Blog Vrbanj

Contact email: [email protected]

Blog Vrbanj

Blog na kojem zapisujem moja sjećanja o Vrbanju i njegovim stanovnicima. Kako je od nekih događanja prošlo dosta vremena moguće su greške u redosljedu događanja, datumu ili imenima nekih osoba ali greške nisu namjerno napravljene. Također sam zapisivao i sjećanja koje sam čuo od starijih pa su i tu moguće greške ali nadam se da će i ovako nesavršena zbirka uspomena na Vrbanj i njegove stanovnike te rječnik vrbanjskog narječja nekome ipak biti od pomoći i pričiniti zadovoljstvo. U skupljanje fotografija i podataka za zapise uloženo je mnogo truda te molim da se ove javne objave ne zloupotrebljavaju  kako bi se podatci i fotografije kopirali, prikazali kao svoj trud i objavljivali bez navođenja izvora. Polažem isključivo pravo na svaku napisanu riječ i objavljenu fotografiju na ovom blogu.

Fotografije Vrbanja te još zapisa, dokumenata i video materijala možete pogledati na donjim linkovim koji su sastavni dio Blog Vrbanj

http://vrbanj.webs.com/apps/photos/

http://pero-razovic.simplesite.com/

http://www.youtube.com/user/Mrbabalu3/videos

http://nk-varbonj.simplesite.com/

Na dnu ove stranice kliknite na View Older Entries za pogledati starije zapise.

Za pročitati cijeli tekst kliknite na dnu svake objave na Read Full Post.

view:  full / summary

Normalno, nikad i danas

Posted on September 16, 2020 at 4:10 AM

Tako, more bit bila 1968. ili 1969. uglavnom još smo svi bili mladoskočići ali isto smo imali 16 godišć i već bi liti išli na tonce u Park u Jesu. Išli smo iz Varbanja na biciklima, niko je imo svitlo niko ni ma svitlili bi jedni drugima a ni još bilo ni asfalta pok smo pomalo i vozili a bicikle bi ostavijali u vinariju kod barba Andrije Šendikovega koji je tote bi noćni čuvor. Tonci su od subote trajali do 11 ipo a od nedije do 11. I tako jedne subote nakon tanoc nos nikoliko Varbanjanih i nikoliko Jelšanih smo sidili kod onega parkića ča je bi prikoputa Bobisa i di su bili kioski za novine. Nismo ni vikali ni kantali nego onako razgovorali. Polnoći pasalo riva prozna nikud nikoga, jedino još koji zaljubljeni par ruku pod ruku gre priko rive. Ni se tad doržalo za ruke nego ako ženska ćapo mladića pod ruku e to znači da je njejin a u tu uru su mladići ženske obično pratili doma jer neka su već bili i zaručeni znala se je ura do kad je red da ženska stoji vonka. A ako nis bi zaručen ni bilo šanse da ženska mladića ćapo pod ruku da svi vididu. I tako oko pol ure popol noći eto milicionera barba Daneta u monturi. Bit će bi dežuran. I on nami " Djeco nije uredu da ste do ove ure vani. Razlaz i brzo svi kući". Jelšani bez riči pud doma a i mi do Vinarije po bicikle i pud Varbanja. Tamo bi seli Pod ložu i nastavili provjat dok nan se ne prispi. Sutradon je barba Dane vidi mi oca a kako su bili prijateji mu se je požali da san se malo pobarabi jer san do pol ure popol noći bi vonka. A danas ako si izoša vonka pri pol noći nis normalan. Kako se vrimena a i pojam normalnega minjadu. Na boje ili na gore e to je već drugi por postolih.


Nona Ljudmila (Mila) Rozova

Posted on September 14, 2020 at 2:25 AM

Nona Ćića

Nojdraži moment dona a pogotovo zimi kad se volin rano ustat i ovi parvi gucaj kafe u teplemu popit dok se vonka kroz ponistru apena počne rasvićat a vanjska još gori. Parvi gucaj mi vajo bit vruć, odma iz glogoja i onda ono aaaaa...bez tega ništa, kako da nison pi kafu. A sve drugo posli ni bitno. Mogu sa to malo kafe gucaj po gucaj i dvi ure ali nojvažnije mi je da san u tišini i som. Popodne mi za kafu ni briga pit je somemu. Puno putih jer skuhan i odma prolijen ali voli bi je popit kad bi je popodne drugi skuha. Kad je jo popodne kuhan nima mi ni šušta ni gušta ni vonja ali ujutro kuća zavonjo. Jutarnji vonj kafe mi je jedina uspomena na nonu Milu Rozovu koja je bila iz Markovih, koja je umorla mloda u jenoru 1958 kad san imo četiri i po i jedva se je i spominjen. Pontin somo da je volila kafu, u očima mi je slika kako u storon zadimjenoj kuhinjici sa otvorenin vrotima špahera iz kojih viri komad ogrizine i sa otvorenin kolačićen na ploči u čornemu od dima bruštulinu na ognju koji gre kroz kolačić bruštuloje kafu a vonj se širi cilon kuhinjicon. Posli bi mi dola bruštulono zarno za grist. Radi tega san je zvon nona Ćića a jist bruštulono zarno mi je ostalo i do danas. Pontin je i po još jednon sličici a to je bilo kad je bila kriza oko Trsta 1955 i kad me je doržala naruke na zidiću uz Šebejovo di smo gledali kako avioni hitadu letke, svitlo zelene, žute, plave, čarnjene a ona je bila u strohu jer je otac bi mobiliziran. Još se je tresla od strahotih ča je radi njega proživila u ratu. Nison niti tri godišća imo ali eto tako urižu se nike sličice i vrotidu uspomenu na nonu Ćiću kroz ovi parvi jutarnji vrući gucaj kafe.



Popis stanovnika otoka Hvara 1673.godine

Posted on August 27, 2020 at 4:30 PM

Popis pučanstva otoka Hvara 1673.godine:

Hvar je brojio 366 obitelji i 1630 duša.

Brusje 18 -108

Grablje 9-50

Stari Grad 194-775

Dol Sv.Petar 13-70

Dol Sv.Barbara 43-177

Vrbanj 87-387

Svirče 43-198

Vrisnik 27-104

Vrboska 145-592

Jelsa 168-789

Pitve 60-316

Poljica 12-83

Zastražišće 40-287

Gdinj 25-151

Bogomolje 28- 177

Sućuraj 56-219

Cijeli otok 1354 obitelji i 6115 stanovnika.

Godine 1741. 5970 stanovnika

Godine 1806. stanovnika 9250.

1869. godine 13370 stanovnika.

1924. 4940 kuća i oko 17.ooo stanovnika.

Po popisu iz 1779.godine Grad Hvar je bio spao na 219 obitelji i 980 duša, a Stari Grad se uzdigao na 284-1479.

Anti drzavni element

Posted on July 28, 2020 at 10:00 AM

"Anti državni element" u paržunu

E sad da bi mlaji sve ovo kapili vajalo bi objašnjivat na široko ča je OUR, ča je SSOH, ča je takmičenje "Mladi radnik samoupravljač" a stariji ćedu kapit somi od sebe i onda homo dreto na štoriju. Imena judih neću spominjat.

U jesen 1976 nakon sezone nos deset koji smo po ocjenama šefovih i direktorih hotela hotelskog poduzeća Hvar bili parvi na listi takmičenja "Mladi radnik samoupravljač" smo za nagradu dobili izlet u Poreč u posjetu Plavoj laguni. Sa nami su još hodili predsjednik i sekretar omladinske organizacije poduzeća a vođa puta je bi barba Jakov Domančić. Vozi nas je Stipe Miličić sa mini buson od poduzeća. Jutro je lipo počelo ma ni se baš pokozala istinita ona da se po jutru don poznaje. Donkve ukarcali smo se ujutro u trajekt u Pajizu i bi je plan večer arivat u Poreč. Ali, kako vrog nikad ne spi prid Crikvenicon je bus uskuha i vajalo je fremat u Crikvenici noć meštra da to napravi da moremo portit daje. Već je bi somi sut i dok se je nošlo meštra i napravilo ćapala nas je velika noć i barba Jakov je odluči da noćimo u Riki a onda ujutro rano odmorni pud Poreča. Išli smo u hotel Bonavia, ostavili stvori u kamarima, doli osobne na recepciju da nas upišu i seli za šank. Oni pametni su i ostali za šankon ma non četvorici "pametnijih" je palo napamet da idemo gledat striptiz u obližnji bar Evropa. Nismo mi znali ništa o temu da je Evropa bila na zlu glosu jer se je tamo kupi cili ološ sa brodih, dilala se droga i bile su česte racije milicije. To su nan tek ujutro objasnili u hotelu. Nepametni, misleć da smo u Foru di nas svak poznaje nismo nonci osobne vazeli sa sobon. I tako stojimo mi u baru napožani na zid, pijemo piće i gledamo niku kako se svukuje ma ona šporkuja svukla somo ređipet a to smo mogli vidit i na ploče u Majerovici. Jedon od nos je iša na šank po turu pića za svih i mi vidimo da dvo milicionera dohodidu do njega i ništo mu govoridu a on gestikulira rukami, pokazije pud nos i pokušava in ništo reć ma oni su ga ćapali pod ruke i sa njin u predulaz. Vjerojatno su imali niku opasnu dojavu za tu večer a on in je valjda po opisu bi nojveće sumnjiv jer je liči na nikoga. Nakon malo eto još šest milicionerih ali ovi sa automatima. Vidimo mi ništo čudno se dogođa i išli tamo pitat ča je na stvori sa prijatejen a oni i nos uz zid. Njemu su već bile ruke vezane lisicima na škinima. Pitadu nan osobne a mi njima da su nan bome u hotelu a ovi ča je bi kapo odma "ne lažite". Bit će se oni naslušali svaku večer takih opravdanjih od onih bez dokumentih. Mi se ustresli i umukli nakon čega su još jednemu od nos ča će bit bi veće sumnjiv vezali isto sa lisicima ruke na škina a mene i četvortega vezali skupa sa jednima lisicima, mene za desnu a njega za livu ruku i u kolonu pud stanice. Ova dvo naprid i oko njih tih šest sa automatima a nos dvo zodnji a nos su pratili dvo mloda, bit će bili pripravnici tek. Kad smo pasali isprid hotela naš ča je bi na čelu in govori da idu u hotel provjerit a odma su i on i ovi drugi dobili po dvo bubotka u lebra i učinili kuco. Ova dvo mloda ča su nos dvojicu pratili su nan potiho rekli "samo šutite". Kad smo došli u stanicu počelo je ispitivanje i parvo je bilo "kojoj organizaciji pripadate?" (valjda su mislili na koju emigrantsku organizaciju). Mi smo rekli bome da smo svi članovi omladinske organizacije i da neka provjeridu na miliciji u Foru ma bome odma onon dvojici "sumnjivih" po bubotak i "ne lažite". Za reć pravo bit će i oni već vidili s kin imadu posla ali vajalo in je zapisnik napravit a štufi i sebe i posla kojin se bavidu i nisu ti bubotki u stanici bili ništo grubi, veće za nas malo prenut. Kad su dva starija izošla ništo vonka ovi jedon mlodi ča je bi osto nan je olabavi lisice da nas ne stežu i svitova nas potiho da somo mučimo i ništa ne objašnjijemo. Nakon zapisnika, a sadržaj smo mu saznali apena u Foru, opet u kolonu i u pritvor u obližnju tvrđavu. Več je bilo počelo i roskat a hodili smo pod pratnjon dvodesetak minutih dok nas nisu uveli u ćeliju pritvora. U ćeliji ni bilo svitla somo ponarica sa rešetkima za ariju kroz koju je dopiralo svitlo od vanjske, podest od daskih, nikoliko dekih i posuda za obavit potribu. Bilo je već pasalo dvi ure popolnoći, mi u strohu mučimo jer ne znamo jel nas ko sluša, ne kapimo ništa ni zoč smo ovde ni kako će sve finit. Čita san ča su bivši "stanari" pisali po zidima i osto mi je upamet natpis "Ne daju ni vode". Već je bilo počelo pomalo svićat kad doša duh u nos. Čujemo glos barba Jakova, stražor otvora vrota i viče "izlazi". Ni nan bilo potriba dvo puta reć. Prid ulazon nas je čeka i predsjednik omladine. Oni su se u hotelu bili počeli pensat ča nas ni i prijovili miliciji a onda kad je doša milicioner u hotel sve se je razjasnilo i barba Jakov je doša po nos. Nismo od muke niti doručkovali nego vazeli stvori iz kamarih i do obida smo bili u Plavoj laguni. Obošli smo sve hotele poduzeća, spomeničku baštinu Poreča, obošli restorane, obošli i Umag ali tamo nikor ni rič ni o paržunu progovori. Toko smo se lipo proveli i bili dobro prihvaćeni da nismo sa tin tili kvorit raspoloženje. Sritno smo se vrotili u For ali bi je niki nedogovoreni ali spontani zovit šutnje i po Foru nismo ništa provjali o paržunu. Ali bome For je tad 1976 bi molo misto, svak je svakoga zno i kad je zapisnik doša u miliciju doznalo se je "razlog". Zapisnik nison vidi ali rečeno nan je da je u njemu pisalo da je jedon od nos milicioneru ništo reka protiv daržave ča je bilo ka opravdanje za šest puškama naoružanih milicjonerih. To ni mogla bit istina znon ne 100% nego 200% jer oni za koga su to napisali niti je bi take naravi niti je bi tako odgojen ali eto vajalo je noć i njima niki uvjerljivi razlog za ga navest. Nison zato jidan na milicjonere jer kad san posli od drugih ču da je u temu baru znalo bit karvi do kolin mi smo dobro i pasali. Vjerojatno bila nika opasna dojava a dvoje od nos po opisu sličili tima. Ali eto mi smo sritno pasali ma bilo je puno njih ča nisu bili te sriće a somo zato ča su se kako i mi nošli u krivo vrime na krivemu mistu (i još bez dokumentih). Naravno, pročulo se je to posli po Foru i bilo je tarokih na račun paržuna ma sve u miri ka prijatejska zezancija. A eto non četvorici je ostala, ma nakon ovoko godišć kad se grubo zaboravije mogu reć, lipa uspomena i kad se stanemo znomo se nasmijat i pozdravit sa pitonjen......Ča je ono bilo, a ? Mi znomo ča pitamo a drugi neka penso. 

E sad da se malo i jo istarokon. Mogli smo da smo bili lukavi ovu štoriju iskoristit i naplotit penšijunon paržun u kojen smo još 1976 bili ka "antidržavni elementi". 


Ona o Ivanu Mestrovemu

Posted on July 26, 2020 at 6:35 PM

Ona Ivanu Meštrovemu

Učesto mi dojde napamet jedna štrofa ča se tiče Ivana Meštrovega i mojega tad molega, niti sedan godišć ni imo, zermona Ivota Budrovića. Ivon je bi poznat u mladosti ka žestoki vozoč. Ustvari on ni nikad vozi žvelto ali je imo Moskvića koji je šuška som od sebe, i motor i karoserija, a bavi se je takin poslon, minovo je i kompresoron špjanovo terene, da je unutra uvik bilo svakega alota, mašurih, motikih, maškinih, polugih, macih i kad bi malo žešće zakoči to alota i karoserije bi zašuškalo kako da vozi sto na uru. A kako je radi lavura puno vozi po grubin putima bi bi se ti Moskvić i zadera, digod karoserija i ugnječila i za neupućene je stvarno izgledalo da Ivon divjo sa auton po cesti. E šoma to da je Ivon žestoki šofer je nikako došlo do dičinskih ušijuh našega Ivota. I jedonput došli on i otac mu a ujedno i moj barba po materi Morko na razgovor i pita Ivo "tata, kad gre sprovod i izojde auto ko vajo da fremo" ?. A bome auto, objašnjije mu otac. E tata ma kad izojde sa auton Ivon Meštrov ko onda vajo da fremo? :D A barba se nasmijo, ne znan kako mu je objasni da isto Ivon vajo da fremo ma puno putih mi je tu štrofu provjo :)

Na fotografijama su Ivo Fredotović Marka Budrovića kad je imo 8 godišć (1980) i Ivan  Matković Benedikta Meštrov 1970-ih (sada živi u Njemačkoj).



Moja zodnja serenada!

Posted on July 7, 2020 at 10:20 AM

Moja zodnja serenada!

Bila je lipa primalićna noć krajen maja 1983. Već san se bi poče ženit....ono bi san u "njih" ma to ni još bilo svukud znono pa ni u Varbanju. I tako.... petak večer oko 11 urih a mi sidimo u bufetu: Jakov Alelujin, Dinko Cvitića, Ivo Drožica, Vinko Marinčev, Nade Vidošev, Miko Vodanovića.... I onako u taroku niko govori...a mogli bi poć Perotu mlodon u serenadu. A jo, ne bud lin rec.....homo!! Iša san doma, a tad san još sto blizu na Pjaci, vaze gitaru i ukarcali se mi u dvo auta i pravac Dol. sv. One. Kad smo došli vidimo u kuhinji svitlo, znači brat je još budan i nima smisla, rano je. I onda se okrenmo i u Pajiz u Ploču di smo malo i provali potiho zakantat onu starinsku ča nas je tu večer nauči Cvitić-

"Oprostite susidi ča vas moj glas budi,

ovde mi je draga koju žejno jubin"....

Oko ure popolnoći kad smo se tornali e već ni svitla u kući. Potiho, bez riči, smo došli u ovi dvor na slici, stali ispod ove ponistre na učelku di je u kamari "ona" spola i uz gitaru zakantali dvi krotke pismice. I nakon te dvi štrofe opet smo potiho i bez glosa i šušura išli do sv. One di smo bili ostavili auta i svi sritni nose u Varbonj.

Sutradon mi je mloda provjala da se je probudila na početku druge pismice i da ni odma kapila ča se dogođa ma kad je kapila da ju je ćapo niki bloženi osjećaj sriće pok joj se učinilo da je to sve somo snila. A Marinko, moj budući punac, je odma čin je ču glose prijatejih Cvitića i Aleluje izleti vonka na prišu se ubukujuć da nas pozove unutra na piće ma......na njegovu žalost mi smo već bili portili.

I tako su somo nojbliži susidi čuli serenadu i provjali da se tako lipe serenade ne spominju. I to je nojvjerojatnije bila zodnja iskrena serenada u ovin krajima.

Kakovi su to bili kantaduri Varbanjani znodu....ma kad je žeja za pomoć i prijatejsko sarce u pitonju kantali su ko gardelini. Svak kako i koliko je moga, ko je zno malo jače, ko ni zno somo je posegundovo ma serenada je "uspila" i svi su radi tega bili kuntenti. Nisu oni još znali da san bi u "njih" pok su bili sritni da su pomogli. Puno putih se te večeri spontin sa tugon a nojveće radi pokojnih prijatejih i "nje". Fola Cvitiću, Aleluji, Drožici na lipin uspomenima a ovima drugima zafalijen u mislima uvik kad ih vidin.



Ivice, slava ti ti vjecna zahvala

Posted on July 3, 2020 at 7:05 AM

Ivice, slava ti i vječna zahvala

Jutros 03.07.2020 na mjesnom groblju Vrbanj otkriven je spomenik hrvatskom branitelju Ivici Stipišiću Meštrejurjevemu. Na 28 godina od dana njegove pogibije 03.07.1992 spomen ploču otkrila je Ivičina majka Dragica. Prisutnima su se obratili gradonačelnik Starog Grada Antonio Škarpa, predsjednik mjesnog odbora Vrbanj Pero Fredotović, don Toni Plenković i Ivo Stipišić, Ivičin otac. Zahvaljujući svima koji su sudjelovali u ideji i realizaciji postavljanja spomen obilježja Ivičin otac, također hrvatski branitelj, je istaknuo vjeru u jedinstvo Hrvatskog naroda što je i simbolično ostvareno na mjesnom groblju Vrbanj gdje se na jednom mjestu odaje pijetet i zahvalnost žrtvama i poginulima u drugom svjetskom i u Domovinskom ratu, te i poginulima u prvom svjetskom ratu. Na slici je spomenik Ivici smješten uz spomen kapelicu poginulima u drugom svjetskom ratu i uz njihovu zajedničku grobnicu, te Ivičina majka Dragica i Ivičin otac Ivo.



Nojlipji son

Posted on July 3, 2020 at 2:55 AM

Nojlipji son

Diga san se jutros rano jer u sunac istok vajo već bit u poju. Levonda zove a već iza osme ure počet će bit vruće i neće se moć žanjat. Otac je porti s auton da more prignat vriće, mat je na ugotici a jo pomalo nanoge uz nju. Didi i teta Bona su već stariji a sestra još mola i oni su ostali doma. Oni će poć žanjat popodne bližje u Česminicu. Kad smo došli u Duge njive otac je već bi nažanja pol vriće, mat je stavila klobučić, jo beriticu jer je sunce već počelo peć, vinorizac u ruke i ćapa se lavura. Već znomo na kojon levondi užo bit osinac i odma se njega ide obolit da se ose razbižidu ma isto koja ostane i bome kad dojdeš do te levonde ubode. Ali nojde se starinski lik od tri trove, bilo koje ali da su tri, i sa tin natare misto di je ubola da ne oteče i gre se daje. Zno se i di je u zidu zala guja jer uvik je na isto misto i tu levondu otac požanje. Pas Loki pomalo potarkuje okolo nos, malo uteče za svojin poslon ma zno kad se partije i uvik se vroti navrime za poć u auto. Ni ni on lud po kalduri torkat do Varbanja :) Žanjemo ne pod cvit nego na snopiće i stavijemo uz levondu a posli ćemo doma na trupiću kosirićen sić somo cvite. Kaldura sve jača, sunce je već dobro izošlo, potimo se i pijemo ma osan urih je i ni već čo. Tri vriće smo nažanjali i za jutros dosta. Napartili smo na ugoticu te vriće i izagnali do ceste, otac ih je ukarco u auto i porti a jo i mat pomalo. Oko desete ure smo doma. Cilo misto vonjo levondon. Did je već ispod Jurondetove kuće. Otac je osto marendat ma meni ni čo, ni kad gubit vrime jer vajo poć isprid Zadruge. Zidić isprid Zadruge je već pun. Niko liže sladoled, niko pije sokove ma većina pivu. Dica koja su došla sa ocima i didima tarčidu a mi druzi počnemo razgovore svak o onemu ča ga muči a to je nojveće koliko je još za požanjat i kad će kuhat levondu jer već je štajun za pud valih i ni čo dangubit po selu a mi mlaji o temu di se, ako nas ne odvedu žanjat, poć okupat popodne i di večer izoć na tonce. Kad  na kampanelu odrebati podne barba Petar i Dinko zatvoradu butige a mi se pomalo kupimo na obid. Poza obida vajo i prileć uru dvi, ma ne puno jer u tri vajo opet partivat žanjat. Kad smo nažanjali desetak vrić vajo to poć i izlambikat dole u Pecaru. Već smo donili i darva za u lambik a to bome smo izabrali lučevinu. Hitamo vriću po vriću u lambik i bosi ili u čizmima gazimo i nabijemo da veće stane, goli do pasa i potni. Svaku malo rečemo Štrambotu ili Molemu Sibetu da pusti malo pare da se levonda slegne i kad tako nabijemo desetak vrić oni poklopidu a mi smo seli vonka  u hlad i čekamo da proteče zlotno uje levonde. Kad već ni uja nego gre soma voda meštri od lambika zatvoridu paru, iskrenemo lambik, stručje smo na kolicima iznili vonka, ulili uje u kantice i doma. Već za večeru kontomo kad ćemo poć u Varbosku po abrum jer ni čo čekat za don, dvo partije se pud Oskorušice. Ma koji ovo kamion ovako klapato u ovu uru po Pjaci? vrog ga odni, ča ovo laje veće pasih a mi nimamo nego jednega ?, jidin se na ti šušur okrenen se i pogledan a ono šest urih, kamion paso ceston a Šćepotovin pasima sunce upeklo i nervozni su. Tad san kapi da mi se sve to snilo, da je to nikad bilo da sad ako izojden na Klepalo neću čut vonj levonde a neću nikoga ni vidit osim ako ko dojde na prišu u butigu. Da, bi je somo son ali lipi son i šćeta da već nikad taki son neće bit i zbilja :(


Ona o barba Petru Kapitonovemu!

Posted on June 27, 2020 at 6:05 PM

Ona o barba Petru Kapitonovemu iliti "Jo ne a svitova bi i von da se tega ostavite"

Posli drugega rata dok se još ni bilo raskarstilo sa Sovjetskim Savezom došla je i kod nos ideja da se po uzoru na Sovjete počnu osnivat seoske radne zadruge po sistemu da zadrugari uložidu svoju zemju, da se sve obrađije kolektivno i da se posli zarada od vina dili opet kolektivno svakomu prima potribi tako da ne budu niki imat puno veće a niki manje. Jer to je bila ka borba protiv kulaka koji su pri rata izrabljivali one sa malo zemje i ča je ustvari i bi jedon od aduta organizatora polazaka u rat da će se nakon rata napravit i socijalna revolucija u kojoj neće niki imat sve a niki ništa i opet bit sluge tima predratnim kulacima. Ta ideja ni ovde u Varbanju pala na plodno tlo. Ne znan da li je uopće bila saživila i u kojem obimu ali i ako je bila saživila malo je trajala. Iz tega razdoblja pokušaja osnivanja seljačke radne zadruge u Varbanju ostala je i anegdota koja se tiče barba Petra Račić Kapitonovega, oca od Molega Moteta a dida od Ankice, Margite i Perice. Kad su agitatori došli u barba Petra koji je već bi stariji pitat ga hoćel on intrat u seljačku radnu zadrugu on in je odgovori onu koja se još i danas spominje i po kojon se ponti barba Petra "DICO JO NE A SVITOVA BI I VON DA SE TEGA OSTAVITE" :) Eto barba Petre u kontu ovih za ono doba i mudrih a i hrabrih ričih i jutros smo vas spominjali na balote kad je niko pridloži da se po već žestokemu suncu zaigra. Ču san odgovor "Jo ne a svitova bi i von da se tega ostavite" a to se i inače u Varbanju puno putih koristi onako u taroku i uz smih kad niko pridloži ništo ne baš puno pametno :D

Na slici je kuća barba Petra.


16 godisc, dite ili zril mladic....nikad i sad!

Posted on June 26, 2020 at 2:40 AM

16 godišć, dite ili zril mladić....nikad i sad!

Mate Čubretov koji mi je učere pokosi je navorši 16 i penso san se jel on još moli za mu dat da kosi pok san mu pito i dida jel smi a onda san se sponti da san i jo, a i sva moja generacija, sa 15 u osmemu već som goni i mast i gnjoj. Did me je nauči kako priko kolina nojlašnje hitit na rame vriću masta ili mokrega gnjoja, kako dignut na sedlo i kako zapartit i ni bilo jes još dite ili ne.15 g su bila godišća di se je kontalo da si ravan sa drugima u lavuru. Nikor me ni pito čo ako se živo iskrene puten nego je vajalo som, a doduše tad su poja bila puna svita i uvik bi se kogod trefi za dat ruku, raspartit i opet napartit i doma vriću od 100 kil dignut na rame i uz skale iznit navar badnjenice za je iskrenut. Ili kad se je goni mokri gnjoj a did bi nabi punu vriću baž i 120 kil ko je pito koliko godišć iman. Napart s jedne bonde a on sa druge i u poje. U poju raspart, vriće na rame i rasut kroz rede i tako po pet šest putih na dan na dvoje živega. 16g :D . Ma ko te je pito za godišća. E zato danas patidu škina. Lopiš je piso sve to i sve te vriće gnjoja i masta, sve vriće cimenta za kuću, svi mašuri jarine i sarbuna, sve blokete a i sve one skaline ča san kroz 25 godišć lavura sa antenima čini i po mijor na dan su zapisane, i list korte od života se je ispuni pok sad ploćan račune jer već ni mista za zapisivat. Ma sa 16 nikor ni misli na starost. Vajalo je...ili tako ili nikako. Did već stor, otac vonka a niko je vajalo da goni - 26.06.2020

Donja slika je skinuta sa stranice boljani.info

Mate Čubre koji je u ožujku napunio 16g., sin Perota a unuk Duška Čubre, brat od mlađeg Lovre Čubre

 

Sveti Ivon litnji

Posted on June 24, 2020 at 2:50 AM

Sveti Ivan se na Hvaru slavi 24.06. a to je i mjesna fešta u Poljicima. Nekad kad sam ja još bio malo dijete, dakle pri možda i 60 godina, i u Vrbanju je bio navečer u osvit sv. Ivana, "na žežin" kako mi rečemo, običaj paliti vatre i preskakati preko ognja ali taj običaj se je u Vrbanju davno zapustio. To se u drugim krajevima naziva Ivanjski krijesovi. Nisam to puno puta vidio a sjećam se jasno samo jednog gledanja kad je vatra bila zapaljena na proširenju kod Rozovega dvora ispred ulaza u današnju kuću dr. Miko Bratanić. Sjećanje mi je jasno samo kao jedna slika u kojoj vidim moju tetu MIlevu (Ljudmilu), kasnije udanu Pivac, koja tada još kao djevojka preskače vatru. Ne znam za druga mjesta na otoku ali u Vrboski i Poljicima se je do danas sigurno zadržao običaj paljenja vatri na žežin svetega Ivana. Kako se sveti Ivan slavi i na 27.12. ovaj zovemo "sveti Ivan litnji" a nekad je to po tradiciji bio i datum nakon kojeg se već nije išlo u polje u radove oko loze jer su počinjale vrućine, "kris" kako se uobičajeno reče i nije bilo preporučljivo već niti diranje niti ikakva obrada loze, navodno da se loza od diranja "ne zapali", da se lišće ne počne sušit.. Danas se tog već i ne pridržava.

Preskakanje vatre (kod nas nije bio običaj stavljanja nikakvih vijenaca na glavu)

Oganj na žežin sv. Ivana (23.06. 2020) u Vrboski na Pjaci kod tvrđave

Oganj na žežin sv. Ivana (23.06. 2020) u Poljicima


Moja teta Mileva (Ljudmila) Razović, udana Pivac koja ima kćer Silvanu.


Murva u Stranici

Posted on June 15, 2020 at 2:05 PM

Murva u Stranici

Moji u Stranici su imali lipu murvu u dvoru ispod kuće koja je bila velika i puno rodila. A i murve su joj bile velike jerbo je dvor bi pun gnjoja od živega. Jo san desetak godišć bi jedini unuk a dok su rodice i sestra naresle mene već i ni bilo u Varbanju pok san sva nojlišja godišća ditinjstva jo bi gospodor Budrovića murve. Počinjale su zrit krajen petega ma nojlišje su bile u ovo doba krajen skule. Tad smo se svi Straničari penjali po murvi i ni falilo beštimih od barba Markota, ne zato ča jimo murve nego ča se penjemo priko kućice koja je bila pokrivena pločima. Ni njemu bilo do tega da se malo raškajo i da koja ploča i poklizne, lako bi je on stavi nose, nego do tega da ako klizne ploča ne kliznemo i mi i ne udremo se. Ma ni bilo koristi, moga je i boje vikat. Ma i to ni nikad viko jidno nego veće onako sa brigon koju san i tad ka dite kapi. Ali barba i teta Lina su cile done bili po poju a nona, stora teta i did bi nos dicu gledali iz ponistre od dida i none kamare. Dinko, Katica, Nada, Mirjana, Marko, Mile, Antica, Dinko Bulin, Ljiljana i jo e to je bila kumpanjija od te murve. Ali za reć pravo dohodili su usrida dneva i dica iz drugih dilih Varbanja. Već od Moškovih bi ih čuli kako govoridu "ne vičte, ne vičte da nas ne čuje barba Ivon" a did bi sto iza škura napožan na ponistru i smijo se u sebi. Bili bi ih čuli do u Goricu kako po murvi vičedu a posli kako usakreto utekli misleć da ih nikor ni vidi ni ču. A dica ka dica, taki san i jo bi kad san hodi "krast" slatke šipke  :) A meni je bilo nojslaje kad bi osto som na murvi a nona, teta ili dide me gledali iz ponistre. Ni bi gušt jist ako me oni ne gledadu. Parvo bi kupi po klehu one prizrile ča su otpale. Neka je ispod sve bi suhi gnjoj somo bi ih malo otar i bile su slotke kako da su operene. A onda bi se pope i naji se ali obavezno bi sa sobon vaze važetić i nabra noni i teti murav. Nona i teta već nisu mogle doteć do gron i bilo in je drogo kad bi in nabra a meni još dražje vidit ih kuntente. Posli bi se opralo ruke od čarnila u kvasini koliko se je moglo. Na murvu je dohodilo i puno tićih a jo san u niže razrede učesto spo sa didon i nonon a ponistra odma iznad murve i koji je gušt bi ujutro kad bi sunce isticalo skupa sa didon iz posteje gledat sunac istok iza Bijakove i slušat kroz otvorenu ponistru kantonje tićih na murvi. A još veći gušt je bi večer uz otvorenu ponistru zaspat uz pismu kopitih od mula i tovara i kantonje fratrićih na murvi i u borima. Ali sve je to pasalo, ditinjstvo je pasalo, ni već none, ni već dida, ni već tete, ni već ni barba Markota i tete Line i ostale su somo uspomene. Murva je još tote ma ni njoj se ne mili rodit kad nima ko jist murve, i njoj fali dičja skrika i smih, fali i njoj dobrodušno beštimonje barba Markota i smih tete Line kad ga je korila da se tako ne smi govorit dici :) Fali i murvi da je gledadu store oči iz ponistre, oči koje su sa jubavju gledale tu dicu na njoj. Bi san pri dosta godišć jedonput da ću jist murav ma izi san ih nikoliko i iša ća tužan. Je murve su još bile velike ma bez onih koji su me gledali iz ponistre nisu imale gušta niti bile onako slotke. Bi tad i nikad već. Neka sve ostane u očima onako kako je bilo kad mi je bilo nojlišje, kad san bi dite.

Murva u Stranici, pogled iz ponistre kamare none i dida


Did Ivon Budrovića

Moja mat Marica, nona Vica, stora teta Morica sestra od dida Ivana i Ivo Budrovića od barba Markota i tete Line sin. Ivo je rojen 09.03.1972 a ovo je slikano u treći misec 1978 ispod kuće u Stranici. Iza njih je murva.


Barba Marko, teta Lina rođena Kuničić, jo i Ivo Budrovića 1998g.



Kad mrtvi ustanu - iliti strah kosti lomi

Posted on June 10, 2020 at 2:15 AM

Kad mrtvi ustanu - iliti strah kosti lomi :)

Ovo je istinita anegdota iz povijesti Vrbanja.

U kasnim 50-ima prošlog stoljeća po selu su na nekoliko mjesta bili na stupovima montirani zvučnici spojeni na radio koje je bilo u prostoriji iznad kovačnice na Pjaci. Bio je limeni zvučnik na zgradi navrh Pjace gdje je bila razglasna stanica sa radiom, na zidu Doma Matije Ivanića, na Viru, kod crkve, na Poddocu i na Murvici. Dežurni bi prednoć upalio radio da se mogu čut vijesti i umoran od polja otišao spati a radio bi ugasio ujutro kad bi iša u polje. Jedan zvučnik bio je na telefonskom stupu na autobusnoj stanici odmah uz šimatorij uz crkvu iza koje je bilo groblje. Ujutro oko 4 kad su išli na bus ljudi su čuli čudne zvukove, nerazgovjetne glasove i počelo je polako se osjećati strah jer se pronio glas da to mrtvi iz groblja pričaju te nitko nije htio sam na bus bez da ga netko doprati. I to je trajalo dugo dok jednom nije došao u Vrbanj čovjek koji se je razumio u radio tehniku te objasnio da se po noći a naročito izjutra zbog spuštenog sloja jonosfere od kojeg se odbijaju srednjevalni radio valovi mogu čuti signali veoma udaljenih radio stanica na raznim jezicima koji se ubacuju preko frekvencije radio Zagreba koji je emitirao tada samo do 22 sata i savjetovao da se poslije završetka programa gasi radio. Ljudi su ga poslušali, gasili radio u 22 i kroz koji dan nestalo je straha. Mrtvi su prestali pričati i opet se je bezbrižno i bez pratnje čekalo bus. :)


Postament za Kriz

Posted on June 9, 2020 at 7:25 AM

Postament za Križ

Kameni postament sa Križem koji je sada (2020g.) u parku ispred župne kuće se je, kroz moje djetinjstvo bez Križa, do 1974 nalazio na Pjaci na mjestu koje sam fotomontažom prikazao na gornjoj lijevoj slici. Kako je počeo smetati okretanju kamiona, a jedan ga je stražnjim dijelom i zakačio, 1974 je prebačen i zazidan u ogradni zid Šimatorija na sam kut zapadno od malih vrata. U travnju 1989 je prebačen na sadašnje mjesto i na njega je opet postavljen kameni Križ.


NA DUHOVA

Posted on May 31, 2020 at 3:20 AM

 Evo došla su tri dona fešte u Varbanju u župi Svetoga Duha koja mi onako po domoću zovemo "Duhova". Ne bin o vjerskoj bondi ove nojveće fešte u Varbanju jer nison kompetentan za to nego bi malo o svjetovnoj bondi fešte i uspomenima na Duhova iz ditinjstva i mladosti. Nedija na Duhova je bila ka i svaka nedija, išlo se je u crikvu koje je hodi ali ni bilo posebnih događanjih vezanih za nediju. Glovna fešta je bila u torij i ti don se je pozivalo u goste prijateje iz drugih mist, uglavnom na večeru ma u nos i na obid i na večeru. Nojčešći i nojdražji gost nan je uz naše Vrisničane iz barba Jureta Remetinovega bliže fameje bi Spaso iz Pitav. Nikad nison uspi saznat zoč smo toko bili prijatejski vezani za Spasota, oca od Anči. U torij su bili i tonci. Često i pri večere onako za mlaje i dicu a nakon večere provi tonci za velike. U torij popodne je svit bi probučen po Pjaci, dohodi je sladoledar iz Jese sa kolicima sladoleda, dohodi je popodne i barba Duje sa "feron", bi bi prostar svoj stolić, uglavnom u hlad ispod Jurondetove kuće, i nama dici bi se kupilo čogod za uspomenu. Balunčić na laštiku, varćić koji sviri kad ga se napuni vodon, darvenu klapatušu sa dvo kola i krilima, okrugla zarcalića kojima je na drugoj bondi bila zaštićena caklon koja slika na kartunu a u kartunu tri rapice i tri kuglice koje je vajalo pomičuć caklo i naginjuć ga uvolit svaku u svoju rapu, bilo je venjih, imitaciji arelojih, svirkih od plastike, molih arganetih, gujicih od korte za napuhivanje koje bi se bile ispružile kad se puše u njih a onda kad se some ispuhuju bi bile svirile....ma svakakvih ćanćarijih kojima smo se ka dica veselili. I dobit čogod, a uglavnom su to častili didi, sa barba Dujeta stolčića od fere, kuglu sladoleda i posli, kako su stariji zvoli "pasaretu" ili po današnju gaziranu limunadu, narančadu ili Koktu u bufetu je bilo ono zoč se je ka dite živilo i čekalo Duhova. Kad san već bi mladić u parvidon se je igrala utakmica na balun "Stori u mlodi", digod na ledini u poju, često na aerodromu a nojveće u Pajizu. Posli utakmice ispod zadruge se je do kasno u noć jilo pečenje. E a tad je nastupalo  za nos mladoskočiće ono ča se je čekalo cilo godišće. Vajalo je do ujutro okitit šimatorij cvićen. Cviće se je vazimalo, ili kako se je užalo reć "kralo", uglavnom u famejih koje su imale divnjice, onako već od sedmega razreda pok dok još nisu bile zaručene a ne u starijih ženskih. Ni tote bilo jida kad bi se cviće vazelo nego ponos mamih jer ni bila bravura da imaš ćere a da ti nikor ni doša ukrast cviće. To bi značilo da nikomu ni briga za njihove ćere i zato su mame odabrane pitere, a da je tad bilo piterih nego sve store teće i poti, niki važetići, stavijale naparuč da ih je lako "ukrast" a sutra bi onako ka jidno a ustvari sa ponoson i kako da nećedu, kako "usput", se "požalile" da su eto i njoj noćas radi "one njejine" ukrali cviće a ustvari cvale od sriće. To cviće je stolo po šimatoriju do posli mise i onda je svak dohodi po svoje cviće. Moja generacija je hodila i u druga mista u kuće di je bilo ćerih po godišćima prikladnih za nos vazimat cviće. U morkloj noći smo hodili uglavnom u Vrisnik i Dol sv. One jer se je bilo tako trefilo da je u tin mistima bilo nojveće divnjic u naše doba. Ne spominjen se da smo vazimali cviće u Svirče ili u Varbosku. Ni bilo autih jer još nismo imali dozvole pok se je cviće nosilo na karijolima u Varbonj i to ni baš bilo lako ma za bravuru i da se sutra more provjat sve je bilo lako. Jednu noć smo bili vazeli žardinjere isprid Bobisa u Jesi. Kome je palo napamet ne znan ali smo u barba Antuna Gašperinovega vazeli čezu (karet na dvo kola), upregli njihovega tovara i po morkloj noći nos nikoliko do Jese. Fremali smo onde kod parka i išli u doba kad cili pametan svit spi naruke donit četiri žardinjere priko rive i pomalo sa čezon nose. Došli smo u som sunac istok i dodatno ukrasili sa njima već ukrašen šimatorij. Ali čin je otvorila pošta zvoli su iz Jese da bi to vajalo vrotit jer su znali di je običaj vazimat cviće i mi smo zamolili jednega starijega, mislin da je bi Pavo Čubretov, da to auton vroti i to je on i učini tako da skondal ni ispo nego smo sutra popodne još bili čašćeni od Pavota u Bobisa. Znalo se je manje pitere odnit navar kampanela i postavit na nojgornji ordin a za to je vajalo i malo ludosti. Od zvonih do ulaza u kujbu kroz koju se more izoć na ordin ima i četiri metra i parvo bi se na konop diglo kod zvonih koje skale od maslinih, onda donilo pitere uz skaline i koji hrabri bi izoša vonka i onako po noći to posloži na onu bondu vidljivu iz Varbanja. To cviće bi posli donima stolo navar jer malo ko je imo već hrabrosti poć ga skalat. Ali kako su se vrimena minjala minjali su se i običaji. Dohodili su lipi piteri i u puno famejih ni baš bilo drogo da se ti piteri i cviće prinišadu pok se je kralo di se je moglo jer su cviće sakrivali tu noć. Nojgore je bilo kad bi se cviće ukralo starijin ženskima koje su ga čuvale ka oči u glovi jer one nisu mogle poć ujutro po njega i onda bi znalo i usahnut a i kogod bi zamini i umisto svojega vaze tuje lišje. Kako se mladost ne more privarit počelo se je krast cviće donima pri i doržat u sakreto,digod i bez zalivonja, i to već ni bilo za pohvalu ali "sila Boga ne moli" :), vajalo je šimatorij okitit. I tako, malo po malo, od lipega običaja sve se je izrodilo u skondale oko uništenega cvića a sve su krive fameje koje nisu ostavile nikoliko manje vridnih piterih da ih se more vazest. Zato molin mame koje imadu ćere da, ako želimo vrotit običaj kićenja šimatorija, odvojidu po koji piter, da ga ne sakriju nego ostavidu da se more u parvidon nanoć doć ono ka "usakreto" vazest cviće i lipo ujutro posli mise da dojdu po svoje cviće da se ne krode cviće starijima koje to ne mogu svaku noć unišat donima pri Duhovih niti imadu čin doć po njega. Ne znan kako je bilo drugima ali jo koji san u doba osnovne skule često spo u Stranici bi uživo u torij ujutro kad san hodi u skulu pasat priko cvićen ukrašenega šimatorija punega vonjih od svakega cvića a nojveće ćokih. Voli bi da se to opet vroti ali da to ima svoju lipotu ka i pri a ne da sve ispode na skondal radi razbijenih piterih i usahlega cvića. Na dobro nan došla Duhova! 31.05.2020

Tradicija se nastavije :)

Na Duhovski parvidon popodne 01.06.2020 na novemu igralištu za moli balun opet je tradicionalno se igralo i posli uz spizu i koloče proslavilo. Igralo je osan dičjih ekipih sa veće od 40 dice i osan starijih ekipih a izmeju njih su zaigrale i dvi ekipe ženskih. Igralo se je 4+1 u terenu po ekipi. Puno dice i puno svita se je okupilo i baš se je ovo godišće Duhova lipo proslavilo.


Na Duhovski torij 02.06.2020 nakon veće godišć šimatorij je opet osvanu okićen cvićen :) 


Neka moja bezvezna razmisljanja

Posted on May 26, 2020 at 6:25 PM

Neka moja bezvezna nacionalno - vjerska razmišljanja

Uvijek sam smatrao da se čovjek treba dičiti samo onim što je sam u životu postigao a ne onim što mu je Bog rođenjem dao. Zašto bi ja mislio da sam više vrijedan od drugog samo zato što znam svirati gitaru jer mi je to genetski određeno ili da sam manje vrijedan jer mi genetski nije određeno da budem dobar sportaš. Tako je i sa nacionalnim osjećajem. Jednostavno otac mi je čovjek kojemu u rodnom listu piše da je Hrvat, rodila me majka Hrvatica i meni je danom rođenja zapisano da sam Hrvat. Ništa to nije moja zasluga. Da su me u rodilištu zamijenili i odnijeli u srpsku kuću danas bi bio Srbin a ista sam osoba. Kad sam imao mjesec dana krštenjem mi je određena pripadnost vjeri a da mene nitko nije pitao da li to želim niti je to moja zasluga. Kumovi na krštenju su mi bili očeva sestra teta Mileva (Ljudmila) i barba Jubo Matković Drojčin. Zato nikad nisam "na sva zvona" ispoljavao ni nacionalnu ni vjersku pripadnost jer sam to smatrao osobnom stvari koja mi je dana rođenjem. Čovjek koji me je najviše naučio u životu i o životu, koji me je odgojio i formirao kao osobu je bio moj djed Perko jer je otac kroz doba odrastanja radio u Ljubljani pa sam uglavnom sve što znam naučio od djeda. Sve što znam o obradi polja, rezidbi, polijevanju, o ribolovu i stvarima i alatima vezanim za čamac i ribolov, sve što znam o timarenju i sedlanju konja i magaraca, kako naprtiti na konja vreće od 100kg i bilo koji drugi teret, kako preraditi mošt u vino, kako popraviti bačve, karatile, vridice i maštile, kako skuhati rakiju naučio me je Perko. Ali Perko me je naučio i da ljude ne dijelim po naciji i vjeri već samo na dobre i loše. Djetinjstvo sam proveo uz cigansku djecu u našem dvoru kod tople peći jer djed nije mogao vidit tu djecu da se smrzavaju u mokrim šatorima ispod škole u Ogradici pa bi spavali u nas i samnom se igrali. Djed je bio siromah, jedva spajao kraj s krajem ali uvik veseo i nasmijan kao da je bogataš. A i bio je bogat jer je bio Čovjek koji je svugdje imao prijatelja a i vrata naše kuće su za svakog uvijek bila ovorena.


KAKO STE PASALI?

Posted on April 15, 2020 at 12:50 PM

KAKO STE PASALI?

Napis o procesiji Za Križen 2020 prenesen sa facebook stranice Župe Svetoga Duha Vrbanj, autora Josip Vodanović Fakinov.

To je u zodnjih pet don nojčešće pitanje postavjeno nami koji smo imali privilegiju, čast, ali i odgovornost da ovo godišće gremo Za Križen. Odgovor na to pitanje je dug i kompliciran jer za nike stvori ne postojidu riči kojima bi to opisali. Ali provojmo...

Tek dvo dona pri Križa, križonoša je dozno točan broj judih koji smidu poć uokolo. Petnaste svita gre - bila je zodnja odluka državnega stožera. Bome to ni puno, ali sa petnaestoricon se more obavit sve ča je u Varbanju običaj za tu noć. Odluka križonoše bila je da gremo sa kandilirima, po četiri ferola i ceroja, dvojicon u pratnji i dvo redora koji ćedu nosit i aide. Kantaduri i odgovaroči nesmidu hodit nanoge, nego ćedu s autima doć u misto i isprid svake crikve dočekat precesjun. U crikvi je smilo bit nojveće deset svita, ali ni rečeno da to moradu bit svu noć ista desetorica. Mi smo se za vrime funkcijuna u crikvi minjali. Unutra su bili oni od kojih je u temu momentu potriba. Ali nikad veće od deset. Koliko čujemo od drugih, jedino su naši kantaduri otkantali u svakon crikvi po tri štrofe i odgovaroči jednu. Molili smo pet Očenaših i posli tega zakantali O biči preljuti. Virujemo da bi našima storima bilo drogo, da smo obavili sve ča je i inače bi običaj. Ovi ča su bili vonka, stoli su nanoge, posloženi u špaliru i udaljeni jedon od drugega dvo metra. Niko od petnaestorice, od devet urih uvečer do sedan urih ujutro ni se niti momenat.

A sad se vrotmo na početak večeri!

Došli smo isprid crikve u devet urih, a tamo dobotu nikoga. Somo fabriceri i redori oko crikve, i policijoti, njih pet-šest, koji su došli pomoć da se ispoštije sve ča bilo dogovoreno. Bilo je tužno, ali veličanstveno. Niko iz mista ni doša! Judi su poslušali ča se govorilo zodnje done. Niko ne želi ugrozit dostojanstvo precesjuna i Križa na nočin da policija mora reagirat. Policija je bila ugodno iznenođena. Kuntenti ča je tako, makli su se na bondu, i počeli nas slikovat i snimat. Osjećaji su se vidili i na njima, posebno na licu jedinega policijota Varbanjanina, Matkota Tresića. Mi smo mirno stoli u špaliru slušajuć propovid don Milija i Gospin plač kantadurih i odgovaročih. Mislin da smo tek tad postali svjesni naše privilegije, ali pri svega odgovornosti. Odgovornosti prima svima pasonima križonošima, kantadurima i drugima judima koji su hodili Za Križen i ostavili nan u baštinu ovo ča imamo. A imamo Križ ko identitet našega mista, i Križ ko ufanje i potporu u životu. Odgovornost i prima svima koji ovo godišće nesmidu Za Križen, da se molimo misto njih, da na niki nočin ispunimo i njihove zovite. Kantaduri su išali štrofu "Tužna mati tad se uputi", i na "tad" redori su zaškrabatali. Kandiliri i parvi ceroji izahodidu iz crikve, a za njima i Matij (Mateo po varbonjski). Darži Križ onako nespretno, kako i svi mi kad smo ga parvi put ćapali u ruke. Ali i ponosno, jer posto je karika u lancu varbonjskih križonoših, i brojnih križonoših u svojon fameji, kako sa očeve tako i s materine bonde. Nosi Križ za cili svit, jer u svitu vloda bolest koja nosi starije i bolesne. Sviton vloda i druga bolest, bolest pohlepe i sebičnosti. A da ni parva bolest došla radi ove druge? Parvi do Matija je njegov otac Tonči, darži ruku na njegovemu ramenu, bit će mu potpora i ovu noć, kako ča je i cili život. Dinko je uputi "Pomiluj mene Bože", a mi ga pratimo, koliko ko zno i more. Izošli smo iz šematorija, ali ovi put škrabatuše ne gredu sa nami do Gospojice. Jer puten nas smi bit somo petnaste. Stali smo kod Gospojice da bi se pomolili za naše mortve. Dokli molimo jedon Očenaš za pokojnega Teota, oca od Tončija, a jedon za sve mortve, teta Ksenija i Meri Budrovića stojidu de bondu, molidu s nami i jecadu. Portli smo daje. Jo san pove Ruzorij, žalosna otajstva, drugi odgovoradu. Pasojemo kroz naša poja, lozje, masline. U mislima su nan naši težoci, koliko je tih težočkih ruk nosilo Križ. U nevoji u kojon su živili, jel in ti Križ bi jedino ufanje i noda? Pasali smo i nimo osvitljeni Križ na Križice.

Došli smo prid Varbosku. Čekadu nas Leo, Ivica i Magda. Tote su i naša dvo Onđela tu večer, Filka i teta Anka. Učinili smo sliku svi skupa i gremo naprid. Pasali smo Svetega Roka i u koli Dinko išoje "Pomiluj mene Bože". Ni nas puno, ali pisma zvoni, kanto se iz sarca. Oko Svetega Lovrinca je par svita. I naši kantaduri. Deset ih introje u crikvu. Tin i Antonio ostavijedu kandilire i sa Škandejon izahodidu da bi odgovaroči mogli poć unutra. Nakon ča su odgovaroči iskantali, vonka gre jedon od njih i parvi ceroji, Vinko i Mario, da bi Andro, Dinko i Ivan mogli s Marijoton i ostalima u crikvi, zakantat O biči preljuti. Kantaduri Nikola i Marian su uputili treću štrofu. Partijemo pud tvrđave. U tvrđavi Marijo moli pet očenaših, drugi odgovoradu. Mi ča smo ostali vonka gledamo tu ogromnu crikvu. Zaštitila nas je od Turcih. I nisu uspili fermat Križ, ni oni, ni kuga, kolera, španjola, ni Talijoni. Kad su Njemci mislili da su uspili, Bog je iti da se precesjun učini u El Shattu. Neće ga ni Corona fermat…

Došli smo do mora, mirno je. Somo čujemo dvo, tri broda koji se tornojedu iz Jese. Varbovjani koji su bili ispratit svojega križonošu Dinkota, pomorca. Bože čuvaj sve ribare i pomorce! Mi opet molimo Ruzorij, a Matij se pusti, korak mu je nikako lašnji. Dobro je don Branimir govori: "Do Varboske ti nosiš Križ, a od Varboske on nosi tebe." Eto nas u Vitarnjon, ali nema ni V od vitra. Fermat ćemo malo, ni potriba puno, niko ne govori da se umori. S druge bonde se vididu nike sviće, Ješonski grebi. Ivan je uputi "Isuse blaga i ponizna srca", mi odgovoramo. Pensomo da bi nas isto kogod moga dočekat na rivi. Kad ono somo bratimi u tonikima, čuvadu red. Od općine opet "Pomiluj mene". Na pjaci se don Stanko pokloni Križu. Prid crikvon isto bratimi, par svita, i dvo, tri policijota. Nikad nisu imali časniji i pobožniji lavur. Ista procedura u crikvi, nesmi nas bit veće od deset. Filka i teta Anka klečidu na skalima od šematorija. Nemoredu bit bližje svojemu sinu i unuku. Njima je i to dobro, zno Matij da su one uz njega. Ljubljenog Isusa prestante mučit, rante mi dušu...ori se iz crikve. Ovi sa pjacete se navirijedu. Brojidu koliko ih je unutra. Pari se da kanto cili Varbonj, a ne njih šest, sedan. Gremo ća, ma ne puten kako i obično. Vajo poć u Gospe ovo godišće, da nas Bog sačuva od bolesti. Kod nos to ni običaj, ovo je tek treći put ča se ponti da ćemo poć gore. Pripeto je. Mogli smo reć Leotu, Ivici i Magdi da dojdedu do gore, da se baren napijemo. Uspili smo, bez njih. I Škandeja je uspi. Pomolit ćemo se za sve koji su bolesni, za likore, medicinske sestre, sve koji se brinedu o nami. Učinili smo krug oko crikve kako i kad imamo misu gore. Dok ovi unutra molidu, mi vonka gledamo prima zapadu. Vidimo nika svitla. Je ono Varbonj? Je ono naš kampanel?

Klanjamo se tebi Isukrste i blagoslivjamo tebe...spušćamo se niz skaline. Nema stajanja do pjace u Donje Pitve. Sveti Jakov je tako daleko. Da ga je čingod privuć. Moremo mi to. Križ i molitva su tote. Pari nan se da čujemo pismu. Jesu ono Varbovjani izošli iz crikve? U Pitve nas čekadu ona tri. Malo veće ćemo se odmorit. Vajo donalit parafin u ferole. Nećemo ih gosit cilu noć.

Nojtežji dil puta je prid nami. Čekadu nas skaline u Gornje Pitve. Pomalo se uspinjemo, ni čo prišit. Ajme koliko proznih kuć. Bože, dones život u ova naša sela! Eto nas kod crikve. Oko ove vajo napravit krug ipo. Fola Bogu, uspili smo. Nikola i Marian su zakantali parvu štrofu. Crikva oldoje. Jesu ovo sini od Androta i Marijota? Imali su od koga naučit ovako lipo kantat. Andro i Marijo ponosno stojidu isprid crikve. Ovo godišće nosidu aidu. Vajalo se prilagodit situaciji. Oni su prikuntenti i sa tin. Oni, koji su nojveće putih kantali u zodnjih trideset godišć i koji su ovu mladost naučili štrofu po varbonjski!

Vrime je za partencu. Gremo pomalo niz skaline, da se ne zapletemo o tonike. Zaboravi san uputit Ruzorij, Marijo mi napominje. Pari mi se da iman manje arije nego pri tri, četiri ure. Okrićen se, kad u dajini vidin dvi sviće. Dvista, trista metar od nos. Pari mi se da san te sviće vidi i između Varbanja i Varboske, i u Vitarnjon, i uz Pitve. Ko bi to moga bit...Ruzorij je gotov, i kroz par minutih smo u Vrisniku.

Stali smo, za ćapat ariju, još tri crikve su isprid nos. Pasojemo kroz Vrisnik, isto je kogod izoša na ponistru i na dvor vidit Križ. Eto nas pod čempriše. Kako lipi prilaz crikvi imadu! Užo ih bit dosta na dočeku Križa, bićedu i sad tamo. Kad ono somo redori. Svaka čast svitu. Svak poštije Križ. Noge su nan sve težje. Ma nećemo sest, stojimo nanoge. Dinko je uputi O biči preljuti...je ovo kanto ili plače? Dira u dušu. Poznoti su nan oni glosi. Siri, Šendik i Ivan doju sve od sebe. I veće od tega. Mora se iskantat kako da je crikva puna. Dvo odgovoroča isto. Kantaduri lagano pratidu, vajo odmorit glose, njima je nojtežje. I Matij kanto. Parvi je tenor naše klape u Vancouveru.

Sveti Onte, gremo ti ća. Doć ćemo opet dogodišća, ako Bog do zdrovja. Križ siguro hoće. Vajo odma uputit Ruzorij jer Svirče ni daleko. Pasali smo kurota kuću i počeli se kalovat. Puno je kolih, lako se zagubit. Jesmo ovo falili put? Došli smo do glovne ceste. Malo pri nos, pasali su kantaduri s auton. Stjepko je bi žveltiji nego mi kroz Vrisnik. Isprid jedne kuće izošlo je par ženskih. Na kući je križ. Križonoše Prošpera kuća. Kandiliri i Jure dobro paletodu. Usporavamo ih. Da daržidu socijalnu distancu. Okrićen se da bi vidi je koga iza nos. Posli Teota i Josipa sa ferolima ni nikoga. Somo nike dvi sviće u dajini. Prid Svirče se već čujedu kokoti. Kotlina dobro vuče. Sakrit ćemo se prid uljaru da ne ćapomo u kosti. Nećemo puno stot. Leo, Ivica i Magda moredu pud doma. Obavili su svoje.

A mi gremo u Svetu Mandalinu. Ima čogod svita po teracima. Još malo i njihovi Svirčani ćedu doć. Nos prid crikvon čeka don Toni. Don Mili je u Varbanju. Dvo policijota i par judih. Umorni smo al ćemo izdurat. Kad moredu Matij i Tonči cilu noć klečat, moremo i mi stot nanoge. Slušamo odgovoroče. Luka Tresić parvi, a Luka Ljubić tek drugi put odgovora. Stjepko je sto u sridu i vodi ih. Marko je nojiskusniji, ma ni moga doć iz Splita. Vražja Korona! Ali dobri su. Sve boji i boji. Kako noć gre kraju pustili su se. Imat će ko kantat i dogodišća.

Gremo ća. Storin puten priko barda. Svrotit ćemo u gornju crikvu u Svirče. Izmolit pet očenaših. Lako ćemo se zbit na pjacu. Ne kako pasonih godišć. Pogledaj molimo te Gospodine na ovu obitelj svoju...zodnji uspon i onda je sve lako. Ostali smo na jednon aidi, Marijotu se izgosila. Ma ni nan ni potriba veće, razdanjije se. Navar barda Ivan uputije „Isuse blaga i ponizna srca.“ Tako ćemo do Sarca Isusova. Škrabatodu! Vidili su nas. Dohodimo u selo, a kod malo koje kuće da ni ko izoša. Činimo krug oko crikvice i molimo Očenaše. Don Mili je s nami. Svakomu je suza u oku. Od Sarca Isusova do crikve kantomo "Pomiluj mene Bože". Vajo dat sve od sebe, kako i cilu noć. Nos petnaste je išlo u precesjun za sve vos. Ponizno, pobožno i ponosno!

Kod crikve su redori, fola Bogu nisu imali posla. Još je kogod imo žeju doć. Gremo se na grebe jovit našima mortvima. Andro, Marijo, Dinko i Ivan kantodu in štrofu. "Martve duše ti sahrani..." Krug oko crikve i tamo smo okle smo portili. Kantaduri ćedu otkantat jednu štrofu veće. Od velega petka. Popodne ni precesjuna. Na "zlamen" Matij vazimje Križ i u crikvi doje blagoslov za one koji su tote. Sa dvo ceroja gre stavit Križ na svoje misto, na oltor Svetega Križa. Ali ne! Križonoša izahodi vonka i na šematoriju doje drugi blagoslov. Blagoslov cilemu selu i cilemu svitu. Ovi momenat će se pontit, zauvik! Nikad nismo imali dvo blagoslova ujutro. Napokon Križ dohodi na svoje misto i precesjun je gotov.

Križ je hodi!!! I judi s njin, niki puten, a niki sarcen i molitvon.

Sveti Križu, čuvaj nas!

Svet Križu, moli za nas!

Ufamo se u te!

Za Križen 2020 godišća hodili su križonoša Mateo Bratanić u pratnji oca Tončija Bratanića i Antuna Vidoševića Škandeje. Kandilire su nosili Antonio Škarpa i Tin Lušić Bulić, a ceroje Vinko Petrić i Mario Pavičić Ivelja (parvi), te Dinko Pavičić Donkić i Juraj Račić. Feralisti su bili Ivan Vidošević, Teo Bratanić, Josip Srhoj i Josip Vodanović. Andro Matković i Marijo Lušić Bulić su imali dvostruku ulogu, redori-aide.

Štrofe su kantali Nikola Matković i Marian Lušić Bulić, a odgovorali Stjepko Račić, Luka Ljubić i Luka Tresić.

Za popudbinu su bili zaduženi Leo Matković te Ivica i Magda Račić. Tote nikud bili su i Filka i Anka Bratanić.

Fotografiro nas je Marko Vucković.

U crikvi su ostali don Mili Plenković, snimatelj Pero Razović, te fabriceri Nikša Vidošević i Pero Fredotović, zaduženi za dočekivanje Križih i higijenu crikve.

Redori oko crikve bili su Andrija Čubre, Mario Pavičić, Dinko Pavičić Ivelja, Luki Ljubić, Milivoj Čubre i Marko Buratović.

I za kroj želin reć jednu stvor. Judi koji su se nojveće borili i izborili da precesjuni gredu sa veće od pet svita su gradonačelnik Grada Starog Grada Antonio Škarpa, predsjednik ješonske bratovštine Presvetog Oltarskog Sakramenta Miko Belić i dugogodišnji varbonjski kantadur i križonoša iz 2010, Marijo Lušić Bulić. Mnogi dobri, virni i razumni judi su izošli u susret. One koji su saplitali nogu, a sad se hoćedu pridstavit kako spasiteji, ni vridno imenovat. Fola svima!

Sastavi administrator župske stranice i ponosni feralista Josip Vodanović


Procesija Za Krizen 2020g

Posted on April 7, 2020 at 2:35 AM

Procesija Za Križen 2020g

Zbog pandemije virusa Corona C-19  ove godine će  procesija biti specifična i održati će se u izmjenjenom obliku ali ipak će se održati i tradicija neće biti prekinuta. Na ovom blogu ću objaviti za povijest najbitnije detalje o ovoj, na neki način povijesnoj, procesiji 2020 a evo kao prvi napis obavijest fabricera župe Svetog Duha Vrbanj.

PROPISI O PROCESIJI "ZA KRIŽEN" I OSTALIM OBREDIMA!

Poštovani sumještani i župljani!

Približava se Sveto trodnevlje i noć kada će krenuti procesija Za Križen. Procesija koja će se pamtiti zbog reduciranog broja ljudi i okolnosti u kojima se odvija. Sigurno ste upoznati s mjerama koje su na snazi. Ističemo neke:

1. U procesiji smije sudjelovati 10 ljudi, koje je odredio križonoša. Oni će dobiti propusnice za tu namjenu a ostali će biti isključivani iz iste.

2. Zabranjen je bilo kakav oblik ispraćaja Križa iz i oko crkve. Taj dio će biti posebno nadziran (na snazi su propisi koji zabranjuju da u crkvi za vrijeme obreda bude prisutan puk, a zabranjena su i sva javna okupljanja).

3. Strogo je zabranjen bilo kakav socijalni kontakt, približavanje i ljubljenje Križa i slično.

4. Što se crkvenih obreda tiče, tamo smiju biti samo oni koje don Mili odredi da mu trebaju za obavljanje funkcije. To su 2-3 čitača ili fabricera, snimatelj i križonoša. Uočili smo da neki unatoč tome dođu u crkvu i time dovode u neugodan položaj župnika. Nemojte i nesmijete to raditi!

5. U petak popodne kad je crkva otvorena za individualnu molitvu, ponavljamo da u njoj smije biti minimalan broj ljudi, što će biti nadzirano, i da oni moraju održavati socijalnu distancu.

Znamo koliko svima znači Križ i ostali obredi Velikog tjedna. Doživimo to ove godine na drugačiji način. Don Mili je već dao neke sugestije za osobnu molitvu kod kuće, poslušajte ga.

Zbog dostojanstva procesije ali i da ne dovodimo u neugodan položaj ljude koji je osiguravaju ( policija i stožer civilne zaštite), molimo vas da se ovih propisa striktno pridržavate, i da ih ne pokušavate kreativno tumačiti. Mjere imaju svoje razloge. Ljudi, čuvajmo sebe i druge, čuvajmo zdravlje ali i dostojanstvo svih nas!

Fabriceri župe Sv. Duha Vrbanj

Čast nošenja našega Svetog Križa pripala je ove godine Mateu Brataniću, rođenom 07. 01. 1999. u obitelji Tončija Bratanića i Filke rođ. Milevčić u Vancuveru – Canada. Na lijevoj fotografiji je Mateo 2003g kad je Križonoša bio stric Nikša. Iznad njega je djed Teo Bratanić, sa lijeve djedove strane je otac Tonči a sa desno stričevi Nikša i Andro. Na desnoj je Mateo 2020g.


Priopćenje župnika Don MIli Plenković objavljeno na facebook stranici župe 06.04.2020

Danas je iz Biskupije stigla nova direktiva glede slavlja Svetog trodnevlja. Njome se

pod 1 IZRIČITO ZABRANJUJE da župnik dviju ili više župa slavi misu ili druge obrede u obje župe

pod 2 se „OTKAZUJU DO DALJNJEGA sve svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci.“ Na traženje pojašnjenja o „otkazivanju svih svetih misa“ dobio sam odgovor da se pod tim misli na mise sa narodom, bilo u crkvi bilo na otvorenom.

pod 3 se zahtjeva DA PREINAČIMO ŽUPNE OBAVJESTI koje nisu u skladu s ovim direktivama.

Sukladno tome objavljujem novi raspored za našu župu:

VELIKI ČETVRTAK – misu večere Gospodnje slavit ću u Svirčima u 18.00 Uključit ću prenos mobitelom preko župne Facebook stranice.

U Vrbanju tradicionalni ispraćaj križa (bez prisustva naroda) počinje u 21.30 a polazak iz mjesta oko 22.00 Iako „Bitno.net“ prenosi informaciju načelnika općine Jelsa o dozvoli za precesiju sa 5 sudionika, čujem da je danas odobreno da u procesiji može sudjelovati 10 ljudi (uključujući križonošu). Ovo ne mojte uzimati zdravo za gotovo dok ne bude službeno objavljeno.

VELIKI PETAK – sukladno prethodnoj Biskupovoj odredbi da se „u župnim crkvama tijekom dana omogući vjernicima klanjanje i molitva pred križem, odnosno pred Božjim grobom“ crkva će biti otvorena od 16.00 – 19.30

Obrede Velikog petka slavit ću u župnoj crkvi u Vrbanju (uz prenos) u 20.00

Procesija „po selu“, makar i u najmanjem mogućem formatu je, kako vidite, zabranjena.

VELIKA SUBOTA – Vazmeno bdijenje slavit ću u župnoj crkvi u Svirčima (uz prenos) u 22.00

USKRS – svetu misu ću slaviti u Vrbanju u 11.00 (uz prenos)

Nadam se da će svi dobronamjerni vjernici naše župe prihvatiti ove promjene koje se zahtjevaju "da bi se izbjeglo širenje bolesti i očuvalo zdravlje stanovništva."

(napomena: Gore spomenuti prenos vršim ja kao live stream  na mojem facebook profilu i na facebook stranici NK Varbonj)

10.04.2020

Procesija je održana bez ikakvih siguronosnih problema jer su se mještani Vrbanja pridržavali uputa o izbjegavanju okupljanja zbog pandemije virusa Corona C-19. Da ipak netko nenajavljeno ne bi narušio dignitet procesije brinula se je policija koja je u Vrbanju bila prisutna cijelu noć. Konačna odluka bila je da u procesiji mogu sudjelovati Križonoša i još 14 po njegovom izboru te su našu procesiju pratila dva kandilira i četiri ferala, četiri ceroja,  dva nositelja rasvjete i pratnja Križonoše. Također su smjeli poći i pjevači ali ne kao članovi procesije nego u posebnom autu a u crkvama istovremeno nije smjelo biti više od deset osoba te su ferali i ceroji čekali ispred crkava. Mateotu su pjevači bili Nikola Matković Šendik i Marian Lušić Bulić a odgovarači Stjepko Račić, Luka Ljubić i Luka Tresić. Live prenos koji sam vršio ja kao najstariji u crkvi te noći je svima ostalima omogućio gledanje svih događanja u crkvi tijekom cijele noći. Ova procesija će biti zapamćena po tome što je ispraćaj Križa bio bez prisustva ljudi u crkvi i oko nje, što se nije smijelo osim onih sa propusnicama učestvovati u procesiji i naravno nije bilo ni uobičajenog dočeka Križa u petak ujutro. Križ je krenuo u 22 sata u četvrtak a vratili su se oko 6 sati u petak ujutro. Sve u svemu ipak je to bila lijepa i ugodna noć obasjana mjesečinom. Procesija po mjestu na Veliki petak nije bila dopuštena nego je župnik sam noseći Sveto otajstvo prošao putem kojim inače ide procesija. 
PS: Također sam osim prenosa noći sa četvrtka na petak kao snimatelj prenosio i misu na Cvijetnicu, Obred Velikog petka te misu na Uskrs.


Otac Tonči, Mateo i nonin brat Antun Vidošević Škandeja



Mateotu majka Filka i nona Anka Bratanić rođena Vidošević Škandeja

Župnikova riječ ujutro, na kraju procesije:

Na kraju ove noći bdijenja, molitve, pjesme, hoda sjetimo se da su sve procesije simbol ljudskog života jer, što je život nego hod – hod prema vječnosti?!

Životne brige, problemi, ali i radosti često nas ili smetu ili toliko okupiraju da zaboravimo što je život. Često smo nalik putniku koji je sjeo i zaboravio da je još hoda do cilja.

Ova nas procesija sve podsjeća da ne smijemo sjesti ili leći. Možemo se nakrako odmoriti, ali poći nam je dalje. Kao ove noći neka nas u tom hodu, i kroz ostatak ove godine „Zastava sveta vodi Pobjednika Krista“.

Tebi, Mateo, od srca želim da ti se ova noć ureže u sjećanje i da u njenom svjetlu živiš sav svoj život.

I vi, pratitelji našega križonoše, budite uvijek spremni svakom čovjeku (jer je svaki čovjek križonoša) biti pratitelji na životnom putu.

I vi, pjevači Gospinog plača, činite što možete da Majka ne mora plakati zbog bilo koga od nas koje je Njezin sin primio za braću i sestre i učinio nas njezinom djecom.

Zahvaljujem Bogu koji nam je darova jednu lijepu noć za procesiju.

Zahvaljujem, u ime cijele župe, svima vama koji ste noćas bili zastupnici naše župe

Zahvaljujem odgovornima u državi koji brinu za zdavlje i život svih građana, što su uvažili molbe iz ovog našeg „bazena“ i omogućili nam održavanje procesije u ovoj formi.

Hvala policiji koja je bdjela nad urednim odvijanjem dogovorenoga.

Hvala fabricerima i drugima koji su se uključili u održavanje reda i higijene prostora.

Hvala župljanima i drugima koji su poštivali dogovor i ostali ili kod kuća ili bili negdje sa strane, ali na potrebnoj distanci.

Hvala Petru Razoviću koji je cijelu noć bdio nad „kamerom“ tako da ste cijele noći imali sliku zbivanja u crkvi.

Neka sve bude na veću slavu Božju i na spasenje svih nas.

Sada će nam križonoša, nakon štrofe „plača“ podijeliti blagoslov.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Župa Svetog Duha - Vrbanj /piše župnik Don Mili Plenković /

Od načelnika policijske postaje Hvar, gdina Jure Tadića, primio sam na Veliki petak ujutro poruku:

Osiguranje procesije "Za križem" prošlo je besprijekorno, u najboljem redu, bez ijednog problema, sukladno planu i dogovoru. Hvala svima na trudu i angažmanu.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Uskrsna poruka Križonoše

Drogi moji Varbanjani,

Sritan i blagoslovjen Uskars Vami i svima Vašima!

Fola van svima na pomoći i potpori ča ste nan pružili tokon pasonih šetemonih.

Fola svima ča su se odazvali pozivu da sudjeluju u precesijunu "Za Križen". Iako smo bili u smanjenemu broju, bili smo svi zajedno, mi sa Vami, a Vi sa nami.

Fola cilemu Varbanju na odgovornemu ponošonju prilikon ispraćaja, tokon noći i dočeka Svetega Križa.

Zahvala našemu don Miliju, fabricerima i svima koji su pomogli pri uređenju crikve za velu šetemonu.

Fola barba Perotu Rozovemu koji je omogući da pratimo događaje kroz Velu šetemonu svukud u svitu.

Kako ča već znote, neće bit obida od Križa, ali svo zlo išlo sa tin. Nedaj Bože da počmemo nosit Križ radi obida!

Sa dubokin poštovanjen,

Mateo Bratanić sa famejon


Don Mili Plenković, Mateo Bratanić i ja na Uskrs 2020 ispred oltara župne crkve u Vrbanju


Popis Krizonosa Vrbanj od 1858g.

Posted on March 24, 2020 at 4:00 AM

 Popis Križonoša župa Sv. Duha Vrbanj od 1858g.

1875 Križonoša je moj pradjed po ocu Ivon Razović a 1930 moj djed po ocu Petar (Perko) Razović pok. Ivana.


Moj pradjed koji je rođen 1858 nosio je Križ 1875 u 17-oj godini isto kao Andrija Račić Jakova  koji je rođen 1929 a nosio Križ 1946 u 17-oj godini i Nikola Bulić Nikole (mlađi), obiteljskog nadimka Pištin, koji je rođen 1940 a nosio Križ 1957 u 17-oj godini. Koji je od njih po mjesecu rođenja i najmlađi Križonoša ne znam ali njih troje su po dosadašnjim spoznajama najmlađi Križonoše Vrbanja.

Napomena: Puno prezime Andrije križonoše 1946 i brata mu Mateta križonoše 1955 bilo je Razović Račić.

Za Krizen ratne godine 1943

Posted on March 24, 2020 at 2:40 AM

Za Križen ratne godine 1943, sjećanje Toni Đuka


Dujko Čubre Čubretov otac Perice Vidošević Šćepotove rođena Čubre  i Luke Čubre nedugo nako procesije otišao je u partizane i nikad se više nije vratio. Njegova udovica se je zvala Olica. Ostao je u bespućima Zelengore a da mu se nikad grob nije našao. Unuci su mu Nikša, Dujko i Luči Vidošević te Dalibor Čubre i Dejana Čubre udana Grgičević. Mladin Stipetić je otac Darka (Ivana) Stipetić (kćere su mu Nila udana Peroš i Lukrecija.udana Dodig) a žena Dobrila.


Učesnici procesije Za Križem iz Svirača 1943g. Križonoša je bio Jure Plenković Dide. Kćerka mu je Dobrila udana za Ivana (Darko) Stipetić a unuke Nila udana Peroš i Lukrecija udana Dodig.



Rss_feed