Blog Vrbanj

Contact email: [email protected]

Blog Vrbanj

Blog na kojem zapisujem moja sjećanja o Vrbanju i njegovim stanovnicima. Kako je od nekih događanja prošlo dosta vremena moguće su greške u redosljedu događanja, datumu ili imenima nekih osoba ali greške nisu namjerno napravljene. Također sam zapisivao i sjećanja koje sam čuo od starijih pa su i tu moguće greške ali nadam se da će i ovako nesavršena zbirka uspomena na Vrbanj i njegove stanovnike te rječnik vrbanjskog narječja nekome ipak biti od pomoći i pričiniti zadovoljstvo. U skupljanje fotografija i podataka za zapise uloženo je mnogo truda te molim da se ove javne objave ne zloupotrebljavaju  kako bi se podatci i fotografije kopirali, prikazali kao svoj trud i objavljivali bez navođenja izvora. Polažem isključivo pravo na svaku napisanu riječ i objavljenu fotografiju na ovom blogu.

Fotografije Vrbanja te još zapisa, dokumenata i video materijala možete pogledati na 

http://vrbanj.webs.com/apps/photos/

http://pero-razovic.simplesite.com/

http://www.youtube.com/user/Mrbabalu3/videos

Na dnu ove stranice kliknite na View Older Entries za pogledati starije zapise.

Za pročitati cijeli tekst kliknite na dnu svake objave na Read Full Post.

view:  full / summary

Sumuta

Posted on July 2, 2019 at 6:15 PM

Popit friško pomuzeno, onako još teplo, mliko sa malo cukra mi je u ditinjstvu bila poslastica a didu friško pomuzeno mliko sa malo čornega vina a to se je zvola "sumuta" (a ulit čorno vino u mliko bi se reklo da se gre posumutat ) i u nju umočen kruh. Čorno vino bi ukiselilo mliko i ono bi dobilo okus a i izgled voćnog jogurta sa okuson vina.  E da je i tega bilo na voju ma ni jer ni bilo ni kića ni trove koliko je bilo beštijama tako da su koze i dovale malo mlika. Ni bilo trove ni gošćice uz put za, kako bi se bilo reklo, stavit u zvončić da ne zvoni a bori ispod Gorice su bili čisti kako nojlišji park jer sve dokle je koza mogla doteć je bilo čisto i moga si bos po borima bez stroha da ćeš se nabost na smrič.

Na slici je kćer Maja sa kozama suside tete Mondice Kapitonove. Slikano 11.1991 na mistu današnjega nogometnega igrališta Za Gorice.

NK PRIMORAC - Vrboska

Posted on June 1, 2019 at 8:00 AM

NK PRIMORAC - Vrboska

Nogomet je najpopularniji sport na Hvaru i u nekad ne tako davna vremena skoro svako naselje je imalo svoj klub ali mnogi su nažalost ugašeni. Ostala je samo po koja fotografija kao uspomena. Evo jedine fotografije koju sam uspio nabaviti od NK Primorac iz Vrboske. Još se je igralo na Soline, dakle sam kraj 70-ih. A U Vrboski se je igralo na Pjaci kod fortice. Kako je prostor za igru uzak vjerojatno se nije igralo po 10 igrača u polju ali nisam upućen jer nikad nisam bio prisutan nekoj utakmici na Pjaci. Ako ko od Vrbovljana na fejsu zna nešto detaljnije o igranju baluna na Pjaci, da li je npr. igralište bilo omeđeno ili se je igralo "od šponde" od zida fortice, da li se je izvodilo kornere ili igralo na "tri kornera-penal", da li su branke bile normalne (možda malo manje) ili su za to u svakodnevoj igri služila po dva kamena i sl. molio bi da barem ukratko napiše u komentar.

Evo i facebook komentara

-Petra Krstić

Meni je otac na slici, on je 51. 

-Tomislav Čema Mihojević

Pero Mihojević evo odgovuor ako se spominjes...

-MilanoProsinečki Milanović (Marijo Milanović;)

Zodnja utakmica stori-mlodi se igrala kod tvrđave jo mislin 81 kad son jo bi u parvi razred, spominjen se da su bile velike branke i bandire su bile na pok.Tomota taracu...

-MilanoProsinecki Milanovic

Milena Mihojević neka Selektor Pjero ovo pogledo kad bude imo vrimena jo mislin da je on broni tu zodnju utakmicu 81

-Pero Mihojević

Evo odgovora gospodo. Šponda je vridila za tvrđavu do istočne bonde srida otprilike. Od tuote do kuče biskupa bi se povukla crta, dvo mjetra od kuč prema jugu opet crta a nasri tega branka, nekad ili večinun od facode dvi( stinje ) a kad je bilo zvanično Pjaca — Podva bili bi se napravili večinon od borovine i iskopali rape za hi fermat u tleh. Još o špondi. Mir od Line Miletove do Tomota tuge je bila isto špuonda a betun ispod Tomota do Bartučevih aut ko i ispod i isprid tvrđave. Ča se tiče kornera bilo je tri kornera penal ali na važnije utakmice ne. To bi bilo tuo šjor Milano. E da skužoj zaboravi son. Po 6 na bondu plus golman al kad nos je bilo veče ili manje ni se bacelalo.

-Josko Krstinić

MilanoProsinecki Milanovic ovo je nas Pjero selektor .,,,, objasni je sve

-MilanoProsinecki Milanovic

Josko Krstinic i mi smo igrali branke su bile stinje ili one čorne plastične kante...

-Josko Krstinić

MilanoProsinecki Milanovic znon ,,, čorne kante od smećo, i u pokojnega Tuge vajalo kurit , pitat ga nose

-Pero Mihojević

Ova slika može bit oko 1975


Više slika na linku http://pero-razovic.simplesite.com/438445287

Plesna skola u osmom razredu u Vrbanju

Posted on April 28, 2019 at 4:45 AM

Plesna škola u osmom razredu  :)

Osmi razred je,  jesen1966, mi muški smo još u filmu popodnevnih igara po šumama oko Vrbanja, malonogometnih utakmica na Pjaci, kaubojskih romana ali naše vršnjakinje iz razreda su već se ponašale kao prave djevojke. Imale su svoje simpatije i preko malog odmora skakale na prozore razreda pogledati da li je simpatija koja je već završila osnovnu slučajno na Pjaci. Tako igrali smo se i mi muški ali ipak više dječački nekih papirnatih igara sa, na poseban način presavijenim komadom papira koji smo zvali biralica. Ta biralica je imala sa jedne strane četiri presavijena uha na kojem je iznutra obično pisalo nešto o ljubavi kao npr. "voli te, želi te, mrzi te" a sa druge strane opet četiri presavijena uha sa imenima četiri najpopularnije djevojke u razredu ili školi i onda bi prvo birali radnju pa osobu za vidit što će nam biralica pokazati. Kad bi se potrefile naše želje bili bi ponosni i uvjereni da je to baš tako a kad ne bi, a bili bi malo razočarani ma igrali bi opet a kako je bio mali broj kombinacija lako bi došli do "dobitne" kombinacije. Preko malog, a naročito velikog odmora dok smo mi muški odlazili zaigrat na balun ispred škole naše ženskice iz razreda su vrijeme koristitli pametnije. One su se već spremale na to da će iduće godine biti "tražene" kao plesačice a i simpatije će biti na plesu pa su učile plesati. Mijenjale bi se u poziciji muškog tako da svaka nauči kako se pleše i usput pjevale onako u ritmu da mogu plesati. Nisu one mogle sebi dopustiti da ih netko zamoli idućeg karnovala za ples a one ne znaju plesati. Nas muške to još nije zanimalo. Mi smo se samo spremali i vježbali kako popit što više alkohola da se možemo praviti veliki i pijani jer "samo veliki momci piju i teturaju po sali" :). Kao "suradnik" škole plesa često sam ima i učenice. Mogu im spomenuti imena jer to nije bilo ništa ružno. Ja sam svirao harmoniku, znao ono nešto pjesama koje sam čuo od starijih na plesu i kad bi moji poslije škole bili u polju djevojčice (ma da djevojčice :) ...djevojke) koje su stanovale u Krojevemu dvoru Nada i Mande bi usput svratile do mene, ja bi svirao harmoniku onako ritmički kako sam znao a njih dvije bi plesale. Malo jedna u poziciji muškog sa ispruženom lijevom rukom, malo druga. Nije meni tada koji sam mislio na desete stvari a ne na ples bilo uopće jasno zašto one uče plesati ali eto prijateljski sam im pomagao sa harmonikom. Naravno, to je bilo 1966/67, možda se one već i ne sjećaju ma meni su te slike mene kako sviram i Nade i Mande kako u sobi, da ih ne vide susjede, vježbaju ples još svježe u očima i stvaraju mi radost, a i sjetu naravno. Sjećam se pjesme Dominik Diega Varagića koja je tad bila hit i gramofona u Vodanovićih u predsoblju kuće na kojem je ta pjesma svirala desetak puta za redom dok one ne bi uhvatile pravi plesni korak. Dolazile su kod Nade i one malo mlađe iz susjedstva, 6. ili 7. razred pa su gledale plesne korake i spremale se i one jer već u osmom i one će smjeti poći sa mamama na ples pa da barem znaju osnove. Njenoj braći a i meni to je tada izgledalo budalasto. Ma tko je vidio učit plesat a lukovi i strelice, mačevi i koplja još spremni za neku popodnevnu ratničku bitku. Bilo je pametnije i potražiti neku loptu i poći poslije škole nanoge odigrati utakmicu u Stari Grad protiv naših vršnjaka ili pokrpati probušenu gumu na bicikli. Naravno, sada ih i mi razumjemo.

60-e i Ex Ju glazba u Vrbanju

Posted on April 27, 2019 at 8:40 AM

60-e i ex ju glazba.

Doba 60-ih je bilo doba mog sazrijevanja kao ljubitelja glazbe. Prve dodire sa glazbom sam imao kroz rijetke ploče singlice koje su dolazile u Vrbanj kod vlasnika onih nekoliko gramofona a najveći izbor ploča su imali Batetovi Marko i Marica Lušić i te ploče su puštali na zvučnik ispod Podlože od nedije popodne kad su držali Bife (po varbonski bufet). Koliko sam bio ponosan kad bi mi dozvolili da u prostoriji iza šanka ja biram ploče i stavljam ih na gramofon. Naravno, slušali smo te ploče i kod njih doma na gramofonu u kući u kojoj sad živi Mikić Pavičić. U prostoriji mjesne stare čitaonice u Zamotela kući bio je omladinski klub sa gramofonom i svatko je donosio ploče koje je imao a nekako naprogresivniji u slušanju je bio Josko Matković koji je volio rock glazbu dok su većina drugih volili prepjeve grčkih i meksikanskih pjesma u izdanju tada najpopularnije izdavačke kuće Diskos iz Župe Aleksandrovac. I ja sam tu zavolio tu glazbu koju je Diskos producirao. Ali kako i sada tako i tada postojala je neka nepisana podjela i rijetko sam na tada jedinom radiju koje se je moglo normalno čuti, a to je bio radio Zagreb sa odašiljačem na hvarskom Pelegrinu, mogao čuti pjesme u izdanju PGP RTB ili Diskos. Doduše čuo se je i radio Split ali on je radio samo od 14-17 sati osim nedjelje i nije imao specijalizirane glazbene emisije osim nedjeljom "Po željama". Radio Zagreb je imao emisiju "Po vašem izboru" svakog radnog dana u 12:10 do vijesti u 13 a i emisiju " Za radne kolektive" od 9:30 do 10:00 kada su obično bile stanke u tvornicama za obrok. Emisije su bile uređivane unaprijed i u časopisu Studio bio je svaki tjedan popis pjesama koji će se puštati u te dvije emisije. Osim toga išla je dva puta tjedno popodne u 16 i petnaest minutna emisija "Jugoton vam predstavlja" sa novim snimkama Jugotona i nedjeljom navečer u 23 domaća top lista koju je uređivao i vodio Duško Knežević. Da bi poslušao i izvođače koji su snimali za PGP RTB i Diskos oko kuće sam bio razapeo 30-ak metara žice kao antenu da bi mogao slušati radio Beograd i meni najomiljeniju emisiju "Večernja revija želja" koja je išla od ponedeljka do petka u 18:30 do vijesti u 19. Petkom se je puštala narodna glazba a ostalim danima noviteti iz produkcija PGP RTB i Diskos gdje su najpopularnije pjesme koje su tražili na dopisnicama slušatelji bili prepjevi grčke i meksičke glazbe. Naravno, puštale su se i pjesme tadašnjih rock bandova Elipse, Crni biseri, Siluete, Zlatni dečaci, Diego Varagić. Paloma i ostali "meksikanci", Vasilija Radojčić, Olivera Vučo, Lola Novaković, Cune, Radmila Karakljajić a u emisijama radio Zagreba Bijele strijele, Zagrebački delfini, Zlatni akordi, Crveni koralji, Roboti a kasnije i Grešnici, Grupa Mi, Grupa 220, Šerfezi, Marko Novosel, Toni Kljaković, Gabi Novak, Zdenka Vučković, Vice Vukov, Tereza Kesovija. Do pojave Ambasadora, Indexa i Pro Arta radio Sarajevo skoro da i nije postojalo kao radijski interesantna stanica jer je imao samo jednu glazbenu emisiju nedjeljom od 11 do podne u kojoj su puštani sarajevski pjevači. Kasnih 60-ih proradio je radio Zagreb 2 a i radio Beograd 2 ali su imali slabu pokrivenost pa se nisu ni slušali. Ipak emisija Minimaks radio Beograda 2 koja je išla subotom od 8-12 a koju je uređivao Milovan Ilić Minimaks me je tjerala na eksperimentiranje sa antenama pa bi i uz krčanje i šumove ipak poslušao najnovije svjetske a ne samo naše hitove te više nisam bio ovisan o večernjem slušanju Radio Luksemburga koji je gubio signal preko pjesme nekoliko puta ma eto barem dio nekog svjetskog hita bi poslušao. Već krajem 60-ih Radio Split preuzima primat kao najprogresivnija radio stanica koja se je ovdje mogla čuti. Snaga odašiljača je pojačana, produženo je emitiranje a kao lučki grad pun pomoraca koji su donosili nove ploče nedostupne u licencnim izdanjima u emisiji koja je išla petkom od 17-18 mogli su se čuti svi svjetski noviteti koje ni radio Zagreb ni Minimaks nisu imali. Radio Zagred 2 je imao večernju emisiju u kojoj je od 20-20:30 puštao novitete a mogli smo ga čuti jer je radio Split od 19 pa do 21 preuzimao program radio Zagreba 2. Split je tada bio ne samo radijski nego i glazbeni centar bivše države zbog svog internacionalnog glazbenog festivala na kojem su nastupale najveće zvijezde tadašnje europske estrade pa čak i legendarni The Shadows 1968g sa njihovom obradom pjesme "Beat na moru" koju su nazvali "Running out of World" i sa njom postigli svjetski uspjeh (interesantno je napomenuti da su vjerojatno tada članovi grupe čuli pjesmu "Marš na Drinu" pa su je i snimili 1969 kao instrumental na albumu "Shadows Music" kao "March To Drina"). Beogradsku glazbenu scenu sam volio slušati vjerojatno zbog nekog producenta koji je producirao meki opuštajući zvuk ali malo glazbenika iz Beograda tog doba pamtim jer sam već bio zaluđen zvukom gitare Mire Lukačića i Crvenih koralja pa čak ni izvrsnog gitaristu Zlatnih dečaka Velibora Kacl Borka nisam tada nažalost cijenio jer BG grupe nisu koristile nikakve gitarske efekte nego sirovi gitarski zvuk za razliku od ZG grupa koje su sve pokušavale kopirati zvuk Koralja i koristili echo efekt kojim me je Miro zarazio pa ga i danas koristim u sviranju kao skoro jedini efekt. Eto za ovaj put toliko a nastavak o 70-ima, Korni grupi, Time, plesnim večerima na terasi Bastiona, na Vinalka, na terasi turističke palače u Splitu, na terasi Heliosa, u Parku u Jelsi, na hvarskoj Fortici slijedi nekom drugom prilikom kad dobijem inspiraciju. Inspiracija za ovaj tekst je bio kino operater Miko Ivejin s kojm sam se jutros sreo a koji je u stankama kino predstave dok je mijenjao rolu filma puštao sa gramofona pjesme iz svoje kolekcije Anderleju, Ponoć je prošla, Otiđi od nje, Dominik, Pjesma majci, Sagapo, Aj Čavela, Čaša gorkih suza.....


Petar Perko Razovic, Krizonosa Varbanja 1930

Posted on April 21, 2019 at 7:25 AM

Did Perko Križonoša 1930, običaji i društveni aspekti tog doba!

Moj did Perko nosi je Križ 1930. Ne, ni on bi baš niki koji je hodi puno po crikvi (Veli četvortak, Veli petak, Uskars i Božić i to je bilo sve) a rozlog je da nikad ni amo kurote. Ka bezemljoš i velika sirotinja iša je 1923 u Mažu u Južnu Ameriku, Urugvaj, Paragvaj a nojveće Argentina i tamo lavuro na pojima šenice. Bi se je zavitova da će ako se sritno vroti nosit Križ i ti zovit je obavi. Ni se kako i drugi polakomi za šoldima nego kad je skupi da more kupit jedno poje, a kupi je Carevac, vrotit dug ča je bi zojmi za pašoj i da ima za pašoj nose odma se je vroti jer je vidi po drugima da ako ostane već neće nikad nose a doma ostali stori otac, mat, sestra Zorka, ćer Marija, žena noseća. Ako se je i primišjo kad je dobi vist da mu je 1927 noglo umar otac a ženske doma ostale bez muške ruke odma se je odluči čin skupi za pašoj vrotit. Kad se je vroti doša je u Varbonj nikud oko 10 ujutro i vidi jednega molega čornih rudih vlos kako se igra po Pjaci i pita ga da čihov je a on mu govori " Jo san Perkota". E tad je parvi put vidi sina koji je već imo skorsih 5 godišć. I tako jedonput me je ćapo od voje za slušat i isprovjo mi je kako je bilo u to doba kad je on nosi zovitni Križ. U to doba kad mi je provjo, a to je bilo 1977, križ je partivo u 10 večer ma on govori da kad je on nosi Križ se je partivalo odma uru posli smarknuća da se ujutro ča ranije dojde i more poć upoje za ne dangubit. Nikoliko famejih u Varbanju je imalo puno zemje a većina druzih je lavurala u njih. Nisu ti sa puno zemje bacelali jel se nosilo Križ, jel Veli petak. Njima je vajalo ti don odlavurat žurnotu jer ako nećeš ti ima ko će. E did ni voli kurote i iz tega rozloga ča su nike fameje koje su po užonci dovali kurote bili oni sa puno zemje i svak je čeka da ga se pozove na žurnotu i iti bit dobar sa njima ma oni milosti nisu imali. Svi bezemljoši ka i moj did su ujutro rano bili budni i čekali da "gospodor" zakuca na ponistru i zazove da se gre pud poja i nis penso jes glodan, jes bolestan jer nis smi ne poć perke te drugi put neće zvat a onda ča će ti dica jist. Govoridu da je obist tih zemljoposjednika, mjesnih kulaka, bila došla do te razine da kad je jednemu umar brat ( ni bitna fameja i neću je spominjat) a nadničar Varbanjanin ča je u njega lavuro mu se doša žalovat mu pokozo na mortvega brata i reka "da se ovo more kupit sad bis ti ovde leža". E i onda ujutro su došli sa Križen pri sunac istoka a u carkovnoj kući ih je čekala jutrina i to je bilo jedino ča je Križonoša imo kako obavezu parićat (koji obidi od Križa ?) ali somo za one koji su nosili ferole i kandilire, za njih 20-ak. To bi bi po pjat bakalora sa kumpirima ma, kako je did govori, tote bi svakoga doša baž komadić bakalora jer ni bilo šoldih za kupit bakalora da se ovi ča su ga kumpanjali tu noć najidu nego veće se je jilo "kruha i vonja od bakalora". To se je na prišu izilo i sa tin je sve vezano za nošenje Križa bilo gotovo i odma doma se probuć i u poje lavurat jer to da nis naspon ni gospodora bilo briga. Njemu je vajalo ti don odlavurat i doć doma uru pri nego inače da se more probuć za u crikvu i presecjun od Velega petka. Posli odma leć za ćapat malo sna i u subotu pri sunac istoka već je vajalo da si budan jer ako nećeš ti imo je drugi ko je jedva čeka da gospodor mu zakuca na ponistru i zazove ričima "ala, homo ća". :(

Na slici je did Perko slikan u osmemu misecu 1977 na surolu isprid store kuće u Velon bondi u Rozovemu dvoru.


Od Nedije na setnju Za Gorice

Posted on March 29, 2019 at 12:15 PM

Od Nedije na šetnju Za Gorice

Ni u moju ranu mladost bilo kafićih a ni autih nego somo nikoliko motorih i ni se od nedije hodilo u druga mista nego je jedini izlazak bi od nedije popodne šetnja Za Gorice. Kad san bi još molo dite hodi san sa ocen na šetnju. Bili bi me probukli kako za nojveći izlazak i onda pomalo šetajuć do današnjega proširenja di bi se selo na zidić ili na koju stinu u hlad pod bore. Bi je to tad meni doživljaj a nojveći pasovat kroz Goricu ovde di sad stojin i na balkonu barba Moteta i tete Mondice Kapitonove gledat kako meju piterima cvića sididu ćer jin Marija sa prijatejicima i gledadu ko pasoje. Eeee balkon...to mi se je tad činilo kruto, kruto lipo i nison ni u snu moga promislit da ću posli ovde provest veliki dil života i svaki don gledat ti balkon koji je san nažalost prozan bez i cvića i divnjicih na njemu. Kasnije kad smo već došli do osmega počeli smo somi hodit na šetnju. Šetalo se je uglavnom isto do proširenja ma se je pomalo granica šetnje micala dona Most a već kad smo bili veći i do Velega Vajala. Na mostu se se od nedije obično kupili Vlasi iz okolnih sel i ćakulali ti jedini don odmora, digod malo i zagangali. Šetalo se je ženskice odvojeno i muški odvojeno, svak na svoju bondu ceste ma kad se je ko već kortejo bilo bi se selo skupa na zidić ili bi se koja već zrilija divnjica ukarcala na motor ako joj ga je pritedent imo. Nojvažnije je bilo da kogod donese tranzistor i da se sideć zimi na suncu a liti u hlodu borih more čut prenos drugega poluvremena Hajduka na radio Split. I tako bi se šetalo, kortejalo, ćakulalo do oko 6 urih i onda svi u kino. Svirčani bi u većini odma iz šetnje išli u kino i onda posli kina nanoge doma. Ko je sto navar Svirač priko Barda a oni iz napodan Svirač ceston ma većina je isto hodila priko Barda i po morkloj noći. Ako je bilo doba karnovala posli kina se je išlo na večeru i na tonce a u litnje doba kad smo već ćapali baren 18 godišć ili sa kingod na motoru ili na svojon bicikli a puno putih i nanoge na tonce u Park u Jesu ili na taracu Heliosa. U mezo doba bi oni koji su volili zaigrat na korte bili po večeri izošli do bufeta ma jo nison bi od kortih a ni puno od tanoc i tako bi moja zabava od nedije finivala nojveće putih sa kinon i onda doma čitat i slušat na radiju u 11 večer domoću top listu urednika Duška Kneževića. Običaj šetnje se je pomalo gosi krajen 70-ih kad su već počela auta i veće se je hodilo pri misto u Jesu u Bobisa ili Gringota a i do Fora od nedije popodne. U 70-ima san lavuro u Amfori i Varbanjani a i drugi iz ovih mist sride otoka su dohodili na šank na recepciji Amfore i od nedije popodne a i večer na tonce u Kafanu tako da mi se ni insurilo bez Varbanjanih. Je, sve je to posli bilo lišje ma šetnja Za Gorice i sidenje na zidiću sa tranzistoron na uho se ne zaboravije

Na slici je parva s desna gore spomenuta Kapitonova kuća sa balkonom a cesta vodi prima Za Gorice. Spomenuto proširenje je odma iza zavoja ceste na kraju slike.

.

Na autobus prid noc 60-ih u Varbanju

Posted on March 29, 2019 at 6:45 AM

Čekanje autobusa, novina i pošte 60-ih u Varbanju

Za mene ka već malo veće dite u višin razredima, a i za druge malo starije muške, jedini dnevni događaj u mistu je bi poć na autobus vidit ko je bi u Splitu i poć na poštu vidit jel komu čo došlo, pismo, dopisnica ili paket. Bilo bi nas i po 50-ak i bili bi se pridvečer kad je dohodi autobus iz vapora, a to je bilo oko 5 urih a i kašnje i zimi je već bila morkla noć, skupili na stanici, zimi se i tresli i ćakulali čekajuć autobus. E onda se je gledalo ko je izoša iz autobusa, stariji razgovorali ča će reć da je niko bi u Split, jel u likora ili čo kupit i bilo bi se gledalo ča kondukter vadi iz prostora autobusa za bagaje. Na parvima molima autobusima koji su hodili priko rive do vapora isprid općine u Pajizu bagaji su stoli na krovu autobusa u jednon ogrođenon prtljažnici i kondukter bi se pope i skalovo svakomu svoje. Ovi posli malo veći su imali one bunkere ispod. I bome tote se je vidilo jel ko čo kupi i odma bi stariji to komentirali. Non dici ni bilo to toko važno nego nan je nojvažnija bila vrića od pošte koju je poštarica dohodila vazest jer u njoj su bile novine za čitovnicu a i pošta. A bome i paket ako je kojigod doša za Varbonj bi se tad bi iskarco. E a sad smo se odma svi prihitivali u poštu. Ni bilo važno hoćeš čo dobit nego parvo da se ne tresemo vonka, drugo nastavili bi se diškorši početi na stanici a i kurijožitod jel ko čo dobi, paket ili pismo. Meni je otac ta godišća živi u Ljubljani i obično bi jo njemu piso u parvidon komentirajuć utakmicu Hajduka a odgovor bi dobijo drugi parvidon ma san isto svaku večer hodi jer baž je moga pisat čogod napose materi jer inače je pisma za mater i za mene stavija u istu kuvertu. A moglo je doć i za dida niko pismo iz Amerik ili od ćerih iz Splita. U pošti je tad lavurala Ljeposava Brnin Lušić Mihovilova a zvoli smo je teta Ljepa i ona bi raspakirala vriću u onon prostoriji iza bonka, poštu donila na banak i onda bi počela prozivat po imenima i kroz gužvu bi se probijali vazest svoje a za paket bi somo rekla da ti i ti ima paket i on bi čeka dokli se pisma podilidu za ga vazest. U doba od Božića i Nove godine ni se moglo intrat u poštu, a pošta je tad bila di je i sad, koliko svita je čekalo. Ako se je dobilo čo odma se je torkalo doma odnit a ako ni hodilo se je u čitovnicu jer u vrići od pošte su bili po tri primjerka Slobodne Dalmacije, Vjesnika i Borbe. Mlajima je bilo važno odma pročitata novitodi od sporta, malo prodiskutirat o Hajduku a stariji bi došli po večeri i čitali politiku. Jo san sto blizu na Pjaci i obično tad nison moga doć na red za pročitat ma bi zato sutra popodne kad su drugi bili u poju na komodu čita. Čitovnica je sa nikoliko stolih i sa škomlima bila di je sad  velika sola za vjenčanja. Uz zid prima soli su bili isto škomli a  u zidu je bilo i jedno udubljenje sa višalicima za jakete i obišenin onin aluminijskim daržočima za novine da se manje kidadu i da ih je praktičnije čitat jer sve novine su tad imale veliki format. Kad je u tu prostoriju došla televizija čitovnica se je prihitila u onu manju prostoriju iza a cila vela prostorija se je populala škomlima i isto puno putih ni bilo mista ni za sest pok bi, a naročito kad je bila koja utakmica, festivol ili humoristička serija, mi dica sidili isprid parvega reda po klehu. E, uteka san malo od pošte ma da se vrotin nose. Do kad je ti običaj čekanja na autobusu i judih i pošte traja ne znan jer san 1967 iša na skule i kad san se 1977 vroti već je poštarica, a tad je već bila Alma Biličić, pri kraju radnog vrimena poza podne raznosila poštu po mistu. Ne znan kako je bilo pri i jel i tad poštarica nikima starijima nosila poštu doma, ma bit će ako in ni imo ko doć po poštu. Pošta se je prihitila na misto di je sad tamo početkon 60-ih a pri je bila u carkovnoj kući na autobusnoj stanici. Odma na livo vrota kad se uspne uz skaline. Bi san moli i ne spominjen se nikih detaljih ali bi je hodnik di se je čekalo u redu i na hodniku velika zidna korta Jugoslavije a ured je bi na livo. Odma kako se intro u hodnik su sa live bonde bila vrota od ureda a malo daje purtela za lavur pošćera sa judima. Ko je tad bi pošćer ili pošćerica ne znan. E pačenko, jedino iz pošte se je moglo telefonirat pok bi se išlo u kabinu, pošćerica bi nazvala i spojila vezu u kabinu. Varbonj je imo somo jedon broj telefona a još su bili telefoni u Zadrugi i u Mjesnemu uredu ali oni nisu mogli birat nego bi nazvali poštu i pošta bi birala i spojila jin. U mjesnemu uredu i u Zadrugi dok su kancelarije bile u Tutejinoj kući je bi telefon bez brojčajnika sa manicon za poziv pošte. U novon zgradi Zadruge je od početka 70-ih bi telefon sa brojčanikon jer je Zadruga dobila poseban broj ka dvojnik na istoj liniji sa pošton pok istovremeno nisu mogli koristit liniju i pošta i zadruga ali za jutu potribu kad ni pošta lavurala se je moglo zamolit službenika zadruge za upotrebu telefona. Pisma i dopisnice bi obično hitali u škrabijicu isprid pošte jer se je bule, dopisnice i kuverte moglo kupit i u butigi mješovite robe a pakete se je omotone u bili ili plavi pak papir i vežene špogon na koji bi se na grop stavilo otopjenega čanjenega cerodešpanja dovalo na pošti di bi pošćer još na misto na špogu na bondi od adrese nali i dosta cerodešpanja i na još tepli utisnu timbar pošte ka službeni znak. Ti vonj topjenega cerodešpanja koji se je topi plamenon šterike da otopjeno pada na grop a onda bi se nožen smočenin u vodu ga pripleskalo doklec se još ne stvardne mi je još u nosu koliko je ditinjstvo ostavilo te uspomene koje nikako izvitrit. A u nosu mi je i nikad neće izvitrit i vonj otvoronja Božićnih paketih sa Jaffa narončima zamotanin svaka u svoju kortu i kojongod ćikoloticon i škatulicon galetic a i otvoronja paketih iz Amerik sa kojongod za njihove potribe iznošenon ali za nos još kruto sačuvanon robon koja je imala niki vonj ča se je stavijalo u paket da žagrice ne introdu. U višti mi je i otvoronje amerikonskih kuvertih sa po rubima čarnjeno plavin štrikima u kojima je obično bilo nikoliko dolorih u korti po jedon ili dvo dolora i već napisano komu ih dat. Ta pisma su se čuvala i čitala puno, puno putih umisto razgovora sa dicon, tetima, barbima koje već teško da će se vidit u živo. Stariji ovo sve znodu ma eto da se zapiše za mlaje ako koga interesira.


KUNCI I KAUBOJSKI FILM

Posted on March 16, 2019 at 1:50 PM

Kunci i kaubojski film

Bila je subota, tako oko ove ure, malo poza šest večer ali somo zimski štajun. U šest i po počinjalo je kino a did još ni bi doša iz lambikonja i nison imo kome pitat šolde za kortu. Ne znan koji je bi film ma bi je kaubojski i ni se moglo čekat do sutra navečer. Bi san dite, još u niže razrede. I vidin ti jo Pod ložu barba Ivana Tresića (Križana oca a Ivana, Petra i Luke dida) i kako san zno da on voli kunce jer je uvik dohodi u nos ih gledat u kapunjeri di ih je did doržo sponti se jo kako doć do korte. Lipo jo reka barba Ivanu da hoćel u mene kupit kunca za 50 dinarih koliko je bila korta za kino. Barba Ivon se nasmijo reka da je jedon kunac malo da baren dvo. Jo san mu somo reka da čeka i uteka doma i iz kapunjere izvadi dvo kunca, odni ih prid Dom i do barba Ivanu a on meni do 50 dinarih i reka da ih gre odma odnit doma da mu se ne prihlodidu. A jo sritan kupi kortu, odgleda film i sve penson ča sutra reć didu kad vidi da ni kuncih. U kapunjeri je bila jedna darvena škatula sa molon rapon u kojon bi kunica izlegla i kad bi koji krepo, to san bome sazno apena kad san malo naresa, meni bi rekli da ga je mama mu sakrila u škatulu da mu ne bude zima, ili vruće već kako je bi štajun. I jo se dokorži da ću didu isto tako reć da su kunci sigurno u škatuli jer je zima. Ma sutra did muči i somo se smije a jo kuntenat da did ništa ni vidi i nakon dvo, tri dona jo sve i zaboravi jer su došle druge igre. Apena nakon nikoliko godišć kad san malo poče kapit did me u taroku pita " Onda, kako si ono bi proda kunce barba Ivanu?". I bome isprovjo mi je sve. Barba Ivon je čin san mu do kunce i iša u bufet kupit kortu odma iša u nos i stavi kunce nose u kapunjeru a posli večere u bufetu didu isprovjo tu moju targovinu i smijali se oni bome. Dosta godišć posli kad san već bi veći i hodi po Klepalu bi bi se barba Ivon s menon zataroko i pito da iman već kojega kunca za prodat jer da je doša dobar film i bili bi se oba nasmijali.


KARNOVALI MOJE MLADOSTI

Posted on March 5, 2019 at 4:35 AM

E, nakon 5, 7 ili 9 šetemonih, kako koje godišće doša je i ti torij. Ko je tonca, tonca je. Još danas do pol noći i do kraja Korizme nonci govora. Ko se je imo voju zaručit zaruči se je, ko se je imo voju oženit obavi je i to. Još danas da izgorimo Jureta Karnovala dežurnega krivca za sve naše nevoje, da se dobro nažeremo, naločemo, da dobro nalijemo mutriju da učinimo koju divjariju o kojon ćemo provjat iduće misece i gotovo. Sutra je već Čista Srida.

Od rana jutra već je počinja šušur po mistu. Već se je znalo koja kumpanjija će u koga učinit fraju. Obično bi to bilo u nikoga ko je imo veću storu kuhinju sa kominon a i u fameje koja je to i mogla podnit, ti cili šušur. Rano izjutra bi jedon od svake kumpanjije, a kumpanjije su obično bile generacijske po skuli, iša kupit spizu a kozlića se je već bilo dogovorilo u koga će se vazest. Svaka kumpanjija je imala jednega koji je voli oko spize i on bi parićovo marendu čogod nasuho, za obid se je još bilo trizno i jilo bi se alavija iz pjatih a kozlić?....e njega se je ostavijalo za večeru posli toncih od pri večere. A bilo je i onih koji su volili kuhat a već bili stariji za frajat pok bi kojon kumpanjiji kuhali. Taki je bi Visko Gašperinov. Kuha je i našon kumpanjiji koje godišće a i drugima. Po obidu već smo bili poprilično naspugoni i tad se je počinjalo činit divjarije o kojima će se posli moć provjat. Inžinjovalo se je kakovega Karnovala ćemo napravit da ga moremo donit u solu na tonce pri večere di je svaka kumpanjija prizentovala svojega Jureta koje bi se posli kad se malo obojde sola sa njima bilo izgorilo isprid Doma. Od popodneva se je u starije doba znalo na živemu poć do Svirač, Varboske a obično bi niko ko je zno rastezat armonigu bi zadužen za kapota od šušura. Već bi bilo dobro maškaroni i izvanka ma i iznutra :D Kad smo frajali u nos, a to je bilo niti misec don posli nego ča je Perko umar ma otac je iti da se ne tuguje nego da se žive i daje veseljen kako je i Perko živi inžinjali smo se učinit sprovod po mistu , sprovod Juretu Karnovalu. Kupilo se je čorne robe za mahrame a kašeta od Sigalija je bila Juretova kašeta. Bilo je ti karnovol kruto zima ma ča u nos ča u Stipeta izvadilo se je iz ormorih sve store didove kapote i navuklo na sebe. E i napravilo se je torce od onih kartunskih tubih na kojima je u balima dohodila roba u Dinkora butigu. Ožalošćeni iza kašete koji su nojveće plakali su bili Matko i Damir Mihovilovi a Vinko je kako mužikont obisi na sebe jedon veliki vož i po njemu lumbardo mužiku. Nade Vidošev je kako iz fameje kurotih obavi sve ča je tribovalo izmolit i sprovod je porti pud Vira pok do crikve ma kako je bi poče i paršit snig ti sprovod je torko uz Pjacu da se ne smarznijemo i da se skupimo kod komina non ispod surola. A bili smo kupili i napisali i osmrtnice pokojnemu Juretu i obisili po mistu. Izgleda da su velike zime na karnovol bile nikako vezane za Rozove jer kad se je u mojon sadašnjon kući koja još ni bila prišićena na 3.3 87 činilo fraju ložilo se je unutra u dvo voža od 200l ma ni moglo pridobit. Posli desetak don ni zima ni ledi u cijevima od vode nisu sensovali sve do drugega petka i sprovoda Andriji Ercegovemu. E i pri večere sve kumpanjije bi izošle i nosile svoje karnovale da svit u soli vidi ča je ko inžinjo. U kumpanjiji Lukice Lučetovega kako je on bi nojlašnji uvik bi njega nosili ka karnovala na nikima čivirima a on već zamanton ni baž ni kapi di je. Pri večere bi se tako izdivjali a oni koji su bili kapoti od spize su sikli kozlića i parićovali za večeru. Ma malo kad se je ti kozlić izi jer bili bi toko već zamantoni da ni imo ko jist. Posli večere bi se išlo na tonce koji su u starije doba finivali u pol noći ma posli se je, a nojpri u Varbanju pok posli i u drugin mistima, to produživalo i posli pol noći. Kad su u Varbanju već svirili Kratki spoj barba Vinko Ružević je sto na vrotima i drugi su mogli nastavit ma sin mu Tonči je vajalo da u pol noći ostavi gitaru i sa njin partije doma. Barba Vinko je još dosta vrimena poštivo ti običaj Čiste Sride. Naša kumpanjija je dosta putih činila fraju u tadašnjoj Lučetovon kući ispod Štrambota i jedon karnovol jo san već oko tri popodne bi toko pjon da san se vojo po koli. Zvoli su barbu mi Morkota Budrovića i on me je odve u svojih Krovatovih u Dol da me tamo rekuperodu jer vajalo je večer u Dol svirit :) I forca barba Petru i teti Mariji i spizi koja je pospugala vino jo san se rekupero i odsviri tonce u Dolu. Eto somo toko da ne dovin puno ali somo na kraju, tratilo se je ti don dosta, jilo se je i pilo neprilično somo da se more svaka kumpanjija pofolit da ona more nojveće izist i popit a ostala je govorojka "Čista Srida kad osvane, pipa žepe pok se kaje" :) I da, naša parva fraja, generacije 1953 bila je u 7. razred u Batetovon kući di sad živedu a još nisu bili uselili ali to je bila dičja fraja sa suhomesnatin i konzervima somo da se počnemo učit običaju. Već iduće godišće smo u Jakše Kapitonovega učinili provu fraju sa kozlićen a boca od kukumarih je hodila okolo stola puna bilega i vajalo je da je svak popije ( i ne somo jedonput) . Manja dica su ubučena u maškare hodili po mistu i oni su mogli doć na tonce pri večere ma kako je posli večere bilo puno pjanih dicu se ni pušćalo. Ma imo bi još puno, puno pisat ali dosta i ovoko da mlajima dočora storo dobro i lipo doba. Na dobro van svima doša i današnji karnovol i neka Jure kad ga se izgori ploti za sve naše propuste, za cili naš kukavičluk kad se nimamo snoge suprostavit nepravdama u društvu nego mučimo i onda se danas kroz tastamenat pokožemo junoci a sutra opet iznova kukavice. Sutradon na Čistu Sridu čisti se je štumak od spize a ono spize ča je ostalo izilo bi se u četvortak. I tako Korizma je počela, još nan je ostalo u četvortak od pol Korizme koga ništo u za tarok privarit i dočekat Velu šetemonu i posli primalićne lavure u poju.

Generacija 1949/50 za karnovol u Puhovih na taraci

Generacija 1952/53 u Štrambotovih 1980


Svjetski rat i sirovi kompiri

Posted on February 15, 2019 at 2:10 PM

Svjetski rat i sirovi kompiri

Mislite da to nima veze jedno sa drugin e ma ima. A kako evo sad ću napisat. Moj did Perko bi je ka i drugi varbanjani stariji od 20 regrutiran u auštrijsku vojsku. Do partence na položaje bi je na obuku u Mađarskoj. Po didovu provjonju nikome se ni ginulo za cara i judi su se snahodili kako je ko zno. Niki su sebi propucali nogu, niki tajali sa sikiron parste na nogi a niki i kažiprst desne ruke kako bi bili proglošeni nesposobnima. Mojega dida je jedon Majar nauči ništo drugo. Svitova mu je da kad dozno da će bit partenca neka se dvo, tri dona pri naji sirovih kompirih i da će mu skočit velika fibra koja će trajat šetemonu don sa terconon kojon nikor od likorih neće znat uzrok. Perko je tako i učini i dvo dona pri partence njemu skočila fibra, pun provin i od tercone toko se je tresa da je skoro gubi svist a likori nisu mogli noć rozlog i on je osto u stacionaru a regimenta portila. Kako tote već ni bilo vojske kad je pasala fibra iša je kod tega Majara doma, lavuro je kod njega za ston, robu i manjativu do kraja rata, nauči sve oba lavuru, potkivonju i timarenju konj ča ovde ni moga, nauči orat i obrađivat zemju sa drugin alotima osin motike i maškina ča mu je posli puno pomoglo kad je 20-ih iša u Argentinu, nauči bačvorski zanot tako da je posli baren sebi moga som bačve sređivat, nauči i ništo govorit mađarski a ča je nojvažnije osto živ i sritno se nakon kapitulacije Auštrije vroti doma ča 37 njegovih mišćanih Varbanjanih nažalost ni imalo sriću. A sve to zahvajujuć Majaru i sirovin kompirima.

Teta Vica Pikova ili "U strohu su velike oci"

Posted on February 12, 2019 at 8:05 AM

Teta Vica Pikova ili "U strohu su velike oči"

U moje ditinjstvo u Krojevim dvorima živili su u kući ispod Teota a između Boninih i Borinih brat Luka Buratović Pikov kojega je kod današnje stanice za tehnički pregled bilo hitilo živo koje se je otprenulo i od posljedica tega umar (spominjen mu se somo sprovoda ma ne i njega) i sestre mu Filica i Vica. Luka ni bi oženjen a ni ove dvi sestre odone. Imali su još sestru Maricu koja je teti Margari bila mat. Nojveće pontin tetu Vicu jer je bila prijatejica sa našon teton Bonon i uvik je posli večernje dohodila u nos, igrala se sa meni sestron i sa menon i uvik nan provjala nike gončice. Ka dite san imo na desnoj ruci bradovnicih koje su posli some nestale a teta Vica mi je bila rekla da ću radi tih bradovnicih imat sriće u životu i po tin ričima je kruto pontin. Bila je kruto dobra žena ali vada malo bolesna na živce ( ne spominjen se puno detaljih jer san bi dite) i onda bi se kad bi je to ćapalo svakako ubukuvala i taka hodila po mistu ma ni nikome zla činila. Ali isto su nos dicu strašili sa teton Vicon. E sad kad san onima koji se je ne spominju ovo objasni gren daje na stvor.

Bila je nedija večer a jo i Stipe Rozov smo bili dica iz četvortega razreda i išli u kino gledat film Njihalo strave. Tu večer ni gorila vanjska i još mi je u višti pjaca osvitjena somo svitlon ispod Podlože ( a i da je bila malo koristi je su na pjaci bile dvi sijalice na skuli, jedna na Jurondetovon kući, jedna na Zamotela kući i jedna na kurota kući). I pri kina čuli mi da su tu večer, a bi je zimski don i rano se je smarklo, vidili tetu Vicu kako gre po mistu omotona bilin lancunon. To nas je istrašinalo još pri filma a film Njihalo strave nas je doistrašino. Nakon kina išli mi doma, a non je tad još bi glovni ulaz kroz Rozovu kolu, i onako na svitlu misečine kad smo došli do sadašnje Jurondetove garaže a tadašnjega Batetovega vartla eto "vidimo" mi tetu Vicu navar Rozove kole. Ma ko će sad doma. Stroh u nami. Išli na Ravnicu i sa bonde od kurota kuće gledamo priko vartla ma je.....ono je teta VIca. Tresemo se mi od straha i spontili se poć na naša donja vrota od tadašnjega dvora, zazvali oca mi i rekli mu ča je na stvori. Otac je pogleda na kolu i govori da ni nikoga. E, lako je njemu govorit ma ni non lako pasat i pasali mi kroz naš dvor a otac je sto na koli dok se je Stipe pope u kuću. Nison jo isto od straha iti pogledat na kolu nego se zabi u kuhinju i iša leć apena kad je i did iša da ne buden som u kući. Ča siguro, siguro :D Ujutro je otac razjasni ča je bila "Vica". Na kantunu Stipeta kuće bi je modijun (to je ona izbočena stina koja je po nepisanemu zokonu značila da je zid od kuće zajednički sa susidon i da se susid ima pravo napožat na zid ako bi grodi) a onako obasjon misečinon i sa od straha velikin očima ti modijun nan se je pari glova tete Vice. Eto tako san zaponti nojveće i tetu Vicu, i film Njihalo strave a i rič modijun. Eto, teta Vica Pikova ni imala svoje dice a kruto je volila mene i sestru mi pok da je se baren ovako spontin. Pokoj njon duši.

Kuća u Krojevemu dvoru u kojoj su živili barba Luka, teta VIca i teta Filica Pikova


Karnovol 1913

Posted on February 5, 2019 at 1:40 AM

Eto učere san zaboravi napisat. 1913 se je poklopilo, a ko zno kad će već, da je karnovol bi na isti don kad i sv. Generož. I govorili su stori da je kurot ujutro na misi reka......do podne sv. Generož a popodne karnovol. I tako se je obavilo sve običaje. Eto, ako ko ti podatak ni zno da ga sad dozno.


LEVA

Posted on January 9, 2019 at 3:00 AM

LEVA

U doba 50-ih i ranih 60-ih za generacije od 16 do 18 godina postojala je predvojnička obuka na koju bi jednom godišnje bili pozivani po mjesec dana da uvježbaju osnovne borbene vještine. Predavači, a među njima i moj otac, su obično bili lokalni rezervni oficiri (moj otac je bio rezervni kapetan). Nakon 18-e pozivani su "pod Levu". "Leva" je ostao još iz austrijske vojske naziv za vojno novačenje. Na Levi bi lječnička komisija pregledom utvrdila opće zdravstveno stanje, sposobnost za služenje vojnog roka i određivala rod služenja vojske. Moja prva Leva je bila u kasno zimu 1973 u osnovnoj školi u Jelsi. Tamo je cijela otočka generacija 1953 bila pozvana. Ulaskom u prostoriju sa komisijom obavezno smo se svlačili do gola, mjerili su nam visinu, težinu, obavili osnovne preglede onako vizualno pipanjem liječnika, mjerili tlak,ispirali uši te odredili rod služenja. Morao sam u vojsku u svibnju 1973 ali mi je HP Hvar odgodilo odlazak do poslije sezone tako da sam na jesen opet morao pred komisiju. Ta komisija je bila potpuno drugačija. U sobi je bio samo jedan čovjek obučen u bijelo, obavio je sa mnom samo kratki informativni razgovor o općem zdravstvenom stanju bez ikakvih pregleda i odredio mi prema potrebi lokalne teritorijalne obrane rod služenja radiotehničar za uređaje veze jer sam to i inače bio po profesiji. U vojsku sam otišao 14.11.1973 u Niš u kasarnu Filip Kljajić na tečaj za radiomehaničare za održavanje vojnih radio uređaja veze a kasnije nakon obuke od 3 mjeseca premješten sam u Skopje u kasarnu Maršal Tito u četu tehničkog održavanja. No nakon povratka iz vojske u veljači 1975 nisam nikad bio pripadnik TO kao radiomehaničar već sam prebačen u rezervni sastav milicije, u njemu pozvan na vježbu već u svibnju 1975 i ostao u rezervnom sastavu do jeseni 1991 kada su nas zamijenili mlađi.

Leva se obično u sjećanju veže za noć prije odlaska u vojsku. Do 1972 u vojsku se je odlazilo iz Hvara. Išlo se je sa busom na vojni odsjek primiti karte za put i vojne dokumente te brodom dalje prema kopnu i odredištu. Već 1973 odlazilo se je iz najbliže luke. U toj noći bilo je sve dopušteno (barem je mlađarija tako mislila) i radilo se je razne gluposti kako bi se pamtio odlazak regruta. Cijela generacija se je okupljala u kući regruta, slavilo se je, pjevalo i feštavalo a onda pred zoru oko 2 sata prije odlaska išlo po mjestu. Obavezno se je na zidove javnih zgrada pisalo LEVA xxxx (godište rođenja generacije regruta) npr. LEVA 1953. Najčešće mjesto u Vrbanju na koje se je to pisalo je bila fasada sjevernog pročelja doma Matija Ivanić i praznine između prozora na prvom katu škole. Pisalo se je sa vapnom i taj natpis je često mjesecima stajao dok ga kiše ne isperu. 90-e neki nadobudni momci su mislili da je LEVA ekavica pa su pisali LIJEVA. :lol: Radilo se je i razne gluposti kao npr. jednom smo uzeli ispred Bobisa u Jelsi sve đardinjere sa cvijećem i dovukli ih u Vrbanj, jednom smo iz Basine na leđima donijeli batanu pok. Dometa Vidošević Marinčevega i podigli je na tadašnji kiosk za novine kod autobusne stanice. U Vrbanju postoji istinita legenda o mladiću, Jugo Ljubić, koji se je na vlastitom ispraćaju, za bravuru kako mi rečemo, ranih 50-ih popeo na kampanel visok 36m i sjeo na 2m visoki križ koji je na vrhu kampanela kao jedina osoba koja se je to usudila napraviti. Običaj je bio i da se po selu muze koze te se u Mikota Ženčinega Gornjega posudi veliku kotlenku, navrh pjace na betuniću ispred spomenika naloži vatra, skuha u kotlenki bijela kava i nudi za okrepu ljudima koji bi rano išli u polje. Kad se je odlazilo na bus za Hvar u 6:30 pjevalo se je pjesmu čiji su stihovi išli otprilike ovako:

Još par sati i šaka minuta

nestati će vrbanjskog regruta.

Sveti Ante što si navrh sela

vrati nam ga zdrava i vesela

Nećeš više govoriti majko,

kiša pada spavaj sine slatko.

(nego ćeš se u suzan umivat,

kad mi budeš posteju načinjat)

Nećeš više govoriti oče

da ti vino i rakiju ločen.

(nego ćeš se u suzan umivat,

kad mi budeš motiku nabivat).

(Nećeš više govoriti ćaća,

da je na tovaru pukla praća - Nerežišće na Braču)

(stihovi u zagradama su dodatak koji se je pjevao u Blatu na Korčuli i Nerežišću na Braču. Praća -poprug od sedla po vrbanjski)

(napomena: U Vrbanju ne postoji ni crkvica ni kapelica svetog Antonija te i stih "Sveti Ante što si navrh sela......" nije izvorno vrbanjski nego je preuzet od Vrisničana jer njihova župna crkva svetog Ante je baš navrh sela.)

- Kapetan vapora je po okupljenima na rivi znao da odlaze regruti pa je na odlasku vapor se oglašavao sirenom za pozdrav.

Tada se je još pjevalo i sljedeće:

Vapor parti i cimu molaje

dragi dragoj desnu ruku daje.

Zbogom draga i nemoj me kleti,

moje riči drži na pameti.

Oj vapore pusti dima jače

da ne vidim kako draga plače.

Oj vapore pukla ti propela

što si moga dragoga odvela.

Šef vojnog odsjeka sa najdužim stažom bio je Luka Matković pa je i on, ni kriv ni dužan, ušao u pjesmu sa stihom:

Oj ti Luka vrag ti odni kosti,

što učini od moje mladosti.

A bio je i stih:

Neće više zeleniti trava,

di san svoju malu šumprešava. :)

Momci iz Staroga Grada su još imali i dodatak:

A na Križu kad smo arivali,

zadnji pozdrav Starom Gradu dali.

Ivo Đovani Visković je na moju zamolbu odpjevao  pjesmu "Oj vapore" uz harmoniku a kako se je ona pjevala poslušajte Đovanijev snimak na linku http://youtu.be/Z5_mSTf-cgM¸ U videu je korišten insert iz filma Lito vilovito.

Do kasnih 60-ih su odlazile u vojsku istovremeno cijele generacije pa su i ispraćaji bili masovniji a kasnije se je odlazilo pojedinačno.

Vojnici su obično odlazili u druge republike, daleko od kuće, pa se je znalo dogoditi da cijeli vojni rok ni ne dođu doma nego bi onih 15 dana odsustva iskoristili za raniji odlazak iz vojske jer bi putovanje do kuće i natrag uzelo 4 dana od 15 dana odsustva. U moje djetinjstvo vojni rok je trajao 18 mjeseci a mornarica 2 godine a kad sam ja služio trajao je 15 mjeseci a mornarica 18 mjeseci.

Moglo bi se još dogodovština iz te noći ispraćaja napisati ali ovo je dovoljno da mlađi ako ovo budu čitali shvate značenje riječi LEVA i da je ne "prevode" kao "lijeva". :lol:

Na gornjoj slici je dio naše generacije 1952/53/54 slikan u Hvaru na ispraćaju Mikota Vodanović u vojsku u veljači 1972g. a na donjoj slici iz 1987g vidljiv je natpis 19 LEVA 67 na zidu škole.



I samo bi još nešto želio dodati tekstu. Ovaj običaj i pjesme nisu slavljeničkog nego oproštajnog karaktera. Traje od odlazaka u austrijsku vojsku na tri godine, odlazaka 20-ih u Ameriku na put bez povratka jer su roditelji znali da sinove već neće vidjeti, nastavilo se je odlascima u kraljevsku vojsku, u JNA i u HV. Oproštajnog jer su sinovi, a djevojkama momci, odlazili daleko i u nepoznato a svaka vojska kao vojska implicira ratovanje, opasnosti i mogućnost da se sin već ni ne vrati živ. Ovdje se nije slavio odlazak u vojsku nego tugovalo zbog odlaska. A i stariji roditelji težaci su ostajali na dugo vremena bez sina da im pomaže u polju. Sve to implicira tugu, veliku tugu na rastanku a ne slavlje i sreću što se odlazi. Odlasci u HV nakon rata su ipak bili drugog karaktera. Bili su pomalo slavljenički i bez tuge, odlazilo se je na 6 mjeseci i to najčešće u Split i svaki vikend se je bilo doma ali se je običaj pjevanja istih stihova i pravljenja nekih smiješnih stvari da se poslije može pričati o toj noći zadržao. 

GLAZBENI ADVENT (provokator ili vizionar)???

Posted on December 18, 2018 at 3:15 AM

GLAZBENI ADVENT (provokator ili vizionar)??? :D

Otkad se ja sjećam dva razdoblja u godini, Advent i Korizma, su bili razdoblja posta od svih vrsta užitaka, i u hrani i u pjesmi. Ni ženilo se nije u Adventu i Korizmi i to se je smatralo hrvatskom katoličkom tradicijom koje su se sve kršćanski odgojene obitelji držale. Svirao sam na plesovima, bio zabavljač na pirevima više od 25g ali od zadnje nedjelje Studenog do sv. Stjepana niti je bilo plesova niti pireva jer je crkva naučavala da u postu od svih užitaka i duhovnoj pripremi čekamo Njegovo rođenje.

U Adventu 1976, ne znam na čiju incijativu, omladinska organizacija Vrbanja je u suradnji sa predsjedništvom omladine otoka Hvara pokušala razbiti tu tradiciju i organizirati ples. Nitko, ama baš nitko od glazbenika iz Staroga Grada, Dola, Vrbanja i Svirača nije htio prihvatiti poziv za sviranje uz obrazloženje da su odgojeni u kršćanskom duhu koji im tako nešto ne dopušta. Ja sam bio tada član predsjedništva općinske omladinske organizacije i zamoljen sam da sa svojim prijateljima Mihotom Marušić, pok. Mićotom Marušić i Cvitetom Bracanović nastupimo u Vrbanju a čak su nam posudili i hotelski razglas Semprini. Mi smo to prihvatili jer smo već imali oprošteni "grijeh" od sv. Nikole kada smo u školskim prostorijama (dakle državnim) bez privole državnih organa, pristali svirati ples u Zastražišću za vjersku feštu sv. Nikolu jer im je sala bila izgorila. Da bi ples u Vrbanju uspio u subotu su organizirana i dva autobusa koja su vodila mlade iz ostalih naselja otoka i stvarno subotnje večeri je sala bila odlično popunjena ali sutradan kad se je ostalo samo na mještanima Vrbanja i okolnih sela u sali nije bukvalno bilo nikog. Počeli smo svirati u 8, u 9 je bilo u sali 5 (i slovima pet) osoba, čekali smo do 9 i po a zatim skupili instrumente i otišli u Hvar. Bojkot glazbe u Adventu je bio 100% i to je bilo vjerničko poštivanje tradicije a ja sam okarakteriziran u Vrbanju među vjernicima kao provokator.

Danas, kada se Hrvatska predstavlja kao katolička zemlja koja poštuje tradicije svugdje se organiziraju Glazbeni Adventi koje najavljuje limena glazba, organiziraju se koncerti, izlasci na trgove i posjete Adventskim kućicama. Ni Crkva nema ništa protiv toga. Nemam ni ja ništa protiv toga, naprotiv volim to i podržavam ali postavljam jedno pitanje. Da li sam ja 1976 bio provokator ili vizionar? Da li današnja mladež koja se u Adventu i vjenčava  i organizatori tih Adventskih događanja ne poštuju tradiciju ili se je i tradicija uz blagoslov Crkve promijenila i prilagodila potrošačkom društvu pa se umjesto pokore i duhovne pripreme čekanja rođenja sve objašnjava veseljem zato što će se On roditi.

Eto,  drago mi je da se je potvrdilo da 1976 ipak nisam bio provokator nego i nehotice samo vizionar, a vizionari i pokreću točkove povijesti :D
Na fotografiji je trg Tvrdalj u Starome Gradu 2018, adventski ukrašen i sa umjetnim klizalištem.



PLOTIT CE ZIGA

Posted on December 9, 2018 at 4:15 PM

PLOTIT ĆE ŽIGA !

U doba nojveće popularnosti toncih na taraci Heliosa ploćo se je upad jer je taraca bila pripuna i vajalo je nikako ograničit posjetu a bome čogod i ćapat od ulaznicih. Varbanjani su uglavnom dohodili skupa, stali bi ured i onemu na ulazu bi govorili.....plotit će Žiga za svih. E a Ivica Žigin Žiga bi intro zodnji a bi je ka mlod gromada od čovika, velik i jok i kad bi ga ovi kojigod sezonac na upadu somo vidi ni promisli pitat ni njemu kortu a kamoli mu reć da ploti za one ča su pri intrali. I tako bi Varbanjani introvali mukte. Ma ni to bilo uvik nego somo digod za tarok a kako su oni bili veliki potrošači jer bi sastavili dvo, tri stola i nisu hodlili ća dok ih svih nebidu populali proznin butilijima od 2l vina Barba Marin i Šjor Bepo ta zezancija sa upadon in se je tolerirala ali je u Varbanju ostala uzrečica... PLOTIT ĆE ŽIGA....kad bi niko čogod osto dužan ili iša ća bez plotit :lol:


Ruzulin (Kruskovac)

Posted on November 27, 2018 at 1:10 PM

Recept za izradu likera Kruškovac (Ružulin)

Tradicionalno piće kojim se je nekad nudilo goste, a posebno u doba kolendanja uz pašurate (fritule) je bio Ružulin. To je piće koje se je u davnija vremena radilo od ekstrakta latica ruža držanih 40 dana u rakiji na suncu a u novije doba se radi od kupljenog ekstrakta kruškovca ali je zadržan starinski naziv Ružulin iako je to danas Kruškovac.

Recept za vlastitu izradu Ružulina (Kruškovca)

Sastojci:

1l lozovače, 500 g šećera, 1/2 l vode, 4 vanili šećera, 2 ekstrakta kruškovca

Priprema:

1. Šećer zapržite i otopite po želji. Ako neko voli tamniji liker neka malo više zaprži . Sada dodajte vodu i vanili šećer neka prokuha dok se cijeli šećer ne otopi u gusti sirup.

2. Kada se sirup ohladi dodajte mu rakiju i dva ekstrakta kruškovca dobro promiješajte i ulijte u boce. Ako volite blaži liker varijacije može raditi tako da dodajete više vode, manje rakije ili više šećera.



Vrisnik mog ditinjstva

Posted on October 30, 2018 at 9:55 AM

Jedna fotografija Ante Franičevića vratila mi je sjećanja na Vrisnik mog djetinjstva, na ovu dragu kuću i njene stanovnike i na crkvu svetog Ante. Na moju tetu Mariju rođenu Razović (očevu sestru te sestru tetki Perke udane Savinc čija su djeca Ivica i Dijana i Mileve udane Pivac čija je kćer Silvana djetinjstvo također provodila u ovoj kući) udanu za Jureta Franičević Remetinovega, na pok. rođaka Nikicu, na rodicu Eciju, na Juretove sestre Polu i Reparatu. Pamtim tetu kad je već starija i sama u kući predvečer sjedila na ovoj skalini a pamtim je i u maloj kuhinji kako se za hladnih zimskih dana grije. Pamtim i miris kave koju je ona kuhala jer je imala isti miris kao i kava moje pokojne none, njene mame. Pamtim krasne smokve na stablu ispred konobe koje sam početkom berbe još znao ubrati izjutra onako mokre od rose i zasladiti se prije odlaska na ispomoć u berbu pod Vorh. Pamtim kako sam sa našom vrbanjskom živinom, koja nije bila navikla hodati po strmim vrisniškim putevima pa je trebalo i voditi ih za ular da ne žure na nizbrdici i ne pokliznu se, gonio vreće mošta u konobu.  Pamtim fešte svetog Antonija i ručkove od fešte u tinelu. U ljetna popodneva kada je vani peklo sunce ja, rođak i rodica bi se uvlačili u ugodnu hladnoću crkve, igrali se u njoj a ja sam i svirao na neku vrst harmonija koji se je tad nalazio sa lijeve strane ulaznih vrata. To je bio stari harmonij sa pedalom kojom se je pritiskom noge pumpalo zrak u harmonij da bi mogao svirati i to mi je bio prvi instrument na kome sam svirao sa dvije ruke. Ne znam koji je tada bio župnik u Vrisniku ali nikada nam nije vikao niti branio te igre u crkvi. A najviše pamtim pogled u ljetna popodneva iz prozora na zapadnoj strani ove kuće na Svirče, rodno mjesto moje pranone Marije Carić Korić u koju je i teta Marija dobila ime, i polja oblivena sunčevim zrakama i izmaglicom od vrućine. Taj pogled nikad neću zaboraviti i žao mi je što ga vjerojatno već nikad neću vidit kroz taj prozor.

teta Marija

Svirče, pogled iz Vrisnika


Neven Duzevic

Posted on October 29, 2018 at 1:30 PM

Neven Dužević

Neven je rođen 1965 u Zagrebu a po ocu Davoru je porijeklom iz Dola na Hvaru. Iako je u Dolu boravio samo kao dijete i mladić dolski jezik koji je slušao od oca, bake i djeda nije zaboravio. Piše izvrsnu dijalektalnu poeziju a neke stihove piše na izvornom, pomalo i arhaičnom, dolskom dijalektu. Osim pisanja poezije Neven je vrstan glazbeni autor i tekstopisac, pjevač i multi instrumentalist ali za ovaj blog su mi bitniji njegovi stihovi od kojih svaki stih ima dušu, u malo riječi puno toga bude rečeno onome tko može osjetiti Nevenove emocije.
Nevenove autorske pjesme možete poslušati na YouTube 
kanalu

 http://www.youtube.com/channel/UCbH9OviwfeZ3rTd4ruflDXQ/videos


Stihovi

Ka se smroči..

Ka se smroči...

ćapo me malinkolija ka se gren sićat

ča je bilo, ča bi bilo da je bilo

i zoč ni bilo

sićat se i po zroku letit

bez zemje

letit nad voduom

moren, rikom

na vroćat se nose

ne plakot suze ča su davno otekle

već nimon voje

ča je bilo bilo je

ča će bit bit će

al znoj

di san dobi jubov neću zaboravit

ovo drugo neka nosi vrog

neka otpuše vitar

neka niko ne nojde....

Nisu mi doli reć

Nisu mi doli reć nanki jednu rič

na jaziku ča su me učili

pokojni nona i nono i otac

jer tin jazik ne vridi

ako ga govori

običan čovik koji gre na lavur

vajo zaboravit tin jazik

a čovika ubit

neka gre za svojon famejon

neka već ne gre po svitu

smeto

koga brige

ča je bi i zoč se bori

neka krepo

kako koza bez gošćice

ko mu kriv ča je i bi živ

bidni brov...


Megla

megla se kotura

kak ti v loncu vruča pura

puno dima, nigde vatre

poludel sam od te mantre

se bi dal da sem negdi drugdi

di sunčece sveto

di su lepi ljudi

a ne face mrke, balave, sprehlađene

od megle podhlađene

nemreš ih prepoznat

kak vu groznem filmu

vampiri, vukodlaki

tak sprehajaju v kaputima ti čudaki

ti susedi, dragi moji

vu megli se slabo vidi

sak se sakog boji!

Nostalgija de lux

još se sićam pismi ča san ih pisa

samo za nas tamo liti

onkraj mora

i uz zvuke rock and rolla

dođi dušo, budi moja ovu noć

u legende i priče ćemo poć

dođi nek nestanu svi

noćas samo ja i ti...

još se sićan i srsi

ča su me prošli kad san te vidi

i odma san zna

tu će bit šušura,tu će bit do dna

o dođi dušo, budi moja ovu noć

u legende i priče ćemo poć

dođi nek nestanu svi

noćas samo ja i ti....

Notturno

u noći

i samoći

pjesnici zbore zatvarajući oči

govore o vilinskoj ljubavi niti

tankoj poput konca

dok u njima vrije

vatra vražjeg lonca

govore nježno

zbore tugu

u noći

i samoći

sanjaju dugu

Rič

još uvik je živa

tote digod

među non

živa rič

kad bruntulon,

kad se tarokon

kad ćakulon

kad mučin i penson ča bi du rekli

da su na mom mistu

nono i ćaće

i tako žive svojin životon

ta živa rič

kad je reknem

ositin okus kruva i soli

protarči mi sloni brudet kroz glovu

popijen ritku bevondu od parst vina i četiri parsta vodje u žmul

bez da san vidi i žmula i buteju

gre, spije, beštimo

živa rič....


Bez coprnica sve je ništi

Od davnina s`i to znaju

al se boje reči il ne haju

ispod svake ženske kiklje

coprnica svoje žmiklje

coprnica il pećnica

il na grani plaha ptica sve isto je,

se tri zajedno su navek

eto to je!

coprnica navek gledi

da si neke čini baci

da bedaka bi privukla

i dovela bliže tlaci

najboljše pak vole

kad i peneze on donosi

pa ni važno ni kak zgledi

se bu hećim s penezima rešil

veliki bu ak je bil maleni

ravan bude ak je bil iskrivljeni

a ak ne bu poslu vičan

budu drugi kmeti preplačeni

coprnica i pečnica

sam buš hotel kraj njih leči

a od njenih čini

tu u zemljskom kraju

svetili ti budu lampioni

kaj da si več tam u raju!

onda buš tek vlovil

da si zglasjal sam u loncu

i da buš kakti pes na lancu

vezan svršil tu na koncu

na lomaču su nekad slali

te sve hude coprnice

al sad brige te ne more

navrh brega krematorij

coprnjaki i coprnice zajedno

tam lepo gore

ipak vredi znati coprnicu

da tu i tam pogata ti malo

da se skineš i kraj njene peči

sklopiš oči pa si prejdeš leči!

Brancin

tamo di morska gušćica gre naprid i nose

kako bori na burinu

tamo di ježinci

ijedu stine

a cipli pljedu bez reda plovidbe

živem kad zatvorin oči

ka stori brancin

i snijen:

pobić u dubinu i umrit

iskočit na kroj

ili izist molega fratra

i stat na stronu od svega

bit u strohu da će doć

mriža ili noć

nisan kuntenat

da me svit vidi i izi

nisan kuntenat da buden glodan

nisan kuntenat ča son brancin

a ne zubatac

nison kuntenat

ma ne znon za boje

ja stori brancin!

Kritičari

sakja buju našli ti kritičari vu pesmama mojim

il kak štucam dok pišem i kak na desnu ustajem

i kak na levu morti stojim

reči moje važeju, mažeju, meni i sebi lažeju

babica sto, a kilavo dete

onaj kaj reči mi gledi, a srčeko mi čuti neče

naj na mah podbrusi pete!

i semu na koncu, glava mu zgleda

kak božičnoj puri v loncu

jer ne čuje od svoje besede

ni sreče ni pobede!

kak duuša kriči, ka vu sebi potiho kuha

milosti i pušlec ište. kaj taubek mrvu kruha,

i onda sam v kutu neke reči hiće

tužna, jer bu, bu bilo i biće

i ne čuje zvonca zlatna vu sakoj suzi

vu toj staroj dobroj kajkavijanskoj tuzi

nek si kritik dela svoje

ja, kaj morem, ja bum moje!


Čista

Doša sam te vidit iz onih virmena

kad je bilo cura i kamenja

doša sam te vidit jesi mi još ista

opaljena jugom ma u duši čista

smije mi se morski čovik

smiju mi se svi dupini

podsmihuju kapitani stari

krepaju od smiha njihovi durbini

a ja san doša vidit jesi mi još ista

opaljena jugom ma u duši čista

al rovinat me neće sve te mriže

vitar sriće kada me otriže

ajme kada vidim da si mi još ista

opaljena jugom, ma u duši čista

Kvasina

penson,

iša bi plakot

iša bi umrit od smiha

iša bi leć i spat

iša bi kantat

iša bi jubit parvu koju trefin

iša bi išempjat

sve bi iša

i nindir ne bi iša

da mi se ne smiša

ovo malo pameti

ovo malo mira

ova mrva od jubavi

ova pinka od sitne ure

iša bi da ne bi iša

a penson na kunju ću poć

već ujutro iskontrat noć

reći će du judi da su vidili

kako san iša

ma da nisu siguri ča san reka di grjen

jer kako in reć da san iša da bi iša?

Ljudi sa Save

Imaju grad koji im

diše iza leđa

imaju i proklete osobne karte

i OIB

imaju i mobitele

a ipak su gradu rekli jednu malu laku noć

u ime sjećanja

samoće i druženja s rijekom

Ja nikada na Savi nisam poljubio djevojku

kao na moru

na Savi smo bili divlji i slobodni

i ustrašeni vodom

Hajde dođi

umoči prst u tu brzu i hirovitu rijeku

osjeti da u ovom svijetu tu blizu sigurnog grada

ima još uvijek nešto divlje i vrijedno strahopoštovanja

sjeti se svega u tom dodiru s vodom

babinjaka i kupanja, starih slika

utopljenika i vojski i poplava

kanuista, pasa i šetača

umoči samo prst

i bit ćeš Purger

Tonci

Jedon put pita me barba Tado

mladiću je greš na tonce

A reka san gren to su mi užonce

a kad doma dohodiš pita je jepeta

a jo san reka

ako divnja ne do

prid jutro ranije

ako dode

prid jutro kasnije

A on je reka

da je i on hodi na tonce

ali da je hodi u drugo selo

baš i uru i po

a da se vroti kasno

i da ga je ćaća iskalo

iz posteje u zoru

za lavur u poju

i da mu već tonce

nisu bile užomce

A da mi je pokojni nono

ima niku u Svetu Nediju

i da je hodi do nje po tri ure

na noge priko barda

dok se ni ištufo

i kako i on oženi u selo

A kako su ćapali

divnje ni mi reka

Je to bilo

na marendi u poju

Na fieri od Gospe

u mročnemu tinelu

dok su mat i otac spoli

između maslinih

ili ispod bora?

usrid otoku

u selu bez mora

To mi ni iti reć

Nike stvori tukon

boje da i ne znon!



Zborovi i klape otoka Hvara

Posted on October 28, 2018 at 1:35 AM

Hvarske klape

Organizirano klapsko pjevanje na otoku Hvaru počinje početkom 80-ih kada se u sklopu KUD-a "Prof. Ćiro Gamulin" iz Jelse formira klapa Jelsa u sastavu: Visković Grgo-I tenor, Stipetić Darko-II tenor, Belić Vinko-II tenor, Duboković Ivica-bariton, Sumić Juro-bariton, voditelj klape, Buj Petar-bas, Duboković Milovan-bas, Čubretović Milivoj-bas. Redosljed članova je napisan prema fotografiji na omotnici LP koji je klapa izdala za Jugoton 1982.



Nakon klape Jelsa u Hvaru se formira klapa For. Redosljed članova je napisan prema fotografiji na omotnici LP koji je klapa 1985 izdala za Jugoton: Izvorna postava klape For: Domančić Toma bas i voditelj klape, Budrović Matko 2. tenor, Kuzmanić Prošper 1. tenor, Karković Marko 2.tenor, Miličić Prošper bariton, Bracanović Nikola bariton, Rosso Pavao bas, Cetto Šime bas, Kuzmanić Nikša bas.

Krajem 80-ih u Starome Gradu se formira klapa Garmica u sastavu: Toni Tadić - I tenor, Drago Radoslavić - II tenor, Mario Radoslavić - II tenor, gitara, Ivica Petrić - bariton, Josip Dujmović - bariton, Matko Franetović - bas, Frano Škarpa - bas. Klapa je 1996 snimila kasetu u mojoj produkciji te je gostovala u mnogim državama, preko svih većih zemalja Europe do SAD. Klapa je nastojala sačuvati stare napjeve te je pjevala i tradicionalne crkvene i tradicionalne pučke napjeve Staroga Grada a sve prema mjestu nastupa i prema potrebi.

Kako je Stari Grad mjesto sa tradicijom pjevanja kroz klapu je prošlo mnogo pjevača a klapa je kasnije prerasla u pjevački zbor Faroski kantaduri koji ima dosta članova te prema potrebi, a zbog spriječenosti dolaska na nastup svih članova pjevaju u raznim postavama. Na slici je postava, Toni Tadić, Jure Lubina, Nikola Matković, Ivica Petrić, Tedi Sanseović, Josip Dujmović, Matko Franetović, Jakša Vranjican, Andro Matković, Ante Stančić. I Faroski kantaduri pjevaju i pučke i crkvene napjeve a mnogi su članovi crkvenih zborova crkve sv. Stjepana i crkve sv. Petra u Starome Gradu


U Vrbanju pod vodstvom Ivana Vidošević djeluje Mješovita klapa Svetog Duha u sastavu: Dragica Račić, Dinka Račić, Smiljana Vidošević, Vinka Vidošević, Marian Lušić Bulić, Stjepko Račić, Ivan Vidošević i Mario Lušić Bulić prema redosljedu na slici)

U Vrboskoj djeluje klapa Kaštilac pod vodstvom Ivice Blašković a novi član im je i Dinko Pavičić Donkić iz Vrbanja

U Svirčima djeluje klapa Veli Kamik

U Svirčima također djeluje i klapa Priženca


U Hvaru djeluje klapa Galešnik

Klapa Pharia se vodi kao klapa iz Brusja  a voditelj je Ivo Tudor Broje. Tu su još iz srednjeg dijela otoka Mihael Lupi bas i Nikola Matković 1. tenor  iz Staroga Grada te Ivica Vidošević bas iz Vrbanja.


U Jelsi djeluje ženska klapa Frecija

U Hvaru djeluje ženska klapa Bodulke

U Hvaru  u sklopu glazbeno-scenskog udruženje "Stella Maris Hvar" koje uz nekoliko dramskih skupina obuhvaća dječji zbor "Stellice" djeluje i i mješoviti zbor "Stella Maris" koji vodi Vinka Šurlin a njegovi su članovi i tri Vrbanjanina: Ivan Vidošević, Mario Lušić Bulić i Marian Lušć Bulić.


U Jelsi pod vodstvom Slavka Reljića djeluje mješoviti župni zbor Sveta Cecilija. Njegov muški dio ponekad nastupa samostalno ali nemaju svoje posebno ime nego nastupaju kao dio zbora u prigodama gdje žene tradicionalno ne pjevaju.


Postoji na Hvaru još nekoliko bezimenih klapa koje se skupe prema potrebi ali jezgru im čine članovi gore spomenutih klapa i zborova. Najčešći član mnogih  klapa a i voditelj nekih je glazbeni pedagog iz Staroga Grada Jakša Vranjican. Također česti članovi raznih klapa su njegov brat Ivan Vranjican, Mihael Lupi i Nikola Matković iz Staroga Grada te glazbeni pedagog iz Hvara Tomislav Domančić koji je i voditelj nekih klapa.

Ivo Giovanni Viskovic - Gdinj

Posted on October 27, 2018 at 4:10 PM

Ivo Giovanni Visković 

Ivo je rođen1952 u Gdinju a danas živi u Splitu. Posljednji je harmonikaš stare generacije koji još čuva stari način sviranja harmonike, stari način pjevanja a i stare napjeve. Potiče iz glazbene obitelji oca Stanislava i djeda Ante, oba glazbenika, i on nastavlja obiteljsku tradiciju te snimajući u kućnim amaterskim uvjetima nastoji pjevajući uz harmoniku snimiti i tako sačuvati od zaborava stare melodije i plesne ritmove. Ivo je i glazbeni autor i tekstopisac a svoje vlastite skladbe, uglavnom gdinjske tematike, u kojima sam svira i pjeva objavljuje na YouTube kanalu

http://www.youtube.com/channel/UCMLZniH2Jhzza512rAvwaIA

Ali bolje da o tome piše on nego ja pa evo njegovog teksta uz priložene fotografije oca, majke te starinske svadbene povorke u Gdinju. 

Evo san ti posla na mail slike i od oca. Zanimljive su fotografije sa jednega pira iz 1951. g. di mi otac svira harmoniku puten među pirnicima. Hodilo bi se od mladoženje do mladenke, pa u mjesni ured, pa eventualno u crikvu, pa u salu di bi pir. Puten se sviralo i pivalo, znalo se obać pi nekoliko km... Ako ti ča triba objasnit, javi se. Zanimljiva je i ona di san kaživa malu Yamahicu, tada čudo tehnološko. Otac mi s dicon znatiželjno promatra...

Ocu mi je bilo ime Stanislav, a tako ga nikad niko ni zva nego Vice i to Mali Vice. Bi je poznat i sposoban čovik. Težak, brodar, mrižar, geađevinar i glazbenik. Puno je mladosti harmonikon isprati u tuji svit. Sklada je valcer i šaltin, a da gotovo toga ni ni bi svijestan... Zna je izvrsno improvizirat i tako su nastajale melodije.

Moj dide, liričar, svira je liricu, a ime mu je Ante Visković, zvan i znan ka Veli Ante. Ivo Giovanni Viskovic

Ono je slika oca mi i matere sa njihovog vinčanja 1948. g u Sućurju. Harmoniku svira Stipe Jeličić. Vidiš po slici koliko mi je otac strši, bi visok.

Na jednoj slici su mi otac, mat i jedna rodica iz Kalifornije. Spremali su se, naprtili mula za iz Smrke, naše vale, hodit put doma u Visoku, sve u Gdinju. Druga slika prikazuje pirnu povorku u Gdinju iz 1951. g. Moj otac, zvali su ga Mali Vice, čovik od 2 m, svira harmoniku. Hodilo se kroz misto od mladoženje do mladenke, pa u matičara, u crikvu i u salu, di bi se pirovalo. U oven slučaju prošlo se siguro 3 - 4 km. Puten bi se sviralo, pivalo, a ni bilo asvalta i nastavilo za obidon i večeron. Tad u siromašno vrime, pir bi ima i obid i večeru...

Moj otac, Mali Vice, bi je sposoban čovik za puno stvarih. Bi je težak, brodar - brodoprijevoznik, mrižar, ribar, građevinar... i glazbenik. Svira je harmoniku na piriman, tanciman i pustu mladost harmonikon isprati u tuji svit. Izvrsno je drža ritam i često, kad se ne bi moga sitit koju pismu svirat, improvizira je. Zna je odsvirat tanac, a da ne bi zna niko koja je pisma, pa ni on i tako sklada, a da ni ni bi svijestan toga. Tako su nastajale melodije, koje san i ja nike nauči. Najjači mu je Valcer Mali Vice i Šaltin Mali Vice, koji su ušli u gdinjski folklor i svake godine u zimu u Splitu izvodimo na Gdinjskim tancima i u Gdinju kad je prigoda.

Potrudit ću se sve te tance snimit, da se ne zaboravi i nike napjeve. Iza mene, adio papa, nema više...

Evo, kad je prigoda, dodat ću i ovo. Moj dide, Ante Visković, zvan i znan ka Veli Ante, svira liru, isto na tancima, prije pojave harmonika. Koncem 19. i do 30-ih godin 20. stolića. Od starijega svita san sluša da je izvrsno svira i da su vrcale iskre od ritma, ča bi dava nogon o pod ili tavulin. A mladost je tancala i veselila se...

Moj otac je najprin nauči plonericu, dijatonsku harmoniku, triještinu, pa klavijaturnu i pripovida mi je da je tu, na botune plonericu, bilo teže naučit, jer pritiskom na jedan botun, potezom miha livo dava je jedan ton, a na isti botun, potezom miha desno drugi ton. Zato se i zove dijatonska harmonika.




Rss_feed