Blog Vrbanj

Moja razmišljanja o Matiju Ivanić

Nisam povjesničar ali poznavajući legende i običaje sredine otoka Hvara i čitajući dosta o dobu bune stvorio sam svoje viđenje o tom dobu i o vođi bune te ću ga ovdje i zapisati bez pretenzija da je moje mišljenje ispravno.

Po legendi Matij Ivanić, vođa ustanka hvarskih pučana protiv plemića 1510-1514, je rođen u današnjem Vrbanju u kući u predjelu zvanom Krojevi (Kraljevi)dvori. Prva zapisana istraživanja o Matiju koje sam ja čitao su bila ona Grge Novaka a druga ona u knjizi koju je o buni pučana napisao Andro Gabelić. Grga Novak nije imao na rapolaganju kasnije otkrivene dokumente te je zamijenio djeda Matija i unuka Matija pogrešno pretpostavljajući da je vođa ustanka bio starac a ustvari to je bio 52-godišnji njegov unuk Matij rođen 1458. Dokument o podjeli imovine između udovice Matije Ivanića i njegovog brata Nikole a i drugi dokumenti izneseni u Androta knjizi pokazuju da je obitelj Ivanić bila za ondašnje pojmove veoma bogata još u doba djeda Matija. Također jedan dokument pokazuje da je iste godine kad je unuk rođen djed svom sinu Ivanu, ocu Matija, koji je bio oženjen sa stanovnicom Vrboske kupio u uvali današnje Vrboske teren za kuću. Također treba imati na umu da ondašnji Vrbanj i današnji Vrbanj nije jedno te isto. Ondašnji Vrbanj je obuhvaćao i dio današnjih Svirača oko njihove Pjace te i kuće u uvali Vrboske koja se je zvala varbonjska uvala ili kraće Varbonska ali je ono "n" tijekom vremena otpalo pa je u lokalnom govoru ostao naziv Varboska. Također zbog boljeg razumijevanja treba u ovakvim napisima koristiti originalna imena Varbonj i Varboska a ne novokomponirana Vrbanj i Vrboska.

Legenda je govorila i potvrđivala da je Matij rođen u kući prikazanoj na fotografiji i zato što se je taj predio nazivao Krojevi dvori pa se je pretpostavljalo da je narod u legendi Matija titulirao kao lokalnog kralja. Kasnija istraživanja su pokazala da to nije točno jer se u statutu Hvarske komune iz 1331 već spominju Krojevi dvori, dakle 120g prije rođenja Matija. Pretpostavka je da je tu stolovao kad bi posjetio otok kraljevski izaslanik pa se je zato zvao Krojev (Kraljev) dvor. Kao što sam gore napomenuo obitelj Ivanić je bila veoma bogata, bavila se ribolovom, poljoprivredom i pomorskom trgovinom i trebala je i imati kuće sa velikim podrumom i velikim dvorom za vino, usoljenu ribu, ribarske i poljoprivredne potrebštine te za stoku. Cijeli Krojev dvor poznajem u detalje i nigdje nema ostataka nijedne tako velike kuće u kojoj su Ivanići sve to mogli imati niti se vidi da je koja nadograđivana na temelje iz tog doba. Zato ne vjerujem da je mali Ivanić rođen i odrastao u Krojevemu dvoru u ovoj potlehušici. Osim Krojevega dvora tadašnji Varbonj je imao i Vidošev dvor u današnjem predjelu Gorica i Mihovilov dvor u predjelu Pjace. U ta dva dvora postoje ostaci odnosno temelji kuća iz doba Matije Ivanića mada danas ih u Mihovilovemu dvoru nije lako prepoznati ali djetinjstvo 50-ih i 60-ih sam tu proveo i dobro poznam stari izgled tih kuća a isto tako dobro poznam izgled kuća u Vidoševemu dvoru. A i u predjelu današnjih Svirača a tada Varbanja postoje od starine velike kuće sa velikim dvorima i konobama u Carića dvoru. Kako je majka Matija rodom iz današnje Varboske moguće je da je Matij rođen u majčinoj kući jer je djed odmah nakon rođenja u samoj blizini te kuće i kupio za sina gore spomenuti teren za gradnju kuće. Činjenično što se mjesta rođenja tiče to ništa ne mijenja jer sve je to bio Varbonj pa taman da je rođen i u današnjim Svirčima ili današnjoj Vrboski on je rođen kao Varbanjanin ali otvara razmišljanje o istinitosti rođenja u potlehušici na kojoj je i spomen ploča kao prihvaćenoj činjenici. Ako možda nije rođen Matij djetinjstvo i mladost sigurno nije proveo u Varbanju nego u novoj očevoj kući u Varboski u kojoj je vjerojatno živio i u doba ustanka jer najbliži suradnik mu je bio rođak, od majčinega brata sin. U Varbonj gdje su ostali živit očevi roditelji i stric Nikola je vjerojatno dolazio samo u posjetu djedu, noni i rodbini. Polovinom 90-ih XV st. Varboska se i službeno odvaja od Varbanja te je i službeno Matij bunu vodio kao stanovnik Varboske a ne Varbanja. U Vrboski nikad nije postojao oblik imena Matij nego Mate i zato ime Matij kazuje da je po djedu u kojeg je dobio ime porijeklom Vrbanjanin ali ne i da je živio i djelovao u Varbanju.

A sada malo i o liku i djelu Matija kakvog ga danas nakon dosta životnih godina i životnog iskustva vidim.

Kao što sam već napomenuo Matij je bio za ondašnje pojmove izuzetno bogat, bogatiji od mnogih plemića ali je bio pučanin i nije mogao biti član komunalnog vijeća koje su sačinjavali samo plemići. Kao što su mi događanja posljednjih decenija pokazala bogatima nedostaje jedino vlast i zbog statusa u društvu a više zato što učešćem u vlasti mogu utjecati na donošenje političkih odluka koje će im omogućiti još bogaćenja. Kako je povijest pokazala da se ljudi u svim krajevima svijeta i u svim vremenskim epohama u sličnim situacijama slično ponašaju moja je pretpostavka da je i Matiju pored bogatstva trebalo učešće u vlasti i zbog statusa a i zbog utjecaja na donošenje komunalnih zakona koji bi mu omogućili rast bogatstva. Zato je vjerojatno i iskoristio nezadovoljstvo pučana njihovim statusom u društvu i potpalio vatru bune znajući da će ako buna uspije on kao vođa biti taj koga će puk delegirati u komunalno vijeće.

Buna je kao što je poznato nakon četiri godine ugušena u krvi i Matijini suborci su visili obješeni o lantine mletačkih galija ali Matij nije. On je kao i mnogi prije a i oni iz naše nedavne prošlosti nakon sloma bune pobjegao a puk ostavio na milost i nemilost pobjednicima (slično je napravio početkom 2. sv. rata kralj Petar Karađorđević koji je nakon kapitulacije ostavio narod na milost i nemilost okupatoru i sa zlatom pobjegao iz zemlje a i 1945 nakon pada NDH Ante Pavelić koji je kao zaštitnicu svojih leđa povukao za sobom u zbijeg narod od kojeg su mnogi nedužni stradali ubijeni u osveti pobjednika a pravi krivac je doživio duboku starost i grobnicu u Madridu).

Matij je prvo pobjegao u Tursku u Primorje a zatim u Rim odakle je vodio poslove, dolazio i potajno na otok, žena posjećivala njega u Rimu i čak je uspio nakon sloma bune dobiti kćer i doživio duboku starost i grob u Rimu a njegovi suborci su umjesto njega platili glavama za propast njegove ideje i pokrenute bune. U doba teškog života u predratnoj Jugoslaviji i iskorištavanja bezemljaša od strane kulaka ljudi su tražili spasitelja i stvoren je mit o Matiji Ivaniću o kojem su i pjesnici pjevali. Stih "Ustati ćeš sad iz groba Matija Ivaniću, nastati će novo doba s tobom u boj poći ću" ušao je i u pjesmu "Padaj silo i nepravdo". Također je i prva dobrovoljačka partizanska jedinica na otoku Hvaru ponijela naziv četa "Matij Ivanić"  a i do početka 60-ih u Vrbanju se je zadnje nedjelje Svibnja slavila pučka fešta Matije Ivanića sa sportskim susretima i sletom. Ali sa ovom pameti i ovim životnim iskustvom ja ga ne smatram previše pozitivnom osobom već bi ga više svrstao u onovremenog ratnog huškača zbog vlastitog statusa i profita. 

Fotografija pretpostavljene rodne kuće Matije Ivanića

Fotografije dvije spomen ploče postavljene na "Dom Matije Ivanića" u Vrbanju.

Fotografija snimljena 30.05.1954 na dan postavljanja gornje spomen ploče

 Dom Matije Ivanića Vrbanj

Ovo je zapisano 15.02.2020. jer kako je planirano očekuje se preuređenje Doma Matije Ivanića koje će promijeniti raspored i namjenu mnogih prostorija pa želim zapisati kakav je bio raspored u doba najvećeg korištenja Doma, od završetka gradnje do 2005 kad je prvi put preuređivan. Dimenzije Doma su približno 28x15m a mjerene su na satelitskoj snimci. Raspored i dimenzije prozora, vrata i pregradnih zidova sam ucrtao samo približno tek da se vidi što je gdje bilo. Dom je u prvoj fazi koja je obuhvaćala samo salu koja je zauzimala cijelu visinu do tavana i predulaz zvan Podloža sagrađen doprinosom i radom mještana 1939 a ostalo je nadograđeno krajem 40-ih i početkom 50-ih da bi bio potpuno završen 1954. Ogradni zid oko prostora ispred Doma podignut je 1958 a sagradili su ga isti radnici koji su u to vrijeme gradili zgradu PZ Vrbanj. O Domu i namjeni njegovih prostorija sam već dosta pisao pa ću u ovom napisu samo ukratko ponoviti i dodati neke nezapisane detalje. Kamenje za dogradnju Doma je dovezeno iz Plama a i moj djed Perko je sa kareton dovozio kamenje a za uslugu je bio dobio mula kojih je više dovezeno na otok kao pomoć tzv. UNR-e /agencije Ujedinjenih naroda za pomoć/ kojeg je uvijek spominjao kao "mul od unre".  Krov na Domu je prvi put obnovljen u ljeto 1984 a unutrašnjost kao bojanje sale i uređivanje čitaonice koja je poslije služila i kao prostorija za vjenčavanje 1993/94. Prostor bufeta je preuređivan u kafić 2007/08. O sali, kino predstavama i prostoriji kino operatera sam već pisao i još samo da dodam da je ulaz na balkon bio sa gornjeg sprata. Sa V sam označavao vrata, sa P prozore a sa S stepenice. Ispod prizemlja Doma nalazile su se dvije prostorije koje su imale ulaz sa istočne strane. Jedna je bila ispod prostora pozornice i u njoj se je vršio u moje djetinjstvo otkup višanja a druga je bila skroz na južnoj strani ispod prostorije broj 4 i u njoj je bio smješten agregat za napajanje Doma i cijelog Vrbanja strujom u večernjim satima od smrknuća do 22 sata. O tome i o rukovaocima agregatom sam već pisao. Danas je u toj prostoriji WC koji je sagrađen 2007 sa ulazom niz stepenice iz prizemlja. Također ispod sale je cisterna za vodu, velika gustirna, koja je imala dva otvora za ulaz u podu od sale. Na tavanu sale bili su obješeni lanci za vješanje petrolejskih lampi za osvjetljenje koji su tu stajali i dosta godina poslije kad je u Vrbanj već došla struja jer je struje u prvim godinama često zbog nevremena nestajalo. U prizemlju mala sobica na sjevernoj strani je prvo služila kao garderoba za glumce sa stepenicama (sivo sa brojem 1) za ulaz na pozornicu a i garderoba za ostavljanje kaputa za vrijeme plesa a kasnije je NK Partizan u njoj držao opremu pa je i poznatija kao "sobica Partizana". Neko vrijeme polovicom 60-ih, godinu ili dvije, u njoj je bio smješten i jedan razred osnovne škole. Sobica na južnoj strani je bila prostorija lovačkog društva i imala je pregradni zid koji je ucrtan crtkano a ulaz iz Podlože koji je poslije 2005 postao ulaz u kafić. Kasnije je to kratko vrijeme bio kabinet za tehnički odgoj osnovne škole, za vrijeme učitelja tjelesnog i tehničkog Đorđa Jovanović, ali već početkom druge polovice 60-ih je u pregradnom zidu napravljen široki prolaz i to je postao dio bufeta da bi kasnije cijeli zid bio srušen. Nakon prvog spajanja mala vrata se više nisu koristila već je ulaz bio kroz glavna vrata bufeta. Bufet, kako se je popularno nazivao bife u prizemlju, je imao ulaz kroz široka vrata iz predulaza. Iz predulaza u koji se je ulazilo iz Podlože se je na sjevernu stranu kroz staklena široka vrata ulazilo u salu a kroz slična široka staklena vrata i u bufet. Iz predulaza (5) se je također ulazilo u malu prostoriju (3) uz sam bufet u kojoj je bio rezervoar za vodu za sudoper na šanku bufeta i pumpa kojoj se je iz gustirne punio daj rezervoar vodom. Ta prostorija je nakon preuređenja 2005 pretvorena u stepenište kojim se ulazi u WC. Taj WC je napravljen u prostoriji u suterenu koja se je nalazila ispod sobice a imala ulaz sa istočne strane te jedan prozor sa rešetkama sa južne strane a služila je za odlaganje  ambalaže.Također su u predulazu počinjale i danas postojeće stepenice za gornji sprat (sivo sa brojem 2). Sam bufet nije bio velik. Sa istočne strane je bio šank a kako je dosta prostora zauzimao stol za biljar moglo je stati pet do šest stolova. Biljar je neko vrijeme stajao uz zid od sobice lovačkog društva i uz prozor a kasnije uz zid do ulaznih vrata ali je širenjem bufeta on uklonjen tako da je nakon širenja u bufetu moglo komotno stati 8 do 9 stolova sa stolicama za kartaše. Iza šanka je bila prostorija koju se je isto zvalo "sobica"(4) a koja je služila kao spremište pića i ambalaže te i kao kuhinja za pripremanje brze hrane. Između prostora šanka i te kuhinjice u sjevernom dijelu poleđine šanka gdje su bile i stalaže sa bocama pića i cigaretama postojao je u zidu otvor za kliznim vratima za komunikaciju i dodavanje gotovog jela šankisti. Od tog otvora do zida prostorije (3) bilo je još prostora gdje je stajao frižider Obodin. Uz zid prostorije (3) bio je u pultu šanka sudoper a na drugom kraju šanka staklena vitrina sa slatkišima (čokoladice, bomboni, karamele, napolitanke). Tek krajem 70-ih su napravljene rashladne vitrine unutar pulta šanka. U sobicu se je ulazilo kroz vrata u prostoru između južnog zida i šanka i bila je na malo nižem nivou od bufeta te je imala dvije stepenice za ulaz. Ta sobica je imala ulaz i kroz mala vrata sa istočne strane kroz koja se je uz montažne stepenice unosilo piće ali te stepenice i vrata nisu postojale u prvoj fazi već su nadograđeni početkom 70-ih. Sobica je imala jedan prozor prema jugu, prostor bufeta je imao tri prozora prema jugu a sobica lovačkog društva jedan prema jugu i jedan prema Pjaci, dakle donji i gornji kat imali su po pet prozora prema jugu kao i danas. Javni WC je bio sa južne strane zgrade Doma sa ulazom iz "betunića" (koliko vidim radove tijekom preuređenja niti jedan novi prozor nije probijen).To bi u kratkim crtama bio opis prizemlja Doma a sad samo ukratko o prostorijama na spratu. Iz predulaza prizemlja kroz stepenice (S2) se je penjalo na gornji sprat, Stepenice su prolazile ispod prostorije kino projektora u koju se je ulazilo uz tri stepenice (S) odmah desno. Na lijevoj, južnoj, strani bila je velika prostorija koja je nekad služila za probe limene glazbe, tamburaša, glumaca a do nje prostor Mjesnog ureda koji je imao prozor i na pročelju. Ta velika prostorija je 1967 preuređena u dječji vrtić da bi 2016 rušenjem zida od mjesnog ureda koji više nije bio u funkciji dječji vrtić bio proširen na cijelu južnu stranu. Gornji sprat je imao dosta veliki predulazni prostor u koji je često zimi znao biti postavljen stol za stolni tenis. Sa sjeverne strane bio je blizu stepenica za prostoriju projektora ulaz za na balkon a iz tog prostora se je ulazilo i na tavan (T) te u čitaonicu, ili popularno "čitovnicu". U čitovnici je u početku sa lijeve strane bio ormar sa knjigama za posuđivanje a bila je ispunjena sa nekoliko spojenih stolova i stolicama. Od novina dolazilo je po nekoliko primjeraka Slobodne Dalmacije, Vjesnika i Borbe te Vjesnik u srijedu. Novine su dolazile navečer sa autobusom skupa sa drugom poštom i odmah bi ih iz pošte donijeli u čitovnicu kako bi se moglo na vrijeme čitati. Stariji o politici a mlađi o sportu. Sa strane uz zid od sale bile su dvije klupe i udubljenje za vješalicama za odjeću. Također su tu bili i metalni držači za novine jer su tada novine se štampale u velikom i za držanje u rukama neprikladnom formatu. Iz čitovnice se je na sjevernoj strani ulazilo u prostoriju (Sobicu) koja je služila za razne sastanke a polovicom 60-ih dok sam ja bio u višim razredima kratko vrijeme (1965 do 1967 je tu bilo i cijepljenje) tu je bila i ambulanta. Ambulanta u koju je liječnik iz Staroga Grada dolazio četvrtkom je inače prije bila u staroj čitovnici u Zamotela kući ali nakon što je ta čitovnica prenamjenjena u učiteljski stan učitelja Meštrović prebačena je u prostoriju iza čitovnice dok krajem 60-ih dolazak liječnika u Vrbanj nije ukinut. Nabavkom tv prijamnika (1965 ili 1966) RIZ TV 220/59 koji je smješten u čitovnicu na ormar sa knjigama (a za tv je napravljen i poseban ormarić sa staklenim vratima i bravicom) lijevo od ulaznih vrata mijenja se i namjena prostorije a novine i stolovi za čitanje se prebacuju u Sobicu. U prostoriji su uz zid sale smještene dvije klupe sa naslonima kakve su bile i u kino sali a ostatak je popunjen drvenim klupama (škomlima) bez naslona koji su bili postavljeni istok zapad i služili za sjedenje dok se je gledao tv program. Tu se je znalo okupiti navečer više od stotinu osoba a djecu je uglavnom dopadalo mjesto na podu ispred samog tv aparata. Bio je samo jedan program ali dovoljno da se pogleda vijesti, koju utakmicu i pokoji film a naročito prenosi festivala i humorističke serije subotom. Dolazili su uglavnom samo muškarci a moj djed Perko je bio "poznat" jer je pušio lulu pa bi zadimio cijelu prostoriju. Njegovo mjesto je bilo na prvoj klupi odmah uz zid. Ali kako su postepeno nabavljani tv aparati i po kućama gledanje televizije u čitovnici je prestalo već početkom 70-ih. Ni danas mi nije jasno kako se je iz tolike udaljenosti iz zadnjih redova uopće išta moglo vidit na onako malom ekranu dijagonale 61cm ili u onoj graji čuti ali eto svi smo uživali. Evo samo toliko a više detalja je bilo a i bit će u drugim napisima. Samo na kraju da dodam da je brigu o održavanju Doma i kino aparature vodila i sve financirala PZ Vrbanj a njeni službenici su i radili na ulazu u kino, kao čistačica i kao šankisti u bufetu (neko vrijeme sredinom 60-ih je bufet bio iznajmljen Markotu i Marici Lušić Batetovi pa su o bufetu oni vodili brigu).

Vela bonda se ne zaboravije.

Dorž je, ovako vrime budi sjetu i nehoteć naviru uspomene. Živen već 32 godišća u Gorici, iman krasno i dobro susidstvo koje mi je uvik pri ruci, iman kuću lipo uređenu i na lipemu mistu, iman vartle, iman i pogled na Stranicu mojega ditinjstva i crikvu, iman igralište za balun, zog od balot, butigu. Ma iman sve ali niman već ditinjstva i mladosti, niman već oko sebe one jude koji su živili u Gorici a i u mojoj kući a to čovika nojveće veže. I zato misli odlutadu onamo di mi je bilo nojlišje, di još nison zno ni za bolesti ni za umiranja, di san prove lipo ditinjstvo, sritnu mladost, okle san hodi na svironje, okle san se zajubiva i hodi u serenade, odlutadu u Velu bondu mojega ditinjstva. Dojdu mi upamet svi. I pisma u Stipećovih, i armoniga Marijota i tamburica Ivota u Bujolovih, i bombardina koju vježba Miko Picolin, i truba iz Briškulinih, i Matkota armoniga iz Tresića dvora. Dojde mi nehoteć u misli i ganga Vlasih navečer nakon teškega lavura kad se skupidu na Pjaci, i šušur dice priko velikega odmora, i vika od igronja na balun na betuniću ili priko Pjace, i pisma iz bufeta, i šušur baloterih iz Ravnice i barba Onte Gutin kad se uzviče " Ala ribeeeeee", I teta Petra, teta Morica i barba Petar, teta Seka i barba Petar Ružini, Antun Kume i mat mu Vica, Vica i Barnaba Kekotovi sa Tomasen, teta Vinka i barba Morko i barba Dinko Bujolovi. Dojde mi napamet cili raseljeni Rozov dvor di Rozovih već ni. Dojde mi napamet i pogled na poja od puta za Ivončeve njive pok do Varboske, i pogled na Broč od Vidovice pok do navar Bola, i pogled na konol i vapor za Jesu kad bi digod radi vitra iša vanije u konol, i osvitljeno Primorje i svićarice, i Remik na zapadu i Gvozd pod oblacima na jugu, dojde mi napamet bura koja je tresla zide store kuhinje koja se nikako ni mogla steplit, dojdu mi napamet i ledi i mosuri u Rozovon koli, dojdu mi napamet otac i mat u još punon snogi, sestra ka dite, naša dobra teta Bona i šušur dida kod lambika ili rano u konobi kad bi jo još slotko spo. Dojde mi napamet i pokojna nona Mila koja je rano umorla kad san imo četiri i po godišća i pontin je po somo nikoliko sličicih a nojveće po temu ča je volila čornu kafu. Još je vidin u storon zadimjenoj kuhinjici di bruštuloje kafu i kad bi bruštulovala dola bi mi teplo bruštulono zarno za grist a zvo san je, ne znan radi čega, "nona Ćića". Dojdu mi napamet judi koji su izjutra sidili ispod Jurondetove kuće a pridnoć uz Stipećov vartal, dojdu mi napamet i oni ča bi u litnja doba ka i moj otac seli prid podne u hlad na zidić ispod oštricih i stavili nogu priko noge. Sve mi to dojde napamet ali tega ničesa već ni. I zato nikad ni ne gren u Rozov dvor ni na Pjacu. Kuću nison otvori od 2006 ali niman brige jer čuva je kip svetega Antonija na didovemu komu. Ne pripadan već današnjoj Pjaci jer ni onih koji me vežiju uz nju. Pason digod ali se ne fremojen. Pitadu me digod bil se opet vroti u Velu bondu di san živi 35 godišć. Bin kad bi tamo bili svi oni od pri ali bi onda vajalo zaboravit ovu kuću i ono lipo ča se je u njoj dogodilo jer grubo se ionako zaboravi somo od sebe. Vajalo bi se rastat od uspomenih i susidih iz Gorice i opet bi bi na istemu. Opet bi mučile uspomene. Zato neka gre kako je zapisano ali nikad u Gorici dorž kad pada po krovima ne sviri tako lipu melodiju, nikad bura ne kanto tako lipu pismu i nikad tarmuntona ne vonjo kako u Velon bondi mojega ditinjstva.

Zgrada škole u Vrbanju

O školi u Vrbanju već sam pisao a kako ne postoje fotografije unutrašnjosti škole prije preuređenja 1986/87 pokušat ću opisati izgled unutrašnjosti školi, raspored prostorija i njihovu namjenu u doba kojeg se ja sjećam, dakle u doba mog osnovnog školovanja 1959/1967. Vanjske dimenzije školske zgrade su otprilike (mjereno na satelitskoj snimci) 25m x 9m. Ne znam kad je škola sagrađena ali na katastarskoj mapi iz 1834 već postoji a sagradila ju je Crkva i do danas je u njenom vlasništu. U doba od 1945 do 1990 Crkva je bila izvlaštena iz posjeda ali joj je vlasništvo opet vraćeno. Zgrada je imala prizemlje, koje je bilo malo ukopano i silazilo se je u njega preko tri stepenice, i dva sprata te tavan. U prizemlju je u moje djetinjstvo, a i kasnije dok PZ Vrbanj nije sagradila podrum u Selima koji je danas u vlasništvu obitelji Plančić, bio podrum PZ Vrbanj sa bačvama za vino od otkupljenog grožđa i mali vinski laboratorij koji je vodio Andrija Erceg. Prozor laboratorija je bio i jedini prozor u prizemlju i nalazio se je na zapadnoj strani a u njega se je ulazilo iz podruma. U tom prostoru danas je telefonska centrala. Podrum je na južnoj strani imao dva široka ulaza sa drvenim vratima. Jedan je bio na mjestu današnjeg ulaza u kafić a drugi na mjestu ulaza u današnju trgovinu. Također je imao i manji ulaz na zapadnoj strani uz laboratorij. Po sredini podrum je dijelio potporni zid sa širokim otvorom za prolaz u obliku arkade. Uz školu je kasnije nadograđena i zgrada garaže za zadružni kamion. Dimnjaci u moje doba već nisu bili u funkciji već su se dimnjaci za peći provlačili kroz jedno od stakala na prozorima. Zgrada je imala sa sjeverne strane i svoju gustirnu sa otvorom za ulaz, bucolon, na gornjem spratu iz kojeg je bio moguć i prilaz maloj terasi na vrhu škole koja se je nalazila sa sjeverne strane otprilike po sredini a iz nje se je u moje djetinjstvo uglavnom bacalo svijetleće rakete u osvit nekog praznika. Glavni ulaz u zgradu je bio gdje je i danas, po sredini pročelja. Podovi i stepeništa unutar ugrade su bili drveni. Na ulazu je bio mali predulaz iz kojeg se je uskim stepeništem penjalo na prvi sprat. Na lijevo je bila jedna učionica na desno druga a prema sjeveru u prostoru između učionica dva nužnika, lijevi prema zapadu ženski a desni muški. Na desno od stepeništa je bio prolaz za drugi sprat koji je bio osvijetljen kroz prozor iznad ulaznih vrata. Stepenište za drugi sprat je imalo drvenu ogradu. Na drugom spratu je bilo više prostorija razne namjene. Prema zapadu je bila učionica istih dimenzija kao i na donjem spratu a prema istoku je bio učiteljski stan u kojem je u moje djetinjstvo živio Slaviček Ignac koji je cijeli radni vijek proveo kao učitelju u Vrbanju a krajem mog osnovnog školovanja je preselio u Jelsu a sa njim sin Sven i žena Perica rodom iz Vrisnika (djevojačko prezime Biličić a tetka je građevinaru i krovopokrivaču  koji danas živi u Jelsi Jurici Biličić zvanom Abart). Pericu dobro pamtim jer je znala lijepo čitati i imala je ugodan glas pa je često u nižim razredima kad učitelja zadnji sat ne bi bilo čitala nam ulomke iz koje dječje knjige. Divno se je podsjetiti tih čitanja, onako sumrak a ugodan glas tete Perice vodi u daleke krajeve tada dostupne samo kroz knjigu. Mašta je tada radila i nisam bio duhom u razredu nego na nekom pustom otoku gdje se je iskrcao brodolomac o kojem je teta Perica čitala. U učiteljskom stanu koji je imao i posebna vrata bile su tri prostorije. Prva desno je bila spavaća soba a druga kuhinja iz koje su imali lijep pogled na Pjacu. Sa sjeverne strane je, silazeći niz dvije stepenice, bio prostor u kojem se je nalazio otvor za gustirnu sa bucolon te ulaz za tavan a u njega se je i odlagalo neke nepotrebne školske stvari kao npr. razbijene klupe. Prema istoku je bila mala prostorija sa prozorom na istok koji je učitelju služio kao ostava a kasnije kad je učitelj odselio tu je bila zbornica a obe prostorije su spojene u jednu i napravljen razred. Sa južne strane između učiteljskog stana i stepeništa bila je mala prostorija koja je služila kao spremište školske opreme, zemljopisnih karata a i instrumenata tadašnjeg školskog tamburaškog orkestra koji je vodio Slaviček Ignac. Sa sjeverne strane se je iz predulaza ulazilo u nužnike. Istočni je bio učiteljski a zapadni za djecu iz razreda na tom spratu u kojem su se nalazile i metalne stepenice sa kojima se je kroz otvor izlazilo na terasu. Tri velika razreda su imali po tri prozora sa južne strane, a razredi na zapadnoj strani i po dva sa sjeverne strane. Također su imali i po jedan na zapadnoj strani a donji istočni razred je imao prozor i na istočnoj strani ali ne i na sjevernoj jer je iza zida bila gustirna. Učiteljski stan a kasnije razred je imao dva prozora u kuhinji i jedan u sobi a i prostorija za školsku opremu je imala prozor koji se nikad nije otvarao i nalazio se je iznad ulaznih vrata iznad prozora koji je osvjetljavao predulaz u razrede donjeg sprata i stepenište za na gornji sprat. 1986/87 drveni pod donjeg sprata je srušen, stavljena betonska ploča i napravljen je današnji raspored. Ljeta 2014 je saniran i promijenjen krov zgrade.

Fotografija školske zgrade snimljena u proljeće 2007g.

Radovi na obnovi krova škole, ljeta 2014.

Zog od balot je sad bome u Gorici i svi znodu di je. Ali malo nas je još koji se spominjemo i storega zoga od balot, zoga na Ravnici. Zog je bi otprilike od tadašnje carkovne kuće, od zida od vartla pok gore pud Donkićevih do početka uzbardice. Današnji baloteri kojima vajo svaku stinčicu maknut a i polit zog da in balote ne gredu ukrivo ne bidu ni zaigrali na ti stori zog pun stinčic a apožito na donju bondu prima Pjaci. Gore navar je već bilo i malo sarbuna. Nison baš puno hodi od nedije i sveca na ti zog jer ka dite san imo i prišnijega posla poć se digod igrat ali bi iša digod sa didon i pontin store zagadure a apožito Donkićeve, Ivančića i Gargura a bome i Ivana Kišinega. Puno mi je u očima osto i Marijon Puhov ali ne toko radi igre jer nisu me balote nikad interesirale nego zato ča su ga zvoli Marica Puhov i to mi je bilo ka didetu čudno da ima ženskino ime a apena posli san mu ka već veći dozno provo ime. Ni na temu zogu bilo regatonja jer se po savuri ni moglo regatat nego se je igralo na bumbiz i tuklo. A bome bilo je balotih svukud i po vartlima a nojveće bi ih išlo i do Pjace kad bi se iz bonde od Bonskega doca tuklo prima dole. Mi koji smo ka dica stoli blizu Ravnice smo veće onde igrali na balun a balote nas nisu baš interesirale. Još mi je u ušima vika po ravnici i oni šušur kad bi svak od malo starijih ko se je ufa od nedije popodne izahodi probučen na Ravnicu. Stariji su sidili na betunonon skalini uz Donkićev vartal ili na kojongod stini uz zid vartla kako na donjoj sliki sididu Nade Ivejin, Ivon Milošev i did Perko, mlaji na zidiću od vartla a debondu zoga prima istoku ni bilo mista za sest nego se je stolo nanoge Posli obida od nedije did Perko bi se probuka, vaze jednu balotu koja je stola u ponari portuna od kuće i porti ali ne znan zoč je vazima balotu jer nikad ni igro. Bit će tako da ne gre proznih ruk :D. Dok san bi baš molo dite bi bi i mene vaze za kumpanjiju ma posli smo mi već hodili put šetnje Za Gorice. Većina od tih ča su okolo sidili nisu ni gledali igronje nego su se razgovorali jer ta nedija ili svetac su nakon cile šetemone teškega lavura bili in jedino misto di su se mogli noć. Hodili su oni i pridvečer na Pjacu sest ispod Stipećovega vartla ma somo oni stariji koji već nisu bili za upoje a ovi kako moj did ča su se još ufali lavurat bi bili priko šetemone umorni za izoć na Pjacu. Jedino u kasno primaliće i lito kad su veliki doni a kad bi se ranije, još za vidila došlo iz poja bi izošli sest kod spomenika na skaline. 1972 u lito se je napravi zog u Gorici ma još se je niko vrime igralo na dvo zoga ali ne puno i Ravnica se je pomalo zapustila tako da se mlaja generacija Ravnice ni ne spominje i evo somo ovako malo, a ideju mi je do Leo od tete Mare Rozove, da noton uspomene na nju.

Ljubitelji prirode Vrbanj i izlet na Glavicu 16.10.1982

Neformalno "Društvo ljubitelja prirode" iz Vrbanja je djelovalo desetak godina počevši od izleta na Glavicu 16.10.1982 i to u doba kad nije bilo probijenih protupožarnih puteva i cesta po brdima Hvara već se je trebalo snalaziti po ipak već dosta zapuštenim starim stazama ali u tome i je bila draž. Lako je sada poć na Glavicu sv. Mikule, u Molo Grobje, Zaraće, Milnu, Dubovicu, Borovik, Grapčevu špilju..... ali tad se je ipak trebalo znati orjentirati i moći pješačiti. Van otoka smo išli na izlete dva puta na Vidovu goru i jedan put na vrh sv. Jure na Biokovu. Evo opisati ću naš prvi izlet. 

Kao i sve ostale akcije u Vrbanju i ova se je planirala u glavnom sastajalištu muških Vrbanjana, u legendarnom "Bufetu". Nekoliko večeri se je dogovaralo i planiralo a onda je napisan oglas sa datumom polaska subota 16.10.1982. Dogovoreni iznos novca za zajedničku hranu se je davalo u Bufet šankisti Zlatanu i on je to stavljao u posebnu kesu a sve smo predigli u petak navečer (tako je bilo sa dogovaranjem i skupljanjem novca i za sve ostale izlete... Bufet i Zlatan). Ujutro su dvojica otišla kupit dogovoreno, kruh, nešto suhomesnato ili konzerve za užinu i mesa za ispeć a piće je svak nosio sam za sebe po želji. Na sve izlete nosila se je i bočica rakije za se onako znojni izmasirati ili popit koji gutljaj (pijanstva nije bilo nikad). Meni kao jednom od organizatora je noć prošla u uzbuđenju a kako je prognoza za subotu bila loša nisam skoro ni spavao nego više puta izlazio vidit kakvo će vrijeme. Sakupili smo se oko sedam ipo i vidjevši natmureno prijeteće nebo premišljali da li uopće krenuti. Na kraju smo zaključili da nema odustajanja i u osam krenuli preko Ravnice i kroz Lojca putem uz sveti Liberot do sviraških Krušvica. U Krušvicama je počela kiša ali nije se stalo već smo se zaštitili neko sa šatorskim krilima, neko kabanicama a netko i kišobranom jer smo sve to bili ponijeli očekujući kišu. Sve je vidljivo na fotografijama. Kiša nije dugo trajala i nakon oko sat i po došli smo na Vorh na mjesto gdje je bio otkupni punkt za grožđe, tu smo stali pojeli užinu, odmorili se i krenuli u konačni uspon. Nije to neka velika visina, jer vrh sv. Nikole ili popularno Glavica je na 626m, da bi se sad morali hvaliti usponom ali za nas je to bio doživljaj isto kao i penjanje na vrh Himalaja  Do vrha već nije bilo puta ali se je vidila utabana stazica, a da i nije vrh je bio vidljiv i nije se moglo zalutati Usput smo kupili suho granje za vatru na vrhu. Mnoge od nas koji nikad nismo bili na toj nadmorskoj visini je začudilo kad se je odjednom pejsaž promijenio i umjesto našeg bora počeli su pitomi borovi ali kako su im vrhovi kidani za Božićne jelke a ostatak savijao vjetar ti borovi su imali čudan izgled kao da su patuljasti i široke krošnje. I nisko raslinje se je naglo promijenilo i prorijedilo na toj visini. Na sam vrh smo došli oko 10 sati i prvo smo se presvukli jer smo bili znojni, izmasirali se rakijom i popili po koji gutljaj da nas ugrije a zatim naložili vatru i počeli odmah se spremati za pečenje mesa i ručak a oni koji nisu bili oko pripreme hrane su malo prošetali uokolo, otišli do tada praznog postolja Križa i gledali panoramu Svete Nedije. Razvedrilo se je, počela je i bura i pokušavali smo dalekozorom vidjeti "mitsku" obalu Italije i vrhove Monte Gargana ali nitko nije bio siguran da baš to vidi. Više su nam se u daljini pričinjavali oblaci raznih oblika nego baš vrhovi planine. Kad je bilo gotovo pečenje okupili smo se uz vatru ispred crkvice i grijući se pojeli u slast hranu a na svježem zraku sve je planulo u tren Kako je bura pojačavala a mi ipak bili znojni nismo riskirali prehladu nego smo još pola sata gledali panoramu južne strane Hvara i na istok ravnicu Vrisniškega vorha i počeli se spremati za povratak. Odlučili smo se na povratak kroz Svirče. Ne znam kome je palo napamet i s kojim razlogom ali već na početku ulaska u Svirče počele su "borbene" pjesme. Valjda nas je ta naša kolona podsjetila na slične kolone iz tada popularnih partizanskih filmova. Na ulasku u Svirče postrojili smo se kao pravi vod vojnika i onako maskirani mnogi sa vojnom opremom koju smo doma dužili kao plastične porcije sa priborom za jelo na opasaču, čuturice, čizme, šatorska krila a sa strane nas je kao zapovijednik vodio i pravi vojnik, podoficir Ivo, smo strojevim korakom prošli sve do sviraške crkve. Bilo je i smijeha od strane Svirčana jer je bila subota popodne, dan nije bio za u polje i bilo ih je dosta vani koji su nas gledali ali nije bilo zezanja jer se svi jako dobro poznajemo i znali su da je to neka naša interna zezancija. Naravno pale su i prigodne pjesme kao " Po šumama i gorama" i "Padaj silo i nepravdo" u kojoj se je na naš ponos spominjao i "naš Matij" a "vod" se je kod crkve rasformirao i već dosta umorni smo došli u Vrbanj cestom. Nakon večere i odmora opet svi u Bufet i do kasno, do zatvaranja u 11, su se uz smijeh prepričavale zgode ostalima, često malo i preuveličavajući, i unaprijed dogovorio izlet na Vidovu goru za proljeće 1983. Kasnije smo više puta bili na Glavici iz raznih smjerova ali ovo je prvi put i najviše nam se je urezao u sjećanje i najviše prepričava. Zato sam i zapisao sjećanje na ovaj izlet.

Sačuvane fotografije sa ostalih izleta možete pogledati na linku

http://vrbanj.webs.com/apps/photos/album?albumid=12591824

Ovu fotografiju je prije polaska slikao barba Jure Kražinov a na njoj su s lijeva na desno: Antun Škandejin, Miko Markov, Nade Vidošev, Mili Markov u gornjem redu a dole Lukica Lučetov, Stipan Macićev, Josko Markov, Ivo Meštrejurjev, Đorđe Matković, Pero Rozov, Mili Kotin, Miko Kražinov, Miko Puhov, Marko Ercegov, Dinko Bulinov i Miko Vodanovića

Napisano za uskršnji broj lista Duhovski plamen, lista župe Svetoga Duha Vrbanj.

U prošlom napisu spomenuto je razdoblje "Karnovala" kao doba seoskih plesova. Glazbenici koji su svirali na plesovima su se u lokalnom govoru nazivali "šinjaduri" a prvi šinjaduri koje kao dijete pamtim iz početka 60-ih su bili Vlade Lušić Bulić na harmonici, trubač Dinko Pavičić Donkić i bubnjar Miko Pavičić Ivelja. U to doba u Vrbanju je uz tamburaški orkestar djelovala i limena glazba i u njima je mladost učila note i osnove glazbe. Marinko Račić Šorčev, Jakov Stipetić i Antun Vidošević su naučivši note u limenoj glazbi odlučili osnovati plesni sastav. Marinko je svirao saksofon, Jakov harmoniku i električni harmonij a Antun bubnjeve. To je bio instrumentalni sastav koji nije dugo potrajao jer je Marinko ozljedio prst i više nije mogao svirati. Nasljedili su ga trubač Dinko Pavičić Donkić i harmonikaš i pjevač Marijo Pavičić Donkić i tada je to postao pravi vokalno instrumentalni sastav koji je i ponio naziv VIS Magneti. Ni akteri točno ne pamte godinu ali to je bilo 1968 ili 1969. Magneti su ubrzo postali jedan od najtraženijih otočkih plesnih sastava i potrajali su sve do 1988. Kroz Magnete je prošlo dosta glazbenika jer su članovi lokalnih sastava odlazili u vojsku pa su se preostali ispomagali i svirali u raznim kombinacijama. Najpopularnije razdoblje i ipak najbolja postava je bila početak 80-ih kada su u Magnetima svirali Edo Srhoj kao bubnjar, Rade Huljić kao gitarist, Jakov Stipetić kao klavijaturist te Marijo Pavičić Donkić kao pjevač. Nema mjesta na otoku, od Hvara do Sućurja, u kome nisu svirali a često su svirali i u hotelima u Jelsi i Starome Gradu. Magneti su imali specifičan zvuk i repertoar prilagođen tadašnjoj plesnoj publici i zato su plesnjaci gdje su svirali uvijek bili puni. Karakterizirali su ih jednostavan plesni ritam bez bubnjarskih bravura, odlično dvoglasje Marija i Jakova, čisti i meki zvuk Radetove ritam gitare a na boju njihova zvuka najviše je utjecao zvuk klavijatura Farfisa koje je Jakov znao podesiti i svirati na svoj poseban način. Nakon odlaska Edota i Radeta opet se vraćaju u sastav Antun i Dinko a priključuje im se i Mario Škarpa kao basist i tako su egzistirali dvije plesne sezone. Ali već početkom druge polovice 80-ih popularnost seoskih plesova naglo pada a zadnja sezona plesova u karnevalskom razdoblju u Vrbanju je bila 1987/88. Ja sam iako nikad "službeni" član Magneta mnogo sa njima svirao u raznim prigodama i kombinacijama te smo ja, Jakov, Antun i Marijo na zamolbu mladih se okupili i vježbali da bi odsvirali "karnovol" 1987/88 ali nismo odsvirali nego nekoliko plesnih večeri. Došlo je novo doba, disko je radio u Arkadi i mladi su radije odlazili tamo nego na seoske plesove pa u često polupraznoj sali organizator od ulaznica nije mogao namiriti ni trošak svirača te dogodine već i nije bilo pokušaja organizacije plesova. I tako su Magneti kao najpopularniji plesni sastav otoka Hvara otišli sa glazbene scene ali ne i iz kolektivnog sjećanja generacija rođenih 50-ih i početkom 60-ih koje su se uz njihovu glazbu zaljubljivali i ženili i koji to sjećanje kroz priče, sada kao očevi i majke, prenose svojoj djeci.

Na fotografiji snimljenoj u Brusju se s lijeva na desno: Antun Vidošević, Dinko Pavičić Donkić, Marijo Pavičić Donkić i Jakov Stipetić.

Moja generacija 52/53/54 je u nos frajala dvo karnovala. Parvi na sedan Vejače 1978 u kući na Pjaci a drugi na tri Morča 1987 u kući u Gorici i oba karnovala pontin po velikoj hladnoći. 1978 didu Perkotu je bi sprovod desetak don pri karnovala ali otac je iti da se frajo u nos baš zbog spomena na dida koji bi da je poduro bi ka veliki veseljok i čovik od kumpanjije sritan da mu je zenso dove kumpanjiju doma. U garaži se je namistilo bonke za jiće a odma rano se je prid peć od kruha naloži komin i za peć meso a i zato ča je odma ujutro bilo hlodno jer je bilo oblačno i puhala bura levantora. Već poza podne je i uz ogonj bilo zima i nonci višak alkohola ni moga nas steplit pok se je izvadilo iz ormarunih sve kapote i zimske jakete ča su ostali iza dvo Petra Rozova, iza mojega i Stipetovega dida i to se je razdililo koga je uspilo dopast. Za obidon nikomu je palo napamet da bi se moga učinit sprovod Juretu Karnovalu i mi ne budmo lini nego se je islo u butigera, ma sad se ne spominjen jel još mješovitu robu prodovo barba Mile ili je već Dinko Remetin bi poče, i kupilo se je dvi osmrtnice i čorne robe za mahrame za tugujuće. Teta Lučica mi je u Zadrugi na makinu ispisala osmrtnice pokojnemu Juretu i jednu smo po običaju stavili na pol od telefona ča je bi na autobusnoj stanici uz zid od šimatorija a drugu na pjacu na istočna vrota od podruma di je sad butiga. U garaži je bila kašeta od Sigalija na koju smo pridili dvo komada mezomurola za ruceje i stavili priko nje čornu peču. Tugujuća fameja su bili Damir i Matko Mihovilovi i oni su stavili mahrame a mi druzi smo se omaškarali sa sajima izmišanin sa ujen da boje darži čarnilo. Kako Jure Karnovol ni bi od crikve vajalo je ormat i mužiku od late. Vinko Marinčev je iz konobe izvuka latu od targanja i sprovod je porti niz Bigvira uz plač i obojkonje kako je tad još bi običaj. Onako svi zakabanoni u kapotima jer je baš bilo hlodno smo priko Vira portili pud crikve a mužika od late je uz Vinkotovo lumbardonje komadon česmine po lati od targanja i moje puhonje u storu trubu od limene glazbe pratila sprovod. U butigi smo bili vazeli i šest proznih  tubih od kartuna na koje je inače bila namotona roba na metre i to su bili ceroji. Kad smo došli kod crikve a već je bi skoro sut poče je paršit snig i mi smo skoro tarčeć priko Poddoca i uz Pločine sa to kašete intrali u solu di su Miko Paršutić, Andrija Balić i Frane Jokić uz već punu solu bili počeli bez mene tonce pri večere i jo san u ono didove kapotine skoči na pozornicu svirit a kumpanjija je klekla nasrid sole oko te kašete i uz Nadeta Vidoševega kako kurota se je učinilo i misu za pokojnega Jureta Karnovala. Snig ni puno pada ali je bilo toko zima da nismo jili kozlića u garaži za bonkima nego svi zbijeni sidili oko komina. Posli večere somo san jo iša na tonce jer mi je vajalo svirit a svi drugi su ostali uz komin. Ni uz lipu miru vina ča se je popilo nikomu se ni prozebivalo.

1987 nediju pri karnovala san ravno zemju isprid kuće u Gorici da se more intrat jer je bilo dogovoreno da fraja bude u mene i stisla su me škina, iša san odma leć i radi škinih nisin ni bi u fraji ali su mi sve isprovjali pok znon. Ploča je nalivena na tri parvega i somo san kad san skalo kašune uspi stavit zatvore ali bez telerih i ništa ni oko okvirih bilo asetono. U parvidon večer je noglo zahlodilo, puhala je donima bura tako da su desetak don ledile cijevi od vode a govoridu da su cili torij unutra u kući ložili ogonj u dvo voža od 200 litar ali kako je od svukud propuhuvalo ni moglo pridobit i smarzli su se unutra. A u nediju san u košuji ravno zemju kako je bilo teplo. I kad već spominjen tu zimu na tri Jenora kad smo nalivali ploču bilo je krasno vrime ali već večer je zahlodilo i velika hladnoća je trajala desetak don uz sledenivene cijevi od vode u Rozovon kući na Pjaci. Bilo je u ta dvo refula hladnoće i puknutih blokovih od motorih na autima ali jo san imo Zaporošca sa zračnin hlađenjen i baren te brige nison imo.

02.01.2020 novi župnik župe Svetog Duha Vrbanj Don Mili Plenković obavio je prvi blagoslov obitelji u svom župnikovanju u Vrbanju.

Svaka priča ima dva lica
U zadnje vrijeme učestalo je po Facebook-u dijeljenje poučne priče o sinu (kćeri...nebitno) koji pita oca koliko zaradi za jedan sat na poslu  jer bi htio od ušteđevine platiti ocu zaradu za sat vremena koju će izgubiti na poslu samo da jednom tjedno dođe prije s posla i da se malo druži sa sinom. Ali kao i sve tako i ova priča ima dva lica. Vjerujte mi znam iz iskustva (jer i ja sam bio mlad) a znate i vi mnogi koji kao i ja sada imate djecu.

I dođe u neka doba kad otac ostari vrijeme da on postavlja isto pitanje sinu i predloži mu da od svoje jadne mirovine ušpara i plati sinu taj jedan sat, ne dnevno nego sretan bi bio i tjedno, da dijete odvoji sat vremena za pričanje s ocem, majkom, da odvoji taj jebeni sat tjedno za najobičnije druženje sa roditeljem ali djetetu bude preči odlazak sa društvom, trka za zaradom misleći da će roditelji vječno živit i da ima vremena za druženje a onda ujedanput shvati da ih više nema, da im je ostao dužan taj jebeni barem sat druženja tjedno u starosti a da ga više nikad neće moći nadoknaditi. 

U tradiciji otoka Hvara postoji pojam "Karnovol" ali taj pojam ima dvoznačno značenje. Cijeli period od sv. Stjepana do zadnjeg dana tog perioda naziva se Karnovol ali i zadnji dan Karnovala ima isto naziv Karnovol. Zadnji dan Karnovala ili "Pokladni utorak" ne pada uvijek na isti datum jer zavisi od Uskrsa. Veliki tjedan je prvi tjedan u proljeću u kojem je pun mjesec i završava Uskrsom. 2020 je prvi pun mjesec srijeda 08.04.te je Uskrs na kraju tjedna 12.04. Prije Velikog tjedna u tradiciji je period 40 dana Korizme koja završava Cvjetnicom. Prvi dan 40 dnevne korizme je Čista srida i ona je 2020 na 26.02. Dan prije Čiste sride je "Karnovol" kao zadnji dan karnevalskog razdoblja i 2020 je na 25.02. Tako ni period Karnovala nema uvijek isto trajanje. Ciklično se izmjenjuje 5, 7, 9, 7, 5...tjedana. Kao raritet spominje se godina 1913 kada je zadnji dan Poklada pao na datum 04.02., na dan svetkovanja Svetog Generoza zaštitnika naše župe, pa je župnik donio mudru preporuku da se do podne slavi Sveti Generoz a popodne nek bude Karnovol. Doba Karnovala je bilo i doba seoskih druženja kroz društvene plesove ali o tome drugi put. Ples zadnjeg četvrtka karnevalskog razdoblja koji se u tradiciji zove Tusti četvortak je nekad bio tradicijski jedini ples na koji se je moglo doći zakrabuljeno ili, kako mi rečemo, obučeno u maškare. I naravno, zadnjeg dana Poklada na Karnovol također je bio zakrabuljeni ples. Ples je bio prije i poslije večere. Na ples prije večere dolazila su i djeca i svi su osim gledatelja koji su sjedili na pokrajnim klupama bili ubučeni u maškare. Na ples poslije večere zbog mnoštva pijanih manja djeca nisu imali pristupa. Tradicijski ples je završavao u pola noći kada počinje Čista srida i Korizma. Na taj ples ću se vratiti kasnije a sad bi ukratko opisao običaje Karnovala (ili zadnjeg dana Poklada).

U tradiciji Vrbanja postoji pojam "kumpanjija". Taj pojam označava društvo istomišljenika ili osoba istih anfiniteta, hobija ali na Karnovol to su obično bile školsko generacijske kumpanjije. Tradicija je bila da svaka kumpanjija pravi svoju "fraju" a "fraja" je označavala zajedničko druženje uz obilno jela i pića, obično u nekoga tko je imao prikladan veći prostor za takva druženja sa kominom na kojem se je tradicijski pekao kozlić. Kasnije pojavom pekara kozlić se je nosio na pečenje u pekare. Pečeni kozlić je obično služen za večeru a dan je započinjao zajedničkom marendom "na suho". Svaka kumpanjija je imala svog ekonoma koji je kupovao hranu a često i svog kuhara koji je spremao ručak. Ali bilo je ljudi koji su znali kuhati a već su bili stariji za generacijska druženja pa su kuhali raznim kumpanjijama koja ih pozove. Najčešći takav gostujući kuhar je bio Visko Pavičić Gašperinov. Često se je kozlić i kuhao i služio uz juhu i za ručak. Ali taj dan nije bio sam dan generacijsko kumpanjijskog druženja već i takmičenje koja kumpanjija može više pojest i popit ( a svaka kumpanjija je za sebe tvrdila da mogu najviše pojest a naročito popit). Zato se je taj dan trošilo dosta novaca na hranu da bi se iduće dane moglo hvaliti količinom pojedenog i popijenog te je i ostala izreka "Čita srida kad osvane, pipa žepe pok se kaje". Ali osim hrane i pića povod takmičenja je bio i maskota "Jureta Karnovala" i maskiranje (maškaronje). U maskiranju je bilo mnogo ideja ali najčešće su to bili neki šeširi, bojanje lica čađom mada su poneke kumpanjije znale napraviti pravu predstavu. Kumpanjija 1952/53 je 1978 napravila pravi sprovod Juretu Karnovalu. Drveni sanduk je bio lijes, ožalošćeni su imali i crne marame a bila je napisana i osmrtnica i postavljena na Pjaci. Sprovod je uz glazbu lupanja u metalnu kantu obišao cijelo selo. Jureta Karnovala se je najčešće pravilo kao lutku od slame da lakše gori obučenu u neku staru odjeću. Nakon ručka kad se je već bilo dobro veselo od pića išlo se je u povorke po selu. Svaka generacija je imala neke svirače koji su u povorci i svirali. Nije taj dan bilo potrebno veliko glazbeno umjeće, priučeni gitarist, harmonikaš ili trubač iz limene glazbe je bio sasvim dovoljan. Odlazilo se je u povorkama i do obližnjih Svirača i Vrboske, nekad pješke ali uglavnom na živini, a povorka je završavala predvečer u sali Doma kad je svaka kumpanjija unosila u salu svog Karnovala da ih svi posjetitelji vide te se je zatim Jureta Karnovala, jer taj Jure je za nas otkupljivao sve grijehe i ono loše što smo napravili tijekom godine, spalilo ispred Doma. Naravno, i djeca mlađeg uzrasta su se taj dan oblačila u maškare i šetala po selu te uz pratnju roditelja dolazili na ples prije večere. Tradicionalno se je na taj dan čitao Tastament u kojem se je na zabavni način, izbjegavajući uvredljive riječi, spominjalo i poimenično ljude i događaje protekle godine koji su zahtjevali javnu kritiku. Za sve te propuste "glavom bi platio" Jure Karnovol i sa njegovim paljenjem okretao se je novi list a loše stvari iz protekle godine prepuštalo vremenu i zaboravu. Ples nakon večere je završavao u pola noći, mada se u Vrbanju mog djetinjstva te tradicije nisu držali. Sutradan je Čista srida, dan posta da se tijelo očisti od prekomjerne hrane i glava razbistri od prekomjernog pića a preostala hrana pojela bi se u četvrtak.

Ovaj tekst je napisan za potrebe božićnog broja lista "Duhovski plamen" župe Duha Svetoga, Vrbanj.

Lisa, dvi loze, dvi škrove, kobilice.......nostalgija koja me veseli a i koja me ljuti. Ljuti me zato što po današnjim pjesmama, po današnjim opisima dalmatinskih konoba, a svaka kuća je imala konobu, neupućeni može zaključiti da su naši stari imali tamo "tambur i katrige, na skanciji stivane bocune", pjevali, žderali i lokali a da su se po danu umorili ne bi ih dolazila volja za to. I zamisli, svaka kuća je imala taj prostor, prema današnjim opisima konoba, gdje su lijeni Dalmatinci se zabavljali. A konobe su bile upravo suprotnost. Nakon teškog dana u jematvi kad je trebalo iz daleka na živini nosit mošt umjesto odmora naveče je čekao posao u konobi, turnonje kako bi mi ovde rekli, pretakanje do kasna u noć a ujutro je u osvit sunca već trebalo biti u polju. I tako po mjesec i više dana bez predaha osim ako bi padala kiša ma ni tada se nije stalo doma nego i pod kabanicom bralo grožđe da se spasi od propadanja a za većih pljuskova odlazilo se je dok ne prestane kiša u obližnji trim (bunju) i opet nastavljalo. Zato i apeliram na sve one koji danas pišu o starim dalmatinskim konobana da im posvete dužno poštovanje a ne da ih za neupućene pretvaraju u mjesto pjevanja, lokanja i žderanja lijenih Dalmatinaca.

(Fotografija je iz arhive Zvonimir Franetović

Gvozdeni turan

Kamerno postolje turna

Postolje turna u mojoj bivšoj radionici, Lučetovoj bikariji

Tri CB slike preuzete su sa stranice boljani.info i na njima se vidi dio radova u polju za vrijeme jematve, punjenje  plastičnih vreća moštom iz kace koristeći šešulu te tovarenje, ili po našku "parćenje", mijehova sa moštom na konja.

Popit friško pomuzeno, onako još teplo, mliko sa malo cukra mi je u ditinjstvu bila poslastica a didu friško pomuzeno mliko sa malo čornega vina a to se je zvola "sumuta" (a ulit čorno vino u mliko bi se reklo da se gre posumutat ) i u nju umočen kruh. Čorno vino bi ukiselilo mliko i ono bi dobilo okus a i izgled voćnog jogurta sa okuson vina.  E da je i tega bilo na voju ma ni jer ni bilo ni kića ni trove koliko je bilo beštijama tako da su koze i dovale malo mlika. Ni bilo trove ni gošćice uz put za, kako bi se bilo reklo, stavit u zvončić da ne zvoni a bori ispod Gorice su bili čisti kako nojlišji park jer sve dokle je koza mogla doteć je bilo čisto i moga si bos po borima bez stroha da ćeš se nabost na smrič.

Na slici je kćer Maja sa kozama suside tete Mondice Kapitonove. Slikano 11.1991 na mistu današnjega nogometnega igrališta Za Gorice.

NK PRIMORAC - Vrboska

Nogomet je najpopularniji sport na Hvaru i u nekad ne tako davna vremena skoro svako naselje je imalo svoj klub ali mnogi su nažalost ugašeni. Ostala je samo po koja fotografija kao uspomena. Evo jedine fotografije koju sam uspio nabaviti od NK Primorac iz Vrboske. Još se je igralo na Soline, dakle sam kraj 70-ih. A U Vrboski se je igralo na Pjaci kod fortice. Kako je prostor za igru uzak vjerojatno se nije igralo po 10 igrača u polju ali nisam upućen jer nikad nisam bio prisutan nekoj utakmici na Pjaci. Ako ko od Vrbovljana na fejsu zna nešto detaljnije o igranju baluna na Pjaci, da li je npr. igralište bilo omeđeno ili se je igralo "od šponde" od zida fortice, da li se je izvodilo kornere ili igralo na "tri kornera-penal", da li su branke bile normalne (možda malo manje) ili su za to u svakodnevoj igri služila po dva kamena i sl. molio bi da barem ukratko napiše u komentar.

Evo i facebook komentara

-Petra Krstić

Meni je otac na slici, on je 51. 

-Tomislav Čema Mihojević

Pero Mihojević evo odgovuor ako se spominjes...

-MilanoProsinečki Milanović (Marijo Milanović

Zodnja utakmica stori-mlodi se igrala kod tvrđave jo mislin 81 kad son jo bi u parvi razred, spominjen se da su bile velike branke i bandire su bile na pok.Tomota taracu...

-MilanoProsinecki Milanovic

Milena Mihojević neka Selektor Pjero ovo pogledo kad bude imo vrimena jo mislin da je on broni tu zodnju utakmicu 81

-Pero Mihojević

Evo odgovora gospodo. Šponda je vridila za tvrđavu do istočne bonde srida otprilike. Od tuote do kuče biskupa bi se povukla crta, dvo mjetra od kuč prema jugu opet crta a nasri tega branka, nekad ili večinun od facode dvi( stinje ) a kad je bilo zvanično Pjaca — Podva bili bi se napravili večinon od borovine i iskopali rape za hi fermat u tleh. Još o špondi. Mir od Line Miletove do Tomota tuge je bila isto špuonda a betun ispod Tomota do Bartučevih aut ko i ispod i isprid tvrđave. Ča se tiče kornera bilo je tri kornera penal ali na važnije utakmice ne. To bi bilo tuo šjor Milano. E da skužoj zaboravi son. Po 6 na bondu plus golman al kad nos je bilo veče ili manje ni se bacelalo.

-Josko Krstinić

MilanoProsinecki Milanovic ovo je nas Pjero selektor .,,,, objasni je sve

-MilanoProsinecki Milanovic

Josko Krstinic i mi smo igrali branke su bile stinje ili one čorne plastične kante...

-Josko Krstinić

MilanoProsinecki Milanovic znon ,,, čorne kante od smećo, i u pokojnega Tuge vajalo kurit , pitat ga nose

-Pero Mihojević

Ova slika može bit oko 1975

Više slika na linku http://pero-razovic.simplesite.com/438445287

Plesna škola u osmom razredu  

Osmi razred je,  jesen1966, mi muški smo još u filmu popodnevnih igara po šumama oko Vrbanja, malonogometnih utakmica na Pjaci, kaubojskih romana ali naše vršnjakinje iz razreda su već se ponašale kao prave djevojke. Imale su svoje simpatije i preko malog odmora skakale na prozore razreda pogledati da li je simpatija koja je već završila osnovnu slučajno na Pjaci. Tako igrali smo se i mi muški ali ipak više dječački nekih papirnatih igara sa, na poseban način presavijenim komadom papira koji smo zvali biralica. Ta biralica je imala sa jedne strane četiri presavijena uha na kojem je iznutra obično pisalo nešto o ljubavi kao npr. "voli te, želi te, mrzi te" a sa druge strane opet četiri presavijena uha sa imenima četiri najpopularnije djevojke u razredu ili školi i onda bi prvo birali radnju pa osobu za vidit što će nam biralica pokazati. Kad bi se potrefile naše želje bili bi ponosni i uvjereni da je to baš tako a kad ne bi, a bili bi malo razočarani ma igrali bi opet a kako je bio mali broj kombinacija lako bi došli do "dobitne" kombinacije. Preko malog, a naročito velikog odmora dok smo mi muški odlazili zaigrat na balun ispred škole naše ženskice iz razreda su vrijeme koristitli pametnije. One su se već spremale na to da će iduće godine biti "tražene" kao plesačice a i simpatije će biti na plesu pa su učile plesati. Mijenjale bi se u poziciji muškog tako da svaka nauči kako se pleše i usput pjevale onako u ritmu da mogu plesati. Nisu one mogle sebi dopustiti da ih netko zamoli idućeg karnovala za ples a one ne znaju plesati. Nas muške to još nije zanimalo. Mi smo se samo spremali i vježbali kako popit što više alkohola da se možemo praviti veliki i pijani jer "samo veliki momci piju i teturaju po sali" :). Kao "suradnik" škole plesa često sam ima i učenice. Mogu im spomenuti imena jer to nije bilo ništa ružno. Ja sam svirao harmoniku, znao ono nešto pjesama koje sam čuo od starijih na plesu i kad bi moji poslije škole bili u polju djevojčice (ma da djevojčice  ...djevojke) koje su stanovale u Krojevemu dvoru Nada i Mande bi usput svratile do mene, ja bi svirao harmoniku onako ritmički kako sam znao a njih dvije bi plesale. Malo jedna u poziciji muškog sa ispruženom lijevom rukom, malo druga. Nije meni tada koji sam mislio na desete stvari a ne na ples bilo uopće jasno zašto one uče plesati ali eto prijateljski sam im pomagao sa harmonikom. Naravno, to je bilo 1966/67, možda se one već i ne sjećaju ma meni su te slike mene kako sviram i Nade i Mande kako u sobi, da ih ne vide susjede, vježbaju ples još svježe u očima i stvaraju mi radost, a i sjetu naravno. Sjećam se pjesme Dominik Diega Varagića koja je tad bila hit i gramofona u Vodanovićih u predsoblju kuće na kojem je ta pjesma svirala desetak puta za redom dok one ne bi uhvatile pravi plesni korak. Dolazile su kod Nade i one malo mlađe iz susjedstva, 6. ili 7. razred pa su gledale plesne korake i spremale se i one jer već u osmom i one će smjeti poći sa mamama na ples pa da barem znaju osnove. Njenoj braći a i meni to je tada izgledalo budalasto. Ma tko je vidio učit plesat a lukovi i strelice, mačevi i koplja još spremni za neku popodnevnu ratničku bitku. Bilo je pametnije i potražiti neku loptu i poći poslije škole nanoge odigrati utakmicu u Stari Grad protiv naših vršnjaka ili pokrpati probušenu gumu na bicikli. Naravno, sada ih i mi razumjemo.

60-e i ex ju glazba.

Doba 60-ih je bilo doba mog sazrijevanja kao ljubitelja glazbe. Prve dodire sa glazbom sam imao kroz rijetke ploče singlice koje su dolazile u Vrbanj kod vlasnika onih nekoliko gramofona a najveći izbor ploča su imali Batetovi Marko i Marica Lušić i te ploče su puštali na zvučnik ispod Podlože od nedije popodne kad su držali Bife (po varbonski bufet). Koliko sam bio ponosan kad bi mi dozvolili da u prostoriji iza šanka ja biram ploče i stavljam ih na gramofon. Naravno, slušali smo te ploče i kod njih doma na gramofonu u kući u kojoj sad živi Mikić Pavičić. U prostoriji mjesne stare čitaonice u Zamotela kući bio je omladinski klub sa gramofonom i svatko je donosio ploče koje je imao a nekako naprogresivniji u slušanju je bio Josko Matković koji je volio rock glazbu dok su većina drugih volili prepjeve grčkih i meksikanskih pjesma u izdanju tada najpopularnije izdavačke kuće Diskos iz Župe Aleksandrovac. I ja sam tu zavolio tu glazbu koju je Diskos producirao. Ali kako i sada tako i tada postojala je neka nepisana podjela i rijetko sam na tada jedinom radiju koje se je moglo normalno čuti, a to je bio radio Zagreb sa odašiljačem na hvarskom Pelegrinu, mogao čuti pjesme u izdanju PGP RTB ili Diskos. Doduše čuo se je i radio Split ali on je radio samo od 14-17 sati osim nedjelje i nije imao specijalizirane glazbene emisije osim nedjeljom "Po željama". Radio Zagreb je imao emisiju "Po vašem izboru" svakog radnog dana u 12:10 do vijesti u 13 a i emisiju " Za radne kolektive" od 9:30 do 10:00 kada su obično bile stanke u tvornicama za obrok. Emisije su bile uređivane unaprijed i u časopisu Studio bio je svaki tjedan popis pjesama koji će se puštati u te dvije emisije. Osim toga išla je dva puta tjedno popodne u 16 i petnaest minutna emisija "Jugoton vam predstavlja" sa novim snimkama Jugotona i nedjeljom navečer u 23 domaća top lista koju je uređivao i vodio Duško Knežević. Da bi poslušao i izvođače koji su snimali za PGP RTB i Diskos oko kuće sam bio razapeo 30-ak metara žice kao antenu da bi mogao slušati radio Beograd i meni najomiljeniju emisiju "Večernja revija želja" koja je išla od ponedeljka do petka u 18:30 do vijesti u 19. Petkom se je puštala narodna glazba a ostalim danima noviteti iz produkcija PGP RTB i Diskos gdje su najpopularnije pjesme koje su tražili na dopisnicama slušatelji bili prepjevi grčke i meksičke glazbe. Naravno, puštale su se i pjesme tadašnjih rock bandova Elipse, Crni biseri, Siluete, Zlatni dečaci, Diego Varagić. Paloma i ostali "meksikanci", Vasilija Radojčić, Olivera Vučo, Lola Novaković, Cune, Radmila Karakljajić a u emisijama radio Zagreba Bijele strijele, Zagrebački delfini, Zlatni akordi, Crveni koralji, Roboti a kasnije i Grešnici, Grupa Mi, Grupa 220, Šerfezi, Marko Novosel, Toni Kljaković, Gabi Novak, Zdenka Vučković, Vice Vukov, Tereza Kesovija. Do pojave Ambasadora, Indexa i Pro Arta radio Sarajevo skoro da i nije postojalo kao radijski interesantna stanica jer je imao samo jednu glazbenu emisiju nedjeljom od 11 do podne u kojoj su puštani sarajevski pjevači. Kasnih 60-ih proradio je radio Zagreb 2 a i radio Beograd 2 ali su imali slabu pokrivenost pa se nisu ni slušali. Ipak emisija Minimaks radio Beograda 2 koja je išla subotom od 8-12 a koju je uređivao Milovan Ilić Minimaks me je tjerala na eksperimentiranje sa antenama pa bi i uz krčanje i šumove ipak poslušao najnovije svjetske a ne samo naše hitove te više nisam bio ovisan o večernjem slušanju Radio Luksemburga koji je gubio signal preko pjesme nekoliko puta ma eto barem dio nekog svjetskog hita bi poslušao. Već krajem 60-ih Radio Split preuzima primat kao najprogresivnija radio stanica koja se je ovdje mogla čuti. Snaga odašiljača je pojačana, produženo je emitiranje a kao lučki grad pun pomoraca koji su donosili nove ploče nedostupne u licencnim izdanjima u emisiji koja je išla petkom od 17-18 mogli su se čuti svi svjetski noviteti koje ni radio Zagreb ni Minimaks nisu imali. Radio Zagred 2 je imao večernju emisiju u kojoj je od 20-20:30 puštao novitete a mogli smo ga čuti jer je radio Split od 19 pa do 21 preuzimao program radio Zagreba 2. Split je tada bio ne samo radijski nego i glazbeni centar bivše države zbog svog internacionalnog glazbenog festivala na kojem su nastupale najveće zvijezde tadašnje europske estrade pa čak i legendarni The Shadows 1968g sa njihovom obradom pjesme "Beat na moru" koju su nazvali "Running out of World" i sa njom postigli svjetski uspjeh (interesantno je napomenuti da su vjerojatno tada članovi grupe čuli pjesmu "Marš na Drinu" pa su je i snimili 1969 kao instrumental na albumu "Shadows Music" kao "March To Drina"). Beogradsku glazbenu scenu sam volio slušati vjerojatno zbog nekog producenta koji je producirao meki opuštajući zvuk ali malo glazbenika iz Beograda tog doba pamtim jer sam već bio zaluđen zvukom gitare Mire Lukačića i Crvenih koralja pa čak ni izvrsnog gitaristu Zlatnih dečaka Velibora Kacl Borka nisam tada nažalost cijenio jer BG grupe nisu koristile nikakve gitarske efekte nego sirovi gitarski zvuk za razliku od ZG grupa koje su sve pokušavale kopirati zvuk Koralja i koristili echo efekt kojim me je Miro zarazio pa ga i danas koristim u sviranju kao skoro jedini efekt. Eto za ovaj put toliko a nastavak o 70-ima, Korni grupi, Time, plesnim večerima na terasi Bastiona, na Vinalka, na terasi turističke palače u Splitu, na terasi Heliosa, u Parku u Jelsi, na hvarskoj Fortici slijedi nekom drugom prilikom kad dobijem inspiraciju. Inspiracija za ovaj tekst je bio kino operater Miko Ivejin s kojm sam se jutros sreo a koji je u stankama kino predstave dok je mijenjao rolu filma puštao sa gramofona pjesme iz svoje kolekcije Anderleju, Ponoć je prošla, Otiđi od nje, Dominik, Pjesma majci, Sagapo, Aj Čavela, Čaša gorkih suza.....

Did Perko Križonoša 1930, običaji i društveni aspekti tog doba!

Moj did Perko nosi je Križ 1930. Ne, ni on bi baš niki koji je hodi puno po crikvi (Veli četvortak, Veli petak, Uskars i Božić i to je bilo sve) a rozlog je da nikad ni amo kurote. Ka bezemljoš i velika sirotinja iša je 1923 u Mažu u Južnu Ameriku, Urugvaj, Paragvaj a nojveće Argentina i tamo lavuro na pojima šenice. Bi se je zavitova da će ako se sritno vroti nosit Križ i ti zovit je obavi. Ni se kako i drugi polakomi za šoldima nego kad je skupi da more kupit jedno poje, a kupi je Carevac, vrotit dug ča je bi zojmi za pašoj i da ima za pašoj nose odma se je vroti jer je vidi po drugima da ako ostane već neće nikad nose a doma ostali stori otac, mat, sestra Zorka, ćer Marija, žena noseća. Ako se je i primišjo kad je dobi vist da mu je 1927 noglo umar otac a ženske doma ostale bez muške ruke odma se je odluči čin skupi za pašoj vrotit. Kad se je vroti doša je u Varbonj nikud oko 10 ujutro i vidi jednega molega čornih rudih vlos kako se igra po Pjaci i pita ga da čihov je a on mu govori " Jo san Perkota". E tad je parvi put vidi sina koji je već imo skorsih 5 godišć. I tako jedonput me je ćapo od voje za slušat i isprovjo mi je kako je bilo u to doba kad je on nosi zovitni Križ. U to doba kad mi je provjo, a to je bilo 1977, križ je partivo u 10 večer ma on govori da kad je on nosi Križ se je partivalo odma uru posli smarknuća da se ujutro ča ranije dojde i more poć upoje za ne dangubit. Nikoliko famejih u Varbanju je imalo puno zemje a većina druzih je lavurala u njih. Nisu ti sa puno zemje bacelali jel se nosilo Križ, jel Veli petak. Njima je vajalo ti don odlavurat žurnotu jer ako nećeš ti ima ko će. E did ni voli kurote i iz tega rozloga ča su nike fameje koje su po užonci dovali kurote bili oni sa puno zemje i svak je čeka da ga se pozove na žurnotu i iti bit dobar sa njima ma oni milosti nisu imali. Svi bezemljoši ka i moj did su ujutro rano bili budni i čekali da "gospodor" zakuca na ponistru i zazove da se gre pud poja i nis penso jes glodan, jes bolestan jer nis smi ne poć perke te drugi put neće zvat a onda ča će ti dica jist. Govoridu da je obist tih zemljoposjednika, mjesnih kulaka, bila došla do te razine da kad je jednemu umar brat ( ni bitna fameja i neću je spominjat) a nadničar Varbanjanin ča je u njega lavuro mu se doša žalovat mu pokozo na mortvega brata i reka "da se ovo more kupit sad bis ti ovde leža". E i onda ujutro su došli sa Križen pri sunac istoka a u carkovnoj kući ih je čekala jutrina i to je bilo jedino ča je Križonoša imo kako obavezu parićat (koji obidi od Križa ?) ali somo za one koji su nosili ferole i kandilire, za njih 20-ak. To bi bi po pjat bakalora sa kumpirima ma, kako je did govori, tote bi svakoga doša baž komadić bakalora jer ni bilo šoldih za kupit bakalora da se ovi ča su ga kumpanjali tu noć najidu nego veće se je jilo "kruha i vonja od bakalora". To se je na prišu izilo i sa tin je sve vezano za nošenje Križa bilo gotovo i odma doma se probuć i u poje lavurat jer to da nis naspon ni gospodora bilo briga. Njemu je vajalo ti don odlavurat i doć doma uru pri nego inače da se more probuć za u crikvu i presecjun od Velega petka. Posli odma leć za ćapat malo sna i u subotu pri sunac istoka već je vajalo da si budan jer ako nećeš ti imo je drugi ko je jedva čeka da gospodor mu zakuca na ponistru i zazove ričima "ala, homo ća". 

Na slici je did Perko slikan u osmemu misecu 1977 na surolu isprid store kuće u Velon bondi u Rozovemu dvoru.

Od Nedije na šetnju Za Gorice

Ni u moju ranu mladost bilo kafićih a ni autih nego somo nikoliko motorih i ni se od nedije hodilo u druga mista nego je jedini izlazak bi od nedije popodne šetnja Za Gorice. Kad san bi još molo dite hodi san sa ocen na šetnju. Bili bi me probukli kako za nojveći izlazak i onda pomalo šetajuć do današnjega proširenja di bi se selo na zidić ili na koju stinu u hlad pod bore. Bi je to tad meni doživljaj a nojveći pasovat kroz Goricu ovde di sad stojin i na balkonu barba Moteta i tete Mondice Kapitonove gledat kako meju piterima cvića sididu ćer jin Marija sa prijatejicima i gledadu ko pasoje. Eeee balkon...to mi se je tad činilo kruto, kruto lipo i nison ni u snu moga promislit da ću posli ovde provest veliki dil života i svaki don gledat ti balkon koji je san nažalost prozan bez i cvića i divnjicih na njemu. Kasnije kad smo već došli do osmega počeli smo somi hodit na šetnju. Šetalo se je uglavnom isto do proširenja ma se je pomalo granica šetnje micala dona Most a već kad smo bili veći i do Velega Vajala. Na mostu se se od nedije obično kupili Vlasi iz okolnih sel i ćakulali ti jedini don odmora, digod malo i zagangali. Šetalo se je ženskice odvojeno i muški odvojeno, svak na svoju bondu ceste ma kad se je ko već kortejo bilo bi se selo skupa na zidić ili bi se koja već zrilija divnjica ukarcala na motor ako joj ga je pritedent imo. Nojvažnije je bilo da kogod donese tranzistor i da se sideć zimi na suncu a liti u hlodu borih more čut prenos drugega poluvremena Hajduka na radio Split. I tako bi se šetalo, kortejalo, ćakulalo do oko 6 urih i onda svi u kino. Svirčani bi u većini odma iz šetnje išli u kino i onda posli kina nanoge doma. Ko je sto navar Svirač priko Barda a oni iz napodan Svirač ceston ma većina je isto hodila priko Barda i po morkloj noći. Ako je bilo doba karnovala posli kina se je išlo na večeru i na tonce a u litnje doba kad smo već ćapali baren 18 godišć ili sa kingod na motoru ili na svojon bicikli a puno putih i nanoge na tonce u Park u Jesu ili na taracu Heliosa. U mezo doba bi oni koji su volili zaigrat na korte bili po večeri izošli do bufeta ma jo nison bi od kortih a ni puno od tanoc i tako bi moja zabava od nedije finivala nojveće putih sa kinon i onda doma čitat i slušat na radiju u 11 večer domoću top listu urednika Duška Kneževića. Običaj šetnje se je pomalo gosi krajen 70-ih kad su već počela auta i veće se je hodilo pri misto u Jesu u Bobisa ili Gringota a i do Fora od nedije popodne. U 70-ima san lavuro u Amfori i Varbanjani a i drugi iz ovih mist sride otoka su dohodili na šank na recepciji Amfore i od nedije popodne a i večer na tonce u Kafanu tako da mi se ni insurilo bez Varbanjanih. Je, sve je to posli bilo lišje ma šetnja Za Gorice i sidenje na zidiću sa tranzistoron na uho se ne zaboravije

Na slici je parva s desna gore spomenuta Kapitonova kuća sa balkonom a cesta vodi prima Za Gorice. Spomenuto proširenje je odma iza zavoja ceste na kraju slike.

.

Čekanje autobusa, novina i pošte 60-ih u Varbanju

Za mene ka već malo veće dite u višin razredima, a i za druge malo starije muške, jedini dnevni događaj u mistu je bi poć na autobus vidit ko je bi u Splitu i poć na poštu vidit jel komu čo došlo, pismo, dopisnica ili paket. Bilo bi nas i po 50-ak i bili bi se pridvečer kad je dohodi autobus iz vapora, a to je bilo oko 5 urih a i kašnje i zimi je već bila morkla noć, skupili na stanici, zimi se i tresli i ćakulali čekajuć autobus. E onda se je gledalo ko je izoša iz autobusa, stariji razgovorali ča će reć da je niko bi u Split, jel u likora ili čo kupit i bilo bi se gledalo ča kondukter vadi iz prostora autobusa za bagaje. Na parvima molima autobusima koji su hodili priko rive do vapora isprid općine u Pajizu bagaji su stoli na krovu autobusa u jednon ogrođenon prtljažnici i kondukter bi se pope i skalovo svakomu svoje. Ovi posli malo veći su imali one bunkere ispod. I bome tote se je vidilo jel ko čo kupi i odma bi stariji to komentirali. Non dici ni bilo to toko važno nego nan je nojvažnija bila vrića od pošte koju je poštarica dohodila vazest jer u njoj su bile novine za čitovnicu a i pošta. A bome i paket ako je kojigod doša za Varbonj bi se tad bi iskarco. E a sad smo se odma svi prihitivali u poštu. Ni bilo važno hoćeš čo dobit nego parvo da se ne tresemo vonka, drugo nastavili bi se diškorši početi na stanici a i kurijožitod jel ko čo dobi, paket ili pismo. Meni je otac ta godišća živi u Ljubljani i obično bi jo njemu piso u parvidon komentirajuć utakmicu Hajduka a odgovor bi dobijo drugi parvidon ma san isto svaku večer hodi jer baž je moga pisat čogod napose materi jer inače je pisma za mater i za mene stavija u istu kuvertu. A moglo je doć i za dida niko pismo iz Amerik ili od ćerih iz Splita. U pošti je tad lavurala Ljeposava Brnin Lušić Mihovilova a zvoli smo je teta Ljepa i ona bi raspakirala vriću u onon prostoriji iza bonka, poštu donila na banak i onda bi počela prozivat po imenima i kroz gužvu bi se probijali vazest svoje a za paket bi somo rekla da ti i ti ima paket i on bi čeka dokli se pisma podilidu za ga vazest. U doba od Božića i Nove godine ni se moglo intrat u poštu, a pošta je tad bila di je i sad, koliko svita je čekalo. Ako se je dobilo čo odma se je torkalo doma odnit a ako ni hodilo se je u čitovnicu jer u vrići od pošte su bili po tri primjerka Slobodne Dalmacije, Vjesnika i Borbe. Mlajima je bilo važno odma pročitata novitodi od sporta, malo prodiskutirat o Hajduku a stariji bi došli po večeri i čitali politiku. Jo san sto blizu na Pjaci i obično tad nison moga doć na red za pročitat ma bi zato sutra popodne kad su drugi bili u poju na komodu čita. Čitovnica je sa nikoliko stolih i sa škomlima bila di je sad  velika sola za vjenčanja. Uz zid prima soli su bili isto škomli a  u zidu je bilo i jedno udubljenje sa višalicima za jakete i obišenin onin aluminijskim daržočima za novine da se manje kidadu i da ih je praktičnije čitat jer sve novine su tad imale veliki format. Kad je u tu prostoriju došla televizija čitovnica se je prihitila u onu manju prostoriju iza a cila vela prostorija se je populala škomlima i isto puno putih ni bilo mista ni za sest pok bi, a naročito kad je bila koja utakmica, festivol ili humoristička serija, mi dica sidili isprid parvega reda po klehu. E, uteka san malo od pošte ma da se vrotin nose. Do kad je ti običaj čekanja na autobusu i judih i pošte traja ne znan jer san 1967 iša na skule i kad san se 1977 vroti već je poštarica, a tad je već bila Alma Biličić, pri kraju radnog vrimena poza podne raznosila poštu po mistu. Ne znan kako je bilo pri i jel i tad poštarica nikima starijima nosila poštu doma, ma bit će ako in ni imo ko doć po poštu. Pošta se je prihitila na misto di je sad tamo početkon 60-ih a pri je bila u carkovnoj kući na autobusnoj stanici. Odma na livo vrota kad se uspne uz skaline. Bi san moli i ne spominjen se nikih detaljih ali bi je hodnik di se je čekalo u redu i na hodniku velika zidna korta Jugoslavije a ured je bi na livo. Odma kako se intro u hodnik su sa live bonde bila vrota od ureda a malo daje purtela za lavur pošćera sa judima. Ko je tad bi pošćer ili pošćerica ne znan. E pačenko, jedino iz pošte se je moglo telefonirat pok bi se išlo u kabinu, pošćerica bi nazvala i spojila vezu u kabinu. Varbonj je imo somo jedon broj telefona a još su bili telefoni u Zadrugi i u Mjesnemu uredu ali oni nisu mogli birat nego bi nazvali poštu i pošta bi birala i spojila jin. U mjesnemu uredu i u Zadrugi dok su kancelarije bile u Tutejinoj kući je bi telefon bez brojčajnika sa manicon za poziv pošte. U novon zgradi Zadruge je od početka 70-ih bi telefon sa brojčanikon jer je Zadruga dobila poseban broj ka dvojnik na istoj liniji sa pošton pok istovremeno nisu mogli koristit liniju i pošta i zadruga ali za jutu potribu kad ni pošta lavurala se je moglo zamolit službenika zadruge za upotrebu telefona. Pisma i dopisnice bi obično hitali u škrabijicu isprid pošte jer se je bule, dopisnice i kuverte moglo kupit i u butigi mješovite robe a pakete se je omotone u bili ili plavi pak papir i vežene špogon na koji bi se na grop stavilo otopjenega čanjenega cerodešpanja dovalo na pošti di bi pošćer još na misto na špogu na bondi od adrese nali i dosta cerodešpanja i na još tepli utisnu timbar pošte ka službeni znak. Ti vonj topjenega cerodešpanja koji se je topi plamenon šterike da otopjeno pada na grop a onda bi se nožen smočenin u vodu ga pripleskalo doklec se još ne stvardne mi je još u nosu koliko je ditinjstvo ostavilo te uspomene koje nikako izvitrit. A u nosu mi je i nikad neće izvitrit i vonj otvoronja Božićnih paketih sa Jaffa narončima zamotanin svaka u svoju kortu i kojongod ćikoloticon i škatulicon galetic a i otvoronja paketih iz Amerik sa kojongod za njihove potribe iznošenon ali za nos još kruto sačuvanon robon koja je imala niki vonj ča se je stavijalo u paket da žagrice ne introdu. U višti mi je i otvoronje amerikonskih kuvertih sa po rubima čarnjeno plavin štrikima u kojima je obično bilo nikoliko dolorih u korti po jedon ili dvo dolora i već napisano komu ih dat. Ta pisma su se čuvala i čitala puno, puno putih umisto razgovora sa dicon, tetima, barbima koje već teško da će se vidit u živo. Stariji ovo sve znodu ma eto da se zapiše za mlaje ako koga interesira.

Kunci i kaubojski film

Bila je subota, tako oko ove ure, malo poza šest večer ali somo zimski štajun. U šest i po počinjalo je kino a did još ni bi doša iz lambikonja i nison imo kome pitat šolde za kortu. Ne znan koji je bi film ma bi je kaubojski i ni se moglo čekat do sutra navečer. Bi san dite, još u niže razrede. I vidin ti jo Pod ložu barba Ivana Tresića (Križana oca a Ivana, Petra i Luke dida) i kako san zno da on voli kunce jer je uvik dohodi u nos ih gledat u kapunjeri di ih je did doržo sponti se jo kako doć do korte. Lipo jo reka barba Ivanu da hoćel u mene kupit kunca za 50 dinarih koliko je bila korta za kino. Barba Ivon se nasmijo reka da je jedon kunac malo da baren dvo. Jo san mu somo reka da čeka i uteka doma i iz kapunjere izvadi dvo kunca, odni ih prid Dom i do barba Ivanu a on meni do 50 dinarih i reka da ih gre odma odnit doma da mu se ne prihlodidu. A jo sritan kupi kortu, odgleda film i sve penson ča sutra reć didu kad vidi da ni kuncih. U kapunjeri je bila jedna darvena škatula sa molon rapon u kojon bi kunica izlegla i kad bi koji krepo, to san bome sazno apena kad san malo naresa, meni bi rekli da ga je mama mu sakrila u škatulu da mu ne bude zima, ili vruće već kako je bi štajun. I jo se dokorži da ću didu isto tako reć da su kunci sigurno u škatuli jer je zima. Ma sutra did muči i somo se smije a jo kuntenat da did ništa ni vidi i nakon dvo, tri dona jo sve i zaboravi jer su došle druge igre. Apena nakon nikoliko godišć kad san malo poče kapit did me u taroku pita " Onda, kako si ono bi proda kunce barba Ivanu?". I bome isprovjo mi je sve. Barba Ivon je čin san mu do kunce i iša u bufet kupit kortu odma iša u nos i stavi kunce nose u kapunjeru a posli večere u bufetu didu isprovjo tu moju targovinu i smijali se oni bome. Dosta godišć posli kad san već bi veći i hodi po Klepalu bi bi se barba Ivon s menon zataroko i pito da iman već kojega kunca za prodat jer da je doša dobar film i bili bi se oba nasmijali.