Blog Vrbanj

 Kako se je lušijalo

Rina Repanic-Gotal shared a post.

Ovo na sliku je Komiška, ali ovako je slika svih naših žen, mučenici, trudbenici, težacici, reduši, skrbnici... Naše store Pojorke! Naše heroine...

Bepi Greget

KOMIŽA 1965 Nona Fjura, lušijo

Vicko Vojkovic

Krivo,lušija(lužina) je bio postupak pranja u kotlenkama koje su imale trinoge i grijale su se na darva.U kotlekama se stavljala posteljina i na vrhu se stavlja krpeni razdjeljnik i lug da se poveća lužnatost vode.Zaboravi som kako se zove krpeni razdjeljnik.

Ivan Mihovilović

Vicko Vojkovic I lancun je bi bil kako snig, makina danas nemore tako robu oprat

Fortuna Burić

Vicko Vojkovic lužnjak!

Fortuna Burić

Vicko Vojkovic ali ni se roba slogala u kotlenku nego u maštil stavljen na trinoge da se lušija more otočit! U kotlenki se uzavrila voda sa lugom itd, Itd.....

Rina Repanic-Gotal

Ivan Mihovilović, a kako je vonjalo po toliko don...

Lina Veljka Lovčić

Nojpri vajo robu oprat vako u maštil .Onda opet posložit u maštil koji je imo rapu na dno sa cepon.Povar robe stavit lužnjok ,u kotlenku uzavrit vodui lug i onda prelit priko lužnjoka i onda ostavit priko noći.Ujutro otvorit cep na dno maštilada izojde lušila i u to se je prola škuro roba.

Fortuna Burić

Lina Veljka Lovčić i ne somo škura roba! I skale se fregale i podi u kući i ... A opereni vlosi u malo lušije bili su kako svila!??

Lina Veljka Lovčić

Fortuna Burić je istina je

Valentina Petrašić-Damjanović

Lina Veljka Lovčić teta Lina ca je lužnjok?

Lina Veljka Lovčić

Valentina Petrašić-Damjanović to je komad platna ( mi smo imali od bunbažina) koji bi se bi stavi priko maštila

Luz Mata

Sigurna sam da se roba nije prala svaki dan. Isto kao sto se ni ljudi u ono vrijeme nisu tusirali svaki dan. "Lusijalo" se jednom sedmicno "od gusta".

Katica Kuljis

Luz Mata roba se je prola po prilici svaku dvi setemone. Vajalo je dvo do tri dona dok se sva roba opere i osusi.

Nick Joseph

Lako se je danas cinit Lip i Pametan kad je socijalizam doni zenami emancipaciju-prosvjetu sirom Zemaljske balote! Ali ni to bilo tako davno da Zena ni bila nista nego Rob. Nikad se veselit,Gustat,nego u Cirikvu u nediju na kolina....Mati moja je provjala; da kal bi Ocu isla pomoc darzat vricu za gnjuj u Bunjac da bi uvik bila sporka ol Govon. Danas je Lucica u turisticke reklame,a ne tako davno u Lucicu su se Kible prolivale u more. Zivi,Trpi i Pati...A porvjala mi je isto da kad bih se isla u Muster spovidit da ju je vece puti jedon Karonja(ne po srpsku vengo po komisku)Pop pitol "Da da mu odgovori da kad legne u posteju navecer na Cemu-Di ruke darzi."

Rina Repanic-Gotal

Ovake slike vajo cuvat kako oci! 'vo je život svih naših materi, noni... Još son i jo vako prola.

Rina Repanic-Gotal

Mati je moja, ovako lušijala: Pomocila bi bilu robu u vodu u koju bi izgratala sapuna i posli nikega vrimena, robu je vajalo dobro pjuskat u vodu i gratat na dasku, dobro je nasapunat, (pogotovo di su maće) i zamotat u "baloticu". To se je zvolo nasapunat robu i tako je stolo niku vrime, dokle je išla recimo, porhot po ložju i gnjoj dodovat ocu koji je kopol motikon.

Onda je vajalo u cistu vodu opet prat sapunon, sažest,pomazot sapunen i svu robu postivat u veliki darveni maštil, koji je na dno imol ždrib. Oti posol se je zvol, naprat robu. Sve bi se to pokrilo s lužnjokon, gustun pecon ol bunbažina, ili cagod cvaršćje.

Na trinoge na komin nalila bi se voda s izgratonin sapunon i tukalo je dobro naložit. (To je bi moj posol, kal son bila manjo) Voda i lug vajali su zakuhot, a onda ji se polivalo po robi obilato i dobro pokrilo, neka darži teplinu. To se je zvolo: polušijat.

Ujutro je vajalo, oprat iz lušije. Na maštil bi otvorili ždrib i lušija bi istekla u grotac. Lužnjok bi se diglo i uredilo, a u maštil bi se nalila voda i prolo bi se, stargalo na dasku, sapunalo, sažimolo... U drugi grotac se je režentovalo, voda je pjuskala na sve bonde...veleti son sićici iscripola.

Steroli smo onda po gomilima, ni ni bilo ćapini.

Vonj cistih, polušijonih lancuni, još ćutin u nosu.

(Aboj meni, ol kad ovo pišen, mogla son robu polušijat)

Ovaj tekst i fotografija su kopirani iz viške Facebook grupe "Poje i Pojori". Fotografiju je objavio Bepi Greget a tekst su komentari ispod te fotografije.

Did Ivon i inekcija

Ka moli bi san dosta boležljiv, svaku malo zimi fibra, prihlođen, garlo bi bolilo i kašja bi. Ajde ni to bila velika šćeta jer bi imo vrimena doma čitat u teplon posteji. Meštrovica Nina je stola odma uz našu kuću u kući koja je danas likora Bratanića i mat bi joj somo kroz ponistricu od kuhinje rekla da mi je fibra i da mi donese koji libar iz školske biblioteke za čitat. Tako san, baren je teta Nina tako govorila, pročita i svu školsku biblioteku. Bi san i jo digod malo dičinjski lukav kad mi se ni čekalo do popodne kad naučin i napišen domaći vidit ča se je novega dogodilo u libru. Zno san kad bi se probudi furminon pasat ispod provina da skupi malo fibre, avizo mater, ona meštrovicu i ti don se čitalo. I tako, ma ni to bilo baš učesto, sve dok jednega jutra, a bi san u šesti razred, nison malo veće doržo hurmin upoljen i puka provin ali materi san reka da mi je po na kleh i da ni bilo fibre. E ali kako za kaznu baš to popodne počelo mene garlo bolit, fibra odma po noći, ujutro pun provin. Je teta Nina poslala libar ma cili san bi slomjen i ni mi se čitalo. Mat je provala ča je mogla, omotovala mi garlo pečon namočenon u vodnu rakiju, teplila na šteriki uje i sa teplin ujen mi masirala parsi, omotovala me u vunenu robu i gledala da san pokriven ma nikako fibra past, kuhala mliko sa kadujon i zapraženin cukron ali fibra i kašaj nisu pominivali i išla ona u likora Bride a Brida joj iz škafeta izvadi bočicu Penicilina i reka neka mi did Ivon Budrovića do nekciju. On je poznava dida Ivana jer je did u parvemu ratu bi u austrijskoj vojski u sanitetu i nauči nike osnove a u drugemu kad su Njemci napustili škoj i na Vis došli Inglezi bi je bolničar za Varbonj. Hodi je učesto iz Fora na Vis po medikamente i sanitetski materijol, dovo nekcije, liči i privijo rane koliko je zno a kad ni zno ča će bi bi iša na svit u Bride i zato je Brida i napovidi didu da mi ide dat nekciju. I odma večer doša je did. Pontin ti don ka danas. Ka dite kruto san se straši nekcije i kad bi bilo pelcovanje u skuli uvik san čeka bit zodnji nodajuć se da će niko pozvat likora i da se jo neću pelcovat. Cilo popodne san bi u strohu od te nekcije ča je vajo primit. Gorila je u kamari somo na kantunolu mola sijalica od 25 svić, did je na rešu prokuha špric i joglu a jo se cili tresa. Kad je did napuni špric jo san poče plakat, klečo san isprid dida i moli ga da mi ne do nekciju. Onako u škurici još vidin didov zamišljen pogled, žol mu je da unuk plače a stroh ga je da bolest ne napreduje bez nekcije. I onda kako da se je nikako čudno nježno nasmijo, isprozni je špric u prazno i somo reka bit će sve dobro. Zvo je mater i reka joj da je do nekciju. Meni su bile suze po obrazu od sriće ča san priskoči nekciju a mat je mislila da su to suze od boli ma did joj je reka da nison plaka. Kad je izoša iz kamare nasmijo se je nikako nježno sa jubavju, namiga mi i opet reka da će bit sve dobro. I za čudo i je. Po noći san se spoti i ujutro ni bilo fibre a ni cili don. Još san osto jedon don doma za bit sigur a mat je bila sritna da je Penicilin pomoga. Nikad jo i did već o temu nismo govorili i to je ostala naša tajna koju evo sad nakon 56 godišć parvi put provjen. Ni did Ivon Budrovića još puno živi, umar je malo nakon ča san fini osmi, puno san sa njin lipega paso ali slika njega u škurici kamare sa špricon koji se prozni u prazno i bložen pogled posli ostala je duboko, duboko urizana. Ni gomice koja je more izbrisat iz vište.

Did Ivon Fredotović Budrovića

Slona i u Dubokemu docu a u Stranici praznina, Kad san bi dite niži razredi (59/63) iz Stranice nas je 10 hodilo u osnovnu, Katica, Dinko, Nada i Mirjana Remetini, Marko Remetin, Mile i Antica Gašperinovi, Dinko i Ljiljana Bulinovi i jo Rozov i Budrovića a posli su došli Katica, Jubo, Vini i Tatjana, Tomo. Ivo je bi nojmlaji skular te generacije, Kuće pune: Gornji Remetini 7 ča ih jo pontin, teta Kota, barba Morko i teta Marija i četvoro dice, Moškovi troje: Morko, Mare i Katica a Tomo je doša posli, Remetini troje: Jerina, Dinko i Marko, Gašperinovi pet ča ih se jo spominjen: teta Onta, Antun i Margarita, Mile i Antica, dugi Gašperinovi isto pet: barba Onte i teta Zorka, Bare, Beba i Ljupče, Ivica Gašperinov sa materon Ondron i ocen Viskoton, u Bulinovih ih se spominjen pet: nona Perica, Dinko, Rita, Dinko i Ljiljana a u Budrovićih 11: Ivon, Vica, Morica, Lučica i Ružica, Morko, Lina, Vinka,Tatjana, Vini i Ivo.  A sad skupa osan i svi bi stali za jedon stol. Grođena krajen XIX vika eto početkom XXI se isproznila. Ni puno Stranica trajala .

Motičica

Tako nike slike, niki doni ostanu čoviku u ponćenju i prate ga cili život. Jedna od tih sličicih koja mene prati je kako sa motičicon priko ramena kako veli gren s didon iz poja pridnoć. 

Bi san sedmi a baš i osmi razred, bi je som kroj zimskih praznicih sunčano i bura kako danas. Jo i did Perko smo išli u Česminicu koju smo zvoli Donja ili Nonina Česminica jer je bila odma ispod puta di smo imali od starine poje u Česminici a ovu donju je nona Mila bila dobila od Markovih za dotu. Potok iz Vira prisikiva je nojgornju meju naše Česminice, teka je uz cili istočni mejoš te koju smo zvoli Gornja, pasovo ispod puta i nastavija ka zapadni mejoš od Donje Česminice a onda ispod našega zida pada ka slap u dubinu od dva metra i gubi se između stinja u zemji. Voda u njemu je bila uvik čista a kako je teka cilu zimu ni bilo potriba od doma nosit za pit nego bi se zapulo vode iz potoka. Kad se je lavurala nova cesta puten iznad naše Gornje Česminice ni se ostavila ispod ceste gurla za potok ka ča je pri bila ispod storega puta, potok je fremo teć nimo naše i razlivo se je iznad ceste. Ka moli san se igro na temu potoku dok bi stori lavurali i pušćo brode od korke da plovidu po njemu. E tako je i na ovi don koji mi je upamet teka potok i kanto svoju pismicu priskakujuć priko stinja. Meni je did bi vaze jednu manju motičicu da jo mogu sa njin kopat lihe za sodit kapulu i kapulicu za u kvasinu. Did je kopo a jo kad i kad isto malo mu "pomoga" i did bi sritan ali onji tanto san hodi na potok pušćat brodić i bi ašpert da ne pode niz slap nego kad dojde za past ćapat ga i opet odnit navar našega neka opet plovi. I tako dok je did iskopo lihe taman zazvonilo podne i mi se parićali za obidvat. Seli smo u repor iza gomile ispod umendula, did je naloži ogonj i svak na svojemu ražnjiću smo ispekli po komad prajčevine. Onako razigran i na friškon ariji san to od gušta izi a onda je did izvadi naronču, prisika je napol britvicon i svakome svoja polovica. Did je ji i koru od naronče i tako je i mene nauči i to mi je do don danas ostalo. Osika bi komad naronče sa koron i tako izi. A i jo isto jer i jo san imo svoju molu britvicu koju mi je bi do did Ivon iz Stranice. Posli obida iša san zaput vode na potok i doni didu da učini bevondu i onda smo skupa utaknivali mole kapulice u lihe i to zaprećivali tako da je i moja motičica bila šporka od zemje. Oko treće ure već su bori počeli zaklonjat sunce, počelo je bit zima i mi smo očistili sa ogribima motike, jer i jo san imo i svoj ogrib a i mole zavojke, stavili ih na rame i pomalo nanoge pud doma. Slika kako pasojemo kroz Povatovo, judi pomalo na živemu pud doma a jo uz dida sa motičicon priko ramena kako i veli dikmon je ostala i nikad neće izblidit. Kako mi se je činilo da san tad veli........eeee, ni šola ne jer somo provi momci su hodili doma sa motikon priko ramena a na motiku vezane zavojke. Dovna već ni dida, dovna već potok ne kanto kroz Česminicu, dovna je Česminica sva zaresla, dovna već ni ni onih kojima san se usput kako veli javija ali uspomene ostale i sad me u starosti činidu sritnin.

Fiat Topolino i put Ljubljana - Hvar 1964

Otac mi je 60-ih nekoliko godina živio u Ljubljani i radio u točioni vina "Zadružni vinogradar" iz Zagreba u mjestu Zalog. Tad je to bilo dosta izvan Ljubljane a sada je dio Ljubljane. Stanovao je na adresi Poljanska 16 u dijelu zgrade gdje je postojala radnja za izradu i tapeciranje ležajeva kauča, otomana i fotelja, firma "Demšar". Odmah do ulaza u prolaz ispod kuće kroz koji se je ulazilo u dvorište gdje je bila radnja je bila restauracija "Činkole" gdje je otac navečer konobario i radio kao redar za ostvariti dodatni prihod jer je morao plaćati svoj boravak a i slati nama u Vrbanj a malo istočno, preko puta ulice je bila zgrada gimnazije. Ljeta 1964 boravio sam mjesec dana kod njega. Odlazio sam sa njim u Zalog skoro svaki dan od popodneva a putovali smo malim talijanskim autom "Topolino". Bio sam dijete, 11g sam imao te 1964 i ne pamtim sve detalje ali auto je imalo drvena sjedala, nije imalo ručku za žmigavce na volanu već prekidač na komandnoj ploči. Mislim da je motor imao 500 kubika a kao raritet pamtim i da je u kabini imao slavinu za benzin jer nije imao pumpu goriva već rezervoar iznad motora i benzin je slobodnim padom išao do karburatora kroz tu slavinu u kabini. Imao je i odzada izvana prostor sa poklopcem za rezervnu gumu. Imao je i kurblu i više puta ga je otac palio na kurblu nego na akumulator. Taj auto je na prvoj priloženoj slici ali o njemu još poslije. U Zalogu je bilo lijepo. Upoznao sam neku djecu iz susjedstva a jednog od njih sam igrom slučaja opet vidio 1988 kad je ovdje boravio kao serviser automatskih ulaznih vrata u Arkadi pa smo iz riječi na riječ sjetili se i jedan drugog. Blizu Zadružne zgrade u kojoj je bila točiona je tekla neka riječica u kojoj su se djeca kupala a uz nju je bilo dosta malina. Kako je bio Srpanj bile su zrele pa sam se svaki put častio jer nije bilo prašine po njima. Sa ocem su radili Sibe /prezime mislim Kordić/ iz Pitava i Mate Babarović iz Milne na Braču. Barba Matetu nisam bio zapamtio ime a Sibeta smo i poslije posjećivali u Pitvima pa jesam. Jedne jematve1965 ili 1966 barba Mate je došao s ocem pomoć u berbi i kako sam ja već slušao Crvene koralje i uvijek pričao o njima on mi je rekao da i njihov Boris (od brata mu sin) pjeva u "neke" Crvene koralje. Nije on znao da su to ti Crveni koralji jer Borisovo pjevanje u obitelji nisu shvaćali nego kao mladenačku zabavu. Dugo godina poslije 1994 kad sam upoznao Borisa pitao sam za tog čovjeka i on mi je tada rekao da je to bio njegov barba Mate koji je već bio umro. Na drugoj slici smo ja i Ivo Stipišić Meštrejurjev koji je tada bio u Ljubljani u vojnoj školi pa je posjećivao oca a slikano je ispred prostorije u kojoj je otac živio a u dubini zgrade je obrtnička radnja "Demšar". Na trećoj slici sam ja u parku Tivoli a podignute ruke na tenku su inspirirane poznatom fotografijom narodnog heroja Stjepana Filipovića prije vješanja. Mjesec dana boravka u Ljubljani uz obilazak grada, Tromostovlja i bliskog restorana samoposluge "Daj Dam" /ili tako nekako/ gdje smo odlazili na meni omiljene sendviče sa šunkom i pržene krumpiriće te obilazak gornjeg grada, posjete Cvitetu Regović Čikotovemu i Ljubici Miloševoj barba Ivana su brzo prošli i početkom Kolovoza krenuli smo ja i otac sa Topolinom doma na Hvar. Išli smo prvo u Kopar u tvornicu Tomos preuzeti već plaćeni vanbrodski motor Lamo 4 a usput svratili i u obilazak Postojnske jame. Iz Ljubljane smo krenuli ujutro rano da bi noćili u Novom Vinodolskom spavajući u autu uz more pod tamarisima. Ujutro rano čim je sunce izašlo smo krenuli jer bio je plan navečer doći u Vrbanj. Još nije bilo premošten Novigradski tjesnac pa smo ga prešli trajektom. Jadranska magistrala je već bila asfaltirana ali promet je bio slab i dobro smo napredovali do iza Makarske gdje ili je završavala magistrala ili su bili neki radovi, ne sjećam se, ali morali smo makadamom zaobilazno kroz Zagoru do Drvenika. To je usporilo putovanje i došli smo baš pred polazak zadnjeg trajekta za Sućuraj. Ja sam već bio umoran i skoro zaspao u trajektu u autu. Dok smo se vozili trajektom otac je bio odlučio da u Sućurju prespavamo u autu jer je Topolino imao slaba svijetla a otac nije poznavao cestu do Jelse. Ali na izlazu iz trajekta vidio je Jureta Vujnovića (oca Ivice, Nikše i Vjekota) sa kojim se je godinama poznavao ali ne znam razlog kako su se upoznali. On nas je odmah pozvao da prespavamo u njih. Bio sam previše pospan da bi išta pamtio samo pamtim barba Jureta i neku ženu koja nam je donijela večeru i odvela nas spavati. Barba Jure nas je ujutro po dogovoru probudio u samo svitanje te smo već prije ručka bili u Vrbanju na Pjacu. Djed je sjedio u hladu sa ekipom ispod Jurondetove kuće a mi ponosno izašli iz auta i ja potrčao prema djedu sretan da ga nakon mjesec dana opet vidim. Taj Topolino nije dugo bio naš jer ga je otac prije odlaska prodao u Dol, čini mi se Stjepkotu Ruški. Ali kako je to bilo staro auto a ni automehaničara ni dijelova za opravke nije bilo ubrzo je po pričanju Doljana završio odbačen na nekoj gomoli u polju. Ali eto ostala fotografija i sjećanja na njega.

Topolino i ja

Ivo Meštrejurjev i ja

Otac u Ljubljani

Na slici je barba Ivon Miloš Milošev otac gore spomenute Ljubice. Njegova sestra je bila udana za barba Ivana Pavičić Donkić Briškulinega (majka Ivice, Dinka, Milice i Ljubice). Kuća im je bila odmah s lijeve strane na početku ulaza u kalu gdje  žive Jakša i Marko Pavičić Žbaralotovi. Njegov sin Nikola poginuo je u 2. sv. ratu.

Moj zodnji karnovol i zodnji snig u Brusje

Bilo je to jušto na don kad su letratoni ovi letrati, na 20. vejače 1996. Naša kumpanjija 52/53 skupila se je u Bulina storon kuhinji a sa nami su bili i barba Antun i Mile Gašperinovi a borami i moli Dino. Dobro smo marendali, dobro obidvali, malo i boje popili i grijali se uz komin jer vonka je bila bura, je i sunce ma ohladno  tad zvo po imenu nego uvik Slave, smije se iz daleka i rukami u žepima jakete da ne zebu on meni.....znoš Pero vajalo bi da dojdeš s menon večeras zasvirit u Brusje jer bit će veće svita nego se mislilo, bit će alegrija i neću moć som. A jo mada nison već godišćima onako sa gitaron sviri na tonce prihvat odma (ko će dobričinu Slaveta odbit ), poj doma po pojačalo i gitaru i sa Yugo 45 porti za Mihoton. Došli u Brusje još za vidila, namistili inštrumente, provali malo i išli u Mihota na večeru. Uvik i uvik san voli bit u Mihota doma u njihovon kuhinji sa uvik nasmijanon mu materon i onin dobrin veseljokon od brata Jureton. A koliko san somo noćih prispa u njih na Brusju. Lipo smo se mantenjili i oko osme ure portili u Dom. Bura je već bila pala, vedro lipo vrime a sola karcata Brušanih, Foranih, Grobjanih. Ni mi bilo dosta moje današnje muke po alkoholu u Bulina a sad je počela nova muka. Brušani, Forani, Grobjani, dobri kako ih je već Bog do, svaku malo .....e prijateju nison te već odovna vidi homo čogod popit. I tako junoč se jo, iden na šank i otresen po koji ružulin ili amaro ma vidin vajat će opet u Mihota spat jer neće imat ko vozit u Varbonj. A u soli veselje, alegrija rekli bi Brušani, tonca se i skoče, maškarih karcato, (pontin Vislav Zaninović i Ivo Kolumbić se nisu makli od bine nego gledali u mene i pljeskali), ples srca, bironja nojboje maske, čitanje tastamenta koji se je po običaju sastavi u kuhinji Anteta Kabine a meni mutrija kako san već bi odvika od alkohola i šušura karcata i jo poče svaku pauzu izahodit vonka rasćarat mutriju i možjane. Bi san tako oko polnoći i vonka lipo, vedro. Odtukli mi još jedon tanac i nakon tako 20-25min gren jo opet vonka i osto u čudu. Vonka sve bilo. U tih 20-ak minutih napadalo ma skoro pedaj sniga i još pada gusti gusti snig. Odma san malo prošeto da gušton u snigu ma ni bilo kad vajalo se vrotit svirit. Ali kako snig ni fremovo počeli se judi kupit pud doma sa autima da ih ne zamete, ostali somi Brušani i oko dvi ure tonci finili. Glova je bila bistra, jo nakarco inštrumente i pomalo po snigu pud Varbanja. To mi je bila parva daja vožnja po snigu ma kako je bi još frišak ni bilo leda i lipo se je vozilo. Isprid mene se je vidilo da je pasalo jedno auto, a i on je vozi sridon ceste kako i jo, i ti je iša u Grobje. Kad san zamiti iza zavoja posli Vidikovca, malo pri japjenice kako da san doša u drugi svit. Ujedonput cesta suha, ni sinjola od sniga i do Varbanja san doša učas i siguro i fremo na Pjaci. U Varbanju su tonci, a bit će bilo oko tri, još trajali i svit ča je bi vonka gleda meni na autu nikoliko parstih sniga i čudidu se jer u Varbanju je i bura već bila pala. Eto da nison som provo ne bin virova u rozliku u klimi Brusje navar vorha otoka i Varbonj u nizini. Lipo bilo, da nison tad ne bin sad a ovo posvećijen i svin onin Bruškima, danas nonima, radi kojih san u mlode done falivo note jer bi gleda u njih.:) 

Litnja nevera

Ne spominjen se baš godišća kad je ovo bilo ma bi san poče u sridnju skulu, donkve lita 68, 69 ili 70. Bilo je lipo, sunčano i vruće litnje jutro, nikud krajen sedmega. Non se je ništo Sigali bi pokvori i čekali smo da Miko Gutin paso kroz valu pok da sa njegovon penton idemo dignut mriže. Tako oko desete ure doša je Miko, prihitili smo njegovu pentu na naš kaić i jo i on portili pod Bujolovu Gospicu na puntu od Čaratuše dignut dvo pora poponicih. Miko nikako portit, ništo je preća oko pente a mene sve ćapinjala nika nervožitod makor ni bilo rozloga za nju jer ni to Miko puno vrimena preća ali tilo mi kako da je ništo ćutilo i bilo uznemireno. Došli smo pod Gospicu (niki rečedu i Gospojicu), odmolali konop od sike (nismo taj još stavijali sinjole na kavec mriže nego bi somo na konop vezali koju stinu i hitili to meju sike na kroj i onda počeli otle hitat mriže) i počeli dizat mriže koje su bile hitjene prima Murvici. Bićemo dignuli pol parve mriže a meni se dolo pogledat prima Givniku i Murvici priko konola. Ćapo me je niki stroh jer od tamo, od zapada, u moru je bi visoki sivi zid koji je izgledo kako da je do neba a njemu u dnu soma pina od velikih botih i koji je velikon brivon se približiva, nevera je noglo dohodila. Ma ni pasalo dvo minuta ujedonput smo se nošli u magli od darža, u škurici i velikemu vitru, velikin botima koje su nas hitale na kroj. Naš kaić je bi moli, tako malo veći od četiri metra i somo je skoko na botima. Miko je provo upolit pentu da se maknemo ali ni moga od velikih botih i ginganja kaića. Provovali smo na vesla se maknut od kraja ali nismo mogli kontra force vitra i nosilo nas je pod some sike i visoke stine. Mi smo se veslima opirali o stine ali jedno veslo nan je palo u more. Nismo se spontili oni stog dignutih mriž hitit u more da se baž lašnje odmaknemo jer nas je on doržo i daje od kraja nismo mogli. A ko zno, baž nas je on i škapulo jer tote je bila dubina i pedeset metrih a velika težina mriž u moru nas je baž i fremovala da nas bote ne hitidu skroz na kroj od kojega se somo s jednin veslon nismo mogli odprit. Ništa oko sebe prima konolu nismo vidili, sve je bila magla i veliki šušur vitra i botih i izgubi san osjećaj vrimena koliko je ta borba sa moren za živote trajala jer da smo udrili u kroj bilo bi nas oba more istuklo oba stine i pomoći ne bi bilo. Ali bit će trajalo dosta jer san kroz maglu vidi na pločima malo daje u vali oca koji je priko sikih doša vidit ča je sa nami ali pomoć nan ni moga jer daje ni bilo puta uz velike visoke stine. Čudo ali u toj borbi za život nison imo kad pensat na stroh i uopće se ne spominjen nikakvega stroha ni panike. Dok se je Miko ka jači sa tin jednin veslon koje je ostalo odbijo od kraja dolo mi se pogledat prima punti i u magli od darža i kapjih mora kroz koju se ništa ni vidilo kako duh prikozo mi se je obris nikega broda. Ti brod je doša blizu nos i kroz megafon su nan vikali da ćapomo konop koji ćedu nan hitit ali Miko je moho da ne. Nisu se makli nego su ostali tote 20-ak metrih od nos  i čekali a jo san ih kroz koltrinu od darža jedva vidi. Kad su vidili, a i Miko je vidi da od umora se već ne moremo opirat moru došli su blizu, hitili nan konop, Miko ga je sad ćapo i vezo za sidiju a jo hiti stog mriž iz kaića u more i brod nas je dovuka doma u Molu Oskorušicu. Tad smo vidili da je to legendarni "Smjeli", blizanac od broda "Hrabri", patrolnih brodih pomorske milicije. Nikad nison dozno jesul pasali slučajno ili nas vidili na radaru. Otac je još bi na sikima hodajuć nanoge nose a did je njih iz posade zvo da ih počasti ali imali su oni svojega posla, somo su nas odvezali, skupili konop, pozdravili sirenon i portili daje sposit još koji život kojega ribara koji je upo u litnju neveru. Posli koji don in je otac na vezu u Jesi odni ništo za zahvalu, biće čogod ribe i vina, ne znan. Za niti kvarat od ure nevera je pasala prima gornjen dilu otoka, izošlo je sunce, osušilo stine i meni se je sve to posli činilo ka jedon son, kako da se ni niti dogodilo. Išli smo sa Mikota brodon po veslo koje je more bilo hitilo na kroj, sa grančikon zadili mriže i izvukli ih. A i don danas da posli nison od oca ču kakov je stroh pritarpi gledajuć nas kako nas more tuče u kroj a on pomoć ne more bi mi se činilo kako da san to sve sni. I čudo, ni danas me ne ćapo stroh kad na to pomislin, stroh da smo mogli u neveri koju nikor ni moga pridvidit izgubit živote a onda koji put promislin da Bujolovi, Morko i Dinko, nisu koje godišće pri tega za ništa tote u jednu rapu u stini nikoliko metrih višje od mora stavili kipić Gospice po čemu smo tu puntu Oskorušice i mole vale Čaratuše na punti Pelegrina i prozvali "Pod Gospicu". Bit će i pri u njihove mlode done, ili oni čuli od starijih, na temu misto di se lomidu bote mortvega mora iz konola bilo sličnih dežgracijih.

(Prema pričama  mlađih Bujolovih to da se tu postavi kipić Gospe je bila želja pok. Dujka Čubre koji je poginuo na Sutjesci, muža Olice sestre Marka i Dinka, pa su njih dvoje tu Dujkovu želju ispunili. Dujko je bio dao zavjet, ili po domaću "zavitova se", da će tu postaviti kipić Gospe a koji je razlog za zavjet to Bujolovi ne znaju ali kako je on išao u rat i poginuo oni su kao braća njegove udovice ispunili njegov zavjet što je bila želja i sestre Olice.)

Misto ti se je to dogodilo je sinjono čarnjenon točkon.

08.01.1984

I ove fotografije imaju svoju priču. Snijeg je padao već nekoliko dana ali još nisam imao sliku Vrbanja snimljenu sa Barda. Nakon ranog ručka ja i sestra smo odlučili poći prošetati na Bardo i ispucati još nekoliko preostalih praznih snimaka. Tada su slikane i ove fotografije. E, ali mladost ludost. Mada imao sam više od 30g i nisam bio baš tako mlad ali ludost, ili bolje reći nepromišljenost, je ipak tu bila. Doma se nikome nismo javili kad smo otišli jer je bio plan vratiti se za najviše pola sata. Ali počelo je izlaziti sunce, lijepi sniježni pejsaž je mamio na šetnju i mi smo ostavili fotoaparat iza jedne gomile i od sv. Liberata putem prema Dolu skrenuli u sviraške Krušvice. Tako šetajući i grudajući se došli smo i do Velega bora i odlučili produžiti na Sviraški vorh gdje su se neki Svirčani grudali pa i mi se zaigrali s njima. Na povratku odlučili se spustiti u dolske Krušvice i svratiti do naših u Dol, u toplom pili kavu i ne razmišljajući da bi se netko mogao misliti za nas. Već tako pred sam sumrak krenuli smo preko Prismena doma i na Prismenu skrenuli putem desno misleći da je to taj put koji vodi do sv. Liberata ali nakon nekoliko stotina metara put je prestao i mi (ustvari ja) umjesto da se vratimo provjerenim putem u Vrbanj a po fotoaparat odem sutra odlučili produžiti ravno znajući da moramo naići na put. Sumrak je već padao i bilo je kasno za bilo koji povratak te smo preskačući snijegom prekrivene međaše, gomile i padnute borove i hodajući uvijek u istom pravcu napokon naišli na put, došli do fotoaparata i spuštajući se u Vrbanj kroz Lojca nimo Klapotove kod crkvice Sarca Isusovega čuli glas majke kako nas zove. Već je i vanjska rasvjeta bila upaljena. Naišli smo na nju na putu između Donkićevih i Ružinih. Vidimo ona plače, smije se, ljuta viče, veseli se a nama ništa jasno? Ajde sestra je mlađa osam godina ali da meni starijem od 30g nije palo napamet da će se majka mislit za nas jer smo otišli bez javiti se i cijelo popodne nas nije bilo?. Odlazila je molit Bujolove da nas idu tražit ali gdje će nas tražiti? Trebalo joj je vremena da se smiri ali sve je dobro prošlo i napravila nam je palačinke za večeru kakve smo volili. Tada danima nisam shvaćao zašto se je ona uopće uznemirila ali danas kad sam i sam roditelj, kad mi se kćer nakon posla ne javi na WhatsApp samo pola sata nakon uobičajenog vremena ni ne pomislim da joj se možda baterija ispraznila ili da nema signala u busu već se odmah zabrinem, svaku minutu gledam u ekran i kad vidim znak WhatsApp poruke kao da je netko skinuo 100kg sa mene. 

04.01.1984

Ova fotografija budi uspomene. Snimljena je na današnji dan 1984 na izlazu iz Vrbanja nedaleko Kontinovih. Snijeg je počeo padati oko 11. Poslije ručka išao sam u Kontinovih popravit TV. Uvijek mi je bilo drago doći u tu malu toplu kuhinjicu, vidit nasmijane tetu Margaritu i uvik spremnog na šalu barba Nikicu Antunovića. A tu su bili i Mirjana, Antun, Milva, Vesna. Puna kuhinja dice i smijeha. Pamtim kao danas taj dan. Snijeg je padao a ja sam ga gledao kroz prozor, kvar nije bio velik i na brzinu sam to sredio, ostavio auto kod njih na putu uz Cviteta Kontinovega kuću i krenuo sa fotoaparatom koji je uvijek bio u autu u Dol kod zaručnice. Odmah smo nas dvoje odlučili prošetat po snijegu pa smo krenuli nimo Kuničiće i putem kroz Pirića dolac popeli se do sv. Vida odakle sam i slikao one crno bijele slike Vrbanja pod snijegom, za sada jedine takve koje postoje. Malo smo se i mi slikavali ali smo ipak požurili natrag u Dol jer za vidila mi je trebalo kroz snijegom prekriveni Prismen opet doć do auta. Eto mnogo godina je prošlo, puno toga se je promijenilo, mnoge kuće su od tada ostale prazne ali lijepa sjećanja ostaju a to je sve što za čovjekom može ostati. Samo lijepo jer ružno se zaboravlja.

Varbonska ćoka

Vidite, naša ćoka je jako stara. Ima i dvjesta godina. Napravljena je od srebra kojeg su naše frafranone i još koji fra, darivale na način da su ga stavljale ispred kipa Gospe od utišenja, ispred kojeg su u suzama molile. Najviše za svoju djecu, rođenu ili nerođenu. Pred Gospom se kroz dugi niz godina sakupilo i trideset kilograma srebra. Toliko srebra u obliku narukvica, križića, naušnica, ukosnica i drugih ukrasnih predmeta koje su naše žene, naše majke nosile na sebi, a onda zavjetnim darom stavljale Gospi ispod nogu...Od žarkih molitava i uzdaha koje su u srebro pretvorene više ni samu Gospu nije se moglo dobro vidjeti. Postojala je i opasnost da netko tko sa strane dođe u naše mjesto to srebro i ukrade. Bio je tada jedan naš Vrbanjanin koji je putovao po svijetu pa je tako bio puno vremena i u Istanbulu. Tamo je vidio ne samo ćoke od srebra već i kako se one prave. Kad se vratio u Vrbanj, predloži našim precima da bi on napravio nešto posebno za vrbanjsku župnu crkvu i to ćoku, svijećnjak, od srebra, od onog srebra od Gospe od utišenja. Tada u nijednoj crkvi po otoku nije bilo ćoke i ljudi nisu ni znali što je to. Nisu znali da to visi odozgo, iz stropa crkve, s puno svijeća na malim kandilirima u krugu na jednom mjestu. Crkve se osvjetljivaju luminima za koje je trebalo puno maslinova ulja i šterikama, voštanicama. Lumini i šterike stavljaju se na različite oblike kandilira postavljenima na pod crkve ili uz njezin zid. Sad će svijećnjak s deset, dvadeset pa i više kandilira za staviti voštanice, svijetliti s visine i puno bolje će osvijetliti crkvu, nego one s poda, a sama ćoka bit će veliki ukras za sve nas, govorio im je povratnik iz Istanbula. Takve ćoke nitko neće imati nego mi, vrbanjska crkva. Kako naši preci nisu znali što je to svijećnjak ili po našu ćoka pitali su ovog našeg Vrbanjanina kako će on to od naušnica, ukosnica, narukvica i drugih srebrenih predmeta napraviti tu ćoku kao što im je obećao. On im je objasnio da će sve to srebro iskovati u fine, tanke srebrne listiće, jer je vidio i naučio kako se to radi pa će s tim srebrnim listićima obložiti svijećnjak kojeg će napraviti od željezne žice. Dogovoreno je i napravljeno.Naši stari bili su ushićeni kad je pred njima zasjala velika svjetlosrebrnasta ćoka težine, govorili ljudi, i tridesetak kilograma. S ponosom su je podigli i učvrstili na strop po sredini još one stare crkve. Svi naši Vrbanjani kad su u crkvu ulazili s uzdahom su gledali našu ćoku napravljenu, ne samo od srebra, već i od molitava i suza naših predaka. Ta ćoka, to su naši preci, to smo mi. To su Vrbanjani, posebno Vrbanjke. Čula sam priče kako su s toliko zavisti promatrali, posebno za vrijeme procesije Za križen, mještani drugih župa našu prekrasnu ćoku, a oni u svojim crkvama ništa slično nemaju...S vremenom i zbog gorenja šterika, naša je ćoka od svjetlosrebrnaste boje postajala sve tamnija i tamnija. Potamnio je njezin srebrnasti sjaj, ali ona je ostala zajednički nam ponos s dubokim uzdahom s kojim se sa svim dušama svojima poistovjećujemo. Početkom ovog stoljeća po crkvama okolnih nam mjesta počele su se kupovati jeftine i lagane staklene ćoke kakve sada imaju sve druge crkve po otoku osim naše.

Iz knjige "Hvarski triptih" autora Damir Carić u kojoj je zapisao i sjećanje svoje majke Barice Matković Mikulčić rođene 1910. Barica je sestra Šimuna Matković Mikulčić Borinega iz Ceretorija (djeca: Fani, Zoran i pok. Mario) i Gabreta Matković (djeca: Fani i Đorđe)

Moja dopuna: Gospino blogo, kako se je narodski zvao taj nakit poklonjen Gospi od utišenja, prvi oltar u crkvi s lijeve strane od ulaza, za njene molitve za ozdravljenje nije sa izradom ćoke bilo skroz potrošen nego se je darivanjima idućih godina i povećavalo a čuvalo se je u crkvi. Za rijeme okupacije od Italije  i Njemačke u strahu da okupator to blagi ne otuđi partizani su odredili dvojicu pouzdanih ljudi da to zlato sakriju i svojim životima odgovaraju za njega. Jedan je bio Luka Buratović Bonin, za mlađe da se lakše snađu djed Lukija Ljubić po majci Perici, a drugome ne  znam ime. Nakon odlaska nijemaca to blago je vraćeno crkvi. Prije rata bio je običaj da se jednom godišnje to blago izloži na oltar Gospe od utišenja da narod vidi da zlato još postoji ali poslije rata to se nije baš prakticiralo pa je zbog nezadovoljstva vjernika jednom izloženo mada su neki sumnjali da to nije sve i da dio nedostaje. Blago se je čuvalo u župnoj kući u metalnom sefu  koji je imao tri brave sa debelim metalnim zabravama i tri ključa i mogao se je otvoriti samo upotrebom sva tri ključa istovremeno. Jedan ključ je imao župnik a ostala dva fabriceri. U noći 22 na 23 srpnja 1992 sef je obijen i blago je ukradeno. Župnik don Branimir Marinović koji je bio gluh na jedno uho tvrdi da nije čuo nikakvo udaranje te da je tek kad je ujutro ušao o prostor župnog ureda opazio pljačku i prijavio. Pljačkaši nikad nisu pronađeni jer su vjerojatno prvim trajektom napustili otok. Dolazili su razni experti i policijski vještaci ali i seoski majstori pregledati obijeni sef i od nekih sam čuo, naravno nikad osobno provjerene, informacije da je sef prvo otključan a zatim udarcima oštećen jer su se navodno vidili udarci i sa unutarnje strane. Službena istraga nije to potvrdila, župnik je oslobođen svake sumnje da je korišten ključ koji je on imao a isto tako i fabriceri, blago nikad nije pronađeno jer je vjerojatno u kratkom roku nakon pljačke i pretopljeno i tako je nestalo Gospino blago koje su partizani u najtežim uvjetima 2. svjetskog rata i danima okupacije uspjeli sačuvati.

TARAMUT

Izgleda da je dičja memorija tako podešena da ponti somo lipe stvori jer ničega grubega iz ditinjstva se ne spominjen a vajalo je i grubega da bude. I ono ča bi vajalo da mi je ostalo u grubon uspomeni danas u meni somo budi sjetu ali ne i osjećaj stroha ili ničega grubega. Tako je i sa velikin potresom u jenoru 1962. Imo san osan ipo godišć i sigurno san osjeti sve te potrese koji su donima trajali ali niti jednega se ne spominjen. Pontin somo da su govorili da se je na Pelinon kući raškajalo nikoliko ploč. Sestra je imala pol godišća i zivka joj je bila u kamari ispod veltrine u kojoj je stola hrona za nju i pontin somo da su tu veltrinu iznili na solu da kad bude trest čo ne pode na nju. I ništa već osim riči TARAMUT koja mi se je onako soma od sebe činila čudna i provjonja kako se od taramuta prosede zemja i otvoridu se rape koje moredu progucat cilu kuću ali i to ne pontin ka stroh. Pontin i da su did i otac slušali uvik radijo i spominjali niku Podgoru ma jo san tad misli da je to niko poje naših iz Vrisnika pod goru, pod vrisniški vorh. Eto nakon 59g mojega dičinskega svjedočanstva.

Ova objava je napisana potaknuta razornim potresom koji je prije nekoliko dana pogodio Baniju te napravio veliku štetu u Sisku, Petrinji, Glini i okolnim selima a potaknuo je i priče o kojma do sada nisam ništa znao o potresu 1937 koji je na svetog Iliju 20.07.1937 pogodio naš otok a naročio se je osjetio u Svirčima. Prema pričama Svirčana koje su oni čuli od starijih kamenje je padalo niz brdo Gvozd (Gozd) iznad Svirača na obe strane brda i Svetu Nediju i u Svirče uz velike oblake prašine i veliku tutnjavu. Bilo je u Svirčima oštećeno dosta krovova a na taj dan se je od potresa srušio i zvonik na crkvici sv. Josipa na sviraškoj Pjaci. Prije potresa imao je tri luka sa tri zvona a nakon potresa je postavljen sadašnji sa jednim zvonom. Nisam čuo priče o tome da je taj potres i u Vrbanju napravio štete jer se nikad nije spominjao.
Na slici je crkvica sv. Josipa u Svirčima.

Stipe i jo, nostalgija iz Rozove kole.

Tako nike sličice iz ditinjstva se zapletu u mrižu uspomenih, inćitodu se i cili život ih ne moreš dezinćitat i izvadit. Pratidu te uvik. Bila je subota popodne, ovako u vrime izmeju Božića i Mlodega lita. Bili smo u peti razred i skula ujutro. Jo i Stipe Rozov smo bili u njihovon molon teplon kuhinjici i gledali kroz ponistricu. Već je bi somi sut, tako još pol ure dneva, a barba Petar, Stipeta did, je bi ništo oko maslinih ispod grebih. Vrime je bilo onako teplo, bez vitra ali oblaci su bili teške sive boje i vorh Gozda prignječen sa njima. Niko od nos je reka..."ovo je vrime od sniga"....jer u naše ditinjstvo snig je pada dosta putih u zimu i ka dica smo već poznavali sinjole od sniga. E, vajalo bi didu odnit lumberu rekla je teta Petra, Stipetu nona, i mi smo vazeli lumbrele i taman došli dole a barba Petar se je već bi uputi. Dok smo se pomalo penjali od Pjace već je počelo paršit. Veselo smo utorkali u kuhinjicu jer smo ćutili vonj friganih kumpirih. I da van otkrijen tajnu, teta Petra je znala nojlišje pofrigat kompire. Nikor kako ona. Mi smo doma frigali bile a oni one čarnjene kompire a teta Petra bi ih isikla ni tonko ni debelo, taman lipe fetice koje nebi skroz zagorile ali bi imale lipu hruskavu koru i ni stavijala soli po njima. Voli san doć u Stipeta a i on bi me i som zvo kad bi mu nona frigala kompire. Najili smo se i gledali kroz ponistricu kroz sinjavinu sijalice na kurota kući kako guste pahulje padadu i pokrijedu Batetov vartal. Tako siti išli smo u mene a Stipe je vaze i sviću od uja. Zoč? E zato ča se bez nje ni moglo jer se kroz našu kolicu ni vidilo popet uz skale a i radi još važnije stvori. Na našemu surolu smo nos dvo bili sagrodili molu kućicu i pokrili je šatorskim krilom. Puno smo oba čitali i to iste libre koje bi posudiva jo njemu ili on meni i imali smo iste književne junoke. Zavukuvali bi se u tu kućicu i provjali dogodovštine junocih iz libor.Te večeri zavukli smo se u našu kućicu svak sa svojon svićon od uja na koje smo grijali ruke a snig je pada i pada. Mi nismo tad bili u Varbanju nego na američkom sjeveru u vigvanu Indijoncih. Tad smo oba čitali Betty Zane i bili smo ili Delaware ili Huroni po Indijoncima iz tega libra. Tako smo se bili uživili provjajuć "po indijonski" kako smo naučili iz libra da nismo ni ćutili da parsti zebu dok od sniga ni poče krov od šatorskog krila rabanjat. A i teta Petra je počela zvat jer je znala da nismo u teplo nego u našemu molemu svitu u kućici. Kad smo se izvukli moj did se je somo smijo kako san uleti i stavi ledene ruke nad špaher a Stipe je sa svićon od uja pomalo kroz kolicu doma i vidi san, ni iša u kuhinju nego u kamaru čitat. Do malo nestalo je letrike pok san i jo sa svojon svićon od uja iša u posteju na miru nastavit čitat. Pogleda san posli kroz ponistru na livo uz kolu, kroz sinjavinu od sviće od uja iz Stipetove ponistre koja je bila desetak metrih od moje lelujale su pahuljice. Jer snig je pada i pada a i jo san se zavuka pod koltru nastavit snit o Huronima u vigvanu i o stanovnicima mole tvrđavice Henry na granici koji se dok snig pada griju i uz plamen provjedu dici gončice.

Na slici su Stipeta nona Petra, Stipeta did gore spomenuti Petar, mat Katica i teta Zora (mat od Rinota Lušić i Drine). Od njihove fameje koje se jo spominjen nedostaje ćer Mare (Mat Leota Pavičić i Dunje) i Petrova sestra Morica koja ni bila odona. Inače Stipe je dobi ime u dida po ocu. Njegov otac se je zvo Ante Milatić, bi je Svirčanin a živi u Foru a did mu je bi Stipe. A did Petar je imo nadimak "Svidok" jer je ka mlod navodno svidoči nikoj saobraćajnoj nesrići u Zagrebu te je o temu svidoči i na sudu, a govoridu da je o temu pisalo i u fojima jer tad ni bilo puno autih nisudarih, i tako je on osto Svidok. Imali su oni još i dvo sina, Dinkota i Ivana ali su mlodi se razbolili i umarli.

Moji sustanari

Imam podstanare koji ne plaćaju podstanarstvo pa ih već smatram i sustanarima. Dva mačka dobra i pametna, oba ovisna o meni jer nemaju lijevo oko ali u mene im za sada ima hrane pa se ne moraju brinuti što nisu sposobni loviti. Imam i malu žabu koja je već negdje se zavukla i spava zimski san. Njena mama je dugo godina svako ljeto u mom vrtu ali ovo joj je izgleda potomstvo jer mama je bila buljava na jedno oko a ova nije. I ova mala se kao i mama kupa ljeti navečer kad izađe iz skrovišta u posudi za vodu za mačke, igrala bi se sa mojim malim mačkom, poskakuje ispred njega ali on ima već više od godine dana i ispod časti mu je igrati se sa djecom Ali imam i još jednog sustanara kojeg sam neprijavljenog otkrio krajem ljeta. Mali mišonja sitne race koja naraste najviše kao palac mi živi u kuhinji. Prvo sam čuo samo šuškanje papira dok ga jednom nisam vidio na hodniku. Ne znam od čega je živio jer hrane u kuhinji nema pa sam ne želeći da ugine od gladi mu počeo uvijek na jedno mjesto stavljati kruha i naučio se je te sve pojede. Želio sam da ojača da ga mogu pustiti vani i ostavljao sam mu otvorena vrata. Ali njega je mama unutra izlegla, otišla i možda se već nikad nije vratila da mu objasni da život postoji i izvan kuhinje, da mu objasni što su mačke. On ni ne zna da postoji sunce, da postoji trava, sitni kukci kojima bi se hranio, šupljine u stablu ili gomilama u kojima bi napravio brlog. Njemu je kuhinja cijeli poznati svijet te ni ne pokušava izaći a ja mu ostavim vode i hrane i neka ga. Toliko je mali da nikakvu štetu ne može napraviti. Ispod kauča je navukao nekih otpadaka o zatvorio šupljine da unutra bude siguran. Mačke ga nanjuše ali znaju da je to sustanar sa istim pravima kao i one i ne diraju ga. Neka ga, možda ako preživi ovu zimu na proljeće shvati da postoji i neki drugi život i izađe. A ako ne barem ću se nasmijati po noći kad iz kupatila bježi onako usporeno bez straha ispred mene. Mogao bi ga uhvatiti na lijepak ali sa tim sam ga osudio na smrt jer se već ne bi mogao kretati i bio bi lak plijen. Neka ga, bilo koji živi stvor u kući je bolje nego sam.

Željezničarski areloj mojega dida Perkota. Kupi ga je 1961 u jednega željezničara kad je ti iša u penziju a sa njin je odlavuro veli dil radnega vika na željeznici. Ne znan kad je proizveden. Ni bi baš točan, uvik je malo priši i nosi ga je did kod urorih ma bez koristi ali služi je i taki. I onda je ujedonput fremo i baž 30g se ni moga pokrenut. Puno nakon ča je did umar san ga jedonput malo protresa a kako je bi navijen čujen jo poče je kucat i prolavuro iz čista mira (kako virujen u nadnaravne pojave i život posli smarti znon da ni iz čista mira nego ga je niko silom energije misli pokrenu da ga čujen baren priko areloja) i od tad ga digod navijen da otkuca svoju pismu za uspomenu na dida Perkota.

Priča o satu koji je imao dušu!

Probijanje obruča na Sutjeski otac je sa još dvadesetak Vrbanjana dočekao kao pripadnik Pete proleterske crnogorske udarne brigade u sklopu Treće divizije NOVJ pod zapovjedništvom Save Kovačevića.

Nakon proboja obruča lutali su Zelengorom u grupama po desetak drugova pokušavajući naći glavninu divizije. Među desetak u grupi u kojoj je bio otac je bio još jedan Vrbanjanin ali kako nisam kontaktirao njegovu djecu da li mu smijem napisati ime radije neću. U tom lutanju naišli su na poginulog njemačkog podoficira koji je umro prije dan, dva iskrvavivši od zadobijenih rana. Bilo je dosta njemačkih vojnika koji su se nakon zarobljavanja priključili partizanima i iz njihovih priča su otac i ostali znali da većina njih nije rat ni željela i da bi radije bili sa svojim obiteljima ali bili su na silu mobilizirani i poslani na ratište a u ratu je tako: "ili ubij ili ćeš biti ubijen" i nakon pogiblje nekoliko prijatelja postaneš i sam zvijer. Zato su ga, promislivši da je i taj podoficir jedan od na silu mobiliziranih, kao čovjeka pokopali da mu divlje zvijeri ne raznose kosti. Kako njemu već ništa nije trebalo svatko je sa njega skinuo ponešto, netko bluzu, netko čizme ili hlače a otac mu je skinuo ručni sat, tamno zeleni sa fosforescentnim brojkama i kazaljkama i stavio ga u džep bluze. Dva dana nakon toga četnici su ih zarobili i vodili na streljanje metkom u potiljak nad iskopanom jamom na jednoj čistini. Bili su u koloni dva po dva rukama vezanim žicom a otac i drugi Vrbanjanin su bili vezani skupa. Uspjeli su se nekako odvezati i kako je već bio sumrak četnici su žurili da završe krvavi pir pa im je popustila pažnja te su otac i prijatelj potrčali svak na svoju stranu prema šumi. Četnici su zapucali i oboje su pali pa ih već nisu tražili misleći da su ubijeni. Prijatelj nije bio pogođen pa je preko noći lutajući a danu spavajući uspio naići na partizane te ispričao da je vidio kako je otac pao pogođen. Zaključili su da je i on poginuo kao i još 16 Vrbanjana koji su kosti ostavili na Vučevu, dolini Sutjeske i Zelengori te su poslali depešu u Vrbanj o njegovoj pogiblji a baka i djed su mu namijenili misu za pokoj duše. Ali otac iako teško ranjen u glavu nije poginuo. Iskrvavivši i onemoćao lutao je šumom hraneći se šumskim plodovima dok ga na jednom proplanku rano izjutra nije našlo dvoje srpske djece, dječak od 10 i sestra mu od 8 godina. Koliko je dana prošlo od ranjavanja nije znao jer je bio izgubio pojam o vremenu. Sat mu je cijelo vrijeme bio u džepu. Djeca su pozvala roditelje koji su ga prenijeli do kuće, sakrili u zemunicu i njegovali mjesec dana dok se nije oporavio. Cijelo vrijeme su riskirali i svoje i živote cijele obitelji jer ga nisu odali četnicima koji su obilazili sela tražeći partizanske ranjenike. Kad se je donekle oporavio javio se je najbližoj partizanskoj jedinici koji su zaključivši da nije sposoban za borbu ga otpustili kući na oporavak. Dva tjedna je iz istočne Hercegovine pješke ili na posuđenim konjima putovao do Primorja odakle su ga po noći brodićem prebacili na puntu Sućurja. Taj dan je prošao pješke put od Sućurja i naveče kad se je već bilo smračilo, jer nije znao situaciju u Vrbanju pa se je bojao da ga tko ne vidi, zakucao na vrata kuhinje. Kako su se osjećali nona i djed kad su čuli glas oplakanog sina mogu samo oni znati. Sat je još bio sa njim u džepu.

Krajem 1943 cijela obitelj osim pranone odlaze u El Shatt i vraćaju se početkom siječnja 1945. Sat je cijelo vrijeme sa njim u džepu bluze. Nije mu vrag dao mira već se je priključio Četvrtoj Dalmatinskoj brigadi sa kojom je ušao i u Trst. Sat je bio sa njim u džepu. Nakon rata priključuje se KNOJ-u i do kraja 1947 sudjeluje u borbama sa ostacima četnika i balista na jugu Srbije. Sat je sa njim u džepu bluze i već nikad nije bio ranjen. Vjerovao je da ga kroz taj sat čuva duh njemačkog vojnika kojeg je pokopao kao čovjeka i nije se odvajao od njega. Nakon rata to je dugo bio jedini sat u kući, gledao sam ga puno puta i uglavnom od djeda, jer otac nije volio pričati o ratu, slušao ovo što sam napisao. Dvadesetak godina uz taj sat koji je sad od nedelje nosio na ruci proveo je siromaški ali u veselju i dobro sa zdravljem i odhranio obitelj. Ali sat se je s vremenom  počeo kvariti i otac je krajem 60-ih kupio novi sat. Da li zato što stari sat više nije bio na ruci ili je jednostavno sudbina tako bila zacrtala nakon odlaganja sata život mu se je usvakom pogledu promijenio na gore. Već nikad ni zdravlja ni veselja i umro je relativno mlad. Nakon preseljenja 1971 u novi dio stare kuće sat se je negdje zagubio i žao mi je zbog toga jer očito taj sat je imao dušu. (Sat na slici nije taj sat ali je isti model i slika je skinuta sa interneta)

Koliko vos ča ste rojeni u doba desetak godišć posli rata i hodili upoje je pilo vodu iz svoje gustirne osim nakon parvega darža nakon ča se je gustirna očistila? Malo, kruto malo. Uvik se je hodilo na vodu u susida gustirnu. Ni u moje ditinjstvo bilo ni alavija daskih ni alavija lamarina za napravit asetoni pokriv za na bucol i uvik bi upala koja zmaja, koji miš koje smo u svojoj gustirni vidili dok se ne bi raspo i potonu na dno a u susidovoj gustirni to nismo vidili jer se je manje hodilo. Čega je sve bilo u onon kaški ča se je vadila iz dna kad bi se gustirna krajen lita očistila da čista dočeka parvi dorž boje i ne spominjat se. Priko pjovera a i krovića tezice ili kućice je u gustirnu hodila sva prašina i pelud ča je vitar doni. Ali ni se za to bacelalo. Bilo bi se sa važetićen, a puno putih i sa većin savijenin liston tovorskega kupusa malo prohmutalo škrup i onda kako malo iz dubjega koliko se je moglo doseć zapulo vode. I zato bi rekli stori......ma poj u tega i tega susida gustirnu ona ima asetovi pokriv tamo je čista voda i ni krepanih miših a susid bi isto tako reka svojima i svi pili tuju vodu. A i ti važetići su se digod raspadali od ruzine ma čuvaloga se je ka blogo nikud pokriven gronjen malo daje od gustirne da ga ko ne vazme jer ni bilo lako doć do njih. Kad su već počeli traktori koristilo se je vože od 3l od uja za mješavinu a bome dezinfekcija pri nego se je počelo je koristit bi bila prokuhat u njemu vode sa malo šode bikarbone i to je bilo sve. Kad se je u poju hodilo jist bilo je šćeta tratit vodu za oprat ruke pok bi ih se somo bilo otarlo od zemje oba gaće i eto živi ostali, malo zarazih je i bilo a svi su govorili da je zemja zdrava. I bila je tad jer se još otrovi nisu koristili, jopno, vidrijola i sumpor je bilo sve. Danas je drugo doba i svak donese u kantici vode od doma za pit ma tad je bilo ovako. Na slici je gustirna i kamenica u koju se je kad je bila čista ulivalo živemu za lokat a inače u njoj se je mutilo jopno sa vidrijolon za polivat. A u kamenice bi se obično bilo ostavijalo dvo, tri takja da se zmaja  more poć napit i da ako upode unutra ima po čemu izoć vonka jer to nisu bile otrovne zmaje i šćeta da se beštija uduši. I vi koji ste gonili na živemu jel se spominjete da su vas ka dite parvo učili kako se zvižje živemu da slaje loče. To je bila posebna melodija i sad jel to pomogalo ili ne ma kad bi se živo odvelo na sić, kamenicu ili na koju lokvu bi se to zvižjalo.

Petrora je kamenolom na lokalitetu sjeverno od Vrbanja na putu za Basinu. U tom kamenolomu vadile su se kamene ploče ali već se ne koristi jer nema radne snage koja bi to radila. Stariji odustali, mlađi ne žele pa je sve zaraslo. Zapadno od ceste, tamo gdje su danas kontejneri za smeće, je već iskorišten kop a mnogo ploča još ima u tlu svugdje okolo prema istoku. Najveći resursi ploča se nalaze na parceli Nikole Vidošević Šćepotovega koji ih je i najviše  vadio ali on je prešao 80-u i već se ne bavi s time. On mi je interesantan zato što je moj susjed i što mi je pokazivao, kad bi slojeve kamena odvajao u ploče između slojeva okamenjene otiske kostura riba. Bili su to veoma sačuvani otisci sa glavnom kosti, bočnim kostima i otiskom kostiju glave. Danas se taj lokalitet nalazi na oko 55m nadmorske visine a pokazuje da je nekad tu bilo dno mora na kojem su se taložile uginule riba. U Uvali Oskorušica u dnu Male Oskorušice  na parceli koja je pripadala nama, a i sada pripada osim kuće uz more koja je vlasništvo Željko Leko iz Opuzena, uz samo more na visini od možda 3 m nad morem na okomitoj stijeni ispod kuće postoji sloj širok oko pola metra okamenjenih školjki. Taj sloj je postojao dok sam bio dijete a da li i danas postoji vjerojatno da. Dakle nekad je i tu bilo more barem metar više od sloja školjki. Na satelitskoj snimci je lokalitet Petrora označen žutim krugom.

Tako, more bit bila 1968. ili 1969. uglavnom još smo svi bili mladoskočići ali isto smo imali 16 godišć i već bi liti išli na tonce u Park u Jesu. Išli smo iz Varbanja na biciklima, niko je imo svitlo niko ni ma svitlili bi jedni drugima a ni još bilo ni asfalta pok smo pomalo i vozili a bicikle bi ostavijali u vinariju kod barba Andrije Šendikovega koji je tote bi noćni čuvor. Tonci su od subote trajali do 11 ipo a od nedije do 11. I tako jedne subote nakon tanoc nos nikoliko Varbanjanih i nikoliko Jelšanih smo sidili kod onega parkića ča je bi prikoputa Bobisa i ča se vidi nas sliki a di su bili i kioski za novine. Nismo ni vikali ni kantali nego onako razgovorali. Polnoći pasalo riva prozna nikud nikoga, jedino još koji zaljubljeni par ruku pod ruku gre priko rive. Ni se tad doržalo za ruke nego ako ženska ćapo mladića pod ruku e to znači da je njejin a u tu uru su mladići ženske obično pratili doma jer neka su već bili i zaručeni znala se je ura do kad je red da ženska stoji vonka. A ako nis bi zaručen ni bilo šanse da ženska mladića ćapo pod ruku da svi vididu. I tako oko pol ure popol noći eto milicionera barba Daneta u monturi. Bit će bi dežuran. I on nami " Djeco nije uredu da ste do ove ure vani. Razlaz i brzo svi kući". Jelšani bez riči pud doma a i mi do Vinarije po bicikle i pud Varbanja. Tamo bi seli Pod ložu i nastavili provjat dok nan se ne prispi. Sutradon je barba Dane vidi mi oca a kako su bili prijateji mu se je požali da san se malo pobarabi jer san do pol ure popol noći bi vonka. A danas ako si izoša vonka pri pol noći nis normalan. Kako se vrimena a i pojam normalnega minjadu. Na boje ili na gore e to je već drugi por postolih.

Nona Ćića

Nojdraži moment dona a pogotovo zimi kad se volin rano ustat i ovi parvi gucaj kafe u teplemu popit dok se vonka kroz ponistru apena počne rasvićat a vanjska još gori. Parvi gucaj mi vajo bit vruć, odma iz glogoja i onda ono aaaaa...bez tega ništa, kako da nison pi kafu. A sve drugo posli ni bitno. Mogu sa to malo kafe gucaj po gucaj i dvi ure ali nojvažnije mi je da san u tišini i som. Popodne mi za kafu ni briga pit je somemu. Puno putih jer skuhan i odma prolijen ali voli bi je popit kad bi je popodne drugi skuha. Kad je jo popodne kuhan nima mi ni šušta ni gušta ni vonja ali ujutro kuća zavonjo. Jutarnji vonj kafe mi je jedina uspomena na nonu Milu Rozovu koja je bila iz Markovih, koja je umorla mloda u jenoru 1958 kad san imo četiri i po i jedva se je i spominjen. Pontin somo da je volila kafu, u očima mi je slika kako u storon zadimjenoj kuhinjici sa otvorenin vrotima špahera iz kojih viri komad ogrizine i sa otvorenin kolačićen na ploči u čornemu od dima bruštulinu na ognju koji gre kroz kolačić bruštuloje kafu a vonj se širi cilon kuhinjicon. Posli bi mi dola bruštulono zarno za grist. Radi tega san je zvon nona Ćića a jist bruštulono zarno mi je ostalo i do danas. Pontin je i po još jednon sličici a to je bilo kad je bila kriza oko Trsta 1955 i kad me je doržala naruke na zidiću uz Šebejovo di smo gledali kako avioni hitadu letke, svitlo zelene, žute, plave, čarnjene a ona je bila u strohu jer je otac bi mobiliziran. Još se je tresla od strahotih ča je radi njega proživila u ratu. Nison niti tri godišća imo ali eto tako urižu se nike sličice i vrotidu uspomenu na nonu Ćiću kroz ovi parvi jutarnji vrući gucaj kafe.

Popis pučanstva otoka Hvara 1673.godine:

Hvar je brojio 366 obitelji i 1630 duša.

Brusje 18 -108

Grablje 9-50

Stari Grad 194-775

Dol Sv.Petar 13-70

Dol Sv.Barbara 43-177

Vrbanj 87-387

Svirče 43-198

Vrisnik 27-104

Vrboska 145-592

Jelsa 168-789

Pitve 60-316

Poljica 12-83

Zastražišće 40-287

Gdinj 25-151

Bogomolje 28- 177

Sućuraj 56-219

Cijeli otok 1354 obitelji i 6115 stanovnika.

Godine 1741. 5970 stanovnika

Godine 1806. stanovnika 9250.

1869. godine 13370 stanovnika.

1924. 4940 kuća i oko 17.ooo stanovnika.

Po popisu iz 1779.godine Grad Hvar je bio spao na 219 obitelji i 980 duša, a Stari Grad se uzdigao na 284-1479.