjeverozapadni vjetar, a najizraženije su na pučini srednjeg i južnog Jadrana.

O dnevnom vjetru s mora (smorac, zmorec) mnogo više se zna, pa je tako poznato da puše za stabilna vremena od razmjemo hladnijeg mora prema više ugrijanom kopnu. 

Ta dva vjetra (etezije izmorac) zajednički tvore maestral, koji je osobito izražen tamo gdje se njihovi smjerovi podudaraju i brzine zbrajaju. Dodajmo, uzgred, da noću zmorca smjenjuje kopnenjak (burin), koji puše s kopna prema moru.

Maestral donosi čistiji, zdraviji i hladniji zrak s mora, pa ljeti ugodno osvježava. Poslijepodne, kad   mu je brzina najveća, dostiže umjerenu jakost i vrlo je podesan za jedrenje. Neugodno jak može biti samo u uskim kanalima između otoka ili otoka i kopna, koji su otvoreni prema sjeverozapadu, gdje podiže visoke valove.

Izostanak maestrala, kašnjenje njegova nastupa ili završetak puhanja prije uobičajenog vremena, kao i njegovo slabije puhanje, znakovi su koji upozoravaju na to da će se vrijeme uskoro, u većoj ili manjoj mjeri, "pokvariti". Jednako tako, ako za loša ili nestalna vremena zapuše maestral, makar samo poslijepodne, to je znakda se vrijeme proljepsava. 

Jugo

Ako se za maestral može reći da je vjetar kojega mnogi požele, to se za jugo uistinu ne može tvrditi. 

Jugo je vjetar najčešće jugoistočna smjera. U većini slučajeva puše kao vjetar na i istočnoj strani sredozemne ciklone koja se kreće sa zapada na istok. Položaj naše obale i gorja uz nju donekle kanalizira to strujanje i pojačava ga. Jugo počinje kao slab vjetar i postupno se pojačava. Često može dostići i olujnu jakost, a u puhanju mu se zamjećuje i mahovitost. Na moru može razviti visoke valove, čak do 10 metara visine!

Javlja se u sva godišnja doba, pri čemu je na sjevernom Jadranu najčešći u proljeće, a na njegovom južnom dijelu s jeseni i zimi. Općenito je češće na južnom Jadranu nego na sjevernom.

Ovaj vjetar na Jadranu ima brojna imena. To su još: južina, jugovina, šilok, šiloko (šiločina - jakšilok), široko (prema tal. scirocco).

Donosi toplinu i vrlo je često praćen visokom vlagom, jakom naoblakom, kišom, a pokatšto i grmljavinom. Premda ciklone dovlače zrak koji je izvorno suh (potječe iz pustinja sjeveme Afrike), on se prelazeći preko Sredozemlja dobrano ovlaži, pa u nas takav istiže. Zimi ublažava hladnoću, pa se u narodu veli: "Jugo - siromaškamajka" i "Neka ti je juga kao brata".

Zbog velike jakosti i uzburkanosti mora pomorci i ribari ga ne vole. Osobito je opasan u Venecijanskom zaljevu, u Kvarneru i Kvarneriću, na otvorenom moru oko rta Ploče, uz obalu južnije od Dubrovnika, u Lastovskom, Mljetskom i Pelješkom kanalu.

Jugo najčešće prelazi u buru, ali ga pokadšto smjenjuje i jugozapadnjak (lebić, garbin). U takvim slučajevima ne smije se računati na trajnije proljepšanje vremena, jer vrlo često dođe druga ciklona i ponovno zapuše jugo. Opažanje da nema smirivanja vremena dok se vjetar drži južnih smjerova pomorci su pretočili u izreke:"Garbin bardassa, quel' che'l trova el lassa" (Garbin -  nitkov, što nađe to i ostavi) i "Dok je jugo - nije vrijeme drugo" te"Jugova vedrina i mladina dobrina - u dugo nije". Događa se da zapušejugo, i to prilično jako, pri suhom i vedrom vremenu. Tada je bitna odsutnost sredozemnih ciklona, ali i nazočnost anticiklone sa središtem u jugoistočnojEvropi. U žitelja Jadrana takvo se jugo naziva: suha južina, gnjila južina,bijelo jugo, bjelojug, palac ("pali", isušuje raslinje zbog suhoćezraka), palijunsko jugo, bistro jugo (scirocco chiaro)...

Ovakvo jugo najčešće potraje 2-5 dana.

Bura

Bura je zacijelo najznačajniji vjetar na Jadranu, a naša, jadranska bura glasovita je i u svijetu. Ime tog vjetra potječe od grčke riječi "borej" (boreas,boras) s više značenja: sjever, gora, vjetar koji puše s gore, sjevernjak.

Bura u nas nije sjeverni nego najčešće sjeveroistočni vjetar. Bura je vrlo često jak vjetar, koj ipovremeno može dostići i orkansku jakost. U nas su izmjerene brzine bure i većeod 200 kilometara na sat! Usto, bura je naglašeno mahovit vjetar, kojemu povremeni udarci (refuli) imaju brzinu koja više od dva puta nadmašuje srednju brzinu vjetra.

Za pojavu bure presudno je postojanje gorja u neposrednoj blizini mora, a u smjeru odakle su najčešći prodori hladnoga zraka na Jadran. Prebacivanje hladnoga zraka preko gorske zapreke povećava njegovu brzinu na zavjetrenoj strani, pa je ona veća nego štobi bila da nema gorja. Vjetar je na obali najjači podno planinskih prijevoja, a dalje prema otvorenom moru brzina bure se smanjuje i mahovitost slabi.

Kao područja s osobito jakom burom ističu se: Tršćanski zaljev, Velebitski kanal (s glasovitom senjskom burom), Vinodolski kanal, Novigradski zaljev, područja kraj Šibenika,Splita (posebice Vru1je, kraj Omiša), Makarske - podno Biokova, Zuljanski zaljev na Pelječcu, ušće rijeke Neretve, Risanski zaljev u Boki kotorskoj.

Nasuprot njima, krajevi s najslabijom burom jesu: zapadna obala Istre, područje južno od Biograda pa sve do Trogira, zatim od poljičke obale do Dugog Rata, kao i Crnogorsko primorje. Ukratko bi se moglo reći da je bura najslabija tamo gdje su primorske planine niže od 600 metara ili su udaljene od obale vise od 4 kilometra.

Bura zbog svoje jakosti pričinjava goleme štete prometu, napose pomorskom, ali i cestovnom, osobito tamo gdje puše kao bočni vjetar. Kad je osobito jaka nosi sve pred sobom.Izreka: "Bura je čista žena, pomete sve kantune" više je šaljive naravi, jer bura skida crijepove s kuća, ruši dimnjake, kida telegrafske ielektrične vodove, lomi i čupa drveće.

S burom najčešće dolazi hladan zrak. Samo ponekad u toku ljeta može zapuhati "topla" bura. Na Jadranu stari ljudi vele: "Bura vije oko kuće, pita kruha i obuće",što znači da se pri puhanju bure treba dobro utopliti. Koliko bura hlad inajbolje se možemo osvjedočiti ako se sklonimo u zavjetrinu, gdje će nam biti osjetno toplije nego kad smo joj izloženi. Bura dobrano ohladi i ljudske nastambe, koje treba dodatno grijati. Jedna poluozbiljna narodna izreka zorno to potvrđuje: "Kad bura puše, čoviku samo dlaka raste i lug na kominu".

Bura najčešće puše uz vedrinu i donosi suh zrak. Zahvaljujući suhoći bure (dakako, i povećanom ishlapljivanju tekućine kojemu općenito pripomaže vjetar) jadranski su pršutina glasu po svojoj kvaliteti, jer se podvrgavaju vrlo korisnom postupku prosušivanja na buri. Valja, međutim, znati da osim "vedre" ili "jasne" bure postoji i ona pri čijem je puhanju nebo oblačno i pada kiša (zimi može i zasniježiti). To je "mračna" ili "skura" bura, koja redovito puše onda kada je prodor hladnog kontinentalnog zraka na Jadran povezan s prisutnošću sredozemne ciklone u blizini naše obale. Vlažan  zrak u cikloni podržava oblačno i oborinsko vrijeme, a ciklona usto, privlačenjem hladnoga zraka, pojačava brzinu bure. Stoga ne iznenađuje izreka: "Bože te sačuvaj oblačne bure i vedra juga".

Velike nevolje nastanu kad bura "zadimi". Udari bure trgaju vrške valovima i raznose morsku pjenu pretvarajući je gotovo u vodeni prah, tako da se čini da je more pokriveno dimom. Veli se da je to "dim mora", a u Trstu je ta pojava dobila naziv "fumarea". O jedrenju tada nema ni govora (obično je vjetarolujne jakosti), a i manji motorni brodovi moraju voditi računa o tome da im ta magluština može uvelike otežati snalaženje pri plovidbi. 

Općenito, zbog iznenadnih jakih udara vjetra plovidba pri buri može biti opasna. Ovako je to sročilo iskustvo pomoraca: "Govori bura: Kad jedrim ja, ne jedri-ti!"

Bura, i to jaka, može zapuhati u bilo kojem dijelu godine, ali je najčešća i u prosjeku najjača zimi, točnije od listopada do ožujka. Cešća je na sjevernom nego na južnom dijelu Jadrana.

Njezino je trajanje, od slučaja do slučaja, različito. Može puhati samo nekoliko sati, ali i potrajat i (s malim prekidima) mjesec dana. Stoga su netočne tvrdnje pomoraca da bura traje devet dana: "Tre giorni la nassi, tre giorni la cressi, tre giornila crepa" (Tri dana se radala, tri dana pojačavala, tri dana crkavala) kako su tvrdili naši preci na pomalo iskrivljenom talijanskom jeziku.

O tome gdje bura nastaje, gdje je najjača i gdje završava postoji velik broj narodnih izreka, u kojima su tvrdnje lokalno obojene, u ovisnosti o kraju gdje su nastale. Prema jednoj: "Na Vratniku se rodila, u Bakru krstila, a u Trstu othranila". Druga tvrdi: "A Fiume la nassi, a Segna la forissi, a Trieste la finissi" (U Rijeci se rodila, u Senju cvjetala, a u Trstu završila).

Činjenica je da bura ne nastaje svuda u isto vrijeme, niti je njezin svršetak istovremen na širem području. To uvelike ovisi o položaju ciklona i anticiklona pri njezinu nastanku i trajanju. Ako je puhanje bure povezano s prisutnošću ciklone na Jadranu ili Sredozemlju, tada bura najprije zapuše na sjevernom dijelu Jadrana (istovremeno na njegovom srednjem i južnom dijelu može puhati jugo), a zatim (kako se ciklona premješta) postupno zahvaća južnija područja. 

Promatramo li manje područje, kao što je to obala od Rijeke do Novigradskog zaljeva, bura će  najprije nastati podno planinskih prijevoja (kao što je to Vratnik, na primjer), jer tu hladan zrak iz kontinentalnog zaleđa najprije "procuri", a na istim ce mjestima bura kasnije završiti, jer i kad prestane prebacivanje hladnog zraka preko bila planina, ima ga još dovoljno da pritječe kroz niže prijevoje.

O buri bi se, dakako, još mnogo toga moglo napisati, ali to ostavimo za drugu prigodu.

Ovaj napis o vjetrovima naJadranu završimo s dvije poluozbiljne pučke pomorske izreke: "Anca el macaco sa navigar col bon vento" (I budala zna ploviti s dobrim vjetrom) i "Ko se odveć vjetra boji, nek morem ne plovi!"

          Izvor: Milan Sijerković

Tablica Beaufortove ljestvice jačine vjetra (B=Bofor; Knot=Čvor)

-0 B, do 1 km/h, 1 Knot,

 Calm-tišina, dim se diže okomito u vis, zastave i lišće su nepomični, - površina mora kao ogledalo.

 -1 B, 1 - 5 km/h, 2-3 knots,

 Light air-lahor, vjetrulja se ne pokreće, može mu se razaznati smjer prema dimu koji se podiže, - mreškanje površine mora.

 -2 B, 6 - 11 km/h, 4-7 knots,

 Light breeze-povjetarac, vjetrulja se pokreće, lišće treperi, svilena zastava leprša, - mali valići, kreste valića su još prozirne i ne lome se.

 -3 B, 12 - 19 km/h, 7-10 knots,

 Gentle breeze-slab vjetar, lišće zajedno s grančicama se neprekidno njiše i šušti, zastava leprša - veći valići, kreste valića se počinju lomiti

 -4 B, 20 - 28 km/h, 11-16 knots,

 Moderate breeze-umjeren vjetar, diže prašinu, suho lišće i papir s tla; zastavu drži ispruženu, njiše manje grane - mali valovi, bijele krijeste na vrhovima valova.

 -5 B, 29 - 38 km/h, 17-21 knots,

 Fresh breeze- umjereno jak vjetar, njiše veće lisnate grane a i čitava mala stabla - umjereni valovi, puno bijelih krijesti na vrhovima valova.

 -6 B, 39 - 49 km/h, 22-26 knots,

 Strong breeze- jak vjetar, svijaju se velike grane, teško je nositi otvoren kišobran, - formiraju se veliki valovi, posvuda su bijele krijeste.

 -7 B, 50 - 61 km/h, 27-33 knots,

 High wind, near gale-vrlo jak vjetar, njiše se neprekidno veće lisnato drveće, hodanje protiv vjetra je otežano - vjetar počinje otpuhivati pjenu s valova.

 -8 B, 62 - 74 km/h, 34-40 knots,

 Gale, fresh gale-olujni vjetar, njiše čitava stabla i lomi velike grane; sprečava svako hodanje protiv vjetra - umjereno visoki valovi velike dužine, krijeste valova se lome kružno, vjetar nosi pjenu.

 -9 B, 75 - 88 km/h, 41-48 knots,

 Strong gale-oluja, pomiče manje predmete i baca crijep, čini manje štete na kućama i drugim objektima - visoki valovi, guste pruge pjene niz vjetar, smanjena vidljivost.

 -10 B, 88-102 km/h, 49-55 knots,

 Storm, whole gale-jaka oluja, obara drveće i čupa ga s korijenjem; čini znatne štete na zgradama - vrlo visoki valovi sa velikim visećim krijestama, skoro cijela povrsina je bijela.

 -11 B, 103-117 km/h, 56-63 knots,

 Violent storm-teška oluja, čini velike štete, na većem području djeluje razorno - extremno visoki valovi, sva površina bijela od pjene, vidljivost bitno smanjena.

 -12 B, 119-129 km/h, 64-72 knots,

 Hurricane-uragan

............................................................................

Lijepa naša domovino

Lijepa naša domovino (ili kraće "Lijepa naša") je himna Republike Hrvatske, a bila je i himna Nezavisne Države Hrvatske i Socijalističke Republike Hrvatske. Njezine početne riječi, Lijepa naša, čest su metonim za Hrvatsku.

Stihovi

Zagrebački pravnik Antun Mihanović, jedan od pjesnika hrvatskog narodnog preporoda,napisao je domoljubnu pjesmu Horvatzka domovina koja je postala temelj današnje himne – od 14 kitica uzete su prva, druga, pretposljednja i posljednja. Horvatzka domovina je objavljena 1835. godine u desetom broju književnog lista Danica, koji je tada bio nositelj književnog preporoda.

Lijepa naša domovino,

Oj junačka zemljo mila,

Stare slave djedovino,

da bi vazda sretna bila!

Mila, kano si nam slavna,

Mila si nam ti jedina.

Mila, kuda si nam ravna,

Mila, kuda si planina!

Teci Dravo, Savo teci,

Nit' ti Dunav silu gubi,

Sinje more svijetu reci,

Da svoj narod Hrvat ljubi.

Dok mu njive sunce grije,

Dok mu hrašće bura vije,

Dok mu mrtve grobak krije,

Dok mu živo srce bije!

Napjev

Popijevka “Lijepa naša domovino” nastala je krajem 1840-ih. Ne zna se točna godina njezina nastanka, ali se obično navodi 1848. Nije posve sigurnon i tko je skladatelj, ali se u drugoj polovici 19. stoljeća uvriježilo mišljenje da je to Josip Runjanin (1821.– 1878.), po nacionalnosti Srbin. Runjanin nije imao formalno glazbeno obrazovanje,a 1848. je bio kadet u graničarskoj pješačkoj pukovniji br. 10 u Glini. Zato se smatra da je popijevka skladana u Glini. Runjanin je uglazbio samo dvije kitice Mihanovićeve pjesme, pa je popijevka zapravo dvodijelna pjesma sa 16 taktova (sheme a – a1 – b –a1).

Glazbene preradbe i naslov

Nezna se kako je izgledao izvorni napjev. Prvi poznati zapis potječe od Vatroslava Lichteneggera, pjevačkog pedagoga, iz 1861.godine. Slušao je kako pjevaju njegovi učenici (učiteljski pripravnici) izabilježio note, "ukajdiv melodiju onako kako su mu pripravnici pjevali " (FranjoKsaverKuhač  Lichtenegger je priredio skladbu za muški četveropjev. Godine1862. njegova je verzija objavljena u Sbirci različitih četveropjevah mužkoga zbora (svezak II, broj 9) Narodnoga zemaljskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. U godinama koje su uslijedile, popijevka se pojavljivala u raznim zbirkama pod naslovom Hrvatska Domovina, a pod imenom Liepa naša nalazimo je prvi put 1864.godine u zbirci "raznih četveropjeva što ih izdade "Glasbeno društvo duhovne mladeži Zagrebačke". Ta dva naslova su se izmjenjivala do 1890-ih godina, kada se kao naslov uvriježio prvi stih, Lijepa naša domovino. Bilo je i drugih glazbenih varijanata nakon Lichteneggera. Popijevka se uređivala za različite zborove i pritom mijenjala, a današnja varijanta potječe od Franje Dugana starijeg (1919.). I danas postoje mnoge glazbene verzije ove pjesme: za muške, ženske, dječje i mješovite zborove, tamburaške i puhačke sastave, orgulje, klavir, te simfonijski orkestar. Službeni notni zapis himne je konačno utvrđen 1990.godine u članku 17.Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske.

 Tekstualne preradbe

Današnji tekst himne nije posve isti kao Mihanovićev original. Osim što je bilo nužnih promjena zbog moderniziranja jezika, uvedeno je i par značenjskih promjena.

Lěpa naša domovino,

Oj junačka zemljo mila,

Stare slave dědovino,

Da bi vazda čestna bila!

 —1. kitica Horvatske domovine

 Promjene značenja kroz povijest koje se nisu održale:

junačka → hrvatska

da bi vazda sretna bila → daj, o Bože, sretna bila

hitro → Drino (2. svjetski rat) Teci,

Sava hitra, teci

Nit’ ti Dunaj silu gubi,

Kud li šumiš, světu reci:

Da svog’ doma Horvat ljubi,

 —13. kitica Horvatske domovine

 Promjene značenja koje su ostale u današnjoj verziji:

hitra → Dravo

kud li šumiš → sinje more

svog doma → svoj narod

 Primjerice, Antun Gustav Matoš je pisao „Oj hrvatska zemljo mila.“

Službeni tekst himne je konačno utvrđen 21. prosinca 1990.godine u članku 16.Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske.

 Status himne

Tijekom 19. stoljeća "Lijepa naša" se pjevala u svečanim nacionalnim prilikama  kao i razne druge popjevke. Bila je samo jedna od mnogih narodnih himna, koje je zapisao F.Ks. Kuhač 1889.godine (Bože živi, Još Horvatzka ni propala, Mi smo, braćo ilirskog itd.). Godine 1891.,prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu, prvi put je navedena kao "hrvatska himna" i pjevala se pod naslovom "Lijepa naša". Savez hrvatskih pjevačkih društava obratio se Hrvatskom saboru 1907.godine  “glede uzakonjenja, odnosno službenog proglašenja pjesme Lijepa naša domovino hrvatskom himnom”.

Iako sabor nije reagirao, "Lijepa naša" je postala neslužbena hrvatska himna, a u svečanim prilikama se izvodila odmah iza Carevke. Kad je Hrvatska 29.listopada 1918.stekla (kratkotrajnu) neovisnost, Sabor je pjevao "Lijepu našu".Također se neslužbeno pjevala između dva rata.  Za vrijeme 2. svjetskog rata pjevali su je i ustaše i partizani. Poslije rata nije ugušena, nego se u svečanim prilikama svirala odmah nakon jugoslavenske himne. Prvi put u povijesti je službeno proglašena državnom himnom u prvom ustavnom amandmanu (točka 4.) dana 29. veljače1972.godine. U točki je pisalo da je "Himna Socijalističke Republike Hrvatske - Lijepa naša domovino", što je uneseno u Ustav SR Hrvatske 1974.godine. Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine navodi da "Lijepa naša domovino" ima status i funkciju hrvatske državne himne, a Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske navodi njezin službeni tekst i notni zapis, koji su time postali obvezatni.

Izvor: Wikipedia

Moja dopuna:

       8. svibnja na dan kad su partizani ušli u Zagreb i preuzeli radio na kraju programa odsvirana je pjesma Lijepa naša domovino. I od tada svaki dan bez prestanka i bez obzira na politička previranja na kraju emitiranja programa radija Zagreb svirana je ta pjesma. A kada je radio Zagreb prešao i na cijelonoćni program u ponoć nakon zadnjih vijesti svirana je Lijepa naša domovina. I tako svih godina trajanja NRH pa SRH pa i danas za vrijeme RH. Nakon 1974 na svim službenim utakmicama koje su igrane u Hrvatskoj nakon himne Hej Slaveni svirana je i, tada već službena hrvatska himna, Lijepa naša domovina. Na utakmicama finala kupa Maršala Tita koje su igrane u Hrvatskoj također, a svirana je i na otvaranju Mediteranskih igara 1979 u Splitu na Poljudu a nakon himne Hej slaveni.

Socijalistička Republika Hrvatska

Grb SR Hrvatske

Zastava SR Hrvatske

Socijalistička Republika Hrvatska (SR Hrvatska, SRH) preimenovana je iz "Narodne Republike" u "Socijalističku Republiku" kad i ostale jugoslavenske republike, Ustavom iz 1963.kao jedna od šest bivših jugoslavenskih republika. Prije razdruženja, a sukladno promjenama društveno-političkoga sustava, iz naziva je 25. srpnja 1990.,[1][2] uklonjen pridjev"socijalistička", a promijenjena su i državna obilježja, uklonjena jezvijezda petokraka sa zastave, proglašen je grb Republike Hrvatske sastavljen od šahiranog polja s 5 redaka i 5 stupaca, ukinute su zajednice općina, ukinutoje nazivlje bivšeg društveno-političkog sustava, zajamčeno je pravo građanina napoljoprivredno zemljište. Osamostalila sedevedesetih kad je stvorena neovisna Republika Hrvatska. SR Hrvatska je bila druga po veličini i mnogoljudnosti (poslije SR Srbije), a druga i po razvijenosti(poslije SR Slovenije)republika SFRJ. Glavni grad je bio Zagreb sa 629.896stanovnika (1971.)

Ustavno određenje po definiciji iz Ustava iz 1974. godine:

                                                                              Član 1.

Socijalistička Republika Hrvatska je država utemeljena na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi te socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.

Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda,država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje unjoj žive.

Socijalistička Republika Hrvatska je u sastavu Socijalističke FederativneRepublike Jugoslavije.

                                                                                  Član 2.

Radni ljudi i građani Hrvatske ostvaruju svoja suverena prava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji kad je to u zajedničkom interesu dogovorom svih republika i autonomnih pokrajina utvrđeno Ustavom Socijalističke Federativne RepublikeJugoslavije.

Jezik i pismo Član 138.U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski.

Zakonom, statutima društveno-političkih organizacija udruženog rada te drugih samoupravnih organizacija i zajednica osigurava se u javnom životu ostvarivanje ravnopravnosti jezika i pisama naroda i narodnosti na područjima na kojima žive i utvrđuju se način i uvjeti primjenjivanja te ravnopravnosti.

Pripadnici naroda i narodnosti imaju pravo na upotrebu svojeg jezika ipisma u ostvarivanju svojih prava i dužnosti te u postupku pred državnim organima i organizacijama koje obavljaju javna ovlaštenja.

Član 293.

Autentični tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih propisa i općih akata donose se i objavljuju u službenom listu Socijalističke FederativneRepublike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku, latinicom.

Stanovništvo U Hrvatskoj je 1971. g. živjelo oko 4,4 milijuna stanovnika. Oko 72% su bili Hrvati, a ostatak stanovništva su činili uglavnom Srbi, Slovenci, Mađari, Talijani Albanci, Muslimani, Makedonci, Slovaci i ostale nacionalne manjine. Zagrebje bio drugi grad po prostornoj veličini i po broju ljudi, iza Beograda. Razvijenost Zagreba nije imao ni Beograd, jer je bio središte prehrambene, farmaceutske, tekstilne...industrije. Prosječna gustoća naseljenosti je bila oko 77,8 stanovnika na km² (iza Srbije,Slovenijei BiH). Ostali veći gradovi osim Zagreba su Split, Rijeka i Osijek. Split je bio najveći grad na moru u cijeloj SFRJ. Imao je oko 151.900 stanovnika. Slijedila ga je Rijeka s 132.900 stanovnika, te Osijek s 93.900 stanovnika.

Upravna podjela

Poslije II. svjetskog rata u Hrvatskoj je Općim zakonom o narodnim odborima (nositeljima vlasti) od 21.svibnja 1946. uspostavljen novi upravno-prostorni ustroj. Mjesni narodni odbori kao političko-teritorijalne jedinice bili su različiti po veličini i djelovali su sve do kraja 1951., kada su ukinuti. Godine 1952.donesen je Zakon o podjeli NR Hrvatske na kotare, gradove i općine. Tim je zakonom u Hrvatskoj ustanovljeno 89 kotara i 737 općina. Općina je bila osnovna upravno-prostorna cjelina, a kotar je obuhvaćao skupinu općina spojenih najčešće unodalno-funkcionalni areal. Kotari kao oblikupravno-prostornoga ustroja održali su se do 1967., kada su ukinuti. U navedenomu razdoblju broj kotara se razlikovao, tako ih je 1955. bilo 27, a 1962. – 9. Općine kao temeljne upravno-prostorne jedinice održale su se sve do današnjih dana, s različitim stupnjem organizacije i značenja u političkom odlučivanju. Njihov broj također je bio različit, od 737, koliko ih je bilo 1952., do 102 u 1991. Godine 1974., bile su po teritorijalnom načelu oblikovane i zajednice općina.

Grb SRH

Nakon Drugog svjetskog rata u vrijeme Federalne Države Hrvatske rabljen je znak (heraldički nije grb jer se svi dijelovi ne nalaze unutar štita) s crvenom petokrakom zvijezdom u središtu obrubljenom vijencem koji je zdesna imao granu masline, a slijeva klas žita. Ovakav je znak bio u uporabi do 18. siječnja 1947. Od tada, u NR Hrvatskoj i u SR Hrvatskoj kao državni grb, sve do 1990., u službenoj je uporabi bio povijesni hrvatski grb s prvim crvenim poljem, uronjen u valovito more (plavo i srebrno), i s izlazećim zlatnim suncem iza štita. Grb je bio okružen vijencem od žitna klasja sa srebrnim nakovnjem u dnu i zlatom obrubljenom crvenom petokrakom zvijezdom na vrhu. Dizajn je načinio Vanja Radauš (Vinkovci, 29. travnja 1906. - Zagreb, 24. travnja 1975. hrvatski kipar, slikar i pisac). U klasičnoj socijalističkoj ikonografiji žito predstavlja plodnost i seljaštvo, nakovanj predstavlja prekaljenost ili radništvo, a izlazeće sunce označava novo jutro koje dolazi s komunizmom. Iz iste je ikonografije i crvena petokraka. Ustav SR Hrvatske od 22. veljače 1974. ovako opisuje taj grb: „Grb Socijalističke Republike Hrvatske je polje okruženo sa dva snopa žitnog klasja zlatne boje. U dnu polja je željezni nakovanj nad kojim se blago talasa morska pučina. Iz morske pučine uzdiže se povijesni hrvatski grb iznad kojega izlazi sunce. Snopovi žitnog klasja dolje se sastavljaju i isprepliću, a u svom sastavu opleću postolje nakovnja. Između vrhova klasja je zlatom obrubljena crvena petokraka zvijezda kojoj su donji kraci usmjereni u polje grba.“

Izvor: Wikipedia

 Evo kako u mom prilagođenom prevodu Dalmaciju u kratkim crtama opisuje Microsoft Enciklopedija Encarta 2003

     Dalmacija je pretežno planinski uski teritorij u jugoistočnoj Europi, koji se skoro sasvim  nalazi unutar Hrvatske. Dug je oko 338 km, prosječne širine oko 56km  a smješten je uz obalu Jadranskog mora paralelno sa Dinarskim gorjem. Površina mu je oko 12950 km2. Vrhovi podmorskog gorja su formirali otoke i poluotoke u Jadranskom moru koji su ispresjecani mnogim uvalama i zaljevima. Rječice koje izviru iz vapnenastog gorja istočno od obale se strmo spuštaju do mora. Zaljev Kotor na crnogorskoj obali  je jedan od najljepših zaljeva na svijetu. Regionalni upravni centar Dalmacije je Split.

     U 6 st. prije Krista Grci osnivaju kolonije na području Ilirskog kraljevstva, čiji je dio bila i Dalmacija. Kada, nakon mnogo godina ratovanja, Rimljani pokore Iliriju, grčke kolonije postaju bogate i prosperitetne rimske samoupravne jedinice. Avari, koji  osvajaju mnoge  dalmatinske gradove, u 6 st. osnivaju Split. Oko 640 g. Hrvati protjeruju Avare i Dalmacija postaje dio Hrvatskog kraljevstva do 1102 g. kada se ono ujedinjuje sa Ugarskom. Od 1115 g. do 1420 g. Dalmacija je poprište bezbrojnih ratova između Ugarske i Venecije koji u konačnici završavaju osvajanjem Dalmacije od strane Venecije.

     Nakon pada Republike 1797 g. za vrijeme francuske revolucije, Dalmacija postaje posjed Austro-ugarskog carstva. Rapalskim  ugovorom iz 1920 g., a slijedom poraza centralnih sila u I sv.ratu, Dalmacija je uključena u novostvoreno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje se kasnije preimenuje u Jugoslaviju. Za vrijeme II sv. rata Talijani su držali pod okupacijom dio dalmatinske obale i to od 1941 pa do 1943/44 kada su protjerani od strane jugoslavenskih partizana. 1991 g., nakon stvaranja republike Hrvatske i proglašenja njene neovisnosti od Jugoslavije područje Dalmacije postaje zona ratovanja između Srba koji žive u Hrvatskoj, a koji su željeli da republika ostane dio Jugoslavije, i hrvatske vojske. Srbi su kontrolirali dio Dalmacije sve do Kolovoza1995, kada se nakon hrvatske ofenzive povlače iz te regije.

  Izvor: Microsoft® Encarta® Encyclopedia 2003.

     Croatan, ili Croatoan, bivši otok na obali Sjeverne Karoline, južno od otoka Roanoke. Otok je postojao u vrijeme prvih engleskih pokušaja kolonizacije 1585 g. On je nestao pomicanjem i nanosima pjeska i sada je vjerojatno dio otoka Hatteras ili otoka Ocracoke. Tu se je osnovala kolonija od 121 čovjeka pod vodstvom engleskog osvajača Sir Walter Raleigh. Konačna sudbina ovih kolonizatora je misterija. Neki od njih su prihvatili izbjeglištvo kod prijateljski raspoloženih američkih domorodaca na Otoku Croatan i vjerojatno se asimilirali u njihovo pleme. Jedini trag postojanja kolonije bila je riječ Croatoan koja je pronađena urezana u drvo.

     Interes za sudbinu takozvane Izgubljene kolonije se je obnovio krajem 19-og stoljeća, kada se je velika grupa domorodaca miješane krvi u okrugu Robeson na jugoistoku Sjeverne Karoline izjasnila da su oni potomci nestalih kolonista i plemena Croatan. Iako njihovo izjašnjavanje o njihovom porijeklu nije moglo biti dokazano, grupa je i službeno od vlade Sjeverne Karoline priznata kao Croatan Indijanci.

  Izvor. Microsoft® Encarta® Encyclopedia 2003.  

  Preveo: Pero 

1. NEKE DJEČJE IGRE

-Igra na po varbonsku "venje" (franje, frenje, klikeri, špekule, na VIs šćinke, )!

Bilo je sigurno ne samo razlike u nazivu igre nego i razlike u povicima u igri a sve od mista do mista a sigurno je bilo u drugin mistima i nikih drugačijih nijansi u pravilima igre ma ja san zapisao kako smo mi "po varbonsku" zvali i igrali. 

Venja je bilo raznih: od plastike koje su zvane kaučarke, preko onih od kamena pa do najcjenjenijih "caklenki" (od stakla sa raznim šarama u boji). A bilo ih je i raznih veličina namjenjenih za potrebe nijansiranog igranja zamjenom veće za manju ili obratno.

-Kastaš, klamprest, dug, visok, pobe, venja, puh su uzvici u igri “na venje” (franje, klikeri, špekule). Nakon uzvika "kastaš" igrač ima pravo počistiti i izravnati prostor između svoje i protivnikove venje. Nakon uzvika " klamprest " igrač ima pravo prije igranja premjestiti svoju venju na drugu poziciju, prikladniju ali podjednako udaljenu od protivnikove venje ili zamjeniti venju sa kojom gađa drugom npr. većom ili ako je to prije uzviknuo od protivnika koji je na udarcu ima pravo svoju venju zamjeniti manjom. Nakon "dug visok" igrač ima pravo premjestiti mjesto odakle igra na doseg raširenih prstiju od palca do malog prsta uz dodatno produženje sa istim postupkom druge ruke s tim da se po jedan prst ruku moraju dodirivati te zbog uzvika visok ima pravo podići venju od tla do visine koljena. Ako su venje preblizu nakon uzvika "pobe" igrač može udaljiti venju da udaljenost četiri prsta šake ali venju mora tući kažiprstom. Ako je venja blizu jamici i ne može se normalno odigrati nakon povika "puh" igrač smije puhanjem pokušati ubaciti venju u jamicu. Ubacivanjem venje u jamicu igrač steče pravo dodatnog igranja ali uz uzvik "venja" smije ostaviti venju u jamici. Igrač steče pravo dodatnog igranja nakon pogotka protivnikove ili nakon taktičkog pogotka svoje venje čime gubi svoju drugu venju ali nakon dobrog odbijanja od pogođene svoje venje može se približiti protivnikovoj venji na bolju poziciju. Ubacivanjem venje u jamicu u kojoj se već nalazi protivnikova venja, protivnikova venja se smatra pogođenom i ispada iz igre. Obično se igra sa dvije venje a igraći teren obično ima do dvije jamice i nije prostorno omeđen. Tko prvi eliminira obe protivnikove venje dobiva jedan poen a igra se u dogovoreni broj poena.

I napomena: jamicu u zemlji smo nazivali "jonka".

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

-Maška izila pečenega miša meni ništa ne ostavila-uzvik na početku igre”na maška izila”.Igra se sastoji u tome da igrač koji je brojanicom izabran lovi ostale a nakon što nekoga ulovi taj lovi dalje umjesto njega.

-U igri " na kaču " za razliku od prethodne igre ulovljeni zajedno sa početnim lovcem nastavlja dalje loviti preostale s tim da se svaki ulovljeni priključuje onima koji love.Tko zadnji ostane neulovljen taj je pobjednik.

-U igri " na morske pase " jedan počinje loviti ostale ali ako se oni nalaze na nekom povišenom mjestu npr.zidiću koji se unaprijed označi kao obala ne mogu biti ulovljeni. No igrači ne smiju stajati na obali već samo u nuždi skočiti na nju. Ulovljeni dalje sam kao morski pas nastavlja lov. Najčešće se je ta igra igrala na prostoru iumeđu Jurondetove kuće i ogradnog zida ispred Doma. Obala je bila ogradni zid i skalina za sjedenje ispod Jurondetove kuće.

-U igri "na bare" izaberu se dvije ekipe. Svaka od njih ima pripadajući označeni sigurni prostor zvan bara a bare se nalaze na suprotnim stranama terena za igru i udaljene koliko teren dopušta. Igra počinje tako da obično najbrži pojedinac iz jedne ekipe izađe iz bare i izaziva drugu ekipu da ga ulovi. Kada protivnički igrač potrči za njim suigrači smiju trčati za protivnikom i tako se uzajamno love. Teren za trčanje i lov nije ograničen. Kad netko prvi ulovi protivničkog igrača viče "rob" ali iz sveg glasa da ga i udaljeni igrači mogu čuti, prekida se igra te se svi vraćaju u svoje bare s tim da se zarobljeni igrač odvodi u baru kao rob. Rob može biti oslobođen tako da ga njegov suigrač dotakne i zato da bi bio dalje od bare može se ispružiti ali stajati na nogama i sa barem jednom nogom u bari onih koji su ga zarobili. Ako ima više robova oni mogu biti i izvan bare ali se moraju držati rukama i zadnji mora biti jednom nogom u bari. Kada u nastavku igre igrači potrče u lov jedan igrač uvijek mora ostati u bari gdje ne može biti ulovljen a da bi čuvao robove kako ih protivnikov igrač ne bi dodirnuo i tako oslobodio. Pobjednik je ona ekipa koja prva pretvori u robove sve protivnikove igrače. Igra vremenski nije ograničena. Glavni teren za igru na bare je bio betunić ispred Doma a bare su bile na sjevernoj i južnoj strani gdje su golovi za nogomet i označene kredom ili ugljem svom širinom betunića a širina bare je bila oko 1-2m.

-----------------------------------------------------------------------------------------

-Ispod se vidi polje za igru na TRILIJU koje se je crtalo ugljem ili komadom crijepa na kamenoj ili betonskoj podlozi.

Igraju dva igrača od kojih svaki ima tri kamenčića , jedan veće a drugi manje tako da se razlikuju. Biranjem se određuje tko igra prvi. Kamenčiće se postavlja izmjenično na sjecišta linija. Ne smije se preskakati protivnikove kamenčiće. Pobjednik je onaj tko prvi složi tri kamenčića u nizu.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

-Polje za igru na VUKE I OVCE sa ucrtanom početnom postavom. Jedan igrač ima dva vuka a to su veći kamenčići dok drugi ima dvadeset ovaca za što mu služe manji kamenčići. Prvi igra igrač koji ima ovce. Ovce se smiju kretati naprijed, u koso i u stranu po linijama i to ako postoji slobodno polje (presjecište) ali se ne smiju vraćati. Vukovi se kreću u svim smjerovima.

Ovce ne mogu pojesti vuka ali vuk može ovce i to tako da preskočiti ovcu ako po liniji ima slobodno mjesto iza ovce. Pojedena ovca ispada iz igre. Cilj igre je da ovce popune vučju kućicu od devet sjecišta čiji ulaz vuci čuvaju. Ako broj ovaca padne ispod devet više nije moguće popuniti kućicu i vukovi su dobili igru. Vuka je moguće eliminirati iz igre tako da ga ovce opkole ne ostavljajući mu ni jedno slobodno polje (presjecište) na koje bi vuk mogao preskočiti ovcu, pojesti je i tako se osloboditi. I ovu igru moglo se je igrati bilo gdje jer je kamenčića kao rekvizita za igru bilo svugdje a polje se je crtalo oštrim kamenom, komadom crijepa ili ugljem.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ispod teksta je polje za igru "NA SKAKATUŠU"

Polje za igru na tradicionalni oblik skakatuše crtalo se je komadom crijepa ili ugljem na nekoj betoniranoj površini a  rekvizit za igru bila je približno okrugla kamena pločica zvana "lokro". Lokro se je bacalo po redu prvo u polje 1 pa do 6, i onda bi se krug sa lokrom preko svi preostalih polja izveo skakanjem na jednoj nozi i guranjem istom tom nogom lokra u naredna polja dok ga se iz polja 6 ne izgura van skakatuše. Lokro se je u jednom polju moglo gurati više puta, ali nije se smijelo zaustaviti na crti između polja, inače se je prekidalo igru, a igru je nastavljao protivnik dok i njemu lokro se ne zaustavi na međnoj crti. Pobjednik je onaj ko je bacajući lokro po redu u sva polja prvi završio krug. Obično se je igralo u krug s lijeva na desno, ali znalo se je i obratno. Nogu na kojoj se je skakalo je svak birao prema sebi, ali znalo se je igrati svi na jednoj pa svi na drugoj nozi. Broj igrača nije bio ograničen ali se je obično igralu u dvoje, troje.

 ---------------------------------------------------------------------------------------------

IDE MACA OKO TEBE 

Ide maca oko tebe,

pazi da te ne ogrebe.

Čuvaj mijo rep,

nemoj biti slijep.

Jer ako budeš slijep

otpast će ti rep!

Djeca se čučnu u krug a jedno trči oko kruga i nekome po svom izboru ostavlja nešto (npr. maramicu) iza leđa a da taj to po mogućnosti ne opazi  i da bi zavarao onog kome je ostavljeno nastavlja dalje trčati. Tko ne opazi ostavljeno taj se diže i trči okolo a onaj koji je prije trčao čučne. Dok se igra pjevaju se gore navedeni stihovi.

---------------------------------------------------------------------------------------------------

-

KUHARICA NONE NEDE

Kobasice i fažol

Skuhat kobasice u čistoj vodi

Zafriga: Stavit uje na tavicu i malo muke i sa pajkon mišat na laganen ognju da zažuti i onda ulit dil juhe u kojon je kuhan fažol i to uz mišonje kuhat da se zgusne.Kad se zgusne dodo se u teću u kojon se je kuha fažol a u koju su se već već pri dodale kuhane kobasice da vredu skupa sa fažolon.Onda neka učini somo dvo glogoja sve skupa . Na kraju se more dodat malo papra, soli ili vegete po žeji.

Fažol se stavi močit u veli sud u kojen je duplo baren duplo veće vode nego fažola (ili slanutka). Ujutro ga se stavi kuhat lešo. U vodu se more odma staviti malo suhega špeka tako da se kuha odma sa fažolon. Za dvoje stavit fažol kuhat u teću od tri litre da komodno kuha a ne da gre priko i da kuha dok se ne raspada.

Goveđi gulaš-kupovni

U tećicu stavit uja da pokrije dno, pol kapule izrizat na manje komade i stavit da malo omekša na uju. Na to se hiti kompire izrižene na komadiće i to½ kg do 1 kg na veli gulaš. To se malo volto tako da kompiri ćapodu uje. Kad se to malo zapraži ulije se vrile vode (8dl do 1l) stavi se malo vegete, konšerve, malo soli, papra, slatke paprike mlivene ,more i malo petrusimula i to se stavi da kuha na lagano da se kompiri počnu raspadat sa perunon. Onda se dodo gulaš iz konzerve i darži da dobro provre na laganijen ognju.

Gulaš od mesa

Uje i kapulu šufigat. Na to stavit komadiće mesa (meko meso npr. teletinu da lašnje skuha). To se dinsta na lagano a u to se more stavit malo konšerve,soli, vegete, petrusimula, mrkve, nožicu luka, ulije se po malo vruće vode i lagano miša dok meso ćapo malo gušt od začinih ( baren 5 min.). Onda se ulije potribno vode da kuha skupa. Kad je meso napol kuhano onda se dodo kompire i neka daje kuha skupa dok se kompiri skuhadu.

Folša juha

U 2/5 litre vode stavit 2 žice sojinega uja, malo konšerve ili pomidor tek da začarnjeni, žicu vegete, 1-2 kompira izrižena na sitno tako da juha bude gušća, jednu mrkvu, malo šelena, jednu molu papriku i to sve skupa da kuha na lagano oko jednu uru. Kad bude gotovo stavi se unutra maništra (pinete, šubijote-dakle debju maništru). Kad se složi maništra stavit pol goveđe kocke. Pri nego se stavi maništra more se juha procidit ali Neda je ne procidije. To se kuha 15-20 minutih.

Blitva

U baren 3l vode stavi se oko dvi žice soli i stavi da vre u veliki sud. Blitvu se istribi, isiče na komade ( list na dvo kusa ) i stavi močit u niku teču. Kad voda uzovre stavi se u vodu malo šode garbunade na vorh od kućarina (oko pol kućarina) i onda se složi blitva da kuha na glogoju 15-20 min. Kompire isičene na manje komade se stavi kuhat skupa sa blitvon. Ako su veći komadi kompira stavi ga se kuhat u vodu pri blitve jer se kompir teže kuha. Kad omekšodu kompiri procidi se na pašabrod ( cidilo ) i onda se začini sa malo uja i soli.

Broskva

U teću stavit uja da pokrije dno, špeka (boje suhega jer do veći gušt), 1-2 nožice luka i jednu manju kapulu i to se malo šufigo. Opere se broskva u teplon vodi, dobro se je ocidi i hiti u teću da se dinsta sa onin ča se je već malo šufigalo. Kad se to malo dinsta tako da se 5-6 putih volto na uju ulije se malo teple vode ili juhe od mesa, stavi se kućarin vegete i kuha oko pol ure ali se dolije voda ili juha da ne zagori i stalno miša.

Tikvice

 U dvi litre vode stavi se malo soli (1-2 žice) i kad to uzovre staviti se malo šode garbunade na vorh od kućarina i stavi se skupa tikvice i kompire da kuha. Ako se voli veće kuse kompira ili ako su tikvice mlode stavi se kompir malo pri jer se tikvica lašnje skuha. Kad se procidi, dok je teplo začini se sa malo uja i soli, a i nožicon luka ko voli.

Kokoš, teletina i drugo meso u rašćeri

Kokoš se opere, posoli. U laštru se stavi uja ,postivo se kokoš (ili drugo meso) a more se je isić i na komade i polije ujen. Kompire izrižene na četiri komada i pri posoljene se nastivo u laštru. Po mesu se namaže pinku senfa. Užeže se pećnicu na 200 i stavi se peć i neka se peče uru i po do dvi. Začini se salota sa ujen, kvasinon i malo soli.

Juha na mesu

Opereno meso se stavi u vodu da kuha. Stavi se dvi do tri litre vode, manju kapulu, karotu, malo šelena, malo konšerve, žicu soli, žicu vegete. To kuha dok se meso ne skuha a to se provo perunon. Kuha se na ognju sridnje jačine da ne gre vonka. Kad se juhu procidi stavi se maništra da prokuha petnajestak minutih.

Šniceli na tavicu

Natuče se šnicele , stavi se po njima somo malo soli i malo senfa. U tavicu se stavi malo sojinega uja. Kad se uje malo stepli nastivo se šnicele a more se uz to i malo paprike, pokrije se pokrivon i friga na lagano. More se zalit sa pinku vode ma bude malo šuga. Gotovo je kad šniceli omekjodu a to isto traje 15-20 minutih. Nevaja pustit da se šniceli osušidu. More se šnicele i malo uvojat u muku pri friganja.

Lignje na tavicu

U teplo uje na tavici posloži se lignje i poduši. Pri kroj se more stavit somo malo papra i soli jer ni lignja ni sipa i hubotnica ne volidu sol jer utvardidu. More se lignje isić na kolutiće,uvojat u muku i onda frigat u teplemu uju ali onda jih se ne podušije nego somo malo okriće da ne izgoridu.

Oparene masline

Čorne, zdrave ali ne puno velike masline prokuhat 2-3 min u uzovretoj vodi u koju je na oko 3l vode dodona manja rukovet krupnije morske soli, dok voda ne počorni. Tako oparene masline se uspu u cidilo i kad sva voda oteče pospu se sa malo soli, protresu tako da sol dojde na sve masline i posložidu na veću gvanćeru ili čogod sličnega da se osušidu. Za ih očuvat desetak don dosta ih je stavit u frižider posložene na gvanćeru ma za veće vrimena vajo ih čuvat u ledenici u kojongod plastičnon škatuli.

  Panoda

 U litru hlodne vode stavi se komad starijega kruha i pusti da se razmoči pok se ispešto. Dodo se žičicu maslinovega uja, malo konšerve ili u litnji štajun pomidorih i soli po voji, malo luka a more i list javora. Debondu se skuha malo rizih i onda dodo u to. To se sve promiša i stavi se uz mišonje šufigovat, ma ne na velemu ognju, dok se ne zgusne. Nojlišje je jist mloko                                         

  Poliveni kruh

 Stariji ali ne već suhi kruh, a nojboji je domoći iz peći, izriže se na manje tanke fetice i posloži u terinicu. Isiče se luka, onako nožicu dvi ( a sve po guštu) na ne skroz mole komadiće i posloži po kruhu. To se zalije sa malo maslinovega uju i stavi malo soli, ali sve umireno. Debondu se uzovre voda i sa vrilon vodon se prilije to u terini tako da pokrije vorh i pokrije pokrivon. Pusti se niko vrime onako pokriveno da se kruh razbumbo i da luk zavonjo i onda se ji onako mloko.

  Leća

Parvo leću proprat da  šporkica ispliva na škrup i onda to šporkice odnit. U drugon vodi malo prokuhat leću, procidit je i prominit vodu. Stavit obilatije vode da ne zagori. Nakon tega dodat zočinih po guštu, sojinega uja, soli, vegete, mrkve, češoj luka, malo kapule, more i list javora i stavit kuhat. More se prid kroj kuhanja dodat operenih rizih, ali kad leća već bude napol kuhana jer bi se rizi prikuhale. Kuhat na slabijemu ognju uz mišonje pajkon da ne zagori, a to more trajat i jednu uru.. Za dvojicu stavit ćikaru i po od bile kafe leće i ćikaricu od čorne kafe rizih.

 Sok od metvice

10 dkg metvice

1 kg cukra

1 dkg limunske kiseline

1 l vode

Uzavrit vodu i otopit cukar u njoj. Kad se ohlodi dodat opranu metvicu i limunsku kiselinu. Neka stoji 24 ure i kad i kad promišat. Onda procidit i pit. !

 Punjene lignje

-Lignje očistit, oprat i dobro ocidit .

-Kroke i sitne lignje, sitno isić i zapražit na vrilemu uju .

-Kad malo porumenidu dodat začine.

-.Zapražit još somo malo i na kraju dodat potrebnu količinu prezle.

-Punit lignje pripremljenom smjesom, zatvorit ih sa čačkalicom, posložit u malo nauljenu rašćeru i peć  dvodesetak minutih.

-Izvadit iz peći, zalit sa 1 dcl vina, zatvorit aluminijskon folijom i vrotit u peć još 5 min, izvadit i poslužit teplo !

-Lignje se more ukrasit debjim feticama limuna i naronče a more se  u svaku lignju ili somo u niku stavit napose  kuhane kroke.

Tribuje: 10 liganj sridnje veličine(oko 1,5 kg), 1 glavica luka, 1 šaka kaparih, uje, sol, petrusimul, prezla, 1 dcl bilega  vina...

Frigane pomidore sa jojima

Na maslinovemu uju šufigon kapulu isičenu na sitno, isičen na sitno pomidore onako sa koron. I kad kapula malo samre  hitin pomidore u tavicu, stavin i malo cukra pok u to kad to sve malo se šufigo hitin joje i razmutin ga perunon onako u pomidori. Ko voli gušću šošu more stavit dvo joja. To sve mišat dok se ne zgusne i stot atento da ne zagori. Za dvojicu stavin tri vele pomidore i dvo joja. Ko voli da ni puno gusto more u šošu ulit i malo vode dok se miša.

Nona Neda Pavičić i njena unuka a moja kćer Maja. Slikano u Dolu oko 1995. Neda je rođena Dulčić 1933 a umrla je 28.11.2020.

Poslovice i uzrečice uobičajene u Varbanju

-AKO BURA U PETAK POČME DO NEDIJE NE ARIVO A AKO ARIVO ONDA I PODURO!

-AKO JE PRIŠA UMRIT NI ZAKOPAT!

-AKO NISU ZUBI NATUKLI NISU MROVI NAVUKLI!

-AKO SE JE REKA GRIH NI POTRIBA I GRIŠNIKA!

-AKO SE HOĆEŠ S NIKIN SVADIT, POZOJMI MU ŠOLDE!

-AKO TE NIŠTA NA SLOMI VRIME ĆE TE SLOMIT!

-AKO VROGU PUNO PUTIH KUCAŠ NA VROTA JEDON PUT ĆE JIH I OTVORIT!

-BEZ ALOTA NI ZANOTA!

-BIDAN BOŽE, ZA KOGA SI KVASINU PI!

-BOG JE PARVO SEBI BRODU NAPRAVI!

-BOJ SE NOVE BURE I STOREGA JUGA!

-BOJE DA NESTANE MISTA NEGO OBIČAJA!

-BOJE DA TE GUJA UGRIZE NEGO DA TE MARAŠKO SUNCE UGRIJE!

-BOJE JE BILO ČO IZIST NEGO BILO ČO REĆ!

-BOJE JE KREPAT OD GLODA NEGO OD TRUDA I GLODA!

-BOJE JE REĆ "OVO ME" NEGO "DI SAN"!

-BOJE JE ZA NIŠTA SIDIT NEGO ZA NIŠTA LAVURAT!

-BOJE MANJE A SLAJE!

-ČA DID STEČE SIN UŽIVA A UNUK RASKUĆI!,

-ČA GOVNO VEĆE DIRAŠ VEĆE SMARDI!

-ČA JE LIPO I BOGU JE DROGO!

-ČA LUD ZAMORSI NI STO PAMETNIH NE ODMORSI!

-ČA MLODA GLOVA ĆAPO STORA NE PUŠĆA!

-ČA OČI NE VIDIDU SARCE NE PLAČE!

-ČA PJON GOVORI TO TRIZAN MISLI!

-ČA PULENAT NOJDE TO I OSTAVI!

-ČA SE U PETAK SNIJE DO NEDIJE SE IZVORŠI!

-ČIN ZALAMPO VAJO DA I ZAGARMI!

-ČISTA SRIDA KAD OSVANE, PIPA ŽEPE POK SE KAJE!

-ČOVIKA SOMEGA NI NI ZA STOLON LIPO VIDIT!

-ČOVIK BEZ ŠOLDIH SLIKA SMARTI!

-ČOVIK FALIJE A NE TOVOR!

-ČOVIK SNUJE A BOG ODREĐUJE!

-ČOVIKA SE DARŽI ZA RIČ A TOVARA ZA REP!

-ČOVIKU NI KRIVO ZA MOLI DIL NEGO ZA KRIVI DIL!

-ČOVIKU SE REČE JEDON PUT A TOVARU DVO PUTA!

-ČUVAJ SE, ČUVAT ĆU TE-REKA JE BOG!

-ČUVAJ SE SUHEGA JUGA I MOKRE BURE!

-ĆAPALA KRAJICA ZA ŽMUL UČINI JOJ SE ŽUJ!

-DA JE STROH RUKE KAKO OČI NEBI SE NIKAD NIŠTA NAPRAVILO!

-DI TI PUNO OBEĆOJU MOLU BORŠU ODNES!

-DO BOŽIĆA NI ZIME NI GLODA, PO BOŽIĆU I ZIME I GLODA!

-DOBAR I ŠEMPIJA, DVO BRATA!

-DOĆE DON I DONIT ĆE SVITA!

-DOJ DITE MATERI !

-DOJ MI SRIĆU I VEŽ ME U VRIĆU!

-DUGA U ZORU DORŽ NIZ GORU!

-DVO AUGUSTA, SMOKVE OD GUŠTA!

-FRATOR PUN FROTRIH,NA NJEMU NI VROTIH NEGO NAVAR SOMO JEDON HUMOR !( zagonetka-šipak)

-GALEBI U GORU, FORTUNA U MORU!

-GOSPODARU, ŠTA ĆE MI PARE KAD ME SATARE!(govori je Gazetov vlah)

-GRUBO JE IZ KONJA SPAST NA TOVARA!

-I MOLA ŠPENTA PUNO VRIDI!

-I U MORČU SMARČE ZEBU!

-ILI GOVORI IL U ROG TRUBI SVE ISTO TI JE!

-IMAŠ VEĆE VICIJIH NEGO BARBASOVA MAZGA!

-JAZIK NIMA KOSTI; MA DO SLOMIT KOSTI!

-JAZIKON VIČ, RUKAMI NE TIČ!

-JEDNA SMART STO PROROKOV!

-JEDON MOLI POPUTIĆU POD ČARNJENEN KLOBUČIĆU , NITI PIŠI NITI KOKI NEGO VESELO DOMA DOTORČI ! /zagonetka-kokotić/.

-JEDON PUT SE S MATERON SPI!

-JEGER GUĆA, DVO KROŽETA, KAMIŽETA I JAKETA I JOŠ MI JE ZIMA !

-KAD BI ČOVIK ZNO DI ĆE VROT SLOMIT NEBI NIKAD IŠA TAMO!

-KAD BIDU TOVARI ZAPOVIDALI NEBI SE NIKAD JEMATVA IZAGNALA!

-KAD GOD FALIŠ, PAMETI SE UČIŠ!

-KAD JE BOŽIĆ U SVITLINI NI NIŠTA U ŽIVINI!

-KAD JE HLODNO SVAK POTEŽE SUKONCE NA SEBE!

-KAD MAŠKA SIDI, NA SVOJON GUZICI SIDI!

-KAD NEZNAŠ KUD ĆEŠ SVAKI ĆE TE PUT TAMO ODVEST!

-KAD NI MAŠKE MIŠI SKOČU!

-KAD OVCA BLEJI ZALOGAJ GUBI!

-KAD SAN MOGA NISON MOGA, SAD KAD MOGU SAD NE MOGU!

-KAD SE VLAŠE POGOSPODI NEZNA VEĆ DI SE JE RODI!

-KAD SE KUĆA UGRODI, POSERE SE MEŠTRA!

-KAD SI U TONCU VAJO TONCAT KAKO MUŽIKA SVIRI ILI IZOĆ IZ TONCA!

-KAD VELI GOVORIDU MOLI MUČIDU!

-KAKO ZAMISIŠ TAKO ĆE I USKISNUT!

-KANDALORA U SVITLINI(pun mjesec), SNIG NA PLANINI!

-KANDALORA(02.02) ZIMA FORA A KOSIĆI PRIKO MORA - REKA SVETI BLOŽ(03.02) DA JE TO LOŽ,REKLA SVETA JUSTINA DA JE TO ISTINA - REKA SVETI BENEDIKT  DA SE NE ZNA ČA ĆE BIT!

-KASNO JE POPODNE NA MISU!

-KO ĆE PRI, DA ĆE POSLI!

-KO ĆE PUNO, DA ĆE MALO!

-KO IMA ZETA IMA I TOVARA!

-KO JE BLIŽE OLTORU BOJE ČUJE MISU !

-KOGA GUJA UGRIZE I GUŠĆERICE SE STRAŠI!

-KO GA IŠĆE, TI GA I NOJDE!

-KOGA NI BEZ NJEGA SE MORE!

-KOGA SARBI TI SE I ČEŠE!

-KOLIKO BIS VAZE TOKO BIS I DO!

-KOMU PROLONGE TEMU I ŽIVOTA!

-KO MUČI DVO UČI!

-KO NE OSTAVI POLITKA NE BILO MU GA DO DOLITA!

-KO NE PLOTI KURBU PLOTI LIKORA!

-KO NE VOLI BEŠTIJE NE VOLI NI JUDE!

-KO NIMA PAMETI IMA NOGE!

-KO NOSI NE PROSI!

-KO PITA NE SKITA!

-KO POLIJE(vinovu lozu) NE FALIJE!

-KO PRIŠI VROT LOMI!

-KO PUNO ŠTROLIGO PO PORTU NAVIGO!

-KO S ČIN PATI TEŠKO MU GA DO SMARTI!

-KO SA PASIMA LIGA SA BUHIMA SE USTAJE!

-KO SE DIMA NE NADIMI TI SE OGNJA NE OGRIJE!

-KO SE SA DICON IGRA POPIŠON OSTANE!

-KO SE TUŽI TI SE RUŽI!

-KO SE U ZLO UPARTI TEŠKO MU GA DO SMARTI!

-KO SIDI NA DVI KATRIDE OBE MU SE IZMAKNEDU!

-KO SUNCU VROTA ZATVORA LIKORU JIH OTVORA!

-KO TARGUJE NE GLADUJE!

-KO TE NEZNA SKUPO BI TE PLOTI!

-KO TI JE SVOJ DAJE OD NJEGA STOJ!

-KO U MALO GLEDA MALO I VRIDI!

-KO UJA NEKA GONI!

-KO ŽENINO JI,VROGA JI!

-KVATRO APRILANTI, KVARANTA ĐORNI DURANTI! (KAKOVO JE VRIME NA 4 APRILA TAKO DURO 40 DON)

-LAJ POSE DI SI VEŽEN!

-LOZ OKAŽIJUN ČINI!

-LOZA HOĆE SVAKO JUTRO DA JOJ REČEŠ “DOBRO JUTRO”!

-LOZI SLUGA A MASLINI GOSPODOR!

-LUNA IMPJANTO, MARINERI KALIGATO!

-MASLINA JE KAKO MAT-KAD GOD JOJ DOJDEŠ UVIK TE SARČENO DOČEKA A LOZA KAKO ŽENA-AKO JE SVAKI DON NE VIDIŠ OKRENE TI VESELO ŠKINA!

-MAŠKA MIŠU A MIŠ REPU A REP NEĆU!

-MLODI JUDI SODE SODIDU, KUĆE GRODIDU I DICU HRONIDU!

-MOLO DITE MOLA BRIGA, VELO DITE VELA BRIGA!

-MORE MORE ČA DRUGI NE MORE!

-MOREŠ ČA HOĆEŠ, MA NE DOKLI HOĆEŠ!

-MUČATNEMU DITETU SE SISA NE DOJE!

-NA KRAJU SE MORTVI BROJIDU!

-NAJIJ SE SMOKAV, NAPIJ SE VODE I LEZ POD SMOKVU DA TE SPROVODE!

-NA PRIŠU SE SOMO DICA PRAVIDU!

-NE IŠĆI SRIĆU AKO TE SOMA NE NOJDE!

-NE LUD LUDA!

-NE MORE SE I BOGU I BOGATSTVU !

-NE PREĆ SE DI TI NI MISTO!

-NEKA BARKA JIDRI !

-NE LAJE PAS RADI GOSPODORA NEGO RADI SEBE!

-NENAUČNA KRAVA ORAT!

-NEPOZVAN SE NI U PIR NE GRE!

-NEVOJA KROZ VROTA, JUBOV KROZ PONISTRU!

-NE VRIDI SVAKEMU VITRU JIDRA OTVORAT!

-NI BOLEST SVE ČA BOLI!

-NI GRIH ČA GRE U JUSTA NEGO ČA IZOJDE IZ JUSTIH!

-NI KOMU JE NUĐENO NEGO KOMU JE SUĐENO!

-NI MI BRIGA ČA MI JE REKA NEGO KO MI JE REKA!

-NI MI BRIGA ČA MI LAŽEŠ NEGO ČA MISLIŠ DA TI VIRUJEN!

-NI OLTARIĆA BEZ KRIŽIĆA!

-NI PRIŠA UBILA MIŠA NEGO MAŠKA I PACJENTOZO ČEKANJE!

-NI SE RODI KO BI SVAKOMU UGODI!

-NI SRAMOTA PITAT. SRAMOTA JE NE DAT!

-NI SVAKO ZLO ZA ZLO!

-NI SVU GORU POTUĆ NI PROZNU DOMA DOĆ!

-NI U MORU MIRE, NI U JUDIMA VIRE!

-NI U MORU MIRE, NI U JUBAVI VIRE !

-NI U MORU MIRE, NI U ŽENI VIRE !

 

-NI VAŽNO ČA SE DOJE NEGO KAKO SE DOJE!

-NI VAŽNO ČA TI REČE NEGO KO TI REČE!

-NI VOJA MORU(Mariju) PLEST!

-NI VROG PAMETAN ZATO ČA JE PAMETAN NEGO ZATO ČA JE STOR!

-NI ZOČINA PRIKO NOČINA!

-NIKI GA JE BI ZA DEŠPET OSIKA POK JE NJEGA BOLILO!

-NIKO IŠA, NIKO DOMA DOŠA!

-NISU ZA TOVARA JABUKE!

-NOJD MEŠTRA, PLOT MEŠTRA!

-NOJD MEŠTRA, PLOT MEŠTRA,POLOT MEŠTRA!

-NOJSLAJE JE ZEJE IZ SVOJEGA VARTLA

-NOŠA SI CRIKVU DI SE BOGA MOLI!

-OBOJ OSTARIT A JOŠ GORE NE OSTARIT!

-OD ZEJA IZ TVOJEGA VARTLA ZABOLI TE ŠTUMAK A OD ZEJA IZ TUJEGA VARTLA I ŠTUMAK I GLOVA!

-OSTAV KUĆU KAD GORI I POJ KOD ŽENE KAD RODI!

-OŽEN SINA IZGUBI SI SINA, ODOJ ĆER DOBI SI SINA!

-PALANGOR , ŽENA I KOZA-TRI NOJVEĆA VROGA! (govori je moj did Perko)

-PAMET JE LIPO BLOGO!

-PARVA ŠETEMONA APRILA , TIKVE OD BARILA!

-PETAK, SLAB POČETAK!

-PITAT ĆE TE STAROST DI TI JE BILA MLADOST!

­-PJONCE I LINCE I BOG ČUVA!

-PLOTIT ĆE MARAČ ZA VEJAČU!

-PO VAS MOŽ NE SVUKUJ PON!

-POL VEJAČE LOZA PLAČE, U POL MORČA PUPAK VONKA!

-POMOZ SOM SEBI POK ĆU TI I JO POMOĆ: REKA JE BOG!

-POSLUH JE SVETA STVOR!

-POŠJI RUGO NA POSOL I TARČ ZA NJIN!

-PRILIKA ČINI LUPEŽA!

-PRODOJ KAD TI NE TRIBUJE ŠOLD A NE KAD TI JUTO TRIBUJE!

-PROZNA VRIĆA NE MORE STOT IMPIJO!

-PUŠE BURA ČISTA ŽENA, POMETENA, RASPLETENA!

-RIBA SMARDI OD GLOVE A ČISTI SE OD REPA!

-SA JUDIMA PO JUSKI A SA TOVARIMA  PO TOVORSKU!

-S ČIN IMAN S TIN I KLIMAN !

-S KIN SI TAKOV SI!

-SLUŽBA SLUŽBA A DRUŽBA DRUŽBA!

-SIROMAHU JE I LITI ZIMA !

-SIROTINJO, I BOGU SI TEŠKA!

-SLATKA JUSTA-ŠPORKO SARCE!

-SPARENJO NA ŠPINU A TRATI NA TAPUN!

-STO BABIC, KILAVO DITE!

-STORO KARPI KONCE TRATI, STORO LJUBI DANKE GUBI!

-STROH KOSTI LOMI!

-SUHO LITO, MOKRE BAČVE!

-SVAKA SILA ZA VRIMENA, A NEVOJA REDON DERE!

-SVAK NOSI SVOJ KRIŽ SOMO JE NIKOMU KRUTO VELIK!

-SVAK ZNO SVOJU A BOG SVAČIHOVU!

-SVAKA NOVA METLA DOBRO METE!

-SVAKA SPARTA NOJDE PROVISLO!

-SVAKI INDUŽ JE PERIKULOZ!

-SVEGA ĆE BIT SOMO NOS NEĆE BIT!

-SVETA KOTA KAČIBON, DO BOŽIĆA MISEC DON!

-SVETA KOTA KOTIN DON, DO BOŽIĆA MISEC DON!

-SVETA KOTA(25.11) , SNIG NA VROTA !

-SVETI FABIJON(20.01), POL URE KREŠI DON!

-SVETI KUZMA I DAMJON (26.09), GROŽJE U BADONJ!

-SVI SE GUŠTI PLOĆADU!

-SVO ZLO S TIN IŠLO!

-ŠTUK I PITURA, KE BELA FIGURA!

-TARMUNTONA, BURA PARIĆONA!

-TARMUNTONA ŠKURA, OTO ĐORNI DURA!

-TEŠKO MENI PO MOJEMU RODU KAD JO NIMAN U SVOJEMU DOMU!

-TOVARA SE I U PIR ZOVE DA VODU NOSI!

-TRUD I MUKA ZA GLAVICU LUKA!

-TUJA BRIGA TOVARA UMORILA!

-UČIN ČOVIKU DOK JE ŽIV, A POSLI SMARTI NJEMU JE SVE ISTO DA MU I SPOMENIK OD ZLOTA UČINIŠ!

-UČIN DOBRO, IZIJ GOVNO!

-U JEMATVU I GORI TOVOR SLUŽI!

-U MOLOJ BOCI ŠPIRIT STOJI!

-U POSTOLORA SU UVIK NOJGORI POSTOLI!

-UMARLI SU DAVALOTOVI A OSTALI SU PITALOTOVI!

-VAZMI DORE KAD TI NUDE A NE KOJ SE KAD NE BUDE!

-VEĆE VAJO PRATIKA NEGO GRAMATIKA!

-VEĆE VAJO JEDON PUT NAKOPAT NEGO TRI PUTA ZALIT!

-VEĆE VRIDI JEDON DEŠPET NEGO STO FJORINIH!

-VEĆE ZNODU TOVOR I ČOVIK NEGO SOMO ČOVIK!

-VEČERAS FEŠTA, UJUTRO BOLI TEŠTA!

-VELIKA PAMET UBILA SIROMAHA!

-VELIKA RIBA JI MOLU!

-VODA NI DOBRO NI MIHU UČINILA!

-VODOKARŠĆA DON ČESTITI, KO ČA IMA DA OČISTI!

-VROG NE SPI !

-VROG ODNI PRIŠU!

-VROG SERE NA VELI STOG!

-ZA KUMPANjIJU SE JE I FROTAR OŽENI!

-ZA NOPAK NI POTRIBA BOGA MOLIT !

-ZAKLELA SE ZEMLJA RAJU, DA SE PO NJOJ SVAKE ZNAJU!

-ZDRAVEMU ČOVIKU TRIBUJE SVE A BOLESNEMU SOMO ZDROVJE!

-ZLA NAUKA, DVOJA MUKA!

-ŽIVILA JE ONA KOJA JE PRELA I ONA KOJA NI PRELA!

-ŽIVILA JE ONA KOJA JE PRELA I ONA KOJA NI PRELA, SOMO SE JE ONA KOJA JE PRELA BILA UBOLA NA VRETENO!

-ŽUTI ŽUTUJU A ČARNJENI PUTUJU!

TERITORIJALNA PODJELA VARBANJA

Varbonj se sastoji od četiri veće cjeline i to od Glavice, Vele bonde, Gorice i Stranice. Najmlađi dio je Glavica u kojoj su kuće izgrađene uglavnom na prijelazu IX i XX vijeka. Smještena je ispod brda Hum sa njegove istočne strane. Na istoku je omeđena starom cestom za Stari Grad a na jugu kućom Landerovih na Viru. Sastoji se od kuće Lizatovića koja je jedina ispod ceste te kuća Lučetovih, Drojčinih, Puhovih, Kražinovih, Tresića sa nadimkom Berčevi, Macićevih, Gavranove, Bulićeve i prije spomenute Landerove.

Stranica je smještena u udolini istočno od crkve i sastoji se od kuća Budrovića, Bulinovih, Gašperinovih, Moškovih i Remetinih. Sjeverni predio Stranice gdje je industrijska zona sa stanicom za tehnički pregled vozila zove se Korica a predio polja sjeverno od Koricih su Orihovišća. Predio od Moškove kole na zapad uključujući župnu kuću zove se Bonda ( ili Mola bonda). Bonda obuhvaća i zgradu bivše poljoprivredne zadruge te, sa istočne strane ceste, kuće meštre Marije, Ivice Gašperinovega, Dujetovu i Žiginu.

Gorica je predio Varbanja smješten na istoku naselja, ispod brda zvanog "Bardo" (u katastarskim knjigama se vodi kao dio predjela Lojcih) i s obe strane ceste. Na zapad je pod Bardo omeđena kućama Tresićih i Kotinih (Marko, Antun-Marijo), s gornje strane ceste kućom Froninih a s donje strane ceste kućom Mikota Markovega. Dio Gorice ispod samoga Barda gdje su smještene kuće Štrambotovih, Majdanovih, Barbasovih i Ušatića zove se Goj a Goj obuhvaća i vrtove i šumu iznad Gorice istočno od Barda. U Gorici su još kuće Godejovih, Alelujinih, Čarnićevih, Čubretovih, Dujetovih, Markovih, Šalturovih, Budrovića, Vidoševih, Kapitonovih, Gundejovih(Antićevih), Šćepotovih, Račića, Morotovih, Pumpinih, Rokotovih, Šendikovih, Balolića, Razovića, Gujičinih, Bojanić, Škandejinih, Marinčevih. Na početku Gorice iza Fronine kuće je Podmurvica.Ulicom prema jugozapadu dolazi se do Markovih (Antuna), Dujetovih(Stipišići), Vidoševih(Ivan), Turtulovih (nadimak obitelji Tresić koja žive u Gorici), Kotinih, Šalturovih, Čubretovih, Bojanića, Gujičinih, Godejovih. Poslije Podmurvice prema istoku a na dnu "štrode" koja vodi u Goj je Klepalo. Krećući prema Goju odmah desno je Vidošev dvor. Kuća na zapad prema vrhu je Budrovića a istočno Gundejova. Na vrhu se istočno skreće do Štrambotovih i Majdanovih, a na zapad do Marinčevih, Barbasovih, Ušatića i Alelujinih. Skrećući desno ispred Sv. Roka ulazi se u Kapitonovu kolu sa kućom Rokotovih, Kapitonovih, Račića(Ivo), Morotovih, Pumpinih. Dio Gorice ispod ceste a istočno od puta za Stranicu sa kućama Razović i Vidošević-Šćepo zove se Dolajca. Ispod su Borca a zapadno od istog puta je Duboki dolac. Na vrh Dolca su kuće Balolića, Škandeje i Račića(Andrije). Nogometno igralište nalazi se u dijelu Gorice zvanom Zagorice a šuma ispod igrališta se zove Donji bori.Istočno od Donjih borih je predio zvan Kruševje.

Najveći predio Varbanja je Vela bonda i ona obuhvaća sve ostale kuće. No i Vela bonda je podjeljena na više cjelina, Predio koji počinje zapadno od Gorice uključujući kuće sa južne strane puta Pločine (a na dnu kojega je predio zvan Pod dolac) tj. kuće Mirota Gujičinega, Klapotove (Jure, Nevenka), Fakinove , Muletove, Strašilove (Antun, Branko), Borine, Fronine, Čučine, Cara, Meštrove te kuću Regovića i Ružinu (pok. Petar, Seka) koje imaju ulaz sa istoka zove se Ceretorij. Predio obradivih vrtova zapadno od puta za Svirče i iznad puta od Briškulinih uključujući kuću Ivejinih (Suletovi) zove se Lojca (iako se katastarski cijeli brdski predio iznad Vrbanja uključujući i gornje djelove Gorice zove Lojca). Predio ispod Lojcih putem niz Ravnicu pa do dna Ravnice, gdje su smještene uglavnom Donkićeve kuće, zove se Bonski dolac. Ravnica je ravni i prošireni dio puta na dnu Bonskog doca omeđen sa obe strane vrtovima. Spuštajući se iz Lojcih niz Bonski dolac preko Ravnice do Pjace prva kuća istočno je Klapotova ( Jure, Jelisava), zatim Drožičina (Visko) te ispod nje Drožičina (Drojčina) kola. Ispod Drožičine kole sa kućom Dražica Ivo su dvije Batetove kuće a istočno navrh Ravnice je Donkićev dvor. Sa zapadne strane iz Lojcih prva kuća je Ivejina-Suleta, zatim ulica koja iznad Kišine i Briškuline kuće vodi do crkvice srca Isusovega te ispod Kišine kuće Briškulina kola. Istočno na dnu Ravnice je kuća u kojoj je do izgradnje nove župne kuće stanovao župnik a zove se " Carkovna kuća". Na istoku Bonski dolac graniči sa Ceretorijem. Na zapadu je Bonski dolac omeđen putem ispod Picolinih /Stipišić/,  Donkićevih pored crkvice srca Isusovoga. Rozov dvor je predio sjeverozapadno od Bonskog doca gdje su nekada živjeli isključivo obitelji Razović (Ružini, Bujolotovi, Rozovi, Šebejovi, Kekotovi te Kumetovi koji su danas jedini Razovići u Rozoven dvoru). Omeđen je putem koji vodi iz Pjace na zapad, odvaja se lijevo od puta koji vodi prema Viru i ispod Picoline (Miko) i Donkićeve (Ivo) kuće kao granični put sa Bonskim docom, ponovno izlazi na Pjacu. Između Bonskog doca i kuća Jurondetovih na Pjaci smješten je Mihovilov dvor (danas u njemu nema nikog od Mihovilovih). Pjaca je mjesni trg omeđen istočno sa domom " Matija Ivanić", južno sa Jurondetovim kućama, sjeverno sa zgradom škole a zapadno sa ogradom Stipećovega dvora /Stipetć/ i Spomenikom sa stupom za stijeg podignutim 1925 g. u povodu 1000 g. kraljevstva Hrvatskoga. Put koji od Pjace vodi na zapad se ispred Zamotela kuće odvaja u put koji južno vodi u Krojeve dvore i Lojca i u sjeverni put zvan "Bigvira" koji vodi na Vir i u Glavicu. Krećući od Zamotela kuće južno prema Lojcima prva uličica desno vodi u Ivejine dvore i zove se Ivejina kola. U njoj su se nalazile Ivejine, Maruline /Mikota i Menčića/,Turtulove i Tresića /Berčevih i Turtulovih stare kuće/ kuće. Druga ulica desno vodi na početku s desna do kuća Luke Solotovega Sučića(Somca), Žbaralotovih, Miloševih, donjih Ženčinih, Boninih i u Krojeve dvore a treća ulica desno, prolazeći iza crkve srca Isusovega i uz gornje Bonine i Ženčine izlazi na Stagnu. Od Zamotela kuće prva kuća lijevo ( kuća koja je još od II sv. rata bez krova) je Šebejova kuća, a iza nje je slijepa uličica koja vodi u dio Rozovega dvora sa kućama Kumetovih i Kekotovih. Odmah lijevo niz Bigvira prolazom između Zamotela i Gutine kuće ulazi se u Pelin dvor a kroz Gutinu kolu sa kućama Marka i Zaneta ponovno izlazi na put niz Bigvira. Silazeći niz Bigvira desno se ulazi u Stipećovu kolu koja vodi do Pihurničevih(Duško), Solotovih, do Ogradice, te se kroz Mihovilove kuće (Marko i pok.Dinko Mihovilov) spaja na Kotinu kolu. Drugi put desno niz Bigvira ispod Batudine kuće ulazi u Kapuličin dvor a ulica koja spaja put niz Bigvira na put za Rake zove se Kotina kola i iz nje se ulazi u kuće Kotinih(Mili) i Bulićevih. Dio ispod škole gdje su kuće Markovih i Toneta Mikulčića zove se Ogradica. Predio sjevernije koji počinje sa kućama Dujka Vidošević, Solotovom, Ivejinom Ladota, Pušetovon (danas Buratović Lucije) zapadno od puta iz Pjace za crkvu, obuhvaćajući kompleks spomenika Palim borcima iz II sv.rata, kuće Šorčevih (Miko), Buratovih, Božikovića i Mihovilovih na zapad do Kotine kole te Ivejinu Mikota, Kotinu (Jakov) i Bratanića (Bombotovih) kuće ispod ceste zove se Sela. Predio ispod Selih gdje je smješten Vinski podrum, uključujući i Novo groblje zove se Rake a predio zapadno od puta s kojim se sa ceste ide u Rake je Dolac sa kućama Donkić Andrije, Bratanić Mate i Pihurničevom (molega Sibeta). Idući od Vira cestom na zapad prva uličica lijevo je Turića kola sa kućama Turićevih zvanih i Koletovi, Čoškovih, Haladićevih (Visko i Miko), Musanovih, Mihovilovih ( Peciga). Druga ulica lijevo, koji vodi do Žbaralotovih, je Vodanovića kola sa kućama Vodanovića, Jonkotovih, Majarovih te Blezgotovih(pok.Buratović Marka-Markera). Predio sa druge strane tog puta, gdje su nove kuće Turićih i kuća Čubre Milivoja, zove se Ražišće. Predio uz cestu na zapad od Vira gdje su kuće Vuneta i Kutleta Bratanića i Puhovih zove se Stagna.Tu se put račva prema Stroni ,Kjenku i Krojevim dvorima. Predio prema jugu, uz gornji dio ulice kojom se sa Stagne dolazi do Cvitićih, Borinih, Pikovih, Boninih i Ženčinih zove se Krojevi dvori. Na zapad putem prema Dolu gdje su Kontinove i Lazetove kuće je predio zvan Strona. Šumski predio južno i jugoistočno od Strone zove se Ravanac. Predio sjeverozapadno od Strone, pod Hum, gdje je kuća Bratanić Tadije Večernjinega, kuće Ljubića, Pištinih, Marinova, Glovinih zove se Kjenak. U dijelu Vele bonde ispod Doma, između puta iz Pjace do crkve i ceste, smještene su Mihovilova kola ( danas također bez Mihovilovih) u kojoj su pri dnu kuće Girina i Marka Mihovilovega, Šorčeva kola sa Šorčevim kućama te ulazima u Ercegov i Tripetov dvor, Šundetova /Stipišić/, Piština, Ercega, Tripetova, Mihovilova, Dujetova i Čubretović Pavota kuća. Velon bondi pripada i kuća sa gornje strane ceste uz Markovu kuću u kojoj je živila Frankica Markova udana Vranjican a koja je preko puta Žigine kuće. Na putu od Pjace prema Ceretoriju zapadno je Meštrejurjeva kola(Stipišići) kroz koju se ulazi u Govčev (Albertinov) dvor a istočno su niz Pločine sa lijeve strane puta Batetova, te Markove kuće (molega Jureta i Naneta). Sa desne, južne, strane puta niz Pločine su kuće koje pripadaju Ceretoriju.

Do nedavna Varbonj je bio teritorijalno neslužbeno podijeljen i na Parvu, Sridnju i Zodnju. Parva je obuhvaćala Goricu,Stranicu, Bondu i u Ceretoriju kuće južno od Pločinih te istočno od puta koji kroz Ceretorij izlazi u Lojca. Sridnja je na istoku obuhvaćala Velu bondu sjeverno od Pločinih, kuće zapadno od puta kroz Ceretorij do Lojcih a na zapadu je granica bio put koji iz Vira vodi uz crkvu srca Isusova i zapadno od Ivejinih do Lojcih. Ostatak Vele bonde i Glavica sačinjavali su Zodnju. Ta podjela bila je bitna jer su se komunalne i crkvene obveze obavljale po redosljedu. Ta obveza se je zvala “ pena”. Važnija pena bila je obveza prisustvovanja pogrebu župljana a sadržavala je i obvezu davanja priloga crkvi za pokriće troškova pogreba. Prilog se je morao dostaviti crkvi čak i ako se je opravdano bilo spriječeno u izvršavanju pene. Do nedavno se je ta podjela koristila u obvezi gašenja požara a i danas se u govoru često koriste termini Parva, Sridnja i Zodnja.

Siječanj 2006g.

Puti kroz Varbonj i oko Varbanja pri 1934 g.

     Od Pajiza do Jese je još od rimskega doba bi inkunjon put. Od njega se je put odvojo za Varbonj. Put je u Pajizu počinja kod sv. Petra, pasovo kroz Dubce i ispod sv. Jeline pud Varbanja. Na zapadu put iz Pajiza je hodi uz sv. Mihovil, nimo Lučetove, priko Vira pok uz Bigvira do na Pjacu. Ispod sv. Mihovila put je nastavija pud Jese. Pasovo je povar crikve sv.Kuzme, ispod Orihovišća, kroz Frekovice, Dolce i onda kroz Žminj dolac Sviraški i Vrisniški i izahodi u Pelinje iznad igrališta. Na ti put Vrisničani su izahodili od svoje crikve nistarmo pok priko potoka a kad ni bilo vode u potoku i Varbanjani i Svirčani i Vrisničani su u Jesu hodili kraćin puten do u Polonde kroz potok. Iz Vrisnika je bi i put za Svirče koji je izahodi ispod Sviraških grebih i oza grebe se spojo na put iz Svirač za Varbonj. Ti put danas izahodi na cestu pri proširenja Za Gorice. Na pol puta se je odvojo do današnjeg zavoja navar mosta i daje se spojo skupa sa Vrisniškin puten na put za Jesu. Most je skupa sa današnjon ceston sagrodjen oko 1934 g. Glovni put iz Svirač do Varbanja bi je priko barda nimo sv.Liberot i on je bi širok i inkunjon. Nojkraći put za u Svirče bi je priko Gračišća. Počinja je kod Morkota Kotinega a izahodi u Svirče kod Žigerinovih (malo povar crikve). Za u Dol se je iz Varbanja hodilo kroz Stronu priko Prismena a na ti put se je spojo i put iz Svirač za Dol koji je hodi od sv. Liberota povar Lojcih i Ravoncih. Glovni put iz Varboske hodi je od varbovačkih grebih priko ceste na zopod, spojo se na današnju storu cestu i na Križicima se je odvojo za Varbonj. Dil tega puta je proširen u cestu tridesetih pasonega vika. Drugi put za Varbosku hodi je kroz potok a na njega se je izahodilo iz Gorice kroz Dolajca. Ti potok je kupi vode iz Dolcih, Dolajcih i današnjih Donjih borih. Put za Varbosku koji su duperali Svirčani i Vrisničani odvojo se je od glovnega puta za Jesu iza Varbanja, pasovo priko današnjega raskršća iznad Varboske na novon cesti te se kod grebih spojo sa glovnin puten iz Varbanja. U Varbosku se je dohodilo puten povar grebih i onda do fortice a postoja je i uski putić uz konol na početku vale di je dohodi potok koji je teka iz Vira i u Blatima se, pasovajuć od Češminicih ispod zemje, ulivo u veći potok koji je kupi vode iz Blatih.

     Od Pjace glovni put je hodi nimo crikvu Sv.Duha, današnjin puten za nove grebe i nedohodeć do grebih skrećo je desno i spojo se sa puten koji je hodi iz Gorice kroz Stranicu i kroz Korica.

     Ceste ispod storih grebih ni bilo a Straničani su do na Pjacu hodili kroz Mola vrota od Šimatorija pok priko Šimatorija kroz Vela vrota ili priko Pod Dolca uz Pločine. Mola vrota su bila i vrota za Goričane. Na put iz Pajiza za Jesu iz Gorice se je izahodilo kroz Dolajca, Dolce i Orihovišća. Moglo se je poć u Jesu i kroz Sviraški potok. Od puta za Stranicu nimo našu i Šćepotovu kuću, put za Svirče i Jesu je hodi priko današnjih tribinih na igralištu i spojo se kod proširenja na uski putić trason današnje ceste do navar mosta i daje kroz potok ili na glovni put. Put priko “tribinih” je inače služi za poć u Kruševja.

     Od naše kuće u Gorici put za Pjacu je hodi ispod zoga od balotih (koji je napravjen 1972 a do tad se je na balote igralo nojveće na Ravnici), nimo sv.Roka pok priko Klepala, Podmurvice, uz Pločine ( a put uz Pločine bi je inkunjon). Di je današnja cesta ispod Klepala bili su vartli. Na pod Dolac put se je odvojo za pud crikve. Pasovo je između meštre Marije kuće i vartla i izahodi na Mola vrota od Šimatorija. Od Tripetovih pok do crikve bili su vartli a ne put. Ni bilo ni puta od crikve do Glavice nego su Glavičani hodili u crikvu priko Pjace.

     Iz Vele Bonde, Ceretorija, u poje pod sv.Kuzmu, Povatovo, Češminice i daje se je moglo poć osim nimo crikvu i kroz Kotinu kolu, kroz Sela, puten na zopod od novih grebih i oza Rake doć na put iz Stranice. Kod sv. Osiba počinja je put niz Karnjenu gomilu za do na Libojevice, Carevce a daje se je produživa sve do mora. Ispod sv. Mihovila se je, pasovajuć stori put za Pajiz, kroz Podhume, Igrališća, Ivončeve njive, Rašnike isto dohodilo do mora.

     Polovicon tridesetih pasonog vika probijena je Nova cesta od Pajiza do Jese (to je današnja Stora cesta, jer je današnja Nova cesta probijena polovicon 80-ih). Ta cesta je pasala kroz Varbonj otvorajuć nove pute kroz misto. Spojila je Vir sa crikvon a Gorici otvorila put za u crikvu na Vela vrota. No dosta posli rata, još i u moje ditinjstvo, Glavičani i većina koji su stoli oko Vira i na Stagni su iz navike hodili u crikvu priko Pjace. I puno sprovodih je išlo ne ceston nego priko Pjace radi običaja da se čovika sprovede onin puten kojin je, dokli je bi živ, hodi u crikvu. No ti običaj se je pomalo povarga jer su mlaji u crikvu počeli hodit ceston kako lišjin puten, ali su se znali radi kumpanjije vroćat iz Crikve priko Pjace, fremat na Pjaci malo porazgovorit i onda poć na obid. Put od pjace pok niz Bigvira bi je inkunjon a na kantunu uz Zamotela kuću i uz Ivejinu bile su skalinice za sest i za uzjahat. Goričani nisu imali ti običaj nego bi iz crikve išli dreto u Goricu i pri obida malo proćakulali na Podmurvici ili na Klepalu koje je i do dona današnjega ostalo glovno misto di se Goričani skupjadu, za rozliku od drugih dilih Varbanja iz kojih se judi pridvečer ili u drugo doba skupjadu na Pjaci.

     Kad već spominjen pute za Pajiz i Jesu red je spomenut da se je hodilo u ta mista nanoge ili na živemu. U Pajizu se je živo vezivalo isprid svete Lucije a pojilo na gustirni kod Vinarije. U Jesi se je živo vezivalo na mistu di je danas benzinska pumpa. Kad se je probila „stora“ cesta iz navik se je još i u moje ditinjstvo hodilo u Jesu nanoge kroz Sviraški potok a uspinjalo se je na cestu kod Velega vajala ili na Molo vajalo. Bilo bi se vazelo store postole za hodit puten a prid Jesu bi se bilo probuklo novije postole. Za u Pajiz bi se isto dosta hodilo storin puten ispod svetega Mihovila, kroz Za Hum, Parhnišća i izahodilo na cestu kod svete Jeline. Za poć ujutro na vapor bilo bi se pasovalo nimo svetega Petra i onda priko Tvardoja ili kroz Jurjevac do na rivu. Kad je poče vozit autobus on je pasovo priko rive do vapora koji je kuštovo na Novoj rivi ispod općine. Imali smo sva čuda od autobusih. Molih kojima su se bagaji stavijali na krov penjuć se po skalicima a pačenko je niko vrime vozi i Londonac na dvo poda. Ali ako je vajalo nosit na vapor veće bagajih hodilo se je u bližju Varbosku di je Ješonski vapor noći jer u Jesi ni bi sigur porat. Kako je ti vapor partivo uru pri Pajzonskega to se je sa njin hodilo somo iz veće potribe. U moje ditinjstvo Pajzonski vapor je do Splita takovo Stomorsku, Nečujam i Rogoč na Šolti a Ješonski Bol i Milnu na Broču.

Napisano 06. Siječnja 2002 g.

Mapa Varbanja iz 1834 na kojoj se pripoznaju stori puti

Satelitski snimak današnjega Varbanja

Razvojne faze jelšanske luke. U moje djetinjstvo dolazilo se je na živini u Jelsu a konje, magarce i ostalu živinu vezivalo se je na mjestu nekadašnje pumpne stanice, na donjoj karti na početku štraduna sa desne (južne) strane gdje je bilo i pojilo.

VARBONj MOJEGA DITINjSTVA

( Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!-Branko Radičević )

Krajem 60-ih i početkom 70-ih život u selima hvarske ravnice počinje se mjenjati da bi do 80-ih dobio značajke koje ima i danas. Uzroci za to su višestruki. Patvorenje vina krajem 60-ih donijelo je naglo veću količinu novca što je omogućilo preuređenje kuća u današnji oblik i to dogradnjom modernih WC-a, kupatila te smještanjem kuhinja u kuću. Počelo je ubrzano kupovanje automobila i teretnih traktora što je smanjivalo potrebu za živinom. Razvojem turizma počinje naglo zapošljavanje što žene odvodi od klasičnih kućnih poslova a radeći u hotelima mladosti se otvaraju novi načini ljetne zabave. Otvaranjem srednje škole u Jelsi školska populacija /naročito ženska/ napušta ustaljeni način života, odlazi svakodnevno iz mjesta u školu dobijajući nove prilike za druženje i upoznavanje. Sve to utječe da stari životni običaji te načini zabave polako odlaze a zamjenjuje ih i do polovine 80-ih sasvim će ih zamjeniti današnji način života. Namjera mi je da za mlađa pokoljenja ukratko opišem način života, zabave svih generacija u moje đačko doba. Da bi bio bliži izvornom životu pisati ću Varbonskin nariječjem.

Počet ću od PRIMALIĆA kako početka života u svakemu godišću. I u primaliću je još znalo bit zime jer su u storo doba obično u morču puhale tri morčanske bure, po virovanju na 7, 17, i 27 morča, a stori judi su znali govorit da i u mažu smarče zebu.19.03. je sv. Osib. Počinju pojski posli; koponje, raskopovonje. Za dikmančiće je nojlišje bilo zagnjojonje. Još su bili moli da bi nosili teške vriće gnjoja i partili jih ali su već mogli gonit ča bi stariji napartili. Svaka fameja je imala baren dvoje živega, jedno veće i jedno tovorsko. Ali isto je jedna fameja pomogala drugon gonit da bi se sa veće živega pri sagnalo. Pud doma bi se guštalo paletat na živemu kako i kauboji ili indijanci ča ih se je gledalo u pasonemu filmu. Stori su beštimali da se tako lomi živo ali ni bilo koristi. A na živo se je u kući gledalo veće nego na čovika, tarlo ga se kad se spoti da se ne razboli, dovalo mekine, somo da lašnje izduro gonjenje gnjoja ili jematvu. Žene ili none bi skuhale obid za jude u poju a dica bi od gušta pitali u skuli da ih pustidu kako bi odnili u bronziniću obid upoje. U poje se je ritko kad hodilo somo. Uvik bi se nošlo uz put kumpanjije. Pozdravijalo se je uz put jude u poju sa "evala, pomalo ili zdravi bili". A za obid bi se skupili susidi u poju i skupa izili, zahumali, pok motiku u ruke i tako do u som sut. Mi dica bi išli doma učit ili u Lojca, u Hum ili Donje bore igrat se na kauboje i indijance, činit luke, strile, kopja, mačeve, grodit kućice, tvrđave, do u somu noć. Ako se ni uspilo napisat domaći ujutro bi se uranilo i pripisalo.

Ženskice bi popodne hodile sa beštijima u pašu, manje radi beštijih a veće radi kortejonja pok bi se i koze znale izgubit. U primaliće su veliki doni, judi bi se nalavurali, umorili i rano išli leć a sutra u osvit dona nanoge, uzjahat i pud poja, motiku u ruke i do noći udri po zemji. Osim za obidvat fremovalo se je somo za ogribon očistit motiku, za se napit i za zavit španjulet. Didi su prećali motičicon po krajima koliko su mogli a none su doma čuvale dicu, ašeštile beštijima i pekle kruh. Kroz primaliće bi cila fameja skupa sa dicon pomogala trunit, podvezivat, nosit vodu za polivonje i čekala sv. Ivana litnjega jer se posli njega ni hodilo u lozje. Pri tega bi je parvi Maja. Večer pri bi se pucale rakete iz tarace od skule, polili kaštilci na Bardu i na Humu a Parvega ujutro bi varbonjska mužika obošla misto i zasvirila na Pjaci, na Viru, kod crikve i na Poddocu. Navečer bi mi dica odigrali predstavu u domu (prestave smo dovali i za 29.XI-dan Republike i za Novu godinu). Kaštilci su se takovali i na Morkovu /25. travnja/ za blagoslov poja i to po mistu i po bardima. Dvo dona pri (23.04) je Jurkova i fešta u Brusju. Zimi se je alavija umivalo somo kad je vajalo poć u likora i to bi se bilo steplilo u pot vode i opralo u kajinu ali za Morkovu bi se dobro opralo noge, ubuklo krotke gaće, svuklo postole i već ih se ni ni ubukovalo nego za u skulu ili za se probuć od nedije ili od sveca i tako bi bosi hodili sve do jematve. Kroz peti misec još bi vajalo odtorkat štafetu a zodnje nedije okitit misto sa slavolucima spletenim od gron martine, a njih se je obično obisivalo po Domu i priko puta od crikve do Doma, te napravit proslavu Matije Ivanića. Nikako u to doba su i Duhovi i u parvidon na žežin Duhovih bi se kralo cviće u famejih koje su imale divnjice i sa tin cvićen okitilo šimatorij i zide oko njega a digod se je kojigod piter zno stavit i na nojgornji ordin od kampanela. Za Duhove dohodi je barba Duje sa feron pok bi se u njega na bonku nošla i koja igračkica za nos dicu /svirak, balunčić na laštiki, zarcaliće …/ a iz Jese bi sa koliciman bi doša i pašticer prodovat sladoled i šćapice od cukra. Kad bi zateplilo u poje se je hodilo ranije i već oko desete stariji bi sidili na Pjaci, u hlodu ispod Jurondetove kuće. Poza obida malo prileć, do pridnoć opet u poje i posli poja opet na pjacu do večere ali sad uz Stipećov vartal. Stariji, motiku na rame i pomalo bi doklencali do Varbanja ali mlaji su torkali pud doma jer ako bi zakasnili nebi ćapali misto za zaigrat na balun priko pjace ili prid Domon. Stariji su vikali i pritili da će britvicima iskidat balun a to bi bila velika šćeta jer provih fuzbanih ni bilo za kupit nego se je bilo zadovojno i sa plastičnin balunon kojega je vajalo malo ispuhat da ne prašći i da manje odžbancoje. Svaku malo je, uz uzvik "živooo", vajalo fermat kad bi ko sa živin pasovo priko pjace iz poja pud doma. Nakon ča bi pasali barba Jure Govčev i barba Kruno Meštrejurjev moglo se je igrat bez fermovonja jer su oni zodnji dohodili iz poja. Na balun se je igralo i u donje bore, na Kruševju, a igralo se je i na betuniću isprid crikve di su branke bile mola vrota za u crikvu pok se iz jedne branke ni moglo drugu ni vidit. Uz grebe se je igralo na "Vitoriju" ili pucalo penale a branka je bila izmeju dvo čempriša uz zid od grebih. Velika starina u Ivejinin Selima je služila kako igrališće di se je čini i tjelesni sa skulon a i slet za Dan mladosti. Na svetega Antonija(13. lipnja) ženskice bi nosile polme za suside i svojtu ča bi bili napravili polmu i doli njin da nosidu za njih. U polmi je vajalo bit trinaste vorstih cvića i to uglavnom pojskega ali se je stavijalo i domoće za popunit broj. 15. lipnja. skula je fermovala. Još deset don produžnih i ko paso paso, ko ne dolita ponovo i tako bi došlo LITO.

Običaj je bi da se na žežin od svetega Ivana litnjega (25. lipnja kad je fešta u Pojica) goridu ognji po selu a mlađarija bi priskokala priko ognja. Počinja je kris i već se u lozje ni hodilo. 29. lipnja je sv.Petar i Paval kad je did Perko slavi imendan i rođendan (ali bi je rojen na Gospu od dva Luja). Levonde u moje ditinjstvo ni bilo puno i učas bi se požanjala (ali bi isto niko vrime početkon luja miseca cilo misto vonjalo po levondi). Osim levonde bilo je dosta višnjih koje se je brolo i dovalo na otkup u Zadrugu. Višnje su se primale u molen podrumu ispod pozornice Doma. Kako su u ti štajun veliki doni ni se brolo višnje ni žanjalo levondu po cili don nego bi se usrid dneva odmoralo. U mistu bi poza obida stariji išli pospat a mi dica je vajalo da se igramo daje od kuće da jih ne budimo. Mi koji smo stoli oko Pjace bi u hlodu ispod Jurondetove kuće na skalini za sidit komadon kupe nacrtali poje za igrat na triliju ili na vuke i ovce i umučeć igrali a popodne digod išli i u poje pomoć. Ako je poje bilo daje od mista ni se ni hodilo doma nego bi se usrida dneva pospalo u hlodu ispod koje smokve, višnje ili umendula. Nakon tih poslih Varbonj bi opusti. Ko je imo bilo kakovu kućicu po valima, ili po Rudinami daje od mora, seli je tamo sve do Vele Gospe. I beštije se je vodilo sa sobon. Jedino se je hodilo u selo radi kokoš i za umisit i ispeć kruh. Iz Rudin stariji bi išli do poja ubrat čogod verdure, kojugod dinjicu, milunić, pomidoru. Išli bi i maškinat ili gorit japjenice. Mi dica bi se kupali po vas don. Kad smo već bili dikmančići pridvečer bi išli noć živo i odvest ga napojit. Ča je i normalno, sramota je tad bilo jahat na sedlu kad su i Indijanci u nediju u kinu jahali na golemu živemu. Vazelo bi se oglav, po zvuku zvončića nošlo živo, uzjahalo i kroz Puntu onako bez sedla paletalo do na Lokvicu napojit ga. Kako i stariji zvižjali bi živemu da slaje loče. Večer bi se takalo citalene, slušalo muziku priko konola iz Bola, slušalo radijo i čekalo splitski festival ili Sanremo. Osim mužike iz tih festivolih u Varbanju su puno popularne bile meksikonske pisme. Kad bi se prispalo išlo bi se leć ma ritko kad u posteju. Obično bi se pod koji bor ili gluhoč okrenulo sedlo tako da se glova more stavit na blazinjicu, podkladu pod sebe, sukonce na sebe i uz mužiku zvončićih od živega slotko zaspalo dok nas ujutro parvo sunce ne bi probudilo. Ustali bi se, pomogli dignut mriže, vorše, marendali i pud mora. I tako cilu šetemonu sve do nedije. U nediju ujutro hodilo se je u Varbonj za na misu. Dikmančići bi već vazimali somi živo a kako su inače jahali iza starijih, iza sedla na guzici, ovo je bila prilika za se malo činjat. Uzjahalo bi se sa nogon priko luka od sedla i izošlo na put di se je znalo da bi kojagod divnjica mogla izoć za pud Varbanja. Ponudilo bi joj se da uzjaše na guzicu iza tebe. Kad bi koja radi priše i uzjahala - ko veći, ko stariji od tebe? Nikakav motor ili auto danas ne moredu to zaminit ; noga priko luka a divnjica iza tebe do pod Varbonj. Onda bi se skalala i nanoge doma. Posli obida sva Varbonska mladost na autobus ili /ako je ko imo/ bicikle i u Jesu ispod"Genexa"(danas"Fontana") na kuponje. Tamo bi činili žmorfije, skokali, polivali sebe i svit okolo, ludirali se dokli ne bi počela koja utakmica na Soline ili dok nebi bilo vrime za poć u Varbonj za Gorice na šetnju. Tamo bi šetali u početku do Proširenja a kasnije do Mosta i Velega vojala. Muški skupa a ženske skupa. Ako je ko imo tranzistor slušalo se je utakmicu, išlo večerat i navečer u kino. Ujutro na živo i pud Rudine. Na 02.07. hodilo se je na Gospu u Dol sv. Marije, na svetu Mandalinu (22.07.) hodilo se je na feštu u Svirče, na svetega Jakova ( 25.07 ). u Pitve a na sv.Onu ( 26.07.) u Dol sv.One. Za Gospu od sniga( 05.08 ) svakako je vajalo poć na feru u Bol, stariji na pazor od živega a mi mlaji okupat se na Zlotni rot. Pri nego bi hiti meštrol vajalo se je vrotit u vale a mužiku iz Borika naveče bi doni burinac. Na 10. 08. hodilo se je na feštu svetega Lovrinca u Varbosku, na 16.08. na svetega Roka u Pajiz Ako se radi štajuna od poslih ni moglo veće boravit po Rudinami išlo bi se od subote zovnoć i to obično u kumpanjiji. Puno putih, kad je vajalo pud doma, ni se moglo noć živo pok bi ga vajalo iskat. Popelo bi se na koju gomilu i oslišalo hoćel se di čut zvonac. Koliko god je bilo živega svaki zvonac je na niki nočin drugačije zvoni pok se je po zvoncu moglo iz daleka poznat svoje živo. A znalo je živo i pri gospodora somo doć doma. O Veloj Gospi (15.08 kad je fešta u Jesi počinjalo je vroćonje u selo. Stariji su zamokali sude i parićovali se za jematvu. Ko je imo popravni vajalo mu je malo ponovit a mi druzi smo kupovali, zamotovali libre i parićovali se za skulu koja je onda počinjala na parvi devetega. Borzo je počinjala jematva a sa njon bi došla i JESEN.

Život u jesen i zimu more se opisat skupa jer čini jednu cilinu. Jesen je počinjala sa fešton sv. Kuzme i Damjana (26.09) u Velemu Grobju a nikako u to doba je počinjala i jematva. Od ranega jutra čuli su se zvonci po mistu. Svak ko je moga hodi je u poje pomoć da se ča pri otarga i svak je imo svoj posol. Ženske su natargivale, stariji mečili meškon u koci, ispuvali šešulon mast u mihe, namotovali tartajune, veživali mihe, beštimali ako je tartajun bi ukrivo namoton ili ako se je zalilo niz mih i sa tako parićonin mihima čekali gonjoča. Gonjoč ni moga bit svak. Vajalo je bit velik i jok da se teške mihe more doma som raspartit i uznit ih uza skale do navar baje ili depozita. A vajalo je i moć na putu raspartit i opet zapartit ako se živo koje je bilo slabo zaparćeno iskrene. Ali na putu je uvik bilo svita koji bi ti skoči pomoć. Nojteže je bilo gonit na tovorskemu živemu, jer ako je tovor zakapi da neće daje moga si ga ubit ali on bi se ukopo na mistu a puno putih i hoteć bi se izvornu sa pizon. Živo je somo znalo put do u poje a nojžešće je hodilo pud doma prid večer kad je ćutilo da će ga se rasedlat, napojit i pustit da se odmori. Posli skule i dica su hodili u poje i za pomoć ali i za to da ne budedu somi doma. Ako bi poče dorž išlo bi se u koju kućicu ili trim dok ne pristrihne ali se doma ni hodilo do noći. A navečer po konobima bi se turnalo, privarguvalo drof, pritokalo vino u bačve a krajen 60-ih na veliko nosilo cukar, vodu i "mutilo". Po veće od misec don cili Varbonj je vonjo po mastu. U "Tutejinemu dvoru" je zadružna presa klapatala do kasno u noć a ujutro rano opet bi se poli dizeloš, pozojmjen u maranguna meštre Tihota, koji je okrića presu. Sa krajen jematve počinjalo je vrime od drugih poslih. Ženske, i starije i mlaje, bi hodile u pašu, muški bi po bušku broli takje, usput bi nabrali i donili doma brime kića za beštije a i kojugod manjigu za dicu. Na Mortvi don ujutro bi se išlo posli mise Zornice obavit blagoslov grebih, posli doma prigledalo vino i ako je fremalo vrit , a obično je, zabulalo bačve a onda vazelo skale na rame i odnilo u poje sve orte za počet brat masline ali se ne bi na Mortvi don brolo nego bi se vrotili doma za na Večernju misu za mortve. Znalo jih se je brat i do pol Jenora. Jesen je i doba od svakih bolećicih. Od četvortka dohodi je u Varbonj likor i onda bi se išlo vizitat se ili po koju recetu za dicu ili starije. Ambulanta je usparvu bila u većoj kamari od Zamotela kuće (onon od Gutine bonde) a posli u sobici u dnu čitovnice. U druge done hodilo se je u likora pri misto i to Straničari i Goričani većinon u Jesu a drugi u Pajiz. A dica ko dica, nisu mogli stot doma ni po darževemu, vajalo je obahodit sakriveno oružje i bit parićon za ratove između Glavičanih, Velebanjanih, Goričanih ili drugih zavisno ko je s kin bi na ratnoj nozi. Svaki novi film donosi je i nove izazove. Vajalo je naučit hodit na visokin štakama, pravit praćke i hitalice/ča ni isto/, činit nove mačeve, pištole, naučit tirat kolo od barilca i okrićat botun na debjen koncu. Pištole bi se pilicon ispilalo od komada šperploče ča bi se izmotalo u meštre Tihota a nojboje nacrte za pištol čini je Antun Ercegov pok bi se njegovu sliku pištola priko kojega storega komada indiga prikopiralo na šperploču. Isprid doma se je igralo na venje, ispod lože na trule kobile ili sa balunon na penale, po pjaci na "maška izila", na "kaču", na "morske pase", na " bare", na "sakrivonice", po lokvima i po potoku (ča je teka od Vira nimo svetega Kuzmu pok kroz Česminice sve do u Blata) se je pušćalo brode izdubjene u komadu korke a po bušku se je igralo na njemce i partizane ili kauboje i indijance zavisno koji se je film zodnje gledalo. Puno putih bi se smočilo i nastinulo. To ni bila šćeta jer se je doma ležalo u teplu i čitalo crtane ili čogod drugo jer osim čitanja druge zabave ni bilo. U jesen se je i lambikalo drof i po cile done bi stariji, ako je bilo darževo, sidili u teplu uz lambik, provjali, igrali na korte, ispekli kad kad malo prajčevine i zakantali. Kad su bila lipa vrimena išlo se je rizat. Jesen je bila i vrime kad bi u Varbonj ispod skule u "Ogradicu" di je sad Markova kuća arivali Cigani. Digli bi šatore i popravijali lumbrele ili stanjovali rapave pote i teće. To su bili miroljubivi judi koji se u nikoga nisu dirali ali se je isto dicu, ako su bila tavna, znalo strašit da ćedu ih Cigani odnit. Tako je jesen pomalo pasovala a mlaji dikmani i divnje a i dica čekali su nojlišje doba a to je ZIMA

Zimskega ugođaja nan ni falilo jer su snigi, velike bure i ledi sa velikin mosurima bili redoviti a potok je teka sve do kasnega primalića. U kasnu jesen i početkon zime počinjali su kolendanja. Sv.Kota (25.11), Sv.Andrija (30.11), sv.Mikula(06.12), sv. Lucija(13.12.) a nojvažniji sv. Stipan(26. 12.) i sv. Ivon (27.12) i to zato ča je tad počinjalo doba karnovala a sa njin i tonci. Tonci su bili nojveći društveni događaj u selu, jedina prilika da se u javno muški i ženske viditu i upoznodu. Za u sakreto su služile paše i škuribonde. Pri rata, a i posli rata sve dok se ni izgrodi Dom, toncalo se je u novogrodjenin i još ne prišićenin privatnim kućima. Komunisti su dugo godišć činili tonce u gornjih Klapotovih. Nakon rata već se ni toncalo podiljeno po politici nego cila mladost skupa u Ivejinih, Blaćetovih, Donkićevih u selima a nojveće u Briškulinon kući. Inače važna prostorija u kući je bila predsoblje iliti sola. Kuhinje su bile odvojene od kućih i u kamare se je hodilo somo za spat ili ako si bi bolestan. Uz kuhinju bi je obavezan i tinel u kojen se je služilo jiće kad se je imalo veće gostih/za fešte/. A zahodi u našin kućima su bili većinon u kućican od beštij. Za to bi služila jedna bija u kantunu ili kako ništo finije daska sa rapon stavjena na iskopanu jamu i malo odignuta od kleha sa zidićen od betuna. Dvori su bili puni gnjoja od beštij, vode je bilo malo i čuvala se je za važnije stvori od umijonja pok su i zaraze bile česte. No da se vrotin na tonce. Nakon grojbe Doma kulture"Matij Ivanić" tonci su se prihitili u solu od Doma. Priko šetemone nojveći događaj bi je poć prid noć "na autobus" vidit ko je doša iz Splita. Nakon tega bi se intralo u poštu i čekalo da teta Ljepa Mihovilova otvori vriću sa pošton, pročita ko je dobi koju poštu i odma je razdili. Posli večere muški su išli u buffet prorazgovorit se ili zaigrat na korte. Išlo se je i u čitovnicu gledat televiziju a tamo je znalo bit i po sto svita. Kino je bilo tri puta na šetemonu i to sridon jedon film a suboton i nedijoj drugi. Dvorana je mogla primit oko 250 svita za sest ma bila je uvik karcata i mi dica smo sidili po klehu isprid ekrana. U zodnje rede su sidili oni ča su se ludili, svak sa svojon divnjon. A i na balkonu je bilo oko 40 mist za sest. Na ulazu su lavurali judi ča su bili zaposleni u zadrugi pok su nas dokle smo bili dica posli žurnola pušćali bez korte. Mlaje ženske su stole doma i čekale tonce da mogu izoć vonka. 

Tonci su od sv.Stipana bili svake subote i nedije, svaki svetac (a pogotovo na svetega Jeneroža na 4.Vejače kad bi pri večere bili i dičji tonci) a i Novu godinu se je čekalo skupa u soli od Doma. Za svaki karnovol se je birala uprava tanoc koja je organizirala tonce i o svemu se pensala. Dvo, tri dona pri subote na vrota od podruma ispod skule i na caklo od butige stavijali su se rukon napravjeni plakati sa kojima se je pozivalo na Svečani ples. A tonce je činila mužika, klub “Partizon”, lovci, omladina….. I uvik je pisalo bogati bufet ,“Svira dobar jazz”(.a nojveće su svirili Miketina Ivejin na bubnju, Vlade Bulićev sa armonigon i Dinko Briškulin sa trubon i oni su bili ti “dobar jazz”. Ako je na toncima bila lutrija darovi su se obično dovali u butigu mješovite robe i stavijali se u izlog. U subotu popodne se je redilo, probukovalo i u osan urih sola je već bila puna. Svak bi vaze svoje misto, šinjaduri na pozornici ili na stolima, mame sa ćerinin kapotima na bonkima uz mola vrota, divnje na bonkima ispod ponistrih, dica ispod pozornice, dikmani usrid sole nanoge, stariji muški koji nisu volili toncat u bufetu a oni ča su volili tonce na bonkima ispod balkona. Još somo da šinjaduri zašuškadu i nojveći događaj šetemone će počet. Kortu su ploćali somo furešti a domoći muški su ploćali "kumpanjiju" tj. paušalno za cili karnovol. Oni su i onako hodili u Varbonj na tonce jer osim ako se je ko ludi u drugo misto bila je sramota poć indi na tonce. Jedina već zimska fešta kad se je hodili na tonce vonka mista je sv.Antonij u Vrisniku (17.01.) Judi iz uprave tanoc, radi truda koji su ulogali oko tanoc, nisu ploćali kumpanjiju. Ženske nisu ništa ploćale ali su bile obavezne doć na tonce da bi privukovale mladiće iz drugih mist. Nisu smile nikoga odbit ako ih zamoli za tanac a ako bi to učinile muški koji je dobi "korpu" po nepisanemu zokonu moga joj je dat pjusku. Ako su divnje bile zaručene nisu bile obavezne toncat sa svakin. Da bi na vrime došli do ženske za tanac, jer je sa parvin taktovima nastajala tarka prima ženskima, muški su znali na mote ugovorit idući tanac. Ali svejedno, ako je drugi pri zamoli žensku za tanac ona je vajalo da ide toncat sa onin koji je pri doša do nje jer bi mogla dobit pjusku i onda eto ti barufe. Skočili bi prijateji, zamela bi se gužva ali sve je pasovalo somo sa modricima. A take barufe su bile česte ali u Varbanju su furešti uvik izvukovali debji kroj jer je tad bilo puno mlodih i jokih Varbanjanih a i stariji bi se znali uplest u barufu. Radi čestih tučih na toncima Varbonj su zvoli Texas. Ali i divnjice su imale priliku pokozat ko jin je drog jer bi se svaku večer oko pol toncih udrilo u bubanj i najovilo “a sada Dame biraju”. Oko jednaste urih bi se udrilo “stori tanac” da stariji zatoncadu rašpu, šaltin, ingliš valcer i kad se malo izvojidu idedu leć. Dičji tanac bi se odsviri odma na početku večeri. Tonci su trajali obično do ure posli pol noći a "svečani ples" do dvi, tri ure. Na jednemu od svečanih birala se je i "Krajica" za to godišće. U stvori nju niko ni biro već bi se organizatoru toncih ploćalo zato da određena divnja bude proglošena krajicon. Šolde bi skupila kojagod kumpanjija ako je znala da se ko iz te kupanjije ludi za ton ženskon. Organizator je unaprid obavjestiva buduću krajicu ko je ploti za nju i koga ona vajo da izabere za" kroja". I tako bi ona na početku" tonca za krajicu" izvela dogovorenog kroja, odtoncala sa njin pol pisme i onda su oni daje izvodili njegove prijateje i njejine prijatejice. Posli tonca išlo bi se u Bufet počastit. Tad se je u bufetu moglo pit somo likere (arkonjak, mentol, ružulin, pelinkovac..). Bit krajica je bila velika čost pok su sutradon, a to je bila nedija, njejini doma činili trajtamenat za počastit čestitare. Druga važna stvor na toncima su bile "dražbe". Na dražbu se je obično dovalo slatka turta i boca prošeka. Bila je bravura dignut dražbu iako se je za nju tad znalo dignut cinu i do današnjih 15-ak žurnotih. Dražba je obično počinjala povikom"dražba traje tri minuta a ples pet minuta" ali je trajala i veće sve dok se ni izošla dobra cina a nojboji izvikivoči dražbe su bili Miko Picolin a posli od (tad) mlajih Antun Škandejin. Kumpanjija koja je digla dražbu ti je tanac imala pravo izvest divnje koje god hoće i soma toncat cili tanac. Mame su dobro gledale ko jin je ćeri izve za tanac od dražbe jer se je izvodilo somo simpatije. Posli tonca bi se išlo u bufet izist turtu ali bi divnje svoj komad obično zamotale u facolet i nosile doma za se sutra pofolit. Često se je zno u salu odnit i "trajtamenat". To bi bila dvo bićerina likera i ćikolotica za žensku i bilo bi se priko tonca na gvanćeri odnilo u solu i počastilo prijateja koji je tonca i njegovu balarinu. Posli toncih, kad bi ženske koje su mame već otpratile doma išle leć znalo se je poć i u serenadu. Kako se je bliži kroj karnovala sve češće se je dohodilo na tonce ubučeno u maškare. Na zodnji četvortak karnovala ( tusti četvortak) čini se je veliki maskenbal i birale nojboje maske. Kad bi nestalo struje (a to je bilo svaki put kad malo zagarmi) takalo bi se aide ili petromase i udri daje. Armonigi, trubi i bubnju struja ni ni tribovala. I tako bi se pomalo dovuka i kroj karnovala. U zodnji torij karnovala (a 1913 g. se je potrefilo da je karnovol bi na sv. Jenerož pok je kurot reka da se do podne slavi sv. Jenerož a popodne neka bude karnovol) skupile bi se sve kumpanjije da uz jiće i veće putih neprilično pića učinidu fraju. Posli obida hodilo se je u povorkama po mistu omaškarono kako je ko zno a znali se je na živemu poć do Varboske ili Svirač. Svaka kumpanjija je činila i nosila svojega Jureta Karnovala. Pri večere svi su dohodili u solu, pokazali svak svojega Karnovala i nakon čitanja "tastamenta" isprid doma ih izgorili. Pri večere na tonce se je dovodilo i dicu obučenu u maškare. Na tonce posli večere obično se na karnovol ni vodilo molu dicu jer bi bilo dosta pjanih. Na karnovol tonci su finivali u pol noći jer sutradon je Čista srida i počinje Korizma kad se po običaju ne veseli niti ženi i čini pire ili tonce. Na ti don se je postilo a spizu ča je ostala od torija izilo bi se u četvortak. Ako se je ko imo voju počet ženit zaruke su već obavjene u karnovalu. Sad se je vajalo odmorit, čekat četvortak na pol Korizme za, iz običaja, kogagod na ti don čogod za tarok privarit a onda se vroćamo na početak ove gončice jer dohodi PRIMALIĆE.

     I tako sve iznova dok promjene u 70-ima nisu ove običaje pomalo počele bacati u zaborav. Svakodnevni susreti mladosti pred školom u Jelsi, kafići Gringo i Neptun, Bobis, ljetni plesovi u Parku u Jelsi, na Heliosu i na Gradskom u Starom Gradu, kupnja auta, učinili su svoje. Plesovi kao mjesto druženja u zatvorenoj seoskoj sredini postali su suvišni a običaji poput biranja Krajice i Dražbe pomalo i smiješni tako da su se počeli gasiti i početkom 80-ih skroz su prestali. No kako svako vrijeme nosi svoje i današnji običaji nekada će nekome bit smiješni i zastarjeli ali isto bi bilo lijepo zapisati ih. Tek toliko da se ne zaboravi.—

Vrbanj 50-ih

Prid podne na skalini pod Jurondetovu kuću

Težočki alot, motika i zavojke, simbol mojega ditinjstva. 

Ogrib

Pripuvonje. Na fotografiji su Pavičić Ivo, Dužević Marinko, Radonić Marijo, Carić Luka svi iz Dola.

Kako se je lušijalo

Rina Repanic-Gotal shared a post.

Ovo na sliku je Komiška, ali ovako je slika svih naših žen, mučenici, trudbenici, težacici, reduši, skrbnici... Naše store Pojorke! Naše heroine...

Bepi Greget

KOMIŽA 1965 Nona Fjura, lušijo

Vicko Vojkovic

Krivo,lušija(lužina) je bio postupak pranja u kotlenkama koje su imale trinoge i grijale su se na darva.U kotlekama se stavljala posteljina i na vrhu se stavlja krpeni razdjeljnik i lug da se poveća lužnatost vode.Zaboravi som kako se zove krpeni razdjeljnik.

Ivan Mihovilović

Vicko Vojkovic I lancun je bi bil kako snig, makina danas nemore tako robu oprat

Fortuna Burić

Vicko Vojkovic lužnjak!

Fortuna Burić

Vicko Vojkovic ali ni se roba slogala u kotlenku nego u maštil stavljen na trinoge da se lušija more otočit! U kotlenki se uzavrila voda sa lugom itd, Itd.....

Rina Repanic-Gotal

Ivan Mihovilović, a kako je vonjalo po toliko don...

Lina Veljka Lovčić

Nojpri vajo robu oprat vako u maštil .Onda opet posložit u maštil koji je imo rapu na dno sa cepon.Povar robe stavit lužnjok ,u kotlenku uzavrit vodui lug i onda prelit priko lužnjoka i onda ostavit priko noći.Ujutro otvorit cep na dno maštilada izojde lušila i u to se je prola škuro roba.

Fortuna Burić

Lina Veljka Lovčić i ne somo škura roba! I skale se fregale i podi u kući i ... A opereni vlosi u malo lušije bili su kako svila!??

Lina Veljka Lovčić

Fortuna Burić je istina je

Valentina Petrašić-Damjanović

Lina Veljka Lovčić teta Lina ca je lužnjok?

Lina Veljka Lovčić

Valentina Petrašić-Damjanović to je komad platna ( mi smo imali od bunbažina) koji bi se bi stavi priko maštila

Luz Mata

Sigurna sam da se roba nije prala svaki dan. Isto kao sto se ni ljudi u ono vrijeme nisu tusirali svaki dan. "Lusijalo" se jednom sedmicno "od gusta".

Katica Kuljis

Luz Mata roba se je prola po prilici svaku dvi setemone. Vajalo je dvo do tri dona dok se sva roba opere i osusi.

Nick Joseph

Lako se je danas cinit Lip i Pametan kad je socijalizam doni zenami emancipaciju-prosvjetu sirom Zemaljske balote! Ali ni to bilo tako davno da Zena ni bila nista nego Rob. Nikad se veselit,Gustat,nego u Cirikvu u nediju na kolina....Mati moja je provjala; da kal bi Ocu isla pomoc darzat vricu za gnjuj u Bunjac da bi uvik bila sporka ol Govon. Danas je Lucica u turisticke reklame,a ne tako davno u Lucicu su se Kible prolivale u more. Zivi,Trpi i Pati...A porvjala mi je isto da kad bih se isla u Muster spovidit da ju je vece puti jedon Karonja(ne po srpsku vengo po komisku)Pop pitol "Da da mu odgovori da kad legne u posteju navecer na Cemu-Di ruke darzi."

Rina Repanic-Gotal

Ovake slike vajo cuvat kako oci! 'vo je život svih naših materi, noni... Još son i jo vako prola.

Rina Repanic-Gotal

Mati je moja, ovako lušijala: Pomocila bi bilu robu u vodu u koju bi izgratala sapuna i posli nikega vrimena, robu je vajalo dobro pjuskat u vodu i gratat na dasku, dobro je nasapunat, (pogotovo di su maće) i zamotat u "baloticu". To se je zvolo nasapunat robu i tako je stolo niku vrime, dokle je išla recimo, porhot po ložju i gnjoj dodovat ocu koji je kopol motikon.

Onda je vajalo u cistu vodu opet prat sapunon, sažest,pomazot sapunen i svu robu postivat u veliki darveni maštil, koji je na dno imol ždrib. Oti posol se je zvol, naprat robu. Sve bi se to pokrilo s lužnjokon, gustun pecon ol bunbažina, ili cagod cvaršćje.

Na trinoge na komin nalila bi se voda s izgratonin sapunon i tukalo je dobro naložit. (To je bi moj posol, kal son bila manjo) Voda i lug vajali su zakuhot, a onda ji se polivalo po robi obilato i dobro pokrilo, neka darži teplinu. To se je zvolo: polušijat.

Ujutro je vajalo, oprat iz lušije. Na maštil bi otvorili ždrib i lušija bi istekla u grotac. Lužnjok bi se diglo i uredilo, a u maštil bi se nalila voda i prolo bi se, stargalo na dasku, sapunalo, sažimolo... U drugi grotac se je režentovalo, voda je pjuskala na sve bonde...veleti son sićici iscripola.

Steroli smo onda po gomilima, ni ni bilo ćapini.

Vonj cistih, polušijonih lancuni, još ćutin u nosu.

(Aboj meni, ol kad ovo pišen, mogla son robu polušijat)
 Ova tekst i fotografija su kopirani sa Viške Facebook grupe "Poje i Pojori" a tekst su komentari uz donju fotografiju koju je objavio Bepi Greget.

Varbonska ćoka

Vidite, naša ćoka je jako stara. Ima i dvjesta godina. Napravljena je od srebra kojeg su naše frafranone i još koji fra, darivale na način da su ga stavljale ispred kipa Gospe od utišenja, ispred kojeg su u suzama molile. Najviše za svoju djecu, rođenu ili nerođenu. Pred Gospom se kroz dugi niz godina sakupilo i trideset kilograma srebra. Toliko srebra u obliku narukvica, križića, naušnica, ukosnica i drugih ukrasnih predmeta koje su naše žene, naše majke nosile na sebi, a onda zavjetnim darom stavljale Gospi ispod nogu...Od žarkih molitava i uzdaha koje su u srebro pretvorene više ni samu Gospu nije se moglo dobro vidjeti. Postojala je i opasnost da netko tko sa strane dođe u naše mjesto to srebro i ukrade. Bio je tada jedan naš Vrbanjanin koji je putovao po svijetu pa je tako bio puno vremena i u Istanbulu. Tamo je vidio ne samo ćoke od srebra već i kako se one prave. Kad se vratio u Vrbanj, predloži našim precima da bi on napravio nešto posebno za vrbanjsku župnu crkvu i to ćoku, svijećnjak, od srebra, od onog srebra od Gospe od utišenja. Tada u nijednoj crkvi po otoku nije bilo ćoke i ljudi nisu ni znali što je to. Nisu znali da to visi odozgo, iz stropa crkve, s puno svijeća na malim kandilirima u krugu na jednom mjestu. Crkve se osvjetljivaju luminima za koje je trebalo puno maslinova ulja i šterikama, voštanicama. Lumini i šterike stavljaju se na različite oblike kandilira postavljenima na pod crkve ili uz njezin zid. Sad će svijećnjak s deset, dvadeset pa i više kandilira za staviti voštanice, svijetliti s visine i puno bolje će osvijetliti crkvu, nego one s poda, a sama ćoka bit će veliki ukras za sve nas, govorio im je povratnik iz Istanbula. Takve ćoke nitko neće imati nego mi, vrbanjska crkva. Kako naši preci nisu znali što je to svijećnjak ili po našu ćoka pitali su ovog našeg Vrbanjanina kako će on to od naušnica, ukosnica, narukvica i drugih srebrenih predmeta napraviti tu ćoku kao što im je obećao. On im je objasnio da će sve to srebro iskovati u fine, tanke srebrne listiće, jer je vidio i naučio kako se to radi pa će s tim srebrnim listićima obložiti svijećnjak kojeg će napraviti od željezne žice. Dogovoreno je i napravljeno.Naši stari bili su ushićeni kad je pred njima zasjala velika svjetlosrebrnasta ćoka težine, govorili ljudi, i tridesetak kilograma. S ponosom su je podigli i učvrstili na strop po sredini još one stare crkve. Svi naši Vrbanjani kad su u crkvu ulazili s uzdahom su gledali našu ćoku napravljenu, ne samo od srebra, već i od molitava i suza naših predaka. Ta ćoka, to su naši preci, to smo mi. To su Vrbanjani, posebno Vrbanjke. Čula sam priče kako su s toliko zavisti promatrali, posebno za vrijeme procesije Za križen, mještani drugih župa našu prekrasnu ćoku, a oni u svojim crkvama ništa slično nemaju...S vremenom i zbog gorenja šterika, naša je ćoka od svjetlosrebrnaste boje postajala sve tamnija i tamnija. Potamnio je njezin srebrnasti sjaj, ali ona je ostala zajednički nam ponos s dubokim uzdahom s kojim se sa svim dušama svojima poistovjećujemo. Početkom ovog stoljeća po crkvama okolnih nam mjesta počele su se kupovati jeftine i lagane staklene ćoke kakve sada imaju sve druge crkve po otoku osim naše.

Iz knjige "Hvarski triptih" autora Damir Carić u kojoj je zapisao i sjećanje svoje none Barice Matković Mikulčić rođene 1910.